Ptitchitza u niskom letu

ponedjeljak, 29.01.2007.

Kako se prevodi poezija

Fantasticno je bezvezan dan i to kako neprimjetno curi u nepovrat... Nikako da se razbudim. Cini se da nisam jedini jer imam dojam da su danas svi u nekom "tudje necemo, svoje ne damo!" filmu, pa je neopazice prosao moj prelazak na auto-pilot u uredu. Tako sam neometano njuskao po Blogu i otkrio nekoliko vrijednih blogova koje je - ma vidi cuda! - vrijedno citat (njih sam promptno ubacio pod WOW rubriku, slijeva).

Konacno je poceo igrat "Bobby", to cu nakon posla otic pogledat, a prije toga posaugat jedan meksikanski dzokavac u obliznjem coffeeshopu. Prije negoli to ucinim, ispunit cu dato obecanje i ovdje uvrstiti evergrinski esejcic Davora Slamniga iz zbirke kratkih prica "Cudoviste" (izdao CDK Zagreb, pocetkom -80tih, ako dobro pamtim), s obzirom da je u vezi novootkrivenih blogova dobio novu relevantnost.

Davor Slamnig:
KAKO SE PREVODI POEZIJA

Najtezi zadatak za svakog prevodioca predstavlja prevodjenje vezanog stiha. Jer dobro znamo da postoji jedna osjetljiva razlika izmedu poezije i proze. A to je da se poezija pise malo po malo u uredne kratke redove priblizno jednake duljine (pa dupli prored svako malo), a proza na brzinu, u monotone ravnomjerne redove koji idu preko cijele stranice knjige, osim sto je mozda svaki deseti iii dvanaesti eventualno nesto kraci s desne strane. Ma dobro, obicno je onaj red koji slijedi iza toga koji je kraci s desne strane malo, sasvim malo kraci s lijeve strane. Ali to jedva spasava prozu.

Ne mislim se upustati u tanane diskusije o knjizevnim rodovima. Uostalom, takve diskusije uvijek na kraju dovedu do pitanja covjekove biti, a to pitanje sam vec obradio u drugim esejima. Pjesma je kraci tekst koji je zvukovno vezan. To je pjesma po definiciji onih koji se nisu naucili drzati usta na miru kad citaju. Za nas normalne, bez tih tikova, vrijedi moja superiorna gore napisana definicija. (Rekli su mi da nije tautologija ako upotrijebim i “superiorna” i “gore napisana”.)

I jos da dodam da je materijalna korist od njih (pjesama) malena, ili nikakva, pa se autor i ne zuri da ih objavi. Radije ih prikrpa nekom svom proznom djelu, da ima vise kartica. Ali pazite, za mene je mijesati poeziju i prozu isto sto i mijesati pivo i lozovacu. Efekt je snazan, ali nezdrav. A ujutro znade zaboliti glava.

Pokazat cu vam kako se prevodi poezija (kao sto sam vec u samom naslovu ovog eseja nagovijestio). Za prevodjenje poezije treba imati suptilan osjecaj za jezik. Doslovnost je nevazna, radi se o kovanju dozivljajnog cekica u drugu, a opet prvoj ekvisemantnu formu. Ukratko, Prevodilac mora postati Pjesnik.

Kao primjer uzet cemo jednu kompleksnu pjesmu, a puno imagiformnih nivoa:

Mary had a little lamb
It's fleece was white as snow
And everywhere that Mary went
The lamb was sure to go

(Nursery Rhyme)

U prvom stihu ne vidimo nekakvih vecih problema. Zadovoljit ce jednostavan, cist, vjeran prijevod: “Mary je imala malo janjetine”.

Medutim, vec i tu mozemo ici dalje, u kreativizaciju prevodilackog posla. “Mary Jane”, u americkom slengu znaci marihuana, a na istom slengu marihuana znace i rijeci “grass” (trava) i “pot” (lonac). Mozda je Rhyme racunao na tu tananu asocijaciju na lonac, koju rijec “Mary” budi kod americkog citaoca. Ako i to zelimo ukomponirati u nas prijevod, prevodimo prvi stih ovako: “Mary je imala malo kuhane ovcetine".

Ako drugi stih prevedemo kao “Bijele kao snijeg bjehu njene buhe”, napravili smo ozbiljan propust. Nismo uocili da je pjesnik namjerno upotrijebio krivi oblik glagola “to be” (stavio je “was” umjesto “were”). Tako je njegov jezik postao grublji, narodskiji. Predlazem, kao mogucu soluciju, “Picajzli su joj bili bledi kaj krpa”.

Treci bi stih u doslovnom prijevodu glasio: “Svugdje je isla ta Mary", ali nas jezik u toj recenici ne odrazava duboki prijekor koji buntovni Rhyme upucuje Mary, zenama opcenito, a mozda i krscanstvu (Mary - Marija!). Buduci da duboko suosjecam s Nurseryjem (kojeg i osobno poznam), taj stih odlucno prevodim s “Mary se kurvala”.

U zadnjem stihu imamo najocitiji primjer Rhymeova umjetnickog genija, jer tu zavrsnim stihom postize jednu upecatljivu viziju kojom zaokruzuje i osmisljava cijelu pjesmu: “Zato nije ni cudo sto je ovca crkla”. (upotrijebio sam “crkla” umjesto “umrla” da bih zadovoljio zahtjeve forme, tj. da ostvarim rimu izmedu cetvrtog i drugog stiha.)

- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 26.01.2007.

Odzvonilo uplatnicama

Tri velike nizozemske banke (a i u svjetskim omjerima su igraci - ABN je, mislim, 7. najjaca banka na svijetu), ING, ABN AMRO i Rabobanka udruzile su snage u dogovornom i postepenom iskljucivanju iz prometa papirnim uplatnicama, javlja het Financieele Dagblad.

Kazu da su im izvjesne znatne ustede ako zamijene 'papirne' uplate s placanjem preko Interneta. U to vjerujem. Ali Internet-bankiranju ne. A za ovo potonje nije ni strucnjake tesko naci koji ce potvrditi da sigurnosne rutine na koje se ljudi oslanjaju kad posluju preko Interneta jos nisu na razini na kojoj bi trebali biti e da bi se cijela stvar smatrala sigurnom. (Ja, inace, nisam cistunac u tom smislu i koristenje, recimo, kreditne kartice preko interneta mi nije strano, niti tu nalazim neke posebne razloge za brigu.)

- 12:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2007.

Neem me niet kwalijk, Meneer,

mogu kupit cigaretu? Oshla treca kutija i sad sam opet bez.

Al bar sam u uredu, sam. I nije mi uopce lose. Jest da bi ostalih desetak stotina zaposlenika moglo omirisati moje nepodovstine u ponedjeljak ujutro kad se, "u ratarsko vrijeme" pojave na poslu, al to nije zbog mojeg pusenja u zgradi u kojoj pushenje nije dozvoljeno, vec zbog toga sto nam je ventilacijski sistem vrlo muchichav.

- 11:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Gdje kupit cigarete u Nizozemskoj u nedjelju u 8 izjutra?

Javite mi odmah ako znate. Ja nemam vise odmorne sive ni ikakve druge celijice da bih se tome dosjetio. (Ali sam zato sad opet zaplakao jer se na hrtu vrti odjavna himna).

Grdno se varate ako mislite da mi moj desetogodisnji napor i teska studija of the Dutch Studies omogucava tako dubinsko istanchane uvide.

- 08:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

P.S. na REPORTERE i marihuanu

Emisija je naravno bila spremljena prije negoli je prekjucer u Groningenu (sjever Nizozemske, zupanija... Friesland, ako se ne varam?) u jednoj apoteci otvorena trgovina Medicinskom Marihuanom. Kakva je to? Pa to je ona... zdrava, ne? Za koju moras imat recept, rece mi drugi goropadni prijatelj iz Bosne.

- Mislis da moras imat recept? (misleci da mozda njemu treba recept - pod receptom mislim na '' - pardon na preseravanju - nakon nekoliko neprospavanih noci u nizu nekako gubim znanje (novo)hrvatskog). Ali, vrlo bi me zacudilo da bi pametni Nizozemci trazili lijecnicku uputnicu, recept i shtolisvene kad bi covjek kojemu je potrebna mogao kupiti inferioran i opasan proizvod koji pod marihuanom prodaju neki (she enkrat: NEKI) coffeshopovi...

Prijatelju goropadnom da skinem ipak kapu, jer sam od njega naucio o ROCK'N'ROLL SELU U BOSNI. To je ono neko selo gdje su seljani nekom prirodnom inteligencijom malo po malo svi poceli uzgajat marihuanu, sve dok ih neki jalni jaran nije cinkao i odveo na sud, gdje je dobrohotni sudac u cudjenju izviknuo, "pa vi ste jedno rokenrol selo!".

Hebi ga, nitko ne zna pricat pricu i kenjat ko Bosanci, chak ni dragi mi purgerski shajseri. Zato i volim toliko Bosnu, a svejedno broj goropadnih POZNANIKA mi se vrlo nedavno povecao za 100% i sad broji brojem dva.

I znate kaj mi je jos uzasno zao? Pa to... da nema vise prokletih jugoslavija (pocivale u miru, iako se cini da bi nam trebalo drzat glogov kolac u priruci s obzirom na masovnu psihozu koja i dalje vlada u Srbiji. Ludi su narod, to su dva ozloglasena psihijatra, profesionalni Srbini, vikali pocetkom 90tih u Zagrebu i Sarajevu).

Zasto zaboga? Zato sto mi se oci pune suzama sto ne mogu vise vikat glupim strancima JEBO ZEMLJU KOJA BOSNE NEMA!!! I da je Leb i sol "nas" band.

P.P.S. Iako sam posljednji (ili zadnji? what's the fucking difference, really?) jointchich, tj. dva popusio za vrijeme koncerta Fred Fritha u Amsterdamu, upravo sam dovrsio drugu kutiju cigareta i sad vise nemam nijedne. Ja vam, znate, uopce ne pusim. A ni njemu. Zabijem ga Zagoru. I za goru. Shemsa, shemsa, dodji da ostarimo zajedno!

IAKO JE NAPOLJU PADALA KISA, U SOBI JE GORJELO SVJETLO. A rekose da danas pocinje zima.

- 07:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

O marihuani na hrtu, just yet

Upravo sam odgledao s pola uha Reportere na HRT1. Bogati, kak dobro izgleda Mirjana Rakic! I kak fino radi svoj posal - zadovoljstvo je bilo gledati.

Malo sam dobio popizditis acuta kad sam u uvodu cuo spominjanje dr. Sakomana kao nekakvog Velikog Eksperta. A di je Torre! zaurlao sam u sebi.

Dr. Robert Torre osim sto je ekspert, autor je i APSOLUTNO NAJBOLJE knjige o drogama koje sam ikada procitao, prolistao, drzao u ruci, vidio ili cuo o.

Predavanjce ili dva na temu bih mozda i sam bio u stanju odrzati, s obzirom da sam s tematikom vrlo intimno upoznat. Al, niko me ne zove, a ja skroman i neuk ne znam kome bih se (pri)javio. Marica je moja stara drugarica (Marinica je moja dobra prijateljica, ali nju bolje pusi muz) a s hashishem sam "na ti" otkako sam se uglavnom na nj presaltao jer se vise ne mogu oslanjati na kataloge nizozemskih coffee-shopova niti na brojne nagrade koji su njihovi produkti pokupili. Zasto? Zato STO NEMA DO HRVATSKOG SUNCA!!! OKEJ?! Ali dosta o meni.

Ako mi vjerujete (opet ja o sebi, ha?), pojurite odmah do iole bolje knjizare i barem prelistajte DROGE: DUGO PUTOVANJE KROZ NOC i... dajte se ljudi obrazujte, pa da se boljim stvarima mozemo bavit.

Ne trazim vise. Svatko pametan tko je knjigu prelistao, kupit ce je (ili posuditi... al nemojte je kopirat, prosim lepo) progutat ce je u shubu sa svim slovima, karikaturama, stripovima i brojnim iskazima korisnika. Dr. Torre je Akademik, mozda jos ne sluzbeno ali otkad je to imalo ikakav prestiz?

- 07:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ako se u Hollywoodu tako mogu

ponasati glumci, mogu i ja! - rece navodno Lucija Serbedzija u incidentu o kojem sam saznao na (a ne U) Vecernjem Listu.

Ako je vjerno prenesena njena izjava, nalazim je vrlo razocaravajucom. Nema Hollywooda u Hrvatskoj, i nikad ga i nece biti inshaallah.

Ja bih, da imam moci kakve ipak nemam ucinio da Lucija ode na doskolovanje u, recimo, Nevjork kod Jelene, Velike Jabuke nase omiljene, pa cak i kod Marisi u London (iako... ne znam), a da se Velika Jabuka iz Novog Amsterdama preseli u Stari, za vrijeme trajanja obuke. Nema smisla ovo sto govorim, ha?

Lucija may have lost her marbles, ali teska su vremena -- pogledajte samo vijesti koliko je ljudi podivljalo u proteklih par dana, a tek jedan zanemarivo maleni dio njih dospije u vijesti. U njezinu obranu cu reci: Devil's Playground (naime, Los Angeles) will do that to feeble minds. A meni cak nije ni trebalo osnjofati LA da bih to shvatio.

Lucija dear, take it easy. Lakse je naci prijatelje u Hrvatskoj i Srbiji, a jos ih je i mnogo lakse izgubiti. U Hollywoodu to je, reklo bi se, Mission Impossible.

- 07:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

A sad...

idem doma, wherever the fuck that is.

Ni vani mi nish ne mozete, nadam se da ste dovoljno pametni da to shvatite na vrijeme. I'm itching for a fight, but I fight dirty.

- 05:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ha ha!

Al na poslu mi ne mozete nish! Evo vam ga na, pingvini jedni strumfasti! (Jeli, znate nekog notara kojem ne treba tri jebena tjedna da potpise komad papira? Mislim, u Nizozemskoj?)

- 05:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Teroristi, jebem vam mater!

Ova poruka gore je bila namijenjena nizozemskim nazovi "tajnim" sluzbama. Is dat de bettersde dat jullie kan doen? (Pardon my French. Vi drugi ne morate ispravljati moj nizozemski, upravo je onakav kakvim ga zelim.)

Dragim kolegama bloggerima porucujem, "samo zato jer sam paranoidan, ne znaci da me ne slijede."

Puse svima.

- 03:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.01.2007.

19. jubilarni

Povodom mojeg nadolazeceg 19. sloma, grlim se s Frydom (vidi prethodni flog). Ucinite sto treba da cujete to kako spada, Frydu za svojim pijaninom. CD se zove until Death Comes. Secretly Canadian je prosle godine reizdao i u siru distribuciju pustio album koji je ova mlada Svedjanka (djed joj je Finac, ako vam se prezime nije ucinilo svedskim) podarila svijetu 2005. godine. Mene je opcarala u Amsterdamskom Paradisu pocetkom prosinca.

N.Y.

Today the first snow went to see the ground
The white and innocent to watch and learn
In silent houses quiet christmas trees
Stand Sadly Wrapped in electricity

The smell of winter makes me sick for love
It brings back memories of another world
Streets full of strangers stories unheard
six hours back across the ocean

Calling me pretty names, New York
Flattering me way to much, New York
Romance is in the air, New York
I want to be a part of you, New York
For this kind of hunger there is no word
This kind of rage that doesn't know
how to make itself heard

A universe expanding out of hand
drawn towards its' hollow black surroundings
Sing me your final call, New York
No need to tease me more, New York
My heart ain't where I'm at, New York
I want to be a part of you, New York

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

(If I was a) Straight Thin Line

If I was a straight thin line
if I was a straight thin line
longed I for the curves and the rhythm
envied I the flesh
If I let go of mine
If I became a straight thin line

Here's what Agnes said:
hunger is a must
If I'd be satisfied
I'd lose my lust for life
Ultimately undefined
move beyond the straight thin line

One thing in life so far
I wanted most of all it was to
straighten out my bends and my curls
how to escape my shape
Become vibration

Agnes said to me:
I'll outthink my flesh
the key to all my work
is a none of it
but in the essence.

-- E, to je uglazbljena poezija i bez snimljene mjuze. Prekrasna Fryda Hyvonen s albuma godine 2006, "Until Death Comes". Vas sve tehnoloski osvjestene & up to date odmah navodim na njen web site, da cujete pjesmu. Jer nije ista kao kad je ja samo prepisem.

- 20:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Tocka.

Kaze Bandic. "Auto tu di vam ja kazem."

Bandicu, neodgovorna sirovino!

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

YESSSSSSS!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Hillary Clinton je upravo obznanila da ce se kandidirati u slijedecim predsjednickim izborima!

- 19:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bez rijeci

Sto bih danas radio.

Danas bih volio sresti neku omamnu djevojku, s njome ispreplesti poglede u osmicu i konacno joj se ukotviti u ocima. Sebe pustiti.

Reci joj: "I bruise easily."

I da ostalo bude bez rijeci.

Hahaha. Jebote, pa ovo je samoubojstvo s poezijom.

- 19:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Zbunjen sam danas

Seksualno i drugacije.

Ja sam jedna glupa lezbijka.

- 19:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

I'm loving it deadly

Ko se ovo zajebava sa mnom. Zakaj su danas svi blogovi koje otvorim isti ko i moji?

or am I just So Lonely I Could Cry?

Zakaj mi nitko ne odgovara na pozive? 20.01.2007. (19:09) - #
(R. se javila upravo kako sam gledao ovo gore ukucano.)

Unesi komentar:
Nemoj se nikako ubit.

Cudne su sile u igri.
Vaš nadimak:

Korisničko ime:

Lozinka:

Vaš blog:

Pošalji Odustani Pošalji Želim komentirati kao: bloger anonimac (i odjaviti se)

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trnjanski svaler

Zbunj zbunj, auto-zbunj.

E, ljudi...? Korijenje valerijane se prelije s vrelom vodom, kao caj... ne? Mislim, nisam je kupio s manualom, a post-diplomski jos nisam upisao s obzirom da ni studij jos nisam zapoceo.

Ocul' tako malo ubit oko? Nekak mi jos treba, ne bi mu se shtel nekaj zamerit.

Zakaj me ove dvije male kuchkice tak vole danas? (Kaze cimerica i njen muz da su mi uvijek tako naklonjene. Al danas me nekak bas kuze. Ili ja njih.)

- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Stanje danas

Poceo sam se raspadati.

Slatka smrt.

Predajem joj se... njezno i polako.

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.01.2007.

Arbeit Macht Frei

- "Gle, cijeli ugao pun poezije! Daj, pospremi tu sobu!"
- Pusti me na miru, pa to je tek jedan mali kutak!
- "Jesi siguran da nije slap?"
- Siguran, siguran!

Kad vec spominjem Ivicu, a u ove krupne sitne sate i dalje puknut FF-om i pod utjecajem nekakvog virusa i kakvog poetskog komarca, a u stanju u kojem bi glas iz mojeg grla i najdojmljivijoj pjesmi oduzeo slusnost, dakle u tom je trenutku posve opravdano elaborrrrirrati.

Naime, Ivica. I Marica. Poezija. I slapovi... a sve iz pera sjajnog Edija Jurkovica iz zbirke pjesama "Priroda i drustvo" (Quorum izdao davnih 80-tih) i pamcenja tankhochutne ptitchitze:

Ljubio bih Ivicu
Ima lipu guzicu
Ali nema picu.
Zato ljubim Maricu.

SLAP
Kap
po kap
Ah,
pa to je vec
pravi
slap
alkohola u meni.

Eh, kad bih ja ista drugo znao tako dobro kontrolirati kao alkohol... gdje bi mi bio kraj?

Dosta sam radio za jedan dan. Idem prilech.

- 04:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

I tko je uopce ta ptitchitza, molichu?

I "koji je on kuac, da umre!?" pita neki mostarski prijatelj.

Ptitchitza je rijedka (s tvrdo "d") sorta, mjesanac cevapa (da cevapa... brda cevapcica!) i telefona.

Kako, o tome nismo ucili u skoli!? Ili jesmo?

Prvotni Cevap je bila dragost izazvana spelingom cevapa od strane Svabaca. "Tschewaptchichi", ili tako nekako (jelenskih mi rogova!). Drugi Cevap je bio stih

There must be something wrong
In wanting to silence any song.

iz pjesme Minor Bird (ma vrabac jedan obicni!) Roberta Frosta cijom se poezijom nisam bavio vec duze vrijeme ali kojeg se cesto sjetim tu gdje radim jer se njemu pripisuje mudrost "Ako previse radite, znaci da ne radite dobro". Tko od drugih ptica ima koliko istancano toliko i gladno uho u okruzju gdje je hrana oskudna cijenit ce da se Frost nasao nadahnutim pticom u molu (gdje se uopce nije radilo o galebu). (O vezi ostalih zivotinjskih vrsta -- konkretno ovaca -- s poezijom i prirodom prevodjenja abogamiimarihuanom reci cu vam drugom prilikom kad cu vam prenijeti omiljeni mi znanstveni papir Davora Slamniga.)

- A telefon?
"A telefon vas ne trazim niti bih vam ga dao!"

Ne, vezu s telefonom ostavljam kao nagradno pitanje. Tko prvi posalje tocan odgovor stice pravo na besplatno pice kad slijedecom prilikom sletim u Zagreb, u uobicajeni blitz posjet. A prije susreta cu ja razgaljen ko ptitchitza, a vazan ko Bregovic pitat "A jesi l' dobra koka?" I makar se zvali Boris, Stef ili Ivica umjesto kajaznam Natalije, Sophie ili Rachel dozvolite mi taj trenutak nade, hahaha.

The woods are lovely, dark and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

- "Remember Ptitchitza, miles to go before YOU sleep."
Oh do shut up, please. How could I ever forget!? Ptitchitza ima slonovsko pamcenje.

- 03:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

A sutra u nove radne pobjede

E, veceras je bilo zivota. U Nizozemskoj. (To sam vam shtel reci.) Fred Frith i kvartet saksofonista odrzali su odlican koncert u rotterdamskom Lantaren Venster klubu (tko se sjeca prijeratne Kinoteke zagrebacke moze si predociti blagodati tog prostora). A tko je Fred Frith? FF je jedan izuzetan glazbenik koji svoju vitalnost odrzava i poducava vec nekih 40 godina. A ne bi mu se uopce reklo, znate? (Ha!)

Bilo je lijepo naci se u prilici da si malo poravnam i usuglasim tijelo & dusu, osobito nakon drugog tjedna ofanzive oko kupnje stana. "Nije to mala zajebancija", da parafraziram velikana spominjanog u predproslom flogu. (Vec kad si dozvoljavam da me vlastita sinapticka olujica ponese, onda cu se odmah ispraviti i reci da se predprosli flog zbog vremenske prognoze vremena broji ne s dva unazad, nego tri jer je ovaj netom prosli bio vise jedan vudialenovski "Be fruitful and multiply!" Not in those exact words, naravno. Samo da znate, dzokavac se vec odavna izluftao.)

Nastavljajuci u istom trendu (jer sta mi drugo preostaje kad valerijansko korijenje ne pomaze a drugi smotak smotati bilo bi bogohulno), s jointom ili bez... veceras to ne bi nista bilo promijenilo. "Ne strajkamo, mi uvijek ovak radimo", prisjecam se jednog ljubljanskog grafita, jugoslavenskog. Bilo je lijepo na miru dovrsiti kravlji obrok u javnom prostoru. Kao sto se govori za New York, vrijedi i za Nizozemsku: umjetnicko je djelo Nizozemsku "ispravno mrziti".

Trava je veceras bila sasvim dovoljno zelena i ovdje. Dapace, u petak cu imati prilike i po repete doci jer Fred ce danas (cetvrtak) skocit prekoputa, negdje u Francuskoj isto tako prekrasno organizirati tisinu, al onda ce vec u petak ponovno pustit koju notu u Amsterdamu. Ako bude ponesto podvodna, bit ce sasvim prilicna.

Tako je zakrijestala promuknula ptitchitza haaska. A uskoro cu i ja moci ludost hvaliti, kao i susjed Erazmo.

P.S. Fred Frith nikako nije stranac ni u nasim krajevima, ali ovoga puta se u Niskozemskoj pojavio nakon ukazanja (najblizeg nama) u Ljubljani prije tjedan dana.

- 02:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

She enkrat

Eto, ode mi opet flog u vjetar a sam sam si kriv kad se vise pouzdajem u dokazanu funkcionalnost blog.hr prozorchicha nego u jasnu nedosljednost. I kaj sad, ab ovo? kad mi umjesto jaja i jajasaca prije padaju na pamet sira uterinska prostranstva. Majcinska i tudja (ali ne i tudjinacka!).

Nish. Ostavit cu vas da drhtite u neizvjesnosti.

- 02:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.01.2007.

Kako nisam predavao povijest na UCLA

Ovih se dana razvila ziva diskusija o tome ima li se jedna mlada umjetnica, Splicanka u New Yorku pravo predstavljati fotografom, redateljem, producentom itd. ili ne. (Vise o tome na njenom blogu, http://velikajabuka.blog.hr)

Zato jer se osjecam "obiljezenim" jednim starijim, inertnim i ponesto pasivnim svjetonazorom koji je bio svojstven proslim vremenima (i rezimima), a s obzirom da sam i dalje (vise-manje) mlad i da mi je dosadilo slusati od razlicitih ljudi i u razlicitim prilikama da sam "briljantan", da bih trebao imati vlastiti talk-show (rece mi jedna kazalisna producentica u Los Angelesu) i sl. a dok istovremeno osjecam da imam vrlo malo za pokazati od te svoje navodne briljantnosti (uglavnom zato jer nisam dovoljno 'gladan' da se dokazujem, pa se ponasam kao da cijeli svijet napeto iscekuje kad cu i ne bih li nasao vremena posvetiti se nekoj sistematicnoscu u "katalogizaciji" (haha) svojih svestranih talenata... zbog svega toga od Amerikanaca ucim jedan mnogo prirodniji pristup: U Americi nije rijetkost da ce covjek korijenito promijeniti dva, tri, cetiri puta profesiju tijekom svojih radno-aktivnih godina, a jos i cesce svoje prebivaliste. Vrlo su mobilni. To podrazumijeva i jedan manje ukocen i rigidan stav prema naobrazbi i naglasak se stavlja na rad i njegovim rezultatima a manje na formalno obrazovanje. Sve to cini da se covjek tamo (kao i opcenito na Zapadu) osjeca slobodnijim, pokretnijim i s vecim brojem zivotnih opcija na raspolaganju negoli je to slucaj u nas (iako se stvari polako i tu mijenjaju na bolje).

To sam osobito snazno dozivio prilikom mojeg jedinog boravka u SAD, prije par godina kad me jedna svjetski poznata, na neki nacin revolucionarna izdavacka kuca (za koju je jedan citatelj odlicno primijetio da je "a hand up the skirt of publishing") pozvala da budem njihov gost u Los Angelesu gdje su netom otvorili svoje americko predstavnistvo (preselivsi se u LA in New Yorka), plativsi mi sve izdatke, putne troskove plus a rather nice amount of pocket money. Putujuci u LA bio sam uvjeren da cu mrziti Ameriku, taj gramzljivi, povrsan i brzi svijet gdje se sve vrti oko novca pa sam posljedicno bio krajnje iznenadjen kad sam se osjetio SLOBODNIM KAO NIKAD PRIJE U SVOJEM ZIVOTU!!! Mnogo sam razmisljao zasto je tome tako i kako postici da se tako stalno osjecam.

Tijekom mojeg boravka, bilo je nekoliko prilika kojima sam se mogao povesti, no u svojoj bedastoj istocno-europskoj skromnosti nisam mogao vjerovati da se radilo o ozbiljnim ponudama. Jedna od tih, primjerice, bila je i kad smo u grupi otisli posjetiti slavnog fotografa Juliusa Schulmana u njegovom domu u nekoj ulicici uz Mulholland Drive. Schulman, vec u svojim devedesetim, prijateljevao je s vise slavnih arhitekata i etablirao se kao fotograf koji je snimao arhitekturu i velebne vile...

On je i u poznoj dobi zadrzao agilan, ljubopitljiv, brz intelekt i zelio je porazgovarati sa svima u grupi, da upozna malo svoje posjetioce. Osjetio sam da su se drugi ustrucavali upustiti se u razgovor, bivajuci valjda ustraseni njegova "celebrity" statusa. No kako se duljila neugodna stanka, tako sam si ja dopustio upustiti se u razgovor (nakon sto je on u nekom kontekstu spomenuo bivsu Jugoslaviju), i slijedecih 10-15 minuta nas dvojica smo razgovarali kao stari pajdasi. Koliko god sam bio obazriv pratiti dokle seze njegov interes i strpljenje (a i drugih u grupi: nisam zelio monopolizirati priliku) sve je islo glatko i zivo. On se cinio impresioniran mojim stavovima u vezi okolnosti i rata u Jugoslaviji i odjednom viknuo svojem asistentu (a koji predaje povijest na UCLA!) da bi mi trebao ponuditi da odrzim par predavanja o tome kod njega na sveucilistu.

Nasao sam se zatecenim i s obzirom da se ne mogu pozivati na ikakvu akademsku objektivnost nego tek na vlastiti zdrav razum, percepciju i osobna iskustva, ljubazno sam otklonio tu mogucnost smatrajuci da je moj kredibilitet u ulozi predavaca povijesti na nasim prostorima, dakle jednoj i dalje dosta osjetljivoj temi (osobito u dijaspori) upitan i podlozan lakom 'odronu' od strane malicioznih heklera, pa je sve ostalo na tome. Sic transit gloria mundi (tako prolazi slava svijeta).

Propustio sam odlicnu priliku, i bez obzira bi li se nesto iz toga izrodilo ili ne bih, bi li bilo uspjesno ili ne, bilo bi u svakom slucaju zanimljivo iskustvo, gdje sam mogao upoznati jos nesto zanimljivih ljudi i tako si na ovaj ili onaj nacin mozda otvoriti neke dodatne 'avenije' za buduce aktivnosti. Prilicno glupavo propustena prilika, a zasto? Zbog posve neprimjerene skromnosti i neutemeljenih sumnji.

Ima vise slicnih epizoda, ali sam od ovog spomenutog iskustva mnogo usredotoceniji i mnogo opusteniji u vezi cega se mogu angazirati i dokazati, i svoje sumnje i rezerve nastojim zadrzati za sebe, osobito ako netko drugi primijeti potencijal u meni kojim se ja nisam osobito bavio.

Zakljucak (koji se polako etablira kao nekakav leit-motif) je opet: NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDA.

- 00:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 06.01.2007.

Ih, sto volim...

Iggy Pop.

Johnny, koji zivi u sirem susjedstvu, jednom je davno sjajno primijetio, "U Nizozemskoj, ako gledas u zvijezde, stanes u govno". Nadam se da se nikada necete naci u situaciji da shvatite svu briljantnost i slojevitost te naizgled jednostavne konstatacije, bez obzira na primjetno poboljsanje u vezi prisutnosti psecih govana po ulicama tijekom posljednjih deset godina. Ima ih manje, naime.

Ah, tijelo je umorno a um zaigran pa su one preostale tri nepropusene sive celijice koje iz sentimentalnih razloga i dalje nosim izmedju mi dva usesa pocele, ono, "throwing their weigth around" (You talkin' to me? You talkin' to me? Osh se tuch'?). "Misli mi vrludaju" pa sam se tako sjetio jedne davne epizode kad sam se nasao oci u oci s Johnnyjem, cijelo 5.1 surround iskustvo.

Krajem 80-tih atrij OKC-a (Omladinskog kulturnog centra, tako mislim da se to tada zvalo), onaj trgich smjesten izmedju Pingvina, BP kluba, CDK knjizare i Radija 101 koji se netom bio doselio u svoje sadasnje prostore iz studoma na Savi, dakle taj je atrij bio popularno ("praaavo" ;)) skupljaliste i ako ste tamo nabasali u vecernje sate nije bilo neobicno ne naci slobodan stol za kojim se covjek privremeno mogao ukotviti.

No, zivuci jednim nosferatuovskim manicno-depresivnim stilom (spavao po danu, "djelovao" po noci) ja sam tih mjeseci bio intenzivno zaokupljen izivljavanjem svih silnih nagomilanih gomila govana u svojem mladom skoro-pa tinejdjerskom zivotu i u atriju OKC-a sam bio dio inventara. (U medjuvremenu sam spoznao da ja uopce nisam manic-depressive, I'm manic-eccentric!) Tako sam jedne veceri u miru sjedio sam za preostalim slobodnim stolom kadli se desilo Johhnyjevo Ukazanje. Dosao covjek popit nesto, osacao stanje stvari, vidio kak'a je situacija pa prisao mojem stolu i pitao je li slobodno sjesti.

Sa impresivnim nemarom ja sam nesto odmahnuo rukom, kao: It's a free... well, table. Bio sam tada straaasno skromno i pristojno celjade pa iako bih se u tom trenutku vjerojatno tesko dosjetio ikoga s kime bih radije drmnuo pivo, nisam ni slovca izustio: ja sjedio u tisini za svojim uglom, Johnny u tisini za svojim.

Kasnije tijekom veceri dozivio sam svojih petnaest minuta slave kad sam odjedanput postao vrlo trazena i popularna osoba, ona ista radi koje (kako sam bio nacuo) su lokalni kafici mijenjali mjuzu u manje poticajnu da se ne bih slucajno toliko opustio da zaplesem. (Nitko od ljudi koji me ne poznaju iz tih vremena nece vjerovati da je postojalo doba u dalekoj, dalekoj proslosti u daleko prosloj drzavi kad sam ja PLESAO!) Svakoga je zanimalo cuti sto mi je to Johhny sve bio ispricao. Ah, cijena slave!

I koja je poanta cijele ove price?? A to bih ja, kao, trebao znati? Ja, kad se napusim, naganjam svoje misli po sobi i ulov je uvijek neizvjestan. Pod prisilom bih mogao reci nesto u stilu, NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDA BEZ OBZIRA KOLIKO JE GOVANA OKOLO, ali istina je da je ovaj flog pisan postolarsko-knjizevnom tehnikom: trazeni komad je bio isklesan vec u prvom odlomku, slijedecih sest je tek blanjanje sto iz dokone, sto iz znamhocumogu delussions of relevance.

- 03:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 05.01.2007.

Fiat lux!

Odmah do mojeg ureda, tulumche. Danas ljude volim samo izdaleka, pa sam otisao u emigraciju, u ured odsutnog kolege da na miru mogu nastavit citat poticajne blogove jelenine (http://velikajabuka.blog.hr), a u svoj ured, kao, svratim tek kao izgovor dotankat si vino u casu. Nice work if you can get it, eh?

Zbog spomenute djeve iz Novog Amsterdama sam i otvorio flog. A koji je to kuac, flog? Pa, s obzirom na to koliko ima tih blogova, flog je krace od "Oh my, yet another Fucking Blog!" Elem, flog. Al nije da ja nemam sta za rec. Evo za vjezbu: STA! Ha, jesam vas dobio? (Molim, dodajte pretpostavljeni broj maligana prilikom ocjene ovog dzouka...).

Pa, umjesto uvoda, eto mojeg prvog ukazanja. Alkohol je dobrodosao, jer kad pijem onda nemam potrebe rolat jointove. Znam, divite se mojoj samokontroli. Al nemate pojma kak se ja dosadjujem. Evo, petak navecer: zivot ceka, ali pitanje je: gdje!? Ja zivim u jednoj selendri sa 360,000 tisuca stanovnika, mjesto u Niskozemskoj koje si je odvajkada tepalo da je "najmocnije selo u europi". Ta vremena su prosla, osim u glavi urbanistickih planera ovdasnjih. Obicavao sam govoriti da bih bez Amsterdama na pola sata vec odavna skapao od dosade ovdje, ali sad kuzim da je i Amsterdam SELO. Vrlo sarmantno i kozmopolitsko selo, priznajem ali selo, allthesame. Ma dobro, ko ih sljivi, do Antwerpena je sat voznje ako pricekam jos 3-4 sata da se guzve na nizozemskih cestama smanje.

Okolisam ja ponesto. Ja sam jedan od onih tipova koji je hodajuca propovjed mudrosti one dobre, stare, domace maksime koja kaze: MISLITI JE DREK ZNATI. I iako imam napretek prica za ispricat, nekako je moj mentalni ustroj onak ipak malo pretjerano strebersko-djevicanski postavljen jer sve se moje male stanichice, cijeli moj genotip se buni ako pricu ne zapocnem OD SAMOGA POCETKA. A kaeto, "sami pocetak". Od stoljeca sedmog? Ehehe, da je bar situacija toliko jednostavna... Pa to je onaj sindrom kad bi covjek najradije svaku pricu zapoceo sa biblijskim "... U pocetku bi svjetlo", onak da se sve zna ispocetka i cakum-pakum. Al nijedna dobra prica ne pocinje tako, pa je ovo zapravo odlican uvod jer nema veze s nicim. Ono, zamislite si Rowana Atkinsona (Crna Guja, Mr. Bean) kako se rasteze pred fizicki napor. Banana je kojiput samo banana, cak i po Freudu, primjetio je jednom davno neki, kako se zvao tip koji je napisao CA Blues? Oklopdzic? Eh, sta bih dao za jednu bananu. Banana On My Mind, nisu pjevali ni Peter Frampton ni Mamas & Papas.

Eto, Jelena me upravo nadahnula (ma nije, to mi je ideja jos otprije...) za jedan uredsko-studijski portret: stavish bananu na monitor, snimis, malo obradis da se cini kao 'tradicionalna' uljana slika, onda isprintas, uramis i bacis karticu s opisom ispod: "Banana na kompjuteru", ulje na platnu. Oko za oko, pasta za zube.

Mislim da mi je bolje odteturat doma. Odlucio sam smanjit hashish na jednom-dvaput tjedno. Al prvo imam popusit preostala tri grama King Hassan tisha, jer nije to dobro, znate, da hashish dugo stoji -- THC dosta brzo hlapi. Na sve se mora mislit, ne?

Dakle, uvod ukratko... summary: ovdje cu se ja povremenu ukazat i na taj nacin konacno i sam pridruziti omiljenom sportu stranaca u Nizozemskoj: BITCHING ABOUT THE DUTCH. Problem naravno nije u njima, nego u meni. Predugo sam ovdje i ne samo da se dosadjujem nego sam se nakon nekih osam godina poceo osjecati dosta usamljenim. (Boo-fucking-hoo, cujem cijeli zbor kako pjeva... Join the club! I just did!)

Kako vam se svidja lay-out? Odabrao sam prigodno podvodni default setup stranice, jer ovdje je ionako vecina stanovnika ispod razina mora. Skrge rade... ;-)

- 18:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31