Neću o suđenju nego o Milanovićevoj izjavi na istu temu:
" Postoje etički opterećene situacije i etički neutralne situacije i da bi nešto imalo etičku komponentu mora postojati voljni element. Ovdje toga nema, to je nesreća kojoj je prethodilo, prema svemu što znamo, relativno normalno ponašanje onoga tko je štetu napravio, a to je gospodin Čačić, koji je to priznao."
Milanovićevo koketiranje s etikom pri opravdavanju Čaćića me podsjetilo na tezu J.J. Rousseaua o tzv. "plemenitom divljaku" i na neki način sam shvatila što mi je odbojno u tom (R.Č.) čovjeku, a vezano za slučaj nesreće.
Jean-Jaques Rousseau je zastupao tezu da je čovjek po prirodi dobar. Taj "plemeniti divljak" se poistovjećuje s drugim ljudima jer u njima prepoznaje vlastitu ljudskost. On prema svim ljudima ima pozitivan emotivan odnos, bez obzira na bliskost ili možda srodstvo prema tim ljudima. Ponašanje "plemenitog divljaka" je motivirano prirodnim osjećajem, a to je sućut, odnosno suosjećanje.
Upravo me Čaćićeva bešćutnost užasno zasmetala iako mislim da se nezgoda ovakve vrste svakome može dogoditi.
Post je objavljen 30.06.2012. u 19:38 sati.