30
subota
lipanj
2012
Rasprava o etici
Neću o suđenju nego o Milanovićevoj izjavi na istu temu:
" Postoje etički opterećene situacije i etički neutralne situacije i da bi nešto imalo etičku komponentu mora postojati voljni element. Ovdje toga nema, to je nesreća kojoj je prethodilo, prema svemu što znamo, relativno normalno ponašanje onoga tko je štetu napravio, a to je gospodin Čačić, koji je to priznao."
Milanovićevo koketiranje s etikom pri opravdavanju Čaćića me podsjetilo na tezu J.J. Rousseaua o tzv. "plemenitom divljaku" i na neki način sam shvatila što mi je odbojno u tom (R.Č.) čovjeku, a vezano za slučaj nesreće.
Jean-Jaques Rousseau je zastupao tezu da je čovjek po prirodi dobar. Taj "plemeniti divljak" se poistovjećuje s drugim ljudima jer u njima prepoznaje vlastitu ljudskost. On prema svim ljudima ima pozitivan emotivan odnos, bez obzira na bliskost ili možda srodstvo prema tim ljudima. Ponašanje "plemenitog divljaka" je motivirano prirodnim osjećajem, a to je sućut, odnosno suosjećanje.
Upravo me Čaćićeva bešćutnost užasno zasmetala iako mislim da se nezgoda ovakve vrste svakome može dogoditi.
komentiraj (3) * ispiši * #
23
subota
lipanj
2012
Ljuba Pervan
.
Rodila se u brojnoj obitelji u jednom malom selu Kokorići u Dalmatinskoj Zagori. Jedan od njene braće se kao dijete uputio u daleku Australiju, trbuhom za kruhom. Zvala se Ljuba Pervan. Bila je pismena djevojka i uredno je pisala svome bratu u dalekoj Australiji. Na jednoj slici, kada joj je mlađi brat išao u vojsku Kraljevine, slikala se s njim i objasnila bratu u dalekom svijetu da na toj slici nije baš dobro ispala.
Voljela je biti lijepa kao što to sve devetnaestogodišnjakinje vole.
Došao je rat, a vojske su se mijenjale. Svaka vojska koja bi došla u selo je ostavila pustoš. Moralo im se dati sve što su ljudi imali, a bilo je puno gladnih usta. Njena greška je bila što je rekla : " Kojeg đavla opet dolaze..." Vjerojatno misleći na to da će opet ljudi ostati gladni, a ne iz nekih ideoloških pobuda. Vojska koja je došla, bila je partizanska vojska, a netko je tu njenu rečenicu "prismrdio" njima. Ljuba je prepoznata kao "neprijateljski element" i stiže poruka da ju se dovede u partizanski štab na brdo Radović. Moj dida, njen brat ju nije htio voditi, ali ona je mislila da ništa ružno nije rekla i da joj se ništa neće dogoditi. Osim toga, u štabu su bili i njeni rođaci. Tako su moj dida i njegova sestra Ljuba krenuli na put bez povratka. Na putu su sreli poznanika koji ih je upozorio da ne idu, ali Ljuba je bila uporna smatrajući da nema razloga da bježi. Kada ju je dida doveo u štab na Radović, rekli su mu da će je odvesti na Vis za kuvaricu i da se on slobodno vrati kući u Kokoriće. Dida se počeo vraćati doma u Kokoriće i u daljini je začuo pucanj. Poslije je rekao da su je vjerojatno tada ubili jer Ljubi se izgubio svaki trag. Nikada živa s Rilića nije izašla niti ju je itko poslije vidio. Netragom je nestala, a svjedoci se i dalje drže priče o putovanju na Vis. Svjedoci su skoro svi poumirali. Neki još žive, ali nitko nema hrabrosti da ih se pita prava istina.Kao da je to danas uopće bitno? Ljubu nikada nisu našli, a priče o njenim velikim zlatnim rećinama su se samo nizale. Viđene su na ženi ovoga ili onoga...Neka im Bog oprosti, a tebi Ljuba želim posvetiti ovaj post jer nema mjesta na zemlji koji možemo nazvati tvojim grobom pa neka ovaj komadić virtualnog prostora to na trenutak bude. Počivaj u miru božjem!
komentiraj (10) * ispiši * #
17
nedjelja
lipanj
2012
U potrazi za izgubljenim vremenom
Kao lektiru u srednjoj školi smo čitali što je to osjetio Proust kušajući "madeleine" kolačić, na što ga je sve taj okus podsjetio. I sada mi je pred očima prof. Slavko koji nam pušeći svoju "Opatiju" i gutajući oblake dima, pomno objašnjava književne figure i Proustovu potragu za izgubljenim vremenom.
Čovjek je uvijek u toj potrazi za nečim što je prošlo i uvijek nas primi sjeta kada se prisjetimo prošlih vremena, misleći da je onda bilo bolje. Naravno da je bilo bolje jer bili smo mlađi, ljepši, zdraviji i na kraju krajeva puniji života nego danas. Zabluda je ta što čovjek misli da ga odlazak na mjesta iz prošlosti može na trenutak vratiti u to izgubljeno vrijeme mladosti i bezbrižnosti. To je uvijek ponovno razočarenje! Mjesta bez ljudi su mrtva mjesta, a moj "madleine" kolačići su ljudi. Mnogi znakoviti ljudi mog djetinjstva su već umrli, kao i profesor s početka priče, ali ja ih još uvijek pamtim na onim mjestima gdje sam ih ostavila, kada sam otišla. Još uvijek vidim dida i babu na vrhu starih kamenih skalina gdje u hladu stare kostele krate ljetnu žegu. Vidim Teru kako suši stari kruh, Stanu Mićićevu kako s osmijehom dočekuje svakog prolaznika, babu Ružu koja još trči, bahatu Mandu, babu Katu kako hekla dok svoj konac drži u kasici u obliku globusa... Mnogi su prešli na onu drugu stranu, ali mnogi su još uvijek na ovoj strani, ali najčešće više nisu na onim mjestima na kojima sam ih ostavila i na kojima ih očekujem vidjeti. Ovaj đavliji internet je sve strpao u kuće i sve rjeđe srećem svoje "madleine" kolačiće u stvarnom životu. Ponekad ih sretnem u virtuali, ali tu nemaju isti okus. Okus im kvari taj ljudski poriv da se želimo svidjeti što većem broju ljudi. Klikovi su krivi što su neki od mojh "madleine" kolačića izgubili svoj poseban okus po cimetu i narančinoj kori.
komentiraj (2) * ispiši * #
Sise kao navijački rekvizit
Ljudsko tijelo je savršeno do njegovog najsitnijeg dijela. Sve na njemu ima neku svoju svrhu, a krajnja svrha je ponovno i samo, NOVI ŽIVOT u svim svojim oblicima, savršen ili pak manje savršen. Čovjek je kroz svoje postojanje uživao gledajući ljudsko tijelo oblikovano rukom i okom umjetnika. Ne osjećamo nelagodu kada promatramo umjetnička djela nego se divimo toj umjetničkoj izvedbi da nam samo ime autora nije ni bitno, ali njegova umješnost svakako je bitna. Pada mi na pamet Apoksiomen koji je nakon tisuća morskih godina zasjao u punom zemaljskom sjaju. Gledamo ga, divimo se, ali ne u erotskom smislu nego u smislu divljenja kako je tvorac uspio anatomski savršeno od bronce napraviti kip, običnom komadu metala udahnuti život. Mislite li da biste mogli i vi tako nešto isklesati? Ja sigurno ne jer rijetki su oni koji imaju taj dar. No, ono što danas se naziva lijepim, pristalim i simpatičnim, može učiniti svatko od nas i postati javno poznat i priznat (na žalost). Dovoljno je zadignuti majicu ili spustiti hlače i odmah ste na naslovnicama, a nerijetko vam se i dive u tom vašem činu. Mislim konkretno na naše navijač/ce i novinare koji već nekoliko dana recikliraju priču o golim navijačima.
Sise kao sise. One same po sebi nisu vulgarna pojava. Ima ih svaka žena, neka veće, neka malo manje, a najvažnije je da su zdrave. Sise imaju svoju prvu i osnovnu funkciju, a to je dojenje djeteta. Ima li išta ljepše od slike djeteta na materinoj sisi? Za mene ne, ali opet ta ista mater ako sjedne na klupicu u parku i izvadi svoju sisu da podoji dijete, najčešće se suočava s raznim podrugljivim komentarima i predrasudama. Želim reći da je u današnjem vremenu osnovna svrha sisa vulgarizirana, a ona u smislu pokazivanja, lizanja ili pak sisa kao navijačkog rekvizita, izaziva pozitivne komentare i simpatije u javnosti.
Osobno me se ne tiče što tko radi u svoje privatno vrijeme, ali me smeta to javno odobravanje kao da je to društveno prihvatljivo ponašanje. Ne mogu, a da se ne sjetim mladih ljudi, kako god to izlizano zvučalo i primjer koji im se pruža. Sa slučajem "golih navijačica" je uistinu poslana kriva poruka u javnost. Ne zagovaram linč, ali zagovaram da intima ostane intima, a ne javna stvar. Konačno, svaki bi se djelatnik državne službe trebao obvezati na etički kodeks, ali onaj koji se odnosi na današnje vrijeme, kada se se sve snima, dokumentira i dijeli. Više nije bitna dužina suknje, boja sakoa ili pušenje, sada je bitno javno istupanje, što internet svakako jeste. Za svako kršenje tog istog kodeksa bi trebala slijediti i određena kazna i odgovornost pa se vi dragi onda slikajte ili na stickovima nosite svoje golišave slike iz privatne arhive riskirajući tako da ih netko možda otuđi.... pazilo bi se sigurno više.
Konačno, "suvremeni nagon" dokumentiranja i objavljivanja svakodnevnih ljudskih gluposti, a koje se uredno provlače kroz javne medije je postalo zamorno i dosadno za iole ozbiljnog čitatelja. Možda je zbog toga Vjesnik i propao, a Novi list je na rubu...
komentiraj (1) * ispiši * #
12
utorak
lipanj
2012
Di si Mali Marinko?
Mali Marinko je putovao, družio se s ljudima, provocirao, ogovarao, upijao, dobro ija, fala Bogu i pija, a onda bi to sve pretočio u pitke rečenice iz kojih je čitatelj mogao osjetiti baš te ljude, mista i tadašnje vrijeme. Zamislite scenu iz Malog Mista kada Bepina pita Roka, nakon završetka rata, kada su on i Anđa Vlajina svili svoje gnijezdo, di su nabavili onako lijep i raskošan luster? Ili možda kada doktor Luiđi pada na blef Ivana Trogiranina pa mu potpisiva za boračku penziju, pa onda siromašni i nesretni Servantes...tko nije tada zasuzio? No, vratimo se na Malog Marinka....i pitam se što bi rekao o današnjim "informatičko pismenim ljudima" što su ispuzli ispod svakog kamena, pustim realitijima o kojekakvim bedastoćama poput mladenki koje se natječu za plastične operacije ili hoće li muškarac između 20 žena izabrati onu od 20.g. ili možda onu "nesretnicu" od 40?
Ljudi zaboravljaju da se i u virtuali treba držati bontona i određenih etičkih načela. Ponekad mi se čini da ljudi vrlo lako zaborave manire lijepog ponašanja, a niti ih brine što to ne znaju. Znanje im je nadohvat deset prstiju na tastaturi i ono ostaje tamo vječno neotkriveno.
Što smo više u virtuali ili za TV-om, sve smo gluplji i plodniji za kojekakve manipulacije. Zato ja odoh napraviti jedan krug po selu, a ti Mali Marinko lipo spavaj i stvarno... fališ...
komentiraj (0) * ispiši * #
