Biti roditelj je najteži posao na svijetu. Posao sa 24-satnim radnim vremenom bez regresa, božićnice ili godišnjeg odmora. Nema sindikata koji će zastupati interese roditelja, ali možda je i tako bolje jer " uzdaj se u se i u svoje kljuse", a i sindikati više nikome ne služe (osim sebi samima). Najveća nagrada roditelju je zagrljaj, poljubac, obiteljsko okupljanje za stolom ili svaki životni uspjeh dragog mu djeteta. Misliš, naučili smo ih da žive, uče, rade, da se brinu za sebe, što i jeste pravi cilj roditeljstva. Dok djeca rastu, većinu svojih snova, ciljeva i ideala spremimo u jedan škafet* i čekamo dan, ako nas zdravlje posluži, da ga otvorimo i pokušamo naći onaj davno zaboravljeni dio nas. Ponekad, s vremena na vrijeme, zavirujemo u taj škafet i krajičkom oka gledamo, je li sve još na broju, a onda ga zatvorimo i dalje se koncentriramo na život i preživljavanje. Vrijeme je čudna dimenzija, beskonačna i vječna. Ne postoji bilo što na ovom svijetu što ono ne može promijeniti, a tako i nas same. Misliš da se nećeš upecati na iste udice kao i tvoji roditelji ili neki drugi primjeri iz blizine, želiš biti pametniji, ali neke čudne životne situacije te često vraćaju na njihove staze.
Kako je teško biti roditelj...
* škafet- ladica
Post je objavljen 10.07.2012. u 08:00 sati.