Manjkavosti našeg školstva 2

Ne volim se previše spominjati svoje srednje škole jer je program tzv. šuvarice bio katastrofa. Dvije godine opće, a onda dvije godine strukovne škole. Nikome nije trebala povijest, kemija, biologija, fizika, geografija jer ti predmeti su se učili samo prve dvije godine. Ostale dvije godine su bile kojekakve ekonomike, pol. ekonomije, računovodstva, bankarstvo... Možda jedino što je bilo dobro je prijemni ispit koji se obavezno pisao za upad u srednju školu. Osim toga, koncept prijemnih na fakultetima su se radili na temlju dvije godien učenja, gore navedenih predmeta. Kulturnoumjetničke škole su imale skoro pa gimnazijske programe, ali prijemni je uvijek sadržavao materiju npr. kemije iz prve dvije godine jer su dvije godine svi učili. Danas toga više nema i u gimnazije se mogu upisati samo s prosjekom 5.0. Zašto je važna gimnazija? Zato jer rade po programu koji učenicima garantira (uvjetno rečeno) dobar prolaz na državnoj maturi koja je opet važna za upis na željene fakultete. Htjela sam nešto više reći o značenju tog prosjeka 5.0 Često iza tog prosjeka ne stoji znanje nego samo isforsirano štrebanje. Kada trebaju napraviti nešto što se ne može naučiti napamet nego je potrebno svestrano istraživanje i prezentiranje, dogodi se užasni debakl, najčešće.Čast iznimkama jer uvijek ih ima, ali stalno se pitam, gdje su nestali vrlo dobri učenici? Inače, takvi učenici su najčešće prirodno snalažljivi, većinu toga bi skopčali na satu, često kampanjci, ali njihov bistar um je bio njihov najveći adut. Sada takvi učenici ne mogu upisati gimnazije nego upisuju strukovne škole, a to najčešće znači pisanje niže razine iz državne mature, a to dalje znači upisivanje nekih marginalnih fakulteta.
Problem su definitivno dvije razine mature. Zašto svi ne bi pisali nižu razinu mature ili možda da se nađu po težini negdje na sredini. Da bude nešto između današnje niže i više razine. Ako ideš u strukovnu školu, moraš uzimati dodatne sate i seminare da bi mogao "ući u višu razinu". Zapravo, situacija se sve više komplicira da bi bila što nepreglednija. Iskreno se nadam da će se vratiti prijemni jer državna matura nije trebala biti prijemni nego kao vrednovanje učenikovog znanja.
Državna matura kao prijemni za fakultete je propast i nadam se da će taj koncept moju djecu zaobići. Iskreno se nadam da će konačno nekome sinuti da to drilanje djece, netom nakon tjedan dana što su završili školu i njihovo trotjedno pisanje raznoraznih predmeta je maraton bez svrhe. Di su one mature koje su se odrađivale u jednom danu bez stresa i ove gungule, ali velika je lova u igri pa zato mnogi šute...

Zvonilo je...

Kada odrasteš netom uz crkveni zvonik onda te i najranija sjećanja vežu za zvonjavu crkvenih zvona. Prozor je gledao baš na kameni zvonik sa crvenim krovom, a njegova dva prozora su mi kao djetetu izgledala kao ljudske oči. Kada bi se pokrenuo taj mehanizam zvonjave, gledala bih njihanje zvona i zamišljala fra Vjeku kako povlači konop. Puno me pitanja mučilo poput onog, kako on tako često mora trčati u crkvu i ima li snage da svaki dan nekoliko puta povlači taj fantomski konop? Čarolija je nestala, kada mi je neko od djece koje je češće odlazilo u crkvu reklo da i tu postoji samo prekidač, a struja sve ostalo obavi sama. Točno se znao red zvonjave, Zdravo Marijo u 6 ujutro, podne i Zdravo Marijo u 6 navečer. Bar je to tako zvala moja baba koja je inače jako dobro poznavala zvonjavu crkvenih zvona. Po toj zvonjavi su ljudi radili red u svom životu. Jutarnji pozdrav bi bio znak da se treba buditi, podne je uvijek bilo vrijeme ručka, a večernji pozdrav je značilo da se valja spremati polako za ići u krevet. Nije tada bilo zvonjave svako 15 minuta i tijekom 24 sata.

Najžalosniji trenutci su bili oni kada je zvonilo mrtvačko. Tada bi baba naćulila uši da točno odgonetne, zvoni li muško, žensko ili nedajbože dječje zvono. Iskusno babino uho je uvijek pogađalo o kojem zvonu se radi, ali unatoč tome što mi je pomno objašnjavala da muško zvono zvuči dublje nikada nisam shvatila razliku.

I danas, kada smo svi umreženi i povezani, zvono je još uvijek ostalo da nas podsjeti na prolaznost života, a sve više je onih dana kada mi mater kaže da je zvonilo za neke poznate i drage ljude...

Manjkavosti našeg školstva 1

Osnovno školstvo, po mom mišljenju kao roditelja, ima veliki problem oko vjeronauka jer nema neki alternativni predmet za onu djecu koja ne žele ići na vjeronauk. Da, ima i takvih, ali zbog raznih utjecaja roditelji su prisiljeni da im djeca upisuju vjeronauk samo zato da ne budu na hodniku i zato što neće primiti sakramente. Nemojte me krivo shvatiti, vjernik sam, ne baš najuzorniji, ali sam vjernik i mogu podnijeti činjenicu da netko misli drugačije od mene. O ucjenama od strane župnih ureda i biskupa neću ni govoriti jer svaki normalan čovjek shvaća o čemu se radi. Bog, crkva kao institucija i crkvena politika kao način funkcioniranja unutar same sebe i prema onima što spadaju u "vanjski svijet" su tri totalno različita pojma. Boga izuzimam jer ću jednog dana napisati post i o njemu. Boga volim i nadahnjuje me, ali ne shvaćam kako je ucjena tako duboko ukorijenjena među ljudima koji se predstavljaju kao predstavnici Boga? Zašto se uz školski vjeronauk mora ići i na župni vjeronauk da bi se obavili sakramenti? Zanimljivo, toliko je bitno da je u školi, ali ipak dođite vi k nama u crkvu, ovamo je onaj "pravi" vjeronauk. Ne shvaćam! Nije dovoljno što taj vjeronauk u školi, kada su godine kada se dijele sakramenti, predaje osoba iz crkve, a ne teolog laik. Unatoč tome, djeca trebaju ići i u Župni ured. Pitam se, čemu onda vjeronauk u školi? Mene zapravo ne muči vjeronauk u školi. Muči me što nema neki drugi izborni predmet kao alternativa vjeronauku i to što se mora pohađati i župni uz onaj školski vjeronauk. Osim toga, što s onim učenicima koji su druge vjeroispovjesti? Pričaju da se može organizirati unutar škole i neki drugi vjeronauk osim katoličkog, ali ne poznajem nijedan primjer tako organiziranog vjeronauka. Vjerojatno negdje i postoji, u Vukovaru sigurno, ali to je projekt koji je rijetko zaživio u praksi. Najčešće, učenici druge vjeroipovjesti su osuđeni na školski hodnik, izdvojeni iz svojih razreda i često izloženi raznim pitanjima. Hoće li građanski odgoj išta promijeniti? Potpisani kurikulum (prava hrvatska riječ) bez jasnih odrednica o budućnosti toga predmeta tj.odgoja. Voljela bih da zaživi, ali sumnjam jer novi predmet će se teško složiti u već postojeću satnicu. Zapravo, ideja o građanskom odgoju je potekla iz EU-a, ali ne u smislu novog predmeta (što dodatno komplicira stvar), nego da se integrira u već postojeće predmete. Zašto je to kod nas krenulo obrnutim smjerom, ne znam. Vjerojatno su u Ministarstvu imali lošeg prevoditelja:)

Svakidašnja jadikovka:)

Biti roditelj je najteži posao na svijetu. Posao sa 24-satnim radnim vremenom bez regresa, božićnice ili godišnjeg odmora. Nema sindikata koji će zastupati interese roditelja, ali možda je i tako bolje jer " uzdaj se u se i u svoje kljuse", a i sindikati više nikome ne služe (osim sebi samima). Najveća nagrada roditelju je zagrljaj, poljubac, obiteljsko okupljanje za stolom ili svaki životni uspjeh dragog mu djeteta. Misliš, naučili smo ih da žive, uče, rade, da se brinu za sebe, što i jeste pravi cilj roditeljstva. Dok djeca rastu, većinu svojih snova, ciljeva i ideala spremimo u jedan škafet* i čekamo dan, ako nas zdravlje posluži, da ga otvorimo i pokušamo naći onaj davno zaboravljeni dio nas. Ponekad, s vremena na vrijeme, zavirujemo u taj škafet i krajičkom oka gledamo, je li sve još na broju, a onda ga zatvorimo i dalje se koncentriramo na život i preživljavanje. Vrijeme je čudna dimenzija, beskonačna i vječna. Ne postoji bilo što na ovom svijetu što ono ne može promijeniti, a tako i nas same. Misliš da se nećeš upecati na iste udice kao i tvoji roditelji ili neki drugi primjeri iz blizine, želiš biti pametniji, ali neke čudne životne situacije te često vraćaju na njihove staze.
Kako je teško biti roditelj...


* škafet- ladica

IQ naspram EQ

Inteligencija je nešto što se može vrlo lako izračunati. Radili su na meni kao studentu neka istraživanja, ali nikada nisam imala uvida u rezultate. Računajući po nekim testovima u novinama koji su se s vremena na vrijeme pojavljivali, spadam definitivno u one prosječne.
Ustvari, često puta sam se znala i razočarati u svoju inteligenciju. No, živim u nadi da ću trenirajući svoju sivu masu uspjeti održavati tu neku prosječnost. Dragi naši znanstvenici su shvatili ono što i mi ostali, da taj broj ne znači da ćemo biti uspješniji u životu i da će nam ta inteligencija pomoći da lakše plivamo kroz život. Zato su prije više od dvadesetak godina počeli koristiti termin emotivne inteligencije. To je taj takozvani EQ i svaki čovjek osim stečenog po rođenju IQ-a kroz život stječe taj EQ. Definicija bi bila:
emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli.
To bi značilo da se emotivna inteligencija bavi s osjećajima, ali ne samo našima nego i onima što drugi osjećaju. Primjer, osjećam da moja prijateljica treba pomoć jer u razgovoru s njom saznajem da joj kasni plaća i da firma propada. Neki ljudi jednostavno ne vide što se događa s drugima, a oni koji su spremni pomoći u društvu su najčešće izloženi ruglu i zaziranju. Empatija, kao jedna od osjećaja emotivne inteligencije, nije popularna niti društveno prihvatljiva jer se ljudi s tom osobinom smatraju naivnima. Pretpostavljam da je to zato što oni koji ju primaju, misle da će to jednog dana i trebati vratiti. No, prava emotivna inteligencija je ono što dolazi iz srca bez ikakve kalkulacije. Dobra vijest, a i ono što nam daje nadu je to što (nasuprot IQ-u) EQ možemo usavršavati, jačati i trenirat. Naravno, samo ako to želimo:)