Ovih se dana razvila ziva diskusija o tome ima li se jedna mlada umjetnica, Splicanka u New Yorku pravo predstavljati fotografom, redateljem, producentom itd. ili ne. (Vise o tome na njenom blogu, http://velikajabuka.blog.hr)
Zato jer se osjecam "obiljezenim" jednim starijim, inertnim i ponesto pasivnim svjetonazorom koji je bio svojstven proslim vremenima (i rezimima), a s obzirom da sam i dalje (vise-manje) mlad i da mi je dosadilo slusati od razlicitih ljudi i u razlicitim prilikama da sam "briljantan", da bih trebao imati vlastiti talk-show (rece mi jedna kazalisna producentica u Los Angelesu) i sl. a dok istovremeno osjecam da imam vrlo malo za pokazati od te svoje navodne briljantnosti (uglavnom zato jer nisam dovoljno 'gladan' da se dokazujem, pa se ponasam kao da cijeli svijet napeto iscekuje kad cu i ne bih li nasao vremena posvetiti se nekoj sistematicnoscu u "katalogizaciji" (haha) svojih svestranih talenata... zbog svega toga od Amerikanaca ucim jedan mnogo prirodniji pristup: U Americi nije rijetkost da ce covjek korijenito promijeniti dva, tri, cetiri puta profesiju tijekom svojih radno-aktivnih godina, a jos i cesce svoje prebivaliste. Vrlo su mobilni. To podrazumijeva i jedan manje ukocen i rigidan stav prema naobrazbi i naglasak se stavlja na rad i njegovim rezultatima a manje na formalno obrazovanje. Sve to cini da se covjek tamo (kao i opcenito na Zapadu) osjeca slobodnijim, pokretnijim i s vecim brojem zivotnih opcija na raspolaganju negoli je to slucaj u nas (iako se stvari polako i tu mijenjaju na bolje).
To sam osobito snazno dozivio prilikom mojeg jedinog boravka u SAD, prije par godina kad me jedna svjetski poznata, na neki nacin revolucionarna izdavacka kuca (za koju je jedan citatelj odlicno primijetio da je "a hand up the skirt of publishing") pozvala da budem njihov gost u Los Angelesu gdje su netom otvorili svoje americko predstavnistvo (preselivsi se u LA in New Yorka), plativsi mi sve izdatke, putne troskove plus a rather nice amount of pocket money. Putujuci u LA bio sam uvjeren da cu mrziti Ameriku, taj gramzljivi, povrsan i brzi svijet gdje se sve vrti oko novca pa sam posljedicno bio krajnje iznenadjen kad sam se osjetio SLOBODNIM KAO NIKAD PRIJE U SVOJEM ZIVOTU!!! Mnogo sam razmisljao zasto je tome tako i kako postici da se tako stalno osjecam.
Tijekom mojeg boravka, bilo je nekoliko prilika kojima sam se mogao povesti, no u svojoj bedastoj istocno-europskoj skromnosti nisam mogao vjerovati da se radilo o ozbiljnim ponudama. Jedna od tih, primjerice, bila je i kad smo u grupi otisli posjetiti slavnog fotografa Juliusa Schulmana u njegovom domu u nekoj ulicici uz Mulholland Drive. Schulman, vec u svojim devedesetim, prijateljevao je s vise slavnih arhitekata i etablirao se kao fotograf koji je snimao arhitekturu i velebne vile...
On je i u poznoj dobi zadrzao agilan, ljubopitljiv, brz intelekt i zelio je porazgovarati sa svima u grupi, da upozna malo svoje posjetioce. Osjetio sam da su se drugi ustrucavali upustiti se u razgovor, bivajuci valjda ustraseni njegova "celebrity" statusa. No kako se duljila neugodna stanka, tako sam si ja dopustio upustiti se u razgovor (nakon sto je on u nekom kontekstu spomenuo bivsu Jugoslaviju), i slijedecih 10-15 minuta nas dvojica smo razgovarali kao stari pajdasi. Koliko god sam bio obazriv pratiti dokle seze njegov interes i strpljenje (a i drugih u grupi: nisam zelio monopolizirati priliku) sve je islo glatko i zivo. On se cinio impresioniran mojim stavovima u vezi okolnosti i rata u Jugoslaviji i odjednom viknuo svojem asistentu (a koji predaje povijest na UCLA!) da bi mi trebao ponuditi da odrzim par predavanja o tome kod njega na sveucilistu.
Nasao sam se zatecenim i s obzirom da se ne mogu pozivati na ikakvu akademsku objektivnost nego tek na vlastiti zdrav razum, percepciju i osobna iskustva, ljubazno sam otklonio tu mogucnost smatrajuci da je moj kredibilitet u ulozi predavaca povijesti na nasim prostorima, dakle jednoj i dalje dosta osjetljivoj temi (osobito u dijaspori) upitan i podlozan lakom 'odronu' od strane malicioznih heklera, pa je sve ostalo na tome. Sic transit gloria mundi (tako prolazi slava svijeta).
Propustio sam odlicnu priliku, i bez obzira bi li se nesto iz toga izrodilo ili ne bih, bi li bilo uspjesno ili ne, bilo bi u svakom slucaju zanimljivo iskustvo, gdje sam mogao upoznati jos nesto zanimljivih ljudi i tako si na ovaj ili onaj nacin mozda otvoriti neke dodatne 'avenije' za buduce aktivnosti. Prilicno glupavo propustena prilika, a zasto? Zbog posve neprimjerene skromnosti i neutemeljenih sumnji.
Ima vise slicnih epizoda, ali sam od ovog spomenutog iskustva mnogo usredotoceniji i mnogo opusteniji u vezi cega se mogu angazirati i dokazati, i svoje sumnje i rezerve nastojim zadrzati za sebe, osobito ako netko drugi primijeti potencijal u meni kojim se ja nisam osobito bavio.
Zakljucak (koji se polako etablira kao nekakav leit-motif) je opet: NE HODAJ MALEN ISPOD ZVIJEZDA.
Post je objavljen 07.01.2007. u 00:21 sati.