1.dio
Godina je '87, taman uoći Univerzijade. Razrednica ocjenjuje trčanje na školskom igralištu.
Volim se natjecati, volim dokazivati. Ne znam da li to ima neke veze s mojim horoskopskim znakom ili s nečim drugim. Cupkam na mjestu i nestrpljivo čekam da zviždaljka označi početak za start.
Odbrojavam u sebi i smješkam se jer nakon Ivane dolazi red na mene.
Evo me, još samo koji tren i krečem.
Krečem, trčim, brza sam, među najbržima u dva razreda. Bez ikakvog problema pokrečem svoje mršavo devetogodišnje tijelo i gotovo je sigurno da ću imati najbolje vrijeme u razredu.
Ali tu misao prekine smijeh gomile iza mene. Smiju mi se, a razrednica ih umiruje.
Zašto? Okrečem se na pola igrališta i vračam se na kraj kolone. Slijede Denis, Krešo, Martina...
Ponavljam isto pitanje u sebi: Zašto?
Pogled spuštam na svoja stopala koja strše prema van.
Za sve je kriva moja mama koja me, da bi imala lijepu glavicu, polagala u krevetić na trbuh.
Nikada više neću trčati!
(Naravno da jesam, u toku svog školovanja jer sam morala.)
Od tada je prošlo više od 26 godina. Stopala mi više ne strše prema van jer sam tu tjelesnu manu svijesno ispravljala nakon događaja na igralištu. Od kuće do škole, od škole do kuće uvijek bi hodala po uskim rubnjacima koji su dijelili nogostup od kolnika, stavljajući nogu ispred noge.
Oduvijek sam voljela plivati i voziti bicikle, a onda sam jednoga dana upoznala osobu uz koju sam se zainteresirala za „tamo neki sport za luđake“ kojeg nazivaju triatlon.
Pomislila sam da bi bilo zgodno probati. Ali kako kada ne trčim, kada ne volim trčati i kada...će mi se svi smijati?
2.dio
Krenula sam.
Prvi puta nakon više od 15 godina, krajem kolovoza 2011., obula sam tenisice i svijesno, s namjerom, počela trčati.
U početku mi nije išlo. Više bi hodala nego trčala, ali ubzo, vidjevši da napredujem, nastavila sam s trčanjem i trčala sam sve brže i sve dulje.
Nakon nekoliko mjeseci počela sam razmišljati o polumaratonu. Pripremala bi se, ali uvijek bi ih morala odgoditi iz nekog razloga.
- Budem sljedeći mjesec. Budem kada se oporavim. Idući mjesec. Na proljeće. Na ljeto – uvijek bi nalazila neki izgovor koji bi često bio opravdan. Opravdan za mene.
Želja mi je još prošle godine bila trčati u Ljubljani. Slušala sam puno o tom maratonu i vrhunskoj organizaciji, a ve godine mi se želja ispunila.
Statnina je plaćena skoro 3 mjeseca prije, a u isto vrijeme je rezerviran hostel na oko 20-tak minuta hoda od centra grada, u Rožnoj Dolini.
Čekao se samo 27.listopad.
Spakirali smo stvari, moja Ljubav i ja, i krenuli 26.put Dežele.
Oboje umorni i nesretni zbog Dianine smrti, odlučili smo ipak trčati. Ja sam odlučila trčati svoj prvi polumaraton, trčati za Nju.
Stigli smo pred hostel u subotu oko 19 sati.
Ljubav je sve dogovorio i isplanirao unaprijed. Zapravo, zahvaljujući Njemu smo i otišli.
No u hostelu nas je čekalo iznenađenje: overbooking.
Da smo bili u nekoj drugoj državi regije, noć bi proveli u autu, ali ne i u Sloveniji.
Tamo je to nedopustivo.
Vlasnica Hostela je priznala grešku i odlučila nas je počastiti sobom u hotelu u centru grada na samo 3 minute od starta.
Krenulo je dobro.
Ujutro smo krenuli na start i pronašli ostale iz kluba.
Start je označen u 10.30. i rijeka ljudi je krenula. Čuli su se bubnjevi na startu i povici ohrabrenja publike koja je stajala sa strane. Cijelim putem, na svakom metru stajali su ljudi, a na svakom četvrtom kilometru svirao je orkestar. Također, na svaka četiri kilometra postavljena je okrijepa – banane, mandarine, voda, energetski napitak, čokolada i kockice šećera.
Nevjerojatna energija osjećala se na svakom metru, 21 tisuću i 97 puta.
21 tisuću puta ponovila sam u sebi: Ovo je za tebe Diana.
Ja sam trčala relativno dobro do 16. Kilometra. Prolaz na 10.km bio je ispod sata, točnije 57.07, a na 16. 1 sat, 33 minute i 19 sekundi. No onda se dogodio obrat – počinje me boljeti kost izpod lijevog kuka (vjerojatno od udaraca nogom u tvrdu podlogu) i tempo mi pada zadnjih 5 kilometara. Zadnja dva,tri kilometara se doslovno vučem, šepam, plače mi se od boli, ali nastavljam.
Sada bar znam što znaći „maratonski zid“, pomislim.
Svoj prvi, „službeni“ polumaraton završavam nakon 2 sata, 4 minute i 25 sekundi, daleko ispod očekivanog, na 208.mjestu u skupini.
Oni najbolji od najboljih, malo tamnije puti od moje, istovremeno završavaju svoj drugi krug.
U cilju već neka poznata lica, neka tek trebaju stići, mnoštvo onih koje vidim prvi puta i večina onih koje, vjerojatno nikada više neću vidjeti.
I svi imaju nešto zajedničko – svi se smiju, a nitko meni.
Meni se plače.
Post je objavljen 19.12.2013. u 23:59 sati.