U potrazi za izgubljenim vremenom

Kao lektiru u srednjoj školi smo čitali što je to osjetio Proust kušajući "madeleine" kolačić, na što ga je sve taj okus podsjetio. I sada mi je pred očima prof. Slavko koji nam pušeći svoju "Opatiju" i gutajući oblake dima, pomno objašnjava književne figure i Proustovu potragu za izgubljenim vremenom.
Čovjek je uvijek u toj potrazi za nečim što je prošlo i uvijek nas primi sjeta kada se prisjetimo prošlih vremena, misleći da je onda bilo bolje. Naravno da je bilo bolje jer bili smo mlađi, ljepši, zdraviji i na kraju krajeva puniji života nego danas. Zabluda je ta što čovjek misli da ga odlazak na mjesta iz prošlosti može na trenutak vratiti u to izgubljeno vrijeme mladosti i bezbrižnosti. To je uvijek ponovno razočarenje! Mjesta bez ljudi su mrtva mjesta, a moj "madleine" kolačići su ljudi. Mnogi znakoviti ljudi mog djetinjstva su već umrli, kao i profesor s početka priče, ali ja ih još uvijek pamtim na onim mjestima gdje sam ih ostavila, kada sam otišla. Još uvijek vidim dida i babu na vrhu starih kamenih skalina gdje u hladu stare kostele krate ljetnu žegu. Vidim Teru kako suši stari kruh, Stanu Mićićevu kako s osmijehom dočekuje svakog prolaznika, babu Ružu koja još trči, bahatu Mandu, babu Katu kako hekla dok svoj konac drži u kasici u obliku globusa... Mnogi su prešli na onu drugu stranu, ali mnogi su još uvijek na ovoj strani, ali najčešće više nisu na onim mjestima na kojima sam ih ostavila i na kojima ih očekujem vidjeti. Ovaj đavliji internet je sve strpao u kuće i sve rjeđe srećem svoje "madleine" kolačiće u stvarnom životu. Ponekad ih sretnem u virtuali, ali tu nemaju isti okus. Okus im kvari taj ljudski poriv da se želimo svidjeti što većem broju ljudi. Klikovi su krivi što su neki od mojh "madleine" kolačića izgubili svoj poseban okus po cimetu i narančinoj kori.