Psychokiller
27.01.2007., subota
Socijalna fobija
|
Socijalna fobija (F40.1) ili socijalna anksioznost definirana je kao iracionalni strah u situacijama u kojima osoba može biti promatrana i prosuđivana od strane drugih osoba, poput situacija govorenja pred drugima, hranjenja u restoranima, korištenja javnih WC-a itd. Procjenjuje se da između 2 i 7% populacije ima problema sa socijalnom fobijom. Socijalnu fobiju treba razlikovati od nekih drugih poremećaja, poput agorafobije ili izbjegavajućeg poremećaja ličnosti, iako se u nekih osoba javljaju zajedno. Same socijalne fobije se međusobno razlikuju, ovisno o stupnju generalizacije. Neki stručnjaci razlikuju socijalnu fobiju koja se javlja samo u situacijama nastupa pred drugima osobama i fobiju koja se javlja općenito u socijalnim interakcijama. Tretman je ovisno o specifičnostima farmakološki i/ili psihoterapijski. Fobije Za početak nešto o fobijama. Fobije označavaju poremećaje intenzivnog, neprimjerenog straha koji se javlja kao reakcija na neki specifični poremećaj koji u većine ljudi ili ne izaziva strah ili izaziva blagu reakciju straha ili napetosti. Bitno je reći da su i sami fobičari obično svjesni neprimjerenosti i "iracionalnosti" svog straha i nisu ga u stanju obrazložiti. Sam se pojam fobije u današnjem smislu počeo koristiti u 19. stoljeću. Prva fobija koja je sistematski opisana je agorafobija (strah od otvorenih prostora). I Freud je pisao o fobijama. On je između ostalog razlikovao fobije na podražaje koji u većine ljudi izazivaju strah (npr. strah od smrti, zmija itd.) i fobije na podražaje koji u većine ljudi ne izazivaju takve reakcije. Kao zasebna kategorija poremećaja, fobije su uvrštene u međunarodnu klasifikaciju bolesti (ICD) 1947. Današnja međunarodna klasifikacija bolesti (ICD-10) razlikuje tri vrste, dijagnoze fobija: 1. Agorafobija (F40.0) - strah od otvorenih prostora. Često je praćena paničnim napadima, zbog čega neke klasifikacije (npr. Američki DSM) razlikuje Agorafobiju s i bez paničnih napada) 2. Socijalna fobija (F40.1) 3. Specifične fobije (F40.2) - Fobije na specifična biće, objekte i situacije (hidrofobija, arachnofobija itd. itd.) Obično se javljaju ranije (često i prije 8. godine) nego agorafobija i socijalna fobija koje se javljaju u adolescenciji. Vezano uz fobije potrebno je istaknuti razliku između fobije i averzije prema nečemu. Osoba kojoj se gade mandarine, ne mora nužno osjećati i reakciju straha od mandarina. Socijalna fobija i ostali poremećaji Socijalnu fobiju treba razlikovati od ostalih poremećaja s kojima katkada dijeli neke slične simptome. Socijalna fobija - Agorafobija Glavna razlika je u tome što se osobe sa Socijalnom fobijom boje socijalnih situacija, dok kod agorafobije to nije slučaj. Osoba sa socijalnom fobijom se može ugodno osjećati u praznoj ulici, dok osoba s agorafobijom ne. Treba napomenuti kako neke osobe pate od oba poremećaja. Socijalna fobija - Dismorfofobija (poremećaj tjelesne dismorfije) Dismorfofobija je poremećaj percepcije tijela kod kojega osoba koje bez nekog stvarnog razloga smatraju da im je tijelo izobličeno ili da šire neugodan miris. Katkada te osobe imaju neki sitan nedostatak kojeg okolina najčešće niti ne primjećuje ili mu ne poklanja pažnju, no te osobe ga smatraju hendikepom. Uglavnom, tu se ne radi o socijalnoj fobiji, već o pogrešnoj percepciji tijela. Socijalna fobija - Izbjegavajući poremećaj ličnosti Tu je već situacija složenija. Preporuka je da se kod osoba s generaliziranom socijalnom fobijom treba provjeriti radi li se u pozadini o izbjegavajućem poremećaju ličnosti (eng. Avoidant personality). Naime kod osoba s izbjegavajućim poremećajem ličnosti, socijalna je fobija jedan od simptoma poremećaja. Obrnuto ne vrijedi, tj. osoba sa socijalnom fobijom ne mora imati i izbjegavajući poremećaj ličnosti. Poremećaj ličnosti je puno dublji i obično puno sveobuhvatniji nego što je to fobija sama za sebe. Također simptomi poremećaja ličnosti počinju ranije nego simptomi socijalne fobije, a i osobe s poremećajem ličnosti imaju lošiju percepciju samoga sebe nego što je to slučaj sa osobama koje imaju "samo" fobiju. Ostali se poremećaji katkada javljaju uz socijalne fobije, najčešće anksioznost i depresija, koja može biti i posljedica socijalne fobije, odnosno neostvarivanja zadovoljavajućih odnosa s ljudima i percepcije vlastite nekompetencije. Osobe sa socijalnom fobijom također imaju slabije socijalne vještine, što predstavlja začarani krug. Zbog fobije izbjegavaju socijalne situacije, zbog čega nisu u prilici razvijati socijalne vještine i razviti samopouzdanje. Vrste socijalnih fobija Iako je glavna karakteristika socijalnih fobija strah od procjenjivanja i mišljenja drugih osoba, nisu sve socijalne fobije iste. Socijalne fobije možemo razlikovati prema nekoliko dimenzija. Kao prvo, neke osobe imaju fobiju samo od specifičnih situacija, dok neke osobe imaju fobiju od mnogih ili svih situacija koje uključuju druge osobe. Obično je kod osoba sa specifičnom situacijom lakše utvrditi i sam uzrok nastanka fobije (neki se čak i sjećaju konkretne situacije), a i sam tretman je lakši. Kod tih osoba se u manjem postotku uz socijalnu fobiju javljaju i drugi poremećaji. Generalizirane socijalne fobije kod kojih se strah javlja u većini ili svim socijalnim situacijama, su puno teže, puno više ometaju normalno funkcioniranje, terapija je dugotrajnija, a često se uz njih javljaju i neki drugi anksiozni ili depresivni poremećaji. Nadalje, neki stručnjaci razlikuju vrste situacija u kojima se javlja socijalna fobija. Istraživanja su pokazala da neke osobe imaju socijalnu fobiju samo u situacijama izvedbe (poput javnih nastupa, govora, predavanja i sl.), dok neke osobe imaju socijalnu fobiju u situacijama socijalnih interakcija. Ovo drugo češće predstavlja problem, jer su takvim situacijama ljudi češće izloženi. Epidemiologija Procjene broja ljudi sa socijalnom fobijom obično variraju od 2% do 7% u populaciji. Evo nekoliko zemalja s procjenama osoba sa socijalnom fobijom (za Hrvatsku, nažalost nemam podatka): Nizozemska - 4,8% Velika Britanija 3,8% USA - 3,7% Novi Zeland - 2,8% Australija - 2,3% Brazil - 2,2% Pretpostavlja se da se mnoge osobe niti ne javljaju na liječenje poremećaja, tako da su u stvarnosti ove brojke vjerojatno dosta veće. Za razliku od ostalih fobija koje se češće javljaju u žena, socijalna fobija podjednako pogađa i žene i muškarce. Socijalna se fobija javlja kasnije u životu nego specifične fobije. Obično počinje između 15 i 25 godine života i razvoj socijalne fobije najčešće je postupan, iako ima osoba s naglim razvojem simptoma. I na kraju ... Svjestan sam da nisam pokrio sve aspekte problematike oko socijalne fobije. Probleme uzroka poremećaja, neuralnih mehanizama, uloge kulturalnoga okruženja, povezanosti sramežljivosti i socijalne fobije, liječenja, ekonomske i društvene posljedice i td. U krajnjoj liniji o socijalnoj fobiji bi se mogla napisati podeblja knjiga. Za one koje dodatno zanima ovaj problem ovdje je nekoliko linkova za početak: Social Anxiety Institute Social Phobia/Social Anxiety Association National Institue for Mental health: Facts about Social Phobia |
25.01.2007., četvrtak
Kratke vijesti
|
Uloga kore mozga u anksioznim reakcijama U novom broju časopisa Journal of Neuroscience bit će objavljena studija znanstvenika iz Puerto Rica koji su otkrili kako kod naučenih reakcija straha dolazi do hiperaktivnosti u prefrontalnom dijelu kore velikog mozga. Ti su nalazi u suprotnosti sa nekim ranijim prema kojima je aktivnost amigdaloidne jezgre dovoljna za kontrolu reakcija straha. Ako naknadna istraživanja potvrde ove nalaze, moglo bi doći i do promjena u tretmanu anksioznih poremećaja, jer ističe ulogu i mogućnost kontrole anksioznih reakcija od strane "viših" struktura mozga. Razlike u mozgu između altruističnih i sebičnih osoba U časopisu Nature Neuroscience koji će izaći u veljači bit će objavljena studija o razlikama u funkcioniranju mozga između sebičnih i altruističnih osoba. Studija je rađena fMRI tehnologijom(Funkcionalna magnetna rezonancija), a autori su znanstvenici Dharol Tankersley, C Jill Stowe i Scott A Huettel sa sveučilišta u Sjevernoj Carolini u USA. Altruizam je definiran kao tendencija da se dobrobit drugih stavi ispred vlastite dobrobiti. Glavni rezultat istraživanja je to što su utvrdili povezanost altruističkog ponašanja s aktivnosti stražnjeg gornjeg temporalnog dijela kore mozga, pSTC-a (posterior superior temporal cortex). Taj je dio kore mozga uključen u proces percepcije djelovanja drugih osoba i okoline, te pridavanju značenja tome. Osim toga, pokazala se i očekivana veza altruističkog ponašanja s aktivnosti centara za mozak povezanih s nagrađivanjem. Iz istraživanja proizlazi da je altruističko ponašanje ne samo rezultat osjećaja zadovoljstva pri altruističkim postupcima, već i načina na koji percipiramo i dajemo smisao okolini i osobama iz okoline. Nije da su te psihološke veze bile nepoznate do sada, no zanimljivo je kada se potvrde i neurološkim istraživanjima. Gotovo polovica žena s anoreksijom ili bulimijom ima poremećaj ličnosti Znanstvenici sa sveučilišta Jaume iz Španjolske su u nastojanju utvrđivanja povezanosti osobina ličnosti kod žena s anoreksijom/bulimijom (prosječna dob - 24 godine) utvrdili kako 48,5% oboljelh od tih poremećaja hranjenja ima neki poremećaj ličnosti. Najčešći obrasci poremećaja ličnosti su izbjegavajući i auto-destruktivni. Autori studije se nadaju kako će taj podatak pomoći u tretmanima anoreksije/bulimije koje su karakteristične po visokoj stopi recidiva (prema nekim podacima 35% lječenih anoreksičarki se u periodu od dvije godine "vraća" u bolest). Antidepresivi u starijih osoba povećavaju rizik od lomova kostiju Endokrinlozi s Montrealskog sveučilišta utvrdili su kako uzimanje popularnih antidepresiva (poput Zolofta, Prozaca i sl.) u osoba starijih od 50 godina udvostručuje rizik od lomova kostiju. Veza s lomovima nije samo zbog utjecaja na mentalno stanje (rizik od pada i ozljeđivanje zbog utjecaja lijeka), već postoji izravno djelovanje na sastav skeleta. Na ovo istraživanje su već reagirali neki drugi stručnjaci, tvrdeći primjerice da postoji veza između depresije i kostiju, tako da je povećan rizik od lomova vezan uz samu depresiju, a ne uz lijek. U zaključku, istraživači ne preporučuju da se ti lijekovi izbace iz uporabe, već da se činjenica o utjecaju na kosti uzme u obzir prilikom određivanja terapija. Povodom toga, oglasila se i PR-ica Eli Lilly-a (proizvođača Prozaca) s tvrdnjom kako je osteoporoza potencijalna, ali vrlo rijetka nuspojava uzimanja Prozaca, te kako provedena studija ne nudi dovoljno čvrste dokaze o vezi uzimanja SSRI* antidepresiva i fraktura kostiju. *SSRI - Selective Serotonin reuptake Inhibitor. Skupina antidepresiva u koje spadaju spomenuti Zoloft, Prozac i još neki drugi antidepresivi. |
15.01.2007., ponedjeljak
Prokrastinacija
|
Nisam već dugo vremena ništa napisao na ovom blogu. Razlozi su bili razni, ali možda i najznačajniji što nisam našao ništa inspirativno za napisati, a neke teme o kojima bih želio nešto pisati mi izgledaju prekompleksne za "samo-tako" piskaranje, tj. zahtjevale bi puno više angažmana s moje strane. Tako da sam to odgodio za neka druga vremena. Tema o kojoj ovdje pišem, vezana je uz odgađanje. Pojam iz naslova, prokrastinacija, iako zvuči poput neke opasne bolesti ili složenog kirurškog postupka, zapravo znači odgađanje, odugovlačenje vlastitih obveza bez nekog posebnog objektivnog opravdanja. To je kad znamo da je nešto najbolje napreviti ili započeti sada, ali to ipak ne učinimo (dakako ne iz nekih objektivnih razloga). Obično se procjenjuje kako 15-20% opće populacije barem povremeno ima problema s prokrastinacijom, dok su neka istraživanja utvrdila da više od 50% studenata katkada prokrastinira. To je, dakle, nešto što katkada svi radimo, svi znamo za situacije kad nam se nešto baš neda napraviti iako znamo da nas to kad-tad čeka. Naravno, pretjerivanje u prokrastiniranju nam može u dobroj mjeri otežati život, utjecati na gubitak radnog mjesta, odnos s prijateljima i obitelji itd. Katkada je prokrastiniranje znak nekog dubljeg mentalnog poremećaja, primjerice anksioznog poremećaja. S prokrastinacijom povezano je smanjeno samopouzdanje (uvjerenje da se obveza ne može izvršiti na zadovoljavajući način), averzija prema obvezi, impulsivnost, distraktibilnost (osjetljivost na remećenje pozornosti) i stupanj motivacije, karakteristike ličnosti i td. Nije naravno svejedno i o kakvoj se obvezi radi. Primjerice s odgodom plaćanja računa može u većoj mjeri biti povezana impulsivnost, dok kod odgađanja odlaska liječniku u igri može u većoj mjeri biti anksioznost. Uz prokrastinaciju se često povezuje perfekcionizam i dosta se često ističe ta veza (osobito u self-help literaturi). Istraživanja pokazuju kako ta veza i nije baš izravna. Neki perfekcionisti, naprotiv prokrastiniraju rjeđe od prosjeka i više brinu o obvezama. U zadnje vrijeme se kao glavni "krivac" za prokrastinaciju ističe impulsivnost. U dilemi "platiti račun ili kupiti novi mobitel", prokrastinatori često donose impulsivnu odluku i kupe mobitel. "Račun ću platiti idući mjesec", kažu. Neki stručnjaci svrstavaju prokrastinatore u dva tipa: Opušteni prokrastinatori se usmjeravaju na druge obveze i sfere života. Propuštene obveze ih ne brinu previše. Napeti prokrastinatori se obično osjećaju preplavljeni obvezama . Osjećaju nedostatak energije i sposobnosti za izvršavanje obveza. Neka istraživanja pokazuju kako je kod prokrastinatora smanjena aktivnost nekih dijelova prefrontalnog dijela kore velikog mozga. U tom dijelu mozga postoje neuralni krugovi koji sprečavaju pretjerano ometanje funkcija planiranja i djelovanja od strane vanjskih podražaja. Kod kroničnih prokrastinatora utvrdila se smanjena aktivnost tog dijela kore mozga, što dopušta upliv podražajima "sa strane" koji ometaju normalan tok planiranja i djelovanja. Slična je neaktivnost tog dijela mozga nađena i kod osoba s ADHD-om. Ekipa sveučilišta u Calgaryu glasi za vodeće stručnjake za prokrastinaciji. Utvrdili su i matematički model prokrastinacije koji se da izraziti jednadžbom: Preferencija za djelovanje = Očekivani uspjeh x Vrijednost ishoda izvršene obveze / Vrijeme čekanja na "nagradu" x Osjetljivost za odgodu Iako nekome može izgledati trivijalan, problem prokrastinacije je nešto s čime mnogi imaju problema, a nije zanemariv i društveni i ekonomski aspekt prokrastinacije. Terapija kroničnih prokrastinatora se uglavnom svodi na psihoterapiju, eventualno uz pomoć medikamenata. Za "one koji žele znati više" tu je link ekipe stručnjaka iz Calgarya, http://www.procrastinus.com/. Na njihovim stranicama, osim što možete saznati više o prokrastinaciji, možete i sami popuniti upitnik i saznati koliko ste skloni prokrastinaciji. (nažalost neki dijelovi upitnika ne rade s Firefox preglednikom) |
