19
utorak
veljača
2013
Ma što je Tuga za Radost?
- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni, rekla mi je jednu večer kćer kroz suze.
Prijatelji i poznanici me vide kao osobu koja se stalno smije.
Smijem se u kući, s djecom, s prijateljima, na sportskim susretima, pa čak dok sama šetam ulicom. Sjetim se nečega i počnem se smijati, a onda se okrečem oko sebe i gledam da li me tko vidio.
Neugodno je ljudima ako vide radost. Tugu lakše dijele, a sreću čuvaju kao raritete.
- Evo vam tuge! I još tuge! I još! I beskrajno mnogo tuge! Besplatne tuge. - viču posvuda.
Moralo bi biti obrnuto, jer ako je sreća veća kada se dijeli s drugima, onda je isto s tugom.
Krijem i ja tugu ispod svog osmijeha, ali sam se naučila živjeti s njom. Sad je red da se ona nauči živjeti sa mnom. A to je zbilja teško.
Nije lako mojoj Tuzi. Ne dam joj da bude vodilja, ne dozvoljavam da upravlja sa mnom, ubijam ju smijehom, voljom za životom i optimizmom.
Živi ta tuga u svakom od nas, kao nametnik, kao virus, bolest protiv koje nema lijeka.
Ako se tuga hrani tugom, postaje veća. Postaje Velika Tuga.
Isto je sa smijehom.
Kada pišem, iskorištavam svoju Tugu. Na neki ju način ismijavam, ponižavam, razgolićujem i osramoćujem.
Dodajem joj boje, imena, geometrijske oblike, fizička svojstva, pa čak i matematičke formule. Pretvaram ju u Radost.
A to je najgore što se može dogoditi Tuzi.
Ne može ona biti toliko tužna koliko joj se ja glasno mogu smijati.
Hahahaha...eto ti Tugo, na!
Moja je Tuga i moj učitelj. Uči me o ljubavi, životu, toleranciji, razumjevanju, poštenju i poštovanju, prijateljstvu, zahvalnosti, empatiji, optimizmu, ali i o boli, razočaranju, pesimizmu, apatiji, mržnji, nerazumjevanju i poniženju.
Jer na kraju, Tuga tome i služi - da uči.
Sve što pišem, pišem s Njom, a sve što napišem potpisujem nevidljivom tintom: Tuga s Happy Endom.
Tome služi ovaj blog. Ako to do sada niste shvatili, nikada ni nećete.
Dobro se nosim sa svojim tugama, ali tuđe me tuge muće.
A te tuge su najtužnije.
Razumijem svoju kćer jer sam i sama nekad bila dijete. I za razliku od mnogih, ja se toga sjećam.
- Mama, ja bi htjela da su svi ljudi sretni
- Spavaj, sutra je škola
To je bilo sve što sam joj tada rekla. Pogladila sam ju i poljubila.
Jednog dana želim joj reći:
"Svatko od nas može biti sretan. U svakom čovjeku živi i Tuga i Sreća, ali veća može biti jedino ona koju više voliš."
Shvatit će dijete.
Samo odrasli to teško shvaćaju.
Yasmin Levy - Una noche mas
komentiraj (10) * ispiši * #
02
subota
veljača
2013
Prije godinu i pol
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Baš u to vrijeme sam se počela baviti sportom. Srećom.
Tu i tamo bi poslala koji molbu, javila se na neki natječaj na koji mi nikada ne bi bilo odgovoreno.
U međuvremenu bi trčala. Počela sam na atletskoj stazi.
Prvo bi pretrčala 400m, pa isto toliko prehodala. Zatim 800m, pa 1200. Između svakog trčanja ubacivala bi hodanje, važno je bilo da nisam stajala.
Počela sam trčati izvan staze. Trčala sam sve više i više, sve dulje i dulje. Prvo sam trčala u krug, zatim malo lijevo, pa malo desno. Trčala sam i gore-dolje.
Ubrzo sam pretrčala 5000m bez hodanja, pa šest, zatim sedam. Osam i devet sam preskočila i odmah otrčala deset kilometara. Noge su mi bile sve brže i sve lagaije, a ja više nisam osjećala nervozu prije svake utrke.
Veselila sam se svakom novom trčanju i svakom novom obaranju osobnog rekorda. Prestala sam se žalostiti što ne dobivam odgovore na poslane molbe.
Uskoro sam počela odlaziti i na plivanje. Radila sam vježbe poput "ruka čeka ruku" i "noge kraul, ruke prsno", te još mnoge druge plivačke vježbe. Ponavljala sam ih i vrlo brzo plivala kraul bez umaranja. Kao i u trčanju prvo sam plivala 100m bez stajanja, pa 200, zatim 400 i više. Neki dan sam isplivala 2000m u komadu, a sveukupno za vrijeme trajanja treninga i 3000.
Plivali smo nas šestero u jednoj traci. Jedan iza drugoga. Bilo je guranja, udaranja rukama onog ispred i nogama onog iza sebe. I sama sam primila nekoliko udaraca i zaradila ogrebotinu na leđima. Ali sve to s osmijehom na licu jer smo uspjeli napraviti ono za što smo mjesecima trenirali.
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
U to sam se vrijeme već bavila keramikom. Srećom.
U početku sam radila nekoliko predmeta. Jednu šalicu, nekoliko zdjelica, lampu...
Uglavnom sam eksperimentirala...i maštala.
Nisam imala peć, pa sam upoznala Onu Koja Ima Peć (tako sam ju nazvala u jednom svom postu) i nosila to na pečenje.
Svoje sam predmete vozila 20km da bi se ispekli, odlazila bi po njih, vozila ih doma da ih poglaziram, ponovno ih vozila na pečenje da bi u četvrtoj rundi dobila proizvod koji bi nekome poklonila ili koji ne bi uspio.
Vozila sam se tamo, pa nazad, pa opet tamo, pa opet nazad. Ukupno bi napravila četiri puta Tamo-Nazad da bi doživjela neuspjeh.
Tamo je bilo 20km, nazad 20km, ukupno oko 160km radi nečijeg poklona ili neuspjeha. Ali, vjerovali ili ne, to me veselilo.
Znala sam da ću, isto kao i u plivanju i u trčanju, sa svakim predmetom kojeg napravim biti bliže svom cilju.
Prolazili su mjeseci. Srećom, našla sam i drugu Onu Koja Ima Peć, ali ovaj puta 200m od moje kuće. S vremenom sam našla odgovarajuću glinu i odgovarajuću glazuru za svoje Ribošalice, tako da Ribošalice više ne pucaju. Niti bilo što drugo.
Sve je manje neuspjeha.
Puno sam uložila u Ribošalice. Puno pređenih kilometara, puno prolivene glazure i bačene gline, ali najviše strpljenjai ljubavi.
Netko je to prepoznao.
Uskoro će Ribošalice zaplivati prema moru. Prvo će u Zadar, zatim na Krk, pa i na Makarsku rivijeru.
Vjerujem i u još mnoge galerije na Jadranu.
Odgovore na moje zamolbe više ne čekam. Postoji razlog zašto nikada niti jedan nije stigao.
Bez posla sam ostala prije godinu i pol.
Srećom.
komentiraj (18) * ispiši * #
Sredovječni udovac, 02.02.2013. 23:14 Siguran sam da ćeš na svim poljima napraviti mnoge osobne rekorde
Niska trava, 03.02.2013. 00:03 Za mene jako pozitivna priča. Drago mi je što radiš nešto što te veseli, to je najvažnije
Neverin, 03.02.2013. 01:03 na neki način sam u istom tvom prijašnjem fazonu, iako ne pečem kuvam projekte za eu fondove i na taj način se želim isplatiti preko honorara. Ne znam di sam još, neki prepoznaju moj trud ali recimo da mi hrvatska birokracija podmeće noge...
fra gavun, 03.02.2013. 09:25 Ti znaš što želiš i uspjeh te neće mimoić. LP.:)
metamorfoza, 03.02.2013. 12:23 odlično, potrebna je samo jaka želja...
iBloger, 03.02.2013.
12:42
I najsporija osoba sa ciljem je brža od najbrže osobe bez cilja.
Čestitam na kreativnosti i strpljenju. Drago mi je vidjeti kad netko ne posustaje. Bravo, razveselila si me. Želim ti sreću i puno zabave za ribošalicama.
BRAVO!
golden age, 03.02.2013.
15:09
uspon uz strmo brdo zna biti zahtjevan i težak,
ali vrlo brzo uloženi napor se počinje isplaćivati,
za početak sve ljepšim krajolikom i pogledom prema obzoru...
malo ti malo ja, 03.02.2013.
17:31
Korak po korak bliže smo cilju, a kad je muka prisutna
taj cilj je osobito zadovoljstvo. Plivaj sa svojim ribicama,
sretno:)))
Igniss, 03.02.2013. 17:35 Neću komentirati ovo općenito, ali to o čekanju odgovora na molbe za zaposlenje je genijalna stvar - u Hrvatskoj još nikada nisam doživio da je netko poslao odgovor na molbu, makar i odbijenicu. Mi smo kao crna rupa u kulturi komunikacije s poslodavcima.
Bocaccio, 03.02.2013. 20:48 svako zlo za neko dobro. našla si sebe, radiš ono što te veseli a koliko čitam polako dolaze i rezultati. per aspera ad astra ;)
slika i prilika, 04.02.2013. 00:42 ugrijala si mi srce. mislila sam da je dosta banalna priča, a eto ipak vrlo poučna. čestitam. i ja se nadam da će moje radnje biti negdje prepoznate
ruhrundemscher, 04.02.2013.
07:21
Dok si bila u stanju privaliti tolike kilometre za ispeći glinu i ako si putovala autom osobnim a to košta goriva onda znači da si imala novaca i zašto kukati da ti je teško,nema posla,nisu ti na molbu odgovorili...
Nisi ti jedina koja si se tamo ponudila i kad bi oni svakom odovarali koliko bi ih koštalo vrimena i poštanskih maraka a tko si ti...
Svako poduzeće nastoji proći što jeftinije pa i pojedinac jer u Hrvatskoj,barem tako mislim,nije ki u titoizmu,peri,deri,kradi,sve je bilo državno,radi što hoćeš samo u partiju ne diraj...
hepitots, 04.02.2013. 09:37 čestitam na volji, imaš divan stav! želim ti još puno uspjeha :)
moj život, moja stvar!, 04.02.2013. 20:37 svaka čast....živi dokaz da život ide dalje...ja sam bez posla ostala prije nekih 2 i po mjeseca, još sam u fazi da ne znam šta bi sama sa sobom, šetam pasa, prčkam po kompu i tu i tamo odvolontiram nešto za jednu udrugu...sport koji se bavim vezan je za vijeme, tako da čekao ljepše vrijeme i proljeće...zima je inače mort sezona...al' najbitnije je da si čovjek nađe zanimaciju...kad se ima šta raditi onda vrijeme brže prođe! :)
Vjeran, 05.02.2013.
15:27
Vrlo pozitivna priča.
Kad bih barem ja za sebe mogao tako reći...
Plastik, 07.02.2013. 00:06 Svaka čast. Lijepa priča o lijepom primjeru.
Simplica, 12.02.2013.
23:04
Bravooooo
Odlicna i ispunjavajuca prica, cestitam ti i zelim puno uspjeha dalje!!
Ti znas kako!!! Bravo
Niska trava, 18.02.2013. 23:17 Znam da je prvi korak da zavolim sebe, ali jako je teško :( nakon svih uvreda i ponižavanja, kada te "izdaju"kojima si vjerovao, teško je biti siguran u sebe, u to da sam lijepa, pametna i da nešto "vrijedim". Čak ne žalim za protraćenim vremenom, samo želim da se ovo sve mirno završi jer nemam snage za dodatni stres
Sredovječni udovac, 19.02.2013. 12:11 Napisao sam jednom post sličan ovome. Bio je o tome kako. živim s tugom ali joj se ne dam. Poslije toga je započeo jedan jako lijep dio. mog života. Nadam se da i u tvom slučaju ovaj post znači početak sreće ali vjecite. Pd srca zelim zaslužila si
golden age, 19.02.2013. 12:15 jako lijep post s vidljivom tintom...
često sam znao reći " oh, kako sam se samo radovao" predbacujući rasplinutoj nadi a zaboravljajuću pri tome kako ona radost i nije bila baš bezvrijedna, naprotiv...
fra gavun, 19.02.2013. 15:03 Lijepo napisano i ,bar se meni tako čini, ti si pobjednik, znalački 'išamaraš' tu nepoželjnu životnu pratilju, koju kako i sama reče, svi
nosimo. LP.:)
Neverin, 19.02.2013. 16:00 nemam niš protiv tuge, pogotovo ako je u sevdalinkama. Ja se više plašim apatije, pogotovo kad ju vidim kod drugih... . Ali ne umijem biti sretan ako vidim da drugi nisu... a kad sam sretan onda želim dijeliti taj osjećaj u beskonačnost...
builderica, 19.02.2013. 18:48 prelijepo si ovo opisala...ja ne volim da me vide tužnu...volim se smijati....ali ovih dana osjećam bjes ...to me muči...i ne mogu ga skrivati...moram poraditi na tome...najveći pozdrav ostavljam....
Nellie, 19.02.2013. 20:06 puno se lakse veseliti tudoj nesreci nego sreci.. tako kazu. od tuda tuga oko nas..
Simplica, 20.02.2013. 20:05 Svidja mi se kako pises!
Nadam se da ne cekas " jedan dan " i da si svojoj curi rekla svoju mudrost!
ŠTIT (15.02.2000.), 22.02.2013. 10:59 22.02.2013., petak
USTANITE HRVATSKI NARODE IZ SVOJE ILUZIJE
VRIJEME JE,
DA SVI ZAJEDNO IZAĐEMO
NA ULICE I IZBORIMO SE
ZA BOLJU BUDUĆNOST.
Ne želimo hodati pognute glave i biti nezaposleni.
Vlast nije poduzela ništa, što bi poboljšalo da bolje živimo.
Nameću se novi porezi da bi se spasio državni proračun, te se zadužuju kod MMF-a.
„Staro - nova“ vlast radi iste greške, a naša sigurnost je sve gora.
Imamo dovoljno razloga da iziđemo na ulice i izborima se za svoja prava.
Uzmimo stvar u svoje ruke i razvlastimo ih zauvijek. Krajnje je vrijeme da ih maknemo.
Branko Stojković
Š T I T Bjelovar
http://crostojkovic1958.blog.hr
tajanad, 20.07.2013. 01:45 veliki pozdrav draga moja...
maslinapjesmaloza, 08.10.2013. 13:38 Lirika i životna filozofija.
I tuga i radost su nam prijatelji i učitelji, kažete. Točno.
A Nazor kaže:
"Tko tužan nije bio, taj ne zna što je radost.
Tko pelin nije guto, taj ne zna što je sladost."