Hoćeš Pusu?

Dugo me nije bilo u Blogosferi, u tom beskrajnom svemiru riječi.
A nedostajalo mi je, znate, biti dio toga, povući se u svoju ljušturu i promatrati samo svoj svijet. Kasnije o tome pisati.
Nije da takvih momenata nema, ima ih, ali kao da su van mog dosega. Ili su ostala nezapisana. Samo urezana u podsvijest i čekaju pravi moment da se otkriju.

Nisam mislila pisati o smislu života jer ionako svatko od nas posjeduje svoj vlastiti smisao, samo njemu važan i dragocjen.
Danas bi pisala o samom Životu, onakvom kakvom ga ja vidim. Jer, opet, svatko od nas ima neku svoju viziju života i životnih prioriteta.

Puno se toga dogodilo u ovih, još uvijek mi je teško povjerovati, godinu i devet mjeseci.
Klinci rastu, bolje reći odrastaju, i sve su više "svoji". Ponekad se teško pomiriti s tim, no to je dio odrastanja, dio njihovog i mog života. I to baš tako i treba biti.
Dragi i ja živimo život, neki puta je lakše, neki puta teže. Volimo se puno i sada je sve jasnije da su nam se životi isprepleli u smislenom i neizbježnom trenutku i da to baš tako treba biti.

U siječnju nam je u život, nakon dugo, dugo godina čekanja i maštanja, ušla "prinova", ali ne ona kmečava, drečava i punih pelena, nego jedna lajava i repomašeća i skačuća sreća.
To je bio moj san još od najranijeg djetinjstva. San koji se materijalizirao 08.01. u beskrajno veselje i sreću.
Nazvali smo ju Jazz, a o njoj ću nešto više pisati drugom prilikom.

U lipnju je Mika, naš jedanaestogodišnji mačak pokupljen iz Dumovca nakon smrti moje prijateljice prije tri godine, obolio od dijabetesa.
Bio je to svojevrstan šok za nas posebno zato što se već s jednim dijabetesom borimo dvije godine. Ali onim ljudskim.
Morali smo naučiti vaditi krv mačku i davati mu inzulin dva puta dnevno. Osigurati mu kvalitetnu medicinsku dijabetičku hranu, šprice, igle, glukometar i trakice.
A to su sve stavke koje koštaju ponekad čak i tisuću kuna mjesečno.

Prije dva tjedna u naš je život ušla i kujica koju je njen vlasnik ostavio na cesti. Vjerojatno još jedna žrtva ljudskog iživljavanja i nemara. Jer lakše je "ostaviti, okrenuti glavu i zaboraviti" nego se pobrinuti za biće koje ionako ovisi o ljudskoj volji i kojem su šanse za preživljavanje na cesti ravne nuli.
Jedino što joj je ostalo od njenog vlasnika bio je ulegnuti trag od ogrlice na njenoj dlaci na vratu. Nije imala niti čip, što bi po zakonu psić njene dobi već trebao imati i što bi, po nekom zakonu na papairu, trebalo biti kažnjivo.
Ta je hrvatska stvarnost vrlo popularna među našim sugrađanima, a posebno u ljetnim mjesecima kada se neodgovorni pojedinci na ovakve načine rješavaju svojih "ljubimaca".

Ali to je ionako stara priča za koju malo tko mari, a najmanje oni koji predstavljaju nekakvu vlast i koji bi od nemarnih, neodgovornih i zlih (jer što je netko tko ostavi maleno biće na cesti da umire nego zao?) mogli dobro popuniti gradski proračun.
Umjesto toga, financiraju se šinteraji koji nakon 60 dana, ukoliko nitko ne udomi psa, istoga "eutanaziraju". Eutanazija bi trebala biti human i bezbolan način kojim se skrati muka vrlo bolesnoj životinji, a nikako ne zdravoj i nerijetko vrlo mladoj životinji. Da ta "eutanazija" ne da nije humana nego je vrlo često brutalna i za životinju bolna, također je već stara priča, no ne želim sada gaditi cijeli ovaj post time.
Jer ovo bi trebao biti tekst o životu, a ne o smrti.

Svaki dan, tamo negdje oko pet poslijepodne, na vratima stana me dočekaju dva mašuća repa i šećerni mačak koji već zna da uvijek nakon pikanja uha slijedi klopa, pa stpljivo čeka da mu, po ne znam koji put, probušim uho iglom.
Dok on tako jede, njih dvije ga čuvaju. Zapravo čuvaju njegovu klopu, ali bolje zvuči da čuvaju njega. Sve što Mika ne pojede ostat će njima.

Pogledam u tu svoju mini Noinu arku i sretna sam da sam jedna od njih, jedna od onih koja ih možda ne razumije, ali to pokušava.
Da sam jedna, uz mog Dragog, od onih koji ne okreću glavu, koji ne ostavljaju svoje četveronožne članove obitelji jer su bolesni i jer to košta i jedna od onih koja niti ove godine neće otići na more, ali za to niti ne mari.
Posebno sam sretna jer moja djeca izrastaju u ljude koja znaju što je empatija, briga i zato što znaju cijeniti svačiji život.

Meni je sasvim jasno da se Pusa, tako smo nazvali malenu pseću dušu, nije na našem životnom putu našla slučajno, jer u slučajnosti sam odavno prestala vjerovati.
No ona na tom putu ne može ostati. Ostati će u mom srcu zauvijek, ali ne može ostati u mom domu.
Zbog Jazz, zbog Mike, zbog još dvije mačke i još mnogo toga ovdje nenavedenoga.
Voljela bi da može, ali...

Zato joj tražim dobar dom, ljude koji ju nikada neće napustiti ili ju svjesno dovesti u tešku situaciju, dom u kojem će biti nečija mala pseća princeza i u kojem će spavati na mekanim jastucima i sanjati svoje pseće snove, gdje će živjeti dug i sretan život.
Pusa se slaže sa svima: ljudima, ostalim psima, macama te malim i velikim bebama. Ona je jedna ljupka, sretna, zahvalna i dobra pseća duša, potpuno nenametljiva i vjerna svom Čovjeku.

Udomljuje se na br.telefona 091/445 67 37

Oznake: napuštene životinje, pas, azil, prijatelj

Ljubljana & Ljubljeni

Prošle sam godine svoj prvi polumaraton posvetila Njoj, jednom prerano prekinutom životu, velikom prijateljstvu i Smrti.
Ove godine isto mjesto, ista kilometraža, ali obrnutim smjerom trčim svoj treći polumaraton.
Ove godine utrku posvećujem jednoj nježnoj i iskrenoj Ljubavi, razumjevanju, Životu, posvećujem ga Njemu.

Ljubljanski maraton se smatra jednim od najljepših maratona u Europi i iz godine u godinu broji sve veći broj sudionika. Odlika ovog maratona je odlična organizacija, kružna staza koju svi trkači vole i, ono najvažnije, fenomenalna publika koja te, doslovno, "nosi" od starta do cilja, svaki metar.

Obavezno je da se jedan ovakav maraton planira mjesecima unaprijed - plaćanja startnine, planiranja smještaja i putovanja, fizičke pripreme i treninzi, pa smo tako i mi već unaprijed znali da na put krećemo dan ranije i da noćimo u hotelu u središtu grada.

S fizičkim pripremama sam ove godine dobro zakazala iz više razloga, no startnina je bila plaćena, sve je bilo isplanirano i nije bilo smisla da ne trčim.
Svjesna da ovaj puta neće biti prilike za rušenje vlastitih osobnih rekorda, unaprijed sam se pripremila na rezultat koji će biti ispod mojih realnih mogućnosti i odlučila se, možda i prvi puta na nekoj utrci, prepustiti uživanju trčanja i osjetiti energiju ljudi oko mene, posebno publike.
Promjena prehrane dva mjeseca prije polumaratona bio je jedan od razlog zapostavljanja teninga. To je bila odluka donešena preko noći, a razlozi su bili zdravstveni. Prilagodba na novu prehranu trajala je tjednima, a kroz to vrijeme osjećala sam jaku iscrpljenost i nedostatak energije, pa nisam imala volje za treninge.

Nervoza prije utrke je uvijek prisutna, a ove godine me prvi puta obuzeo strah od ponavljanja scenarija sa polumaratona na Plitvicama gdje sam zbog ozljede lijeve noge doslovno hodala zadnja tri kilometra. Tada uz mene nije bilo nikoga, nisam osjetila ni stazu, ni publiku i prvi puta sam poželjela odustati. Poželjela sam da nestanem sa staze na dva kilometra prije cilja. Ipak sam stisnula zube i završila jedan od, za mnoge iskusne trkače, najtežih (polu)maratona u Hrvatskoj sa vremenom 2:22:54.

To jutro ustali smo dovoljno rano da obavimo sve pripreme prije utrke i da doručkujemo na vrijeme. Dragi je potpuno smireno ležao na krevetu i gledao TV dok sam ja nervozno po hotelskoj sobi hodala lijevo-desno.

"Strah je dobar za tebe", rekao je.

Pitala sam:"Zašto?"

"To ću ti reći kada otrčiš"

Krenuli smo na utrku pola sata prije, računajući da je start "iza ugla" kao i prošle godine. No ovaj puta start je bio pomaknut, pa nam je trebalo dobrih dvadeset minuta da se kroz gužvu probijemo do željene zone.
Strah je postupno nestajao, a nakon što je oglašen početak utrke nestao je i potpuno.

Kilometre smo nizali s lakoćom i sa smješkom na licu. Pogotovo Ljubav koji je ove godine došao na utrku puno pripremljeniji od mene. Ipak, dogovorili smo krenuti lagano, oko 6,5min/km, pa ako bude sve u redu s mojom nogom da ćemo ubrzati nakon 13.km.

Prvih deset kilometara prošli smo iznad sata, pa je bilo logično očekivati da ćemo, čak i ako ubrzamo u drugoj polovici, svejedno završiti nakon više od dva sata.
Sve je teklo savršeno, čak nas je i Nebo blagoslovilo Suncem. Iako sam vjerovala da će otići, da će otrčati po svoje najbolje vrijeme, jer je mogao, On je ipak ostao uz mene. Trčao je uz mene, pjevao mi, zabavljao me i grlio me. Ostao je uz mene i onda kada me u dva navrata zaboljela noga, na 17. i 19.kilometru.

U cilj smo utrčali zajedno, držeći se za ruke, nakon 2 sata i 13 minuta.

Iako ovo nije bilo niti moje niti Njegovo najbolje vrijeme, složili smo se da nam je to bila najljepša i najemotivnija utrka ikada, a Ljubljanski je maraton, barem meni, tako postao Ljubljenski maraton.

Hvala Ti što si uz mene, što si mi podrška, motivator, utjeha, što uvijek nađeš načina da me nasmiješ i oraspoložiš i što mi pružaš toliko mnogo bezuvjetne ljubavi i topline.

Sretan Ti rođendan od srca.

"I onda, hoćeš li mi sada reći zašto je strah dobar za mene"

"Strah mobilizira energiju, a to tebi treba. Da sam ti to rekao prije utrke, ne bi bilo isto."

Strpljen spašen

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, prije gotovo četiri godine, dala sam mu ime "Blog o keramici".
Želja mi je bila da na njemu pišem o onome što najviše volim raditi i da prikazujem ono što iz te ljubavi nastaje.

U početku nisam imala uvijeta za ovakvu vrstu izražavanja, a nisam imala niti peć.
Radila sam kućice od raznih sintetičkih materijala na koje sam lijepila stakalca koja su prikazivala prozore. Jedino zajedničko tim kućicama i drugoj imenici u nazivu bloga bila je što su one bile napravljene na keramičkim pločicama.
Polagano sam nabavljala materijal i pronašla 'Onu koja ima peć', te morala putovati oko 160km da bi dobila finalni proizvod. Jasno je da taj hobi nije bio nimalo financijski isplativ. Uostalom, koji hobi je financijski isplativ?
No nastavila sam se baviti time jer me, osim ljubavi koju osjećam prema ovakvoj vrsti umjetnosti, rad s glinom opuštao od svakodnevnog stresa i pomogao da se razvijam u osobu kakva želim biti (što još uvijek nisam) i da upoznam ljude s kojima želim biti (što uglavnom jesam).

Kada sam tek počela pisati ovaj blog, nisam znala da ću se zaljubiti u sport. Vjerovala sam da trčanje nije stvoreno za mene, niti da sam ja stvorena za trčanje.
Biciklizam je druga stvar, on mi je genetski urođen.

Već neko vrijeme moji postovi nemaju nikakve veze s keramikom, pa sam počela razmišljati da promijenim ime bloga, ali kako je popis mojih interesa prilično dugačak, ne mogu smisliti nikakav adekvatan naziv. Stoga sam prestala razmišljati o tome.
Na koncu, zar ne bismo sam život mogli usporediti s umjetnošću? S glinenim predmetom čiji se oblik i boja mijenjaju godinama - iskustvom, učenjem, odnosima s drugim ljudima, doživljajima...

Nakon što sam prevalila stotine kilometara, i vjerojatno ostavila duboke kolotrake na relaciji Maksimir-Zaprešić, pronašla sam i 'Onu koja ima peć broj 2', samo par stotina metara od moje kuće. Iz jedne krajnosti u drugu, sve za ljubav i malo zadovoljstva.

Gotovo dvije godine bila sam bez posla, pa sam počela raditi i prodavati svoje predmete kako bi bar malo olakšala egzistenciju.
U toj svojoj silnoj "nezaposlenosti", zaposlila sam misli i počela više pisati, a manje stvarati rukama. Što opet nema veze s imenom bloga (propria manu (lat.) - vlastitom rukom).
Više nego ikada razmišljala bi o sebi, svojim ciljevima i dosadašnjim (ne)uspjesima, a istovremeno sam trenirala i više bila posvećena djeci. Što, u jednu ruku, i nije bilo tako loše. Bilo je samo teško.
Čak se i Junior zainteresirao za isti sport, pa smo skupa krenuli na treninge. A to je zbilja neopisiva sreća.
A onda, baš kada mi je sinula sjajna ideja, zaposlila sam se.

Neočekivano zaposlenje mi je malčice poremetilo planove.
Svoju sam ideju pospremila u ladicu pod nazivom "Kada za to dođe vrijeme".
Po prirodi sam nestrpljiva i kada nešto želim, želim to 'sada' i 'odmah'. Rođena sam takva. Ne znam da li to ima veze s horoskopskim znakom, planetama, privlačnom silom Mjeseca ili nečim četvrtim, samo znam da je jedna od bitnijih lekcija koju moram svladati - strpljenje.
To je još jedan ukras koji moram dodati na svoju glinenu posudu.

Radila bi i maštala. Sve manje sam zalazila u svoj podrum, pogotovo zimi, i sve me više napuštala kreativnost.
Sve do jednog dana, negdje pred ovo ljeto, kada je suprug 'One koja ima peć br.2' pitao:"Kad ćemo tečajeve raditi?"
Na spomen toga svi kotačići u meni su se počeli vrtiti, sve lampice blinkati i svi remenčići škripati.
Odmah smo krenuli u potragu za prostorom, počeli smo pripremati skripte, skupljati materijal, štampati letke...Prostor smo pronašli u rekordnom roku, a prije mjesec dana počeli smo s radom - otvorili smo Malu školu keramike

Kada sam počela pisati ovaj blog jedina želja mi je bila da radim i pišem o onom što najviše volim.

Sjećanja

Prošlo je otprilike osam mjeseci otkako sam se zadnji puta penjala tim stubištem.
Nikada ono nije bilo uže, hladnije, mračnije i tužnije kao toga dana.
Na vratima me dočekala njezina sestra. Zagrlila me i suznih očiju dodala:"Hvala što si došla. Trebalo je hrabrosti za to."
Nisam ništa rekla.

U stanu se osjetio ustajali zrak. Stvari su bile po svuda. Neke već uredno razvrstane u kutije na kojima je pisalo: Knjige. Cd-i. Staklo...
Na početku hodnika je soba. Ona soba. Prošla sam kraj nje, nisam pogledala. Željela sam što prije proći kroz hodnik u dnevni boravak.
Sjela sam u pletenu fotelju u kojoj sam običavala sjediti. Pogledala sam na trosjed kraj sebe na kojoj bi Ona sjedila kada smo bile skupa.
Samo udubina na jednom kraju trosjeda. Ostatak trosjeda bio je prekriven stvarima, ali udubina nije. To mjesto bilo je njezino, ali Ona nije bilo tu.
Oči su mi se napunile suzama. Pogledala sam prvo okolo po sobi, pa Sandru, pa niz hodnik do vrata one sobe. Brzo sam odvratila pogled.

Kroz vrata balkona je dopirao svježi proljetni zrak. Na zidovima obrisi slika. Na klaviru knjige.
Cijela soba bila je ispunjena jezivom tišinom.
"Želiš nešto popiti? Sok?", upitala me sestra.
Grlo mi se steglo od tuge i nisam mogla gutati, ali svejedno sam rekla:"Može, hvala"
Nastavila sam promatrati sobu dok je Sandra pripremala sok u kuhinji.
Mislila sam da više nikada neću kročiti u taj stan, tužno sam u sebi rekla. Niti da ću ikada više sjediti u toj fotelji, a evo me, sada sam tu.
Nisam mislila da ću ikada više imati hrabrosti doći ovamo, no ipak jesam.

Neko smo vrijeme sjedile i pričale. Osjetila sam odjednom nevjerojatnu povezanost sa sestrom iako smo se zadnji puta vidjele tek na kratko onoga dana, a prije toga prije mnogo godina, dok sam bila dijete.
Povela me u spavaču sobu i rekla:"Uzmi što god želiš. Uzmi sve ako želiš. Ima još i u onoj drugoj sobi".
"U drugoj sobi". Dugo mi je ta rečenica odzvanjala u ušima.
Nekoliko sam se puta, dok sam prebirala stvari, rasplakala. Sandra me ponudila vinom. Prihvatila sam.
I sa Njom bi pila vino, ponekad bi me ponudila nekim slatkim alkoholnim pićem. Ona to nije pila, ali znala je dobro da ih ja volim.
Sjedile bi i pričale. Ona bi frkala one svoje tanke cigarete i pušila. Uvijek bi i mene ponudila iako je znala da nisam pušač.
Ponekad bi zapalila s njom, bio mi je gušt. Baš kao što sam zapalila i onoga dana kada smo se zadnji puta vidjele.
Na današnji dan prije godinu dana.

Utjeha

Nije istina!
Vidjela sam ju još nekoliko puta.
Ne sjećam se koji je datum bio.
Stajala je preda mnom i smješila se.
Kao i uvijek, bila je lijepo obućena i našminkana.
Nakon što smo razmjenile nekoliko rečenica, upitala sam ju:"Zašto češće ne dođeš?"
Odgovorila je pitanjem:"Kako da dođem kada ne znam kada si doma?"
"Ma daaaaj, pa dobro znaš da sam uvijek doma i da uvijek možeš doći", odgovorila sam.

Jednom smo se vidjele i kod nje u stanu. Sjedile smo obje na onom istom trosjedu, Ona u svojoj udubini na kauču, ja kraj nje.
Stolna lampa obasjavala je jedan dio sobe, a sjene mačjih figura raspršile su se po zidu.
Zagrlila sam ju čvrsto i tiho rekla:"Volim te!"

To je bio naš posljednji susret. Moj posljednji susret s njom.

Još samo ponekad prepoznam njezine oči u očima drugih ljudi, potpuno nepoznatih. Ili njezinu kosu, osmijeh ili hod u hodu slučajne prolaznice, potpuno nepoznate.
Svaku večer prije spavanja ponadam se da ću ju ponovno vidjeti ili da ću čuti njezin glas, no to nikako da se dogodi.
Možda misli da nisam doma ili da smeta. Tko zna.

Još samo ponekad vidim njezin lik na mramornoj i hladnoj ploči, među tisućama sličnih ploča na kojima su tisuće i tisuće lica, potpuno stranih i nepoznatih.

21 097

1.dio

Godina je '87, taman uoći Univerzijade. Razrednica ocjenjuje trčanje na školskom igralištu.
Volim se natjecati, volim dokazivati. Ne znam da li to ima neke veze s mojim horoskopskim znakom ili s nečim drugim. Cupkam na mjestu i nestrpljivo čekam da zviždaljka označi početak za start.
Odbrojavam u sebi i smješkam se jer nakon Ivane dolazi red na mene.
Evo me, još samo koji tren i krečem.
Krečem, trčim, brza sam, među najbržima u dva razreda. Bez ikakvog problema pokrečem svoje mršavo devetogodišnje tijelo i gotovo je sigurno da ću imati najbolje vrijeme u razredu.
Ali tu misao prekine smijeh gomile iza mene. Smiju mi se, a razrednica ih umiruje.
Zašto? Okrečem se na pola igrališta i vračam se na kraj kolone. Slijede Denis, Krešo, Martina...
Ponavljam isto pitanje u sebi: Zašto?
Pogled spuštam na svoja stopala koja strše prema van.
Za sve je kriva moja mama koja me, da bi imala lijepu glavicu, polagala u krevetić na trbuh.
Nikada više neću trčati!
(Naravno da jesam, u toku svog školovanja jer sam morala.)

Od tada je prošlo više od 26 godina. Stopala mi više ne strše prema van jer sam tu tjelesnu manu svijesno ispravljala nakon događaja na igralištu. Od kuće do škole, od škole do kuće uvijek bi hodala po uskim rubnjacima koji su dijelili nogostup od kolnika, stavljajući nogu ispred noge.

Oduvijek sam voljela plivati i voziti bicikle, a onda sam jednoga dana upoznala osobu uz koju sam se zainteresirala za „tamo neki sport za luđake“ kojeg nazivaju triatlon.
Pomislila sam da bi bilo zgodno probati. Ali kako kada ne trčim, kada ne volim trčati i kada...će mi se svi smijati?

2.dio

Krenula sam.
Prvi puta nakon više od 15 godina, krajem kolovoza 2011., obula sam tenisice i svijesno, s namjerom, počela trčati.
U početku mi nije išlo. Više bi hodala nego trčala, ali ubzo, vidjevši da napredujem, nastavila sam s trčanjem i trčala sam sve brže i sve dulje.
Nakon nekoliko mjeseci počela sam razmišljati o polumaratonu. Pripremala bi se, ali uvijek bi ih morala odgoditi iz nekog razloga.
- Budem sljedeći mjesec. Budem kada se oporavim. Idući mjesec. Na proljeće. Na ljeto – uvijek bi nalazila neki izgovor koji bi često bio opravdan. Opravdan za mene.

Želja mi je još prošle godine bila trčati u Ljubljani. Slušala sam puno o tom maratonu i vrhunskoj organizaciji, a ve godine mi se želja ispunila.
Statnina je plaćena skoro 3 mjeseca prije, a u isto vrijeme je rezerviran hostel na oko 20-tak minuta hoda od centra grada, u Rožnoj Dolini.
Čekao se samo 27.listopad.

Spakirali smo stvari, moja Ljubav i ja, i krenuli 26.put Dežele.
Oboje umorni i nesretni zbog Dianine smrti, odlučili smo ipak trčati. Ja sam odlučila trčati svoj prvi polumaraton, trčati za Nju.

Stigli smo pred hostel u subotu oko 19 sati.
Ljubav je sve dogovorio i isplanirao unaprijed. Zapravo, zahvaljujući Njemu smo i otišli.
No u hostelu nas je čekalo iznenađenje: overbooking.
Da smo bili u nekoj drugoj državi regije, noć bi proveli u autu, ali ne i u Sloveniji.
Tamo je to nedopustivo.
Vlasnica Hostela je priznala grešku i odlučila nas je počastiti sobom u hotelu u centru grada na samo 3 minute od starta.
Krenulo je dobro.

Ujutro smo krenuli na start i pronašli ostale iz kluba.
Start je označen u 10.30. i rijeka ljudi je krenula. Čuli su se bubnjevi na startu i povici ohrabrenja publike koja je stajala sa strane. Cijelim putem, na svakom metru stajali su ljudi, a na svakom četvrtom kilometru svirao je orkestar. Također, na svaka četiri kilometra postavljena je okrijepa – banane, mandarine, voda, energetski napitak, čokolada i kockice šećera.
Nevjerojatna energija osjećala se na svakom metru, 21 tisuću i 97 puta.
21 tisuću puta ponovila sam u sebi: Ovo je za tebe Diana.

Ja sam trčala relativno dobro do 16. Kilometra. Prolaz na 10.km bio je ispod sata, točnije 57.07, a na 16. 1 sat, 33 minute i 19 sekundi. No onda se dogodio obrat – počinje me boljeti kost izpod lijevog kuka (vjerojatno od udaraca nogom u tvrdu podlogu) i tempo mi pada zadnjih 5 kilometara. Zadnja dva,tri kilometara se doslovno vučem, šepam, plače mi se od boli, ali nastavljam.
Sada bar znam što znaći „maratonski zid“, pomislim.

Svoj prvi, „službeni“ polumaraton završavam nakon 2 sata, 4 minute i 25 sekundi, daleko ispod očekivanog, na 208.mjestu u skupini.
Oni najbolji od najboljih, malo tamnije puti od moje, istovremeno završavaju svoj drugi krug.

U cilju već neka poznata lica, neka tek trebaju stići, mnoštvo onih koje vidim prvi puta i večina onih koje, vjerojatno nikada više neću vidjeti.
I svi imaju nešto zajedničko – svi se smiju, a nitko meni.

Meni se plače.

Diana

Prošlo je nešto više od godine dana kako sam pisala o svojoj prijateljici Diani.
Sjećate se? Da, znam, dugo me nije bilo i puno se toga dogodilo u međuvremenu, ali o tome nekom drugom prilikom. Možda.

Ne sjećam se kada sam točno upoznala Dianu. Živjele smo u istom kvartu, pohađale istu osnovnu školu, a zbližila nas je ljubav prema životinjama.
Njena kuća nalazila se na pola puta od škole do moje kuće, u Ulici Lipa. Znam da zvuči „filmski“, ali ta ulica doista postoji u jednom kvartu u zagrebačkoj Dubravi.
Zaustavljala sam se uvijek kraj njene kuće, pogotovo za vrijeme sunčanih dana, kako bi bar na tren pogladila Irskog setera kojeg je tada imala.
Ona bi odmah izašla iz kuće pa bi pričale, uvijek i samo o životinjama.

Sve se promjenilo u ljeto 1990. kada smo se slučajno srele u Biogradu.
Obje na ljetovanju i obje s očevima. Ja sam imala 12, ona je navršavala 14 godina.
Nakon povratka u Zagreb počele smo se intenzivno družiti, postale smo nerazdvojne.
U svom dnevniku 28.11.1991.sam napisala:
„Diana ima 15 godina i ide u 1.razred gimnazije. Ona je pak moja najbolja prijateljica. I Ana.“

Nakon toga, osim životinja, zajednička točka postala nam je i glazba. Obožavale smo The Cure, a kasnije Bauhaus, New Order, Joy Division...

Diana je već kao dijete bila posebna, drugačija od svih mojih prijateljica. I drugačija od mene.
Bila je uvijek glasna, puna energije i uvijek u centru pažnje. Ja sam uvijek stajala sa strane i promatrala, samo slušala. Ponekada sam se čudila njenim izjavama, ponekada divila.
Svojom ljepotom i inteligencijom privlačila je mnoge. Mnogi dečki, kasnije muškarci, su željeli biti s njom. Mnoge cure su htjele biti poput nje, no bile su poput izbljedjele kopije sa već istrošenog indigo papira. Mnoge su željele biti blizu nje, biti joj prijateljice, ali samo rijetki su imali tu privilegiju. Ja sam samo uživala u našem djetinjstvu, našim trenucima i našem prijateljstvu.

Iako smo imale sličnu obiteljsku situaciju, obje smo bile djeca rastavljenih roditelja, njezin svijet ipak je bio čista suprotnost mome.
Ona je živjela s majkom, ja s ocem. I već je to za mene bila velika razlika.
Bilo je to ono ratno doba i kod nas je u kući prevladavala „kulinarska monotonija“ i kada se jeo kelj, onda se kelj jeo danima. Volim ja kelj, ali ne kada taj kelj izgleda, i ima okus, kao „čarobna juha“ za mršavljenje.
Ne mogu opisati koliko sam sretna bila što imam Dianu i njenu mamu koja me uvijek, a uglavnom je i pretjerivala u tome , nudila sa kojekakvim specijalitetima koje bi onda ja, iz kurtoazije, odbijala sve dok me ne bi uspjela nagovoriti. Bili su to najslađi ručkovi koje sam jela.

Razlika između mene i Diane je bila i u tome što je njoj njezin otac priuštio putovanja, lijepu odjeću, satove klavira i jahanja, sve ono o čemu sam i ja sanjala, a nešto kasnije i stan.
No iako sam odrastala daleko skromnije, nikada nisam osjećala zavist zbog onoga što je ona imala, a ja ne. Bila sam sretna jer je ona bila sretna.
Tek puno godina kasnije sam shvatila da sam cijelo vrijeme ja dobivala puno više, ono za čime je ona žudila cijelo vrijeme – ljubav.

Jedno ljeto, mislim 1993., smo ponovno provele skupa. Ovaj puta potpuno same.
Sada, iz perspektive roditelja, mogu reći da je to bila suluda ideja, čak neodgovorna i zbilja ne znam kako nam je pošlo za rukom da nagovorimo roditelje da nas puste same.
Bile smo na Rabu i sjećam se da sam to ljeto slušala Joan Baez. Moguće da je to bilo ono ljeto kada je Joan gostovala u Zagrebu.

S godinama i naše je prijateljstvo postajalo „odraslije“, zrelije.
Svaka je imala svoj život – ja djecu, Diana tulumarenja. Znalo je proći i nekoliko tjedana, čak i mjeseci da se nismo čule, ali nikada, baš nikada se nismo zbog toga ljutile jedna na drugu. To je bilo normalno i baš je to bilo „ono“ što je davalo snagu i moć našem prijateljstvu.
Ona je odselila u drugi kvart, a nekoliko godina kasnije i ja sam doselila u isti kvart pa smo opet bile blizu.
Zajedničke šetnje Maksimirom, zajedničke kave, mnogobrojne teme o kojima smo razglabale do kasno u noć bile su neizostavni dio svakog druženja.
I nikada, baš nikada zaboravljeni rođendani.

Diane više nema.
Oduzela si je život 17.listopada.
Razmišljala sam da nakon ove rečenice stanem s pisanjem jer ne znam što bi više dodala.
Da kažem da ju razumijem? Ili da nisam ljuta? Da shvaćam kako se osjećala u posljednjim trenucima života ili kako ne krivim sebe što nisam više bila uz nju? Trudim se shvatiti, razumjeti, osjetiti i manje se kriviti, ali ne mogu. Krivnja je tu i onaj osjećaj da sam joj mogla ipak ponuditi više, bolje.
Znala sam da je bolesna, a nisam mogla predvidjeti tako nešto? Nisam joj mogla pomoći? A bila mi je prijateljica. Bila sam joj prijateljica.
Nje više nema, a od nje su ostala samo sjećanja. I pitanja.
Pitam se gdje je nestala ona vedra osoba, puna humora i šašavih dosjetki? Onaj „fajter“ uzdignute glave i uvijek spreman na podjelu pravde? Gdje je nestala moja nasmijana Diana?
Da li je uopće ikada doista postojala?
Kako je to kada izgubiš samoga sebe, kada nestaneš i prije nego te isprate na posljednji počinak?
I skime ću ja sada slušati „Kjurovce“?

Neki dan sam brisla poruke. Sve osim njene.
Jedna od posljednjih koju sam joj uputila bila je:

„Moraš misliti pozitivno i vjerovati u sebe i biti će ok.Samo Ti možeš uljepšati svoj život, ali to prvo moraš željeti.Nije ljepota u tvojoj kosi već u onome što Ti jesi.Naši su roditelji, prijatelji, djeca, muževi...samo ukras našim životima, ali mi smo ti koji odlučujemo kako će ta torta života izgledati. Ali tu tortu ne čini samo ono što vidimo na njoj nego i njena unutrašnjost. Ti si slastičar!“

Odgovorila je:

„Volim te“

The Cure - Pictures of you

Ma što je Tuga za Radost?

- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni, rekla mi je jednu večer kćer kroz suze.

Prijatelji i poznanici me vide kao osobu koja se stalno smije.
Smijem se u kući, s djecom, s prijateljima, na sportskim susretima, pa čak dok sama šetam ulicom. Sjetim se nečega i počnem se smijati, a onda se okrečem oko sebe i gledam da li me tko vidio.
Neugodno je ljudima ako vide radost. Tugu lakše dijele, a sreću čuvaju kao raritete.
- Evo vam tuge! I još tuge! I još! I beskrajno mnogo tuge! Besplatne tuge. - viču posvuda.
Moralo bi biti obrnuto, jer ako je sreća veća kada se dijeli s drugima, onda je isto s tugom.

Krijem i ja tugu ispod svog osmijeha, ali sam se naučila živjeti s njom. Sad je red da se ona nauči živjeti sa mnom. A to je zbilja teško.
Nije lako mojoj Tuzi. Ne dam joj da bude vodilja, ne dozvoljavam da upravlja sa mnom, ubijam ju smijehom, voljom za životom i optimizmom.

Živi ta tuga u svakom od nas, kao nametnik, kao virus, bolest protiv koje nema lijeka.
Ako se tuga hrani tugom, postaje veća. Postaje Velika Tuga.
Isto je sa smijehom.

Kada pišem, iskorištavam svoju Tugu. Na neki ju način ismijavam, ponižavam, razgolićujem i osramoćujem.
Dodajem joj boje, imena, geometrijske oblike, fizička svojstva, pa čak i matematičke formule. Pretvaram ju u Radost.
A to je najgore što se može dogoditi Tuzi.
Ne može ona biti toliko tužna koliko joj se ja glasno mogu smijati.
Hahahaha...eto ti Tugo, na!

Moja je Tuga i moj učitelj. Uči me o ljubavi, životu, toleranciji, razumjevanju, poštenju i poštovanju, prijateljstvu, zahvalnosti, empatiji, optimizmu, ali i o boli, razočaranju, pesimizmu, apatiji, mržnji, nerazumjevanju i poniženju.
Jer na kraju, Tuga tome i služi - da uči.

Sve što pišem, pišem s Njom, a sve što napišem potpisujem nevidljivom tintom: Tuga s Happy Endom.
Tome služi ovaj blog. Ako to do sada niste shvatili, nikada ni nećete.

Dobro se nosim sa svojim tugama, ali tuđe me tuge muće.
A te tuge su najtužnije.

Razumijem svoju kćer jer sam i sama nekad bila dijete. I za razliku od mnogih, ja se toga sjećam.

- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni
- Spavaj, sutra je škola
To je bilo sve što sam joj tada rekla. Pogladila sam ju i poljubila.
Jednog dana želim joj reći:
"Svatko od nas može biti sretan. U svakom čovjeku živi i Tuga i Sreća, ali veća može biti jedino ona koju više voliš."

Shvatit će dijete.
Samo odrasli to teško shvaćaju.

Yasmin Levy - Una noche mas

Prije godinu i pol

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Baš u to vrijeme sam se počela baviti sportom. Srećom.
Tu i tamo bi poslala koji molbu, javila se na neki natječaj na koji mi nikada ne bi bilo odgovoreno.
U međuvremenu bi trčala. Počela sam na atletskoj stazi.
Prvo bi pretrčala 400m, pa isto toliko prehodala. Zatim 800m, pa 1200. Između svakog trčanja ubacivala bi hodanje, važno je bilo da nisam stajala.
Počela sam trčati izvan staze. Trčala sam sve više i više, sve dulje i dulje. Prvo sam trčala u krug, zatim malo lijevo, pa malo desno. Trčala sam i gore-dolje.
Ubrzo sam pretrčala 5000m bez hodanja, pa šest, zatim sedam. Osam i devet sam preskočila i odmah otrčala deset kilometara. Noge su mi bile sve brže i sve lagaije, a ja više nisam osjećala nervozu prije svake utrke.
Veselila sam se svakom novom trčanju i svakom novom obaranju osobnog rekorda. Prestala sam se žalostiti što ne dobivam odgovore na poslane molbe.

Uskoro sam počela odlaziti i na plivanje. Radila sam vježbe poput "ruka čeka ruku" i "noge kraul, ruke prsno", te još mnoge druge plivačke vježbe. Ponavljala sam ih i vrlo brzo plivala kraul bez umaranja. Kao i u trčanju prvo sam plivala 100m bez stajanja, pa 200, zatim 400 i više. Neki dan sam isplivala 2000m u komadu, a sveukupno za vrijeme trajanja treninga i 3000.
Plivali smo nas šestero u jednoj traci. Jedan iza drugoga. Bilo je guranja, udaranja rukama onog ispred i nogama onog iza sebe. I sama sam primila nekoliko udaraca i zaradila ogrebotinu na leđima. Ali sve to s osmijehom na licu jer smo uspjeli napraviti ono za što smo mjesecima trenirali.

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
U to sam se vrijeme već bavila keramikom. Srećom.
U početku sam radila nekoliko predmeta. Jednu šalicu, nekoliko zdjelica, lampu...
Uglavnom sam eksperimentirala...i maštala.
Nisam imala peć, pa sam upoznala Onu Koja Ima Peć (tako sam ju nazvala u jednom svom postu) i nosila to na pečenje.
Svoje sam predmete vozila 20km da bi se ispekli, odlazila bi po njih, vozila ih doma da ih poglaziram, ponovno ih vozila na pečenje da bi u četvrtoj rundi dobila proizvod koji bi nekome poklonila ili koji ne bi uspio.
Vozila sam se tamo, pa nazad, pa opet tamo, pa opet nazad. Ukupno bi napravila četiri puta Tamo-Nazad da bi doživjela neuspjeh.
Tamo je bilo 20km, nazad 20km, ukupno oko 160km radi nečijeg poklona ili neuspjeha. Ali, vjerovali ili ne, to me veselilo.
Znala sam da ću, isto kao i u plivanju i u trčanju, sa svakim predmetom kojeg napravim biti bliže svom cilju.
Prolazili su mjeseci. Srećom, našla sam i drugu Onu Koja Ima Peć, ali ovaj puta 200m od moje kuće. S vremenom sam našla odgovarajuću glinu i odgovarajuću glazuru za svoje Ribošalice, tako da Ribošalice više ne pucaju. Niti bilo što drugo.
Sve je manje neuspjeha.

Puno sam uložila u Ribošalice. Puno pređenih kilometara, puno prolivene glazure i bačene gline, ali najviše strpljenjai ljubavi.
Netko je to prepoznao.
Uskoro će Ribošalice zaplivati prema moru. Prvo će u Zadar, zatim na Krk, pa i na Makarsku rivijeru.
Vjerujem i u još mnoge galerije na Jadranu.

Odgovore na moje zamolbe više ne čekam. Postoji razlog zašto nikada niti jedan nije stigao.

Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Srećom.

Novogodišnji

Prošla je još jedna godišnjica mog bloga i još jedna kalendarska godina koju ću pamtiti, prije svega, po gubitku djeda.

Osim toga nisam se uspjela zaposliti niti sam uspjela kupiti peć za keramiku, a ni sin me nije uspio prerasti kako sam očekivala. Ali kako je sada u dobi kada raste po centimetar mjesečno, pretpostavljam da će do kraja veljače biti viši od mene, a do kraja ove godine bi mi mogao jesti s glave.

Prošlu sam 2012. započela u društvu prijatelja i djece, nastavila ju sportski, a završila ju na isti način.
I na isti način započela 2013.
Ove godine gotovo 3 minute bolje istrčala Novogodišnju utrku, pa se nadam da će i ostali rezultati, i poslovni i sportski, biti bolji nego prošlogodišnji.

2012-ta je bila definitivno sportska godina. Završila sam svoj prvi triatlon i još nekoliko njih iza prvog. Nažalost, nisam uspjela otići na svoj prvi polumaraton, pa stoga ove godine moram završiti barem dva.
Dobila sam cestovni bicikl i s njim prošla mnoge lijepe kilometre i odvozila 140km do Bosne, a ove godine, ako bude mogućnosti, namjeravam se provozat kroz Bosnu pa dokle me noge, pedale i kotači odvedu.
Imam i još jednu tajnu želju, ali ona je tajna pa o njoj neću još pisati.
No prije toga treba zasukati rukave, a ako me opet neće biti na blogu, onda znate gdje sam - igram se "u blatu".

U 2012. aktivno sam, ali bezuspješno, tražila posao. Od svih predanih molbi i poslanih životopisa zvali su me na samo jedan jedini razgovor.
Prilično frustrirajuće ako ne shvatite da niste nikakav izdvojen slućaj i da je takvih kao vi još nekoliko stotina tisuća, te da nema smisla očajavati. A bilo je i takvih trenutaka kada sam željela zabiti glavu u jastuk i tiho, sasvim tiho plakati.
Kada sam shvatila da sam tek "kap u moru", tj. samo jedna od gotovo četiristo tisuća kapljica u moru zvanom Tržište Rada i kada sam svoj hobby prestala doživljavati kao igru, a počela ga smatrati svojim poslom i krenula se njime ozbiljnije baviti, tek tada su se neka vrata počela otvarati. Čovjek, da bi uspio, mora imati cilj...

U 2012-toj upoznala sam mnoge drage ljude, ali i neke, već poznate, izgubila. Svi su mi ostavili neprocjenjivo životno blago - iskustvo - zbog kojeg sam jača, svijesnija sebe, ali i opreznija na svom putu.

Danas sam bila na lječničkom pregledu u sportskoj ambulanti. Pregled sam radila za klub za koji se natječem.
Izgleda da sam se već počela smanjivati jer sam uvijek mislila da sam visoka 170cm, a sada ispada da sam centimetar niža.
Prilično rano za nekoga tko će ove godine navršiti 35.
Vadila sam krv, mjerila tlak i radila EKG. Svi nalazi su uredni, tlak "školski", a srce...srce je, kaže doktorica, "pravo sportsko".

Čovjek, da bi uspio, mora imati cilj...i mora biti zdrav.
Ja imam oboje i voljela bi to zadržati.
To želim i svojoj djeci, roditeljima, bratu, prijateljima i svima vama koji čitate.

Vrijeme je za jagode :)

Zdjela promjera 16cm

Dvije šalice za cca 2dcl tekučine


Jagodočajnik za 0,5L čaja