George R.R. Martin: VITEZ SEDAM KRALJEVINA (Odnosno, pustolovine Ser Duncana Visokog i njegovog štitonoše Egga)

utorak , 21.07.2015.

Koliko očiju ima knez Krvavi Gavran? Tisuću očiju, i jedno.

Ova rečenica tek je uvod u događaje koji će obilježiti jednu od tri priče (ili novelete?) ove zbirke. Prvu priču, "Lutajući vitez", George R.R. Martin počeo je pisati negdje u jeku svoga rada na Srazu kraljeva, drugoj knjizi svojega najpoznatijeg serijala Pjesma leda i vatre.
Dunk iz naslova zapravo je siroče odraslo na ulicama Kraljeva grudobrana - roditelji mu nisu otkriveni ni u jednoj priči. Takvoga ga je, musavoga, i uočio stari vitez Arlan od Penidrva, uzevši ga za štitonošu budući da mu je prethodni štitonoša bio sasječen. Duncan, u međuvremenu vitez, nakon što pokopa dobrog ser Arlana, putem u jednoj krčmi naleti na posve ćelavog stajskog momka, prigodnog naziva Egg. Egg mu se kao nezvani putnik pridruži u daljnjim pustolovinama, uz očito Dunkovo negodovanje. Putem nalete na turnir, pa i na visoku - za Duncana normalne visine - lutkaricu u koju se Dunk gadno zateleba, što naravno dobro ne završi. Za Egga se na kraju "Lutajućeg viteza" ispostavi se da je ni manje ni više nego Aegon Targaryen, sin samoga vladara Sedam kraljevina. Eggov brat, s druge strane, također prisutan turniru, je pak poprilično problematičan momak.
Druga priča zbirke, "Zakleti mač", ponešto je slabija od prve, a možda i najslabija od čitave knjige - završava pomalo isforsirano i patetično (mora li Dunk uistinu strastveno poljubiti ženu koja mu se sviđa za oproštaj?). "Zakleti mač" bavi se Dunkovim služenjem ostarjelom vitezu koji je u sukobu sa udovom ženom prigodnog naziva Crvena udovica . Tu je i ser Bennis od Smeđeg štita, arhetipski slučaj vucibatine koji viteza u čijoj su službi i Dunk i on nimalo ne cijeni i uporno ga naziva ser Uzaludaš. Sve se to nekako razriješi, dođe i do pravog dvoboja a Dunk zažvali začudno mlađu nego što je mislio Crvenu udovicu i krene svojim putem...
Treća priča, "Zagonetni vitez", bavi se turnirom za čije je osvajanje nagrada ni više ni manje - zmajevo jaje. Prije bilo kakvog entuzijazma potaknutog Game of Thrones euforijom potrebno je napomenuti da se iz jaja ne izliježe zmaj. Naravno, situacija se uskoro zakomplicira, iz sjene izađu raznorazni akteri bivše pobune a dolazak samog Krvavog gavrana iz naslova moje recenzije sjajno završava najbolju zbirku priče. Tu je i jedna skupina lutajućih zabavljača patuljaka ali nijedan nažalost nije Tyrionov predak.
Uglavnom, sve u svemu, "Vitez Sedam kraljevina" je jedna kvalitetno napisana knjiga, sa par sjajnih scena, koja je itekako dobro osvježenje na plaži u vruće ljetne dane (osobno provjereno!).

Devetka!

Oznake: fantasy, Književnost

Steven Erikson - Gardens of the Moon

nedjelja , 12.07.2015.

Epsko...

Prvi dio gigantskog serijala od kanađanina Stevena Eriksona, koji broji 10 knjiga.
Priča počinje sa posljednjim danima cara Kellanveda da bi se potom prebacila u vrijeme sadašnje carice Lassen, ujedno i njegove navodne ubojice. Kroz čitavu knjigu prodefilira mnoštvo likova, od kojih većina nema sasvim jasne motivacije. To često dovodi do osjećaja konfuznosti, ali pred kraj stvari više-manje dođu na svoje mjesto - kažem više-manje jer neki likovi i nisu sasvim jasni, a dosta njih ima i neki skriveni cilj. Spletke i mnoštvo likova ono su što povezuje i Eriksona i G.R.R Martina ali ono što ih razdvaja je naprosto: više magije. Naime, Eriksonov svijet prožet je magijom u tolikoj mjeri da gotovo svaka borba liči na scenu iz RPG-a, sa često uporabom nečega - prilično neobjašnjenog kroz knjigu! - što se zove Warren. Isto tako, dok se je Martin agnostički držao tek spominjanja bogova, bez da je i natuknuo da oni doista i postoje, u Eriksonovom svijetu oni su aktivni sudionici zbivanja, do te mjere da jednog od ključnih likova naprosto ožive kako bi im poslužio u njihove svrhe. No, to ne znači da će svaki glavni lik biti naprosto oživljen. Naprotiv!
U međuvremenu sam načeo i drugu knjigu serijala Malazan Book of the Fallen (prikaz ubrzo slijedi) - Deadhouse Gates i mogu reći da sam ugodno iznenađen kvalitativnim promjenama u odnosu na Gardens of the Moon: likovi su zanimljiviji, pisanje je naprosto na višoj razini a i 100 strana začas se udubljeno pročita, dok se je činilo da Gardens of the Moon, iako ima manje stranica, traje čitavu vječnost. Da li to znači da je Gardens of the Moon loša knjiga? Naprotiv! Ljubitelju književnog fantasya će sa par uistinu nezaboravnih scena pružiti pravu poslasticu.

Osmica!

Oznake: Književnost, fantasy

Dragon Age: Inquisition

subota , 11.07.2015.

Nakon što sam proveo poduži broj sati u ovoj igri, evo malog prikaza.
Za početak, radnja se ne nastavlja izravno na prethodna dva nastavka pa i oni koji nisu igrali Dragon Age: Origins i Dragon Age II mogu bez problema pratiti radnju (izuzev par likova koji se pojavljuju iz prethodnih nastavaka). Radnja je solidna, iako dijalozima nedostaje one potrebne dubine koju ima recimo jedan Witcher 3. Isto tako, završetak neće biti posve jasan onima koji nisu dobro pratili pozadinsku priču (tzv: lore) što je opet dodatni minus s obzirom na to da konzument ne bi trebao ulagati pretjerane napore da sazna što se je upravo dogodilo. Koliko su likovi okarakterizirani, ovisi isključivo o vremenu koje provedete pričajući s njima: naime, Inquisition, baš kao i prethodne Biowarove igre, baštini tradiciju upoznavanja sporednih likova isključivo kroz razgovore sa njima, katkad i kroz rješavanje questova vezanih uz njih (ovo opet često samo radi dodatne nagrade, ali ne i zanimljivosti samog lika). To dovodi do toga da su likovi poprilično plošni, nešto što se boljim izdancima japanskog RPG-a nikako nije moglo dogoditi. No, sve u svemu, sasvim je dovoljno zanimljivih persona koje prodefiliraju kroz igru - osim samog negativca. "Zlo" koje bi on trebao predstavljati svodi se samo na klišejiziranu žudnju za uništenjem čitavog svijeta, bez i jedne pametne rečenice, a kamoli karatkterizacije. Činjenica da se - naravno! - ne radi u potpunosti o ljudskom biću samo pogoršava stvari.


I to bi trebao biti uvjerljivi negativac?


Igrivost je sasvim solidna, a težina biowarevski visoka. Ja sam osobno prebacio na easy razinu težine par puta, a dogodilo mi se je i da sam tako dugo vremena igrao bez da sam i primjetio - no, to je samo moja osobna preferencija igranja bez pretjeranog izazova.... Grafika je pristojna, iako se iz svega vidi da je riječ o jednom cross-generation naslovu koji ne dostiže razinu jednog Witchera 3.
Sve u svemu, Dragon Age: Inquisition je jedna solidna igra koja će svakom igraču željnom dobrog RPG-a pružiti i više nego solidan broj sati zabave.
Osmica!

Oznake: igre, fantasy