Qutisch

Nekad se pitam zasto uopce moraju postojati osjecaji??!! to nesto u nama zbog cega se smijemo, placemo, padamo u depresiju ili vristimo od srece... a onda kad se osjecaji malo smire, cini mi se ko da sam prazna, ko da mi nesto fali... ravnodusnost. to je nesto sto mi je najgore. dani kad me nije briga ni za koga, ni za sto. dani koje bi najradije provela lezeci u krevetu i razmisljajuci o onim, ne bas tako cestim, trenutcima kad je sav moj mali svijet bio okrenut prema jednoj osobi, kad je bio dovoljan jedan osmijeh te osobe i svi bi moji problemi nestali... najvise mrzim sto sam takva osoba da mi treba puno da zaboravim. da zaboravim da sam voljela, da sam bila voljena i da sam bila stvarno sretna, barem dok je to bilo moguce. nakon nekog vremena mislim da sam zaboravila i onda nastupa ta prokleta ravnodusnost. neka vrsta zatisja pred buru. kao i jucer, samo jedna sitnica je dovoljna da mi u trenutku vrati toliko sjecanja da imam osjecaj da cu puknuti... jedna pjesma, znam da zvuci ofucano kad kazem da me podsjeca na "njega", ali toliko toga mi je vezano uz tu jednu pjesmu da mi suze samo poteku i ne mogu ih zaustaviti kad je cujem. mrzim plakati pred drugima. mrzim svima uvijek ispocetka objasnjavati sto osjecam. mrzim sto me progone sjecanja... a on je, i uvijek ce biti, bez obzira na sve moje suze, predaleko da bi mogli biti skupa...

some times I think love is just not ment for me...

Vec dugo ga njezine oci nisu vidjele,
a ona se jos uvijek sijeca njegovog pogleda.
Cini joj se da nocu jos uvijek
cuje kako joj tiho izgovara ime.

Prve zrake sunca je bude,
na jos pospanom licu nazire se osmijeh,
a zatim suze.
Druga strana kreveta je prazna,
hladna kao led.
Okrutna istina svakim joj jutrom
ponovno slama srce.

Ustaje polako,
oblaci se
i polako krece prema crkvi,
da polozi jos jedan cvijet tuge
na jedino mjesto
gdje mu je jos uvijek blizu.

neke mi stvari nikad nece biti jasne... kako puno mozes prominiti svoje misljenje o nekom u samo misec dana, a da ne govorim o jednoj godini...? nazalost, ne bez razloga... mozda neki od vas imaju nekog iskustva kako je to na otocima, u malim mistima, svi su u jednoj ekipi. da skratim, dvi frendice koje se znaju skoro cili zivot, i jedan decko. sto drugo reci. prijatelstvo je naravno puklo, ne samo izmedu njih dvi neko prakticki izmedu cile ekipe. dogodi se tako neka glupost, ali stvarno glupost i cilo se drustvo raspadne. onda dodem ja nakon misec dana sto nisam bila tamo, (inace nisam sa otoka, ali svako malo sam tamo,ma vec se smatram i dijelom tog "drustva"), i nadem totalno rasulo... izadem navecer vanka i gledam ljude koji se znaju tako reci cili zivot kako se gledaju sa nekim namjestenim smjeskom ili prolaze jedno pored drugog kao da se ne poznaju... a ja... cula sam vise od 3 verzije iste price i neznam vise sto da mislim. ocu reci, imam neko svoje misljenje, ali ne zelim stati ni na ciju stranu. ful mi je tesko kad ih tako gledam svih posvadanih, a znam iz iskustva da je bolje da se ne mijesam... zapravo me najvise razocarala ta "frendica" jer nisam to nikad ocekivala bas od nje. imale smo i mi nekih sranja proslo lito, rijesile smo ih al nismo vise ko prije. to kuzim i ne mogu traziti da budemo, ali ovo... totalna koma. ma meni je ful bed sto ocu na neki nacin ostati sa svima o.k. a neznam da li je to moguce... svima sam rekla u facu sto mislim, ali opet me strah da ne ispadnem licemjerna... mozda ima ljudi koji bi to i tako shvatili... dode mi da ih svih posaljem negdi, ali jednostavno ne mogu jer je prijateljstv meni jedna od najvaznijih stvari u zivotu, ako ne i najvaznija.
a sada, naravno, totalno razocarana u tu zensku, gledam ju drugim ocima. znam da meni osobno nije napravila nista, ali razmisljam ovako: ako je to napravila njoj, a zna ju skoro cili zivot, sto je moze sprijeciti da jednog dana i meni to napravi? mozda ovo nije bas fer od mene, ali... neznam sto drugo da mislim... kad bi barem neko mogao vratiti vrime i sve to ispraviti, ali nazalost to nije moguce....