Qutisch

...i svaki put kad te vidim s njom, srce mi se ponovno slomi...prostruji me tuga, a ceznju osjecam u svakom dijelu svoga tijela...i po 'ko zna koji put pitam se - zasto?...zasto mi tvoje oci jos uvijek ne daju mira?...zasto me tvoje usne jos uvijek privlace?...zasto?...zasto te unatoc svemu sto si mi ucinio ja jos uvijek ne mogu zaboraviti...?
a odgovora nema...i dalje se skriva iza tisine...

*Ljubav je neodoljiva zelja da netko zudi za nama

*Ljubav je egoizam u dvoje

*Ljubav nije slijepa, vec je vizionarska; ona prodire u samo srce onoga kojeg voli i vidi pravo lice iza slabosti i nedostataka voljene osobe

*Ljubav je poput zive u ruci: otvorite saku i ona ce ostati, stisnite je i ona ce pobjeci.

*Ljubav je bolest u kojoj je ozdravljenje gubitak

*Svatko od nas je andeo sa jednim krilom; mozemo letjeti samo ako se medusobno zagrlimo

*Gdje vlada ljuba i nemoguce se moze postici

*Ljubav je tiranin koji nikog ne posteduje

*Kad se voli, ni vrijeme ni odsutnost ne predstavljaju nista

*Voljeti, a ne biti voljen isto je sto i odazivati se a da te nitko ne zove

*Ljubav je kao zapaljena kuca koju pokusavas ugasiti benzinom

*Ljubav je kao san: lijepa, cudnovata, pruza ti sve... Prolazna nestvarna, ne ostavlja nista osim uspomena


I sad se zapitas, sto je stvarno ljubav? samo onaj osjecaj trnaca u zelucu, ubrzano kucanje srca, nekakva kemijska reakcija na blizinu neke osobe ili ceznja koju osjetimo svaki put kad nekoga "volimo"...??? da li je uopce moguce da npr. ja sa svojih 17 godina stvarno mogu znati sto je ljubav, a sto tek neka prolazna zaljubljenost? i zasto zbog te proklete ljubavi toliko moramo patiti? uvijek se stvara neki trokut, i vrlo rijetko je moguce da se dvoje ljudi isovremeno voli jednakom jacinom... a nakon veze, ostaju sijecanja, bol i stotine neodgovorenih pitanja....

e pa ljudi, ovo je nevjerovatno... nedilja popodne, sunce vanka, a ja se svim silama pokusavam natirati da barem procitam nesto od 7 predmeta koje bi ka tribala znati u ponediljak. ma to stvarno mrzim kod nedilje. u subotu naravno spavam negdi do rucka, popodne vegetiram isprid televizije a navecer vanka. i sad bi ka tribala ucit... ma daj... to nema smisla. triba bi postojati jos jedan dan izmedu subote i nedilje da se more covik u miru odmorit...
a kao sto vidite izasla sam iz depre. moram priznat da nisam nikad u zivotu bila tako depresivna ko proslih par dana. ma bilo je tu depresijica, ono zbog prekida ili takvih gluposti, ali ovo je stvarno bilo gadno. jednostavno mi se sve nakupilo i lagano sam pukla. ljudi, moj savjet-kad ste u depri nakanite se izaci van! izjadajte se nekome i jednostavno izadite. uvik ce naici neko ko ce vas uspiti oraspoloziti, i shvatit cete da mozda svijet i nije tako grozan, ili u najgorem slucaju, barem cete na kratko biti bolje volje. makar to bila osoba od koje ste najmanje ocekivali... drzite mi fige da uspijem bar koju stranu procitat...

sjedim sama u sobi,
pitam se gdje je sve nestalo.
sve jednostavne stvari
postale su ozbiljne,
sve lake
postale su teske.
samo jedna kriva rijec
i ponovno sam tu,
na samom dnu.
cini mi se da bi
najlakse bilo zapsati,
probuditi se u nekom dalekom svijetu.
cini mi se da nema smisla truditi se.
sve sto ti ne treba uvijek je tu,
a samo jedna rijec koja ti treba
ostaje zauvijek u tisini.
a tu sam i ja.
sjedim sama u sobi,
u svom malom carstvu,
u tisini...

koliko sam se puta razocarala u nekoga i sad mi se to ponovno dogada. znate ono kad, mislite da nekoga stvarno poznajete i onda odjednom skuzite da mozda i nije ta osoba za koju ste mislili da je?? pocnu ti se u glavi skupljati sve gluposti preko kojih si presa i onda ti je najednom DOSTA! dode ti da posaljes svih u jedno misto i umres u miru... jednostavno shvatis da komentari koje si slusala o nekom mozda i nisu toliko krivi, samo ih nisi tila nikad cuti dok ti se nije odbilo o glavu... i nakon neznam koliko puta sto sam se opekla ponovno si to dopustam iz nekih razloga koji ni meni nisu potpuno jasni. pocinjem shvacati da ocito cijenim druge stvari koje prije nisam primjecivala...
i tako jos jedno razocaranje, samo jedno od mnogih u nizu u ovom usranom zivotu.
nekad stvarno ne mogu virovati kako sam glupa i sto si sve dopustam zbog "prijateljstva"... u jednom trenutku je sve super i onda se sve opet zasere po ko zna koji put i, naravno, od tebe se ocekuje da samo predes preko svega kao da se apsolutno nista nije dogodilo (opet) jer ti je ipak ostalo nesto fucking postovanja u tebi...
kao sto sam napisala, samo jos jedno razocaranje u nizu...


zanemarite depresiju, svima se dogada...
samo -jos jedan usrani petak......

a, sto da pisem. dosadno mi je... a neda mi se leci jos.

na nekom blogu sam citala neke stvari o prvom poljubcu... e, da, kad se sitim... puno njih prica bajke o prvim poljubcima, ali vecini se prvi poljubac zgadio, mislim, aj sad recite da u tom trenutku niste pomislili kako je bar malo cudno??!
ajme, osjecam se ko stara baba: kad sam ja bila mlada... a tek mi je 17, sto ce biti kad budem imala 50, 60...???


a, evo jedno "pametno" pitanje...
sto mislite o vracanju bivsem decku/curi? ima li smisla? ili je bolje jednostavno staviti mu/joj jedan veliki X preko cela i nastaviti dalje...???

sigurno se i vama dogodilo nesto vezano uz nekoga sto ste zapamtili po nekoj pismi, vremenu, filmu... i svaki put kad bi to nesto povono vidili ili culi sigurno bi se odma toga sitili...
pa tako je meni s kisom... sjetim se, kako kazu - ljetne ljubavi. obicno su to samo neka zajebavanja koja se zaborave sa prvim tjednima skole, ali ovo je bilo drugacije. par dana sam ga promatrala u kaficu i napokon smo se upoznali. bio je olicenje svega sto sam ikad tila na tipu(osim sto nije svira gitaru, ali jebi ga- ne moze sad bas sve...). nakon par dana smo zabrijali,mislim meni je to bilo -vau-. a onda mi je reka da zeli biti samnom bar dok je na moru (oko tjedan dan). ma sto da vam kazem, bilo je savrseno. govorio mi je stvari koje mi nikad niko nije govorio, radio sto niko prije njega nije... nisam ni razmisljala o kraju, koji uvijek dode... jednu vecer uhvatio nas je pljusak i sad me svaka fucking kap kise siti na njega.
nisam protivnik ljubavi na daljinu, ali mislim da je za to potrebno poznavati osobu. to govorim iz iskustva. probala sam jednom, moja "velika prva ljubav" (da, bolesno sam romanticna :) ), trajalo je oko 3 miseca, ali je bolilo. svaki dan se probuditi i zanti da ga necu vidjeti, da je daleko, a telefonski pozivi bili su nam jedina utjeha... jednostavno nisam to mogla prolaziti ponovno, a nisam ga ni poznavala dovoljno. ma zapravo nisam ni tila nista drugo znati osim toga da je kraj mene, u tom trenutku i sve je drugo bilo nekako daleko...
a sada... povremeno se cujemo,ali prijateljski, sto je i normalno u neku ruku. on je krenia dalje sa svojim zivotom, a i ja. ipak, puno, najcesce kad pada kisa, mislim na njega. fale mi njegove ruke, njegovi poljupci, fali mi taj osjecaj da mi nista nije vazno, da vrijeme ne postoji, da postojimo samo on i ja... i kisa...

ajme,ovo nije normalno...vec su poceli ispiti svaki dan, a da ne spominjem ispitivnja. ma dode mi da sve posaljem u jedno misto i odem gledat televiziju u miru, ali tamo me starci(po obicaju)doslovno napadnu... neznam kako je kod vas, ali kod mene je trenutno katastrofa sto se staraca tice. sestra se odselila i sad su se starci cili uzivili u moj "odgoj", drugim ricima nemaju koga drugoga tlaciti pa tlace samo mene... a uvik se tjesim- jos samo dvi godine... ljudi me pitaju zasto ne bi u svom gradu ostala na faxu...ma daj, jedva sam ovo prezivila, a di bi ih jos 4 godine trpila. je da mi je tu i ekipa i nekakva kolotecina koja ti se jednostavno uvuce pod kozu, ali ovo svakodnevno pilanje nemogu vise podniti! i ne samo oko skole... milslim, u 10 sekundi koje je potrebno da bi stavila jednu casu u perilicu uspiju mi 4 puta prisrati o tome KAKO sam je stavila...mislim hello??!!oblacenje, pas, soba, ma sve sto im dode pod ruku!!!
ma znam da moze biti i gore, aj bar me ne tuku, na tome sam zahvalna i mogu izlazit, ali ipak. mozda ovo zvuci malo glupo, ali nekad bi da me radije osamare, nego da mi toliko seru!


eto, za takve stvari je dobro imati blog:mos se izivit kad si isfrustiran...

i tako jos jedna nedilja, po malo toga posebna. dosadno mi je pa se malo "izivljavam" ma blogu...
jucer sam stvarno dozivila sok.vracam se doma iz vanka, onako blago pod gasom, i naletim na lika kojeg nisam dosta dugo vidila. a i nismo vise bas u nekim odnosima, pa... uglavnom, zadnje cega se sicam da je reka bilo je da mi je (nekadasnji) frend od 16 godina "postao tata". malo sam se smotala, ali dobro, jos nisam ni skopcala o cemu prica. sve dok nisam dosla doma i ponovila sebi sto je reka... nisam mogla doc sebi po ure. taj lik je uvik bia normalan, od svih ljudi za njega sam mogla najmanje ocekivati da bi mu se takvo neto moglo dogoditi. mislim, mozda je to samo neki glupi trac, ali ako je istina? sto dite od 16 godina moze? ne brine se ni samo za sebe, kamoli da bi se moga brinuti za novo bice...
a gdje je tu pravda da ljudi koji zele djecu, koji imaju posao i uvjete za odgoj novog covika nemogu uspjeti? a dici kojima to iz korijena promini zivot, u vecini slucajeva na gore,je dovoljna jedna pogreska...
jedna vrlo bliska osoba iz mog zivota nedavno mi je rekla da je mozda trudna, ali bas jucer mi je rekla da je to ipak bila lazna uzbuna... i to ti je zivot. udana, ima posao, stan, jedina stvar koja "fali" je dite...stvarno se covik zamisli kad se tako nesto dogodi. u jednom danu saznas za nesto toliko krivo. i onda se zapitas gdje je tu pravda?
i shvatis da bi se takvo nesto moglo i tebi dogoditi...