28
petak
rujan
2012
Mit o baki
Već sam pisala o svom djedu.
Umro je početkom lipnja ove godine. Pisala sam da nisam bila previše vezana za njega, ali je on ipak do smrti nosio moju sliku u novčaniku. Samo ponekad se sjetim da ga više nema. Samo ponekad pogledam u galeriju fotografija u svom mobitelu i u mnoštvu
dragih lica ugledam i njegov lik.
O svojoj baki ne mogu pisati jer je nemam. Postoji žena, biće, individua, osoba koja je rodila moju majku, ali ona nije moja baka. Bake su dobre, drage ženice koje vole svoju djecu, ali iznad svih vole svoju unučad. Tako su barem opisane u knjigama, opjevane u pjesmama i tako pričaju o njima. Baka je svetica. Bake peku kolače i pletu svojim unucima i unukama lijepe pulovere. Na slikama su prikazane kako sjede u naslonjaču, noge su im prekrivene lijepom kariranom dekom, a u krilu im leži mačka. Zadovoljno se ljuljaju dok oko njih na podu sjede unučići.
To je slika bake kakvu sam zamišljala kao dijete.
S vremenom ta je slika izblijedila, a baka je iz svetice pretvorena u mit.
Tu ženu nazivali smo bakom, no ta joj je tituala nametnuta već samim našim rođenjem. Ona ju je prihvatila jer je mislila da može biti baka, da je dostojna tog naziva i zato jer se to od nje očekivalo, a mi smo ju prihvatili jer smo htjeli imati baku.
Ali nije ona znala da se baka ne postaje preko noći i nečijim rođenjem. Da bi se postala baka, prvo se treba biti - majka.
Ne volim zadržavati crno-bijele fotografije svoje prošlosti, draže su mi one išarane veselim, vedrim i toplim bojama.
Takve slike pamtim i zbog njih mogu reći:"ja sam sretna osoba".
Takvi me i ljudi privlače; nasmijani, vedri, veseli...
One druge, vječne mrgude, nesretne, patetičare koji stalno jadikuju nad svojom sudbinom, izbjegavam. Ne želim ih u svojoj blizini. Nisu dobrodošli.
Jedna od njih je i ona.
Zbog nje neke slike nikada ne mogu biti izbrisane.
Ne mogu a da se ne sjetim onih teških riječi koje mi je svakodnevno govorila o mojoj majci, o svom dijetetu.
Ne mogu a da se ne sjetim domaćih trešanja koje nam je branila jesti jer ih je naumila prodati. A mi smo samo bili djeca.
Ne mogu a da se ne sjetim kada me zaključavala u sobu i branila mi da se idem igrati.
Branila mi je da čokoladu podijelim s prijateljima. Govorila je:"Tebi sam kupila tu čokoladu, pojedi ju sama". Ali ja bih joj odgovorila:"Ako si ju meni kupila onda je moja i ja ju mogu podijeliti s kim me volja".
Branila nam je da budemo sretni - i mama, i brat i ja.
Željela je da svi budemo nesretni poput nje. Da svi skupa sjedimo u mračnoj sobi sjećanja, pretumbavamo po crno-bijelim fotografijama i oplakujemo vlastite živote koje ne bismo živjeli.
To je uspjela napraviti samo djedu. Oduzela mu je snove, kistove i boje. Zabranila mu je da bude ono što je - da bude On.
A on joj se s lakoćom predao. I tada je umro prvi puta.
Samo povremeno se sjetim da djed sada spava negdje drugdje, a da baku nikada nisam ni imala.
Ali zato imam život i sve što s njim dolazi - i crno-bijele fotografije, ali i puno više onih u boji.
I da sam sretna osoba.
komentiraj (22) * ispiši * #
10
ponedjeljak
rujan
2012
Život na dva kotača
Malo tko ovdje zna da se u slobodno vrijeme rekreativno bavim sportom.
Oduvijek sam voljela bicikle i vožnju na dva kotača, dva kotača koje pokreče ljudska sila.
Kada sam bila dijete, često sam s tatom odlazila na vožnje biciklom i biciklijade.
Godinu za godinom...sve do jedne nezgode. Tada smo prestali skupa voziti bicikl. Od tada je tata više vozio auto.
Skoro svaki vikend odvezao bi se autom u Toplice, a ja bi ostajala sama sa svojim biciklom.
Izgleda da mi je bicikl obilježio život, mnoge su se bitne životne promjene događale baš zbog njega.
Stalno mi se to događa.
Tako smo prije nešto više od 3 tjedna nekoliko mojih prijatelja i ja krenuli biciklima u Bosnu.
Krenuli smo iz Zagreba u 6:15 ujutro i prvo stajanje napravili smo u Sisku nakon 64km.
Nakon pauze od sat i pol, krenuli smo dalje prema Kostajnici i tek 20km pred Dvorom ponovno stali.
Okrijepili smo se uz Radlere, sendviče i predivan pogled na Unu.
Od Siska do Dvora put je bio vrlo naporan - preko 70km vrlo teškog terena sa mnogo zavoja i uzbrdica.
Meni je vjerojatno bio još naporniji nego mojim kolegama jer imam teži čelični bicikl i tada nisam imala opremu (poput pedala i posebnih tenisica) za takvo putovanje.
No krenula sam na taj put, iako prilično iscrpljena od prethodnog tjedna, vjerujući kako će mi društvo i fizička aktivnost pomoći da u sebi nađem toliko potreban mir.
Vozeći uzbrdo, znojeći se da dođem do vrha i sustignem prijatelje, formirala sam prvo, i za sada jedino, svoje osobno pravilo brdskog biciklizma koje glasi: kada voziš uzbrdo, nikada ne gledaj vrh jer je puno teže ako znaš koliko još moraš pedalirati i što te sve čeka.
(Drugo pravilo bi moglo biti: iza svake uzbrdice dolazi nizbrdica, a treće pravilo: kada se spuštaš nizbrdo čvrsto drži kočnice...i nadaj se da su ispravne.)
Nakon ukupno 8 i pol sati, od čega je 5 sati i 40 minuta vožnje, ostavljamo iza sebe oko 140km asfalta i u 14:45, 18.dana mjeseca kolovoza, godine gospodnje 2012., ulazimo u Dvor na Uni.
U Dvoru su nas dočekali ugodni domaćini - Tijana, Ana i Dejan.
Nakon okrijepe otišli smo na rijeku Unu gdje smo planirali napraviti roštilj. Ali prvo kupanje!
I to u brzacu rijeke.
Volim plivati, to mi je omiljena disciplina, ali ipak u nešto mirnijim vodama.
Volim vodu. Voda je život, voda čisti tijelo izvana i iznutra. U vodi mogu zaplakati, a da to nitko ne primjeti.
Ana, Dejan i Tijana, koji su rođeni na rijeci, su nam objasnili kako da se spustimo niz brzac. Stajali smo na riječnoj sedri i slušali instrukcije naših domaćina. Zapamtila sam osnove: noge moraju biti na površini. Pomislih, ovo ne može biti teško.
Spuštali su se jedno za drugim - Ana, Tijana, Goran...
Na kraju je došao red i na mene. Ostala sam još neko vrijeme na stijeni od kalcita, zureči u fantastičnu vodenu silu prema kojoj sam sve više osjećala strahopoštovanje.
Ajmo, pomislila sam, samo jedan skok i gotovo je. Zapamti, ponavljala sam si, noge na površinu!
1,2,3 i...hop! Za tren sam bila pod vodom. Za tren sam bila cijela pod vodom u brzacu. Greška! Ajme koja glupa greška. Uskočila sam u sam brzac rijeke i nisam stigla izroniti. Voda me povukla.
Napravila sam 140km biciklom da bi se sada utopila u rijeci. Ja, plivač...utopljena u rijeci. Koji paradoks! Koji idiot!
Mnogo toga mi je u životu obilježio bicikl, pomislila sam, možda mi obilježi i smrt.
Ipak sam nakon nekoliko trenutaka uspjela doći do površine i udahnuti zrak. Ugledala sam poznata lica nedaleko od mene i zadnjim atomima snage doplivala do obale. Ana i Tijana bile su blijede i izbezumljene. U jednom su me trenu vidjele na sedri, a u drugom me više nije bilo.
Ustala sam, doteturala do hladovine i pomislila:
Volim vodu, u vodi možeš plakati a da to nitko ne primjeti.
Moćna je ova rijeka, ali suza je ipak moćnija.
komentiraj (10) * ispiši * #
Sredovječni udovac, 11.09.2012. 07:10 Ne može tebi rijeka ništa, tebe čeka još puno lijepih kilometara...
gruntovcanka, 11.09.2012.
08:08
Padne mi na pamet ona stara (filmska) parola; ne okreći se, sine!
(Baš kao što sredovječni kaže; čeka te još puno lijepih-kilometara. Milja. Trenutaka. Samo nek je zdravog duha! .... :) )
Alžbeta Bathory, 11.09.2012.
09:16
Pravilo broj dva: iza svakog brda dolazi još brda :) Ali je nizbrdica utoliko slađa :) Spoznaja koju sam stekla na biciklu je da nizbrdice u nekim (ovim, biciklističkim) slučajevima imaju pozitivan predznak.
I ja se rekreativno bavim bicikliranjem; prošle godine sam za stotinku stotinke skoro završila pod kotačem autobusa, ali ne bih ga mijenjala ni za što na svijetu! Još samo da naučim kako se krpaju gume, heh :-/
crna kraljica, 11.09.2012.
13:48
Kako si to ljepo ispričala, da u vodi možeš plakati,a
da to nitko ne vidi......Rijeke su opasne ćudi i nije se
igrati sa njima....Taj ledeni zgrljaj treba izbjegavati, a
posebno gdje su brzaci i virovi....Bravo draga, neka
ti tvoj bicikl priušti još ne zaboravnih lijepih trenutaka...
Pozdrav, C.K
Neverin, 14.09.2012. 19:26 svaki put kad mi se takvo nešto desi provedem dan kao da mi je poklonjen nastavak života i samom sebi govorim da ne želim više biti nezahvalan, a onda zaboravim...
Simplica, 16.09.2012.
22:57
Kak prvo, vidim promjenu outfita ;)
Kao drugo, podsjetila si me na rafting prije 11 god kad je moj decko/muz skocio, kao i svi mi prije njega s nekog slapa, a onda ga nije bilo. Izrinio je srecom, niz lice curila krv, a kaciga na glavi pukla na 2 dijela, kao i tijeme;(. Od nas 6 jedino sam ja, koja se inace boji krvi i rana, bila prisebna da skinem carape ( jedino od robe jer smo bili u odijeluma za rafting) i stavim mu na glavu da pokusam zaustavit krvarenje. Predugo bi trajalo da sad pricam ostatak i peripetje, al eno ga ziv i zdrav lupa po kompu metar od mene ;)
Sve je dobro kad se dobro svrsi!!!
blogerica, 17.09.2012. 21:40 bicikliranje je najljepša aktivnost...besplatna, ekološka i jednostavna. i nema gušenja u onim zagušljivim teretanama. :)
fra gavun, 19.09.2012.
23:47
Uf, vodu se ne smije podcijeniti. Jedne godine na slapovima Krke vidio
sam igrariju i brčkanje u vodi na samom slapu, to mu dođe kao izazov
dok se cura iz ekipe nije strmoglavila niz slap pravo na podvodnu stijenu.
Tupi pogledi i bježanje a život ode. Čuvaj se i Bog će te čuvati veli narodna.:)
Nesto se kuha!, 23.09.2012.
22:12
Uf, bilo je gusto! al je sretno završilo! :)
Pa ja sam ubrala da voliš biciklirati...ali nisam baš skužila da si ustanju preći tolike kilometre:D I ja volim bike, ali na kraće staze :)
sekasmith, 29.09.2012. 18:50 Slažem se sa Sredovječnim.
Sredovječni udovac, 28.09.2012. 18:22 Važno je da nije uspjela, ti znaš lijepo dijeliti čokoladu...
fra gavun, 28.09.2012. 18:49 Radi takvih kao što je baka postoje lijepa sjećanja. Zamisli da su svi
dobri ili svi zli, kako bi smo znali razlučiti. Radi toga zavrijeđuju sjećanje.:)
Cvjetna, 28.09.2012. 18:53 Mogla bih se poistovjetiti sa ovom pričom, samo sa drugom osobom na mjestu bake...tužno je to, može se pokušati zaboraviti, ali nažalost, rijetko se može preboljeti takva crno-bijela sjećanja...
Bocaccio, 28.09.2012. 19:07 kad se sjetim baka. baka Gusta, njene buhtle i knedle od šljiva; baka Mila i njene čarobne slikovnice iz prstena Nibelunga za djecu, mirišljavi kruh premazam pekmezom i topla bijela kava ujutro prije no što me potjera na avliju da se mangupiram sa ostalom djecom ... :)))
Tina., 28.09.2012. 20:32 tvoja baka možda ni nije bila svjesna toga što vam čini..neznam dali je živa ili nije.. sigurno se pokajala za sve što je učinila loše..a vjerujem da joj je djed oprostio.. mislim da bi morala i ti... nije lako nositi breme prošlosti.. jer kažu kakva ti je bila prošlost, takva će ti biti i budućnost, a to ne želiš, sigurno...
malo ti malo ja, 28.09.2012. 22:29 Djedove ne pamtim, a bake maglovito, majku napustih rano,
to su "crne rupe djetinjstva i mladosti". Ružno reći, ali nekada
je bolje ne poznavati nekoga nego živjeti u frustracijama.
Nije mi bilo dražeg komplimenta od onog kad mi djetetu
netko od vršnjaka kaže:"blago tebi kad imaš onaku majku".
Mislila sam da moram više i bolje, da ne dajem dovoljno,
zato me unučad sada mogu rastavljati na proste faktore,
dopuštam, nadoknađujem. U podsvijesti su mi stalno
neke imaginarne slike u krilu bake, čak i majke, onda se
probudim, prigrlim ono što imam i to je sretan ishod.
Ružna sjećanja treba maknuti, objeručke zgrabiti ono
lijepo što nam se nudi... i ne puštati, sutra je kasno:)))
Bugenvilija, 29.09.2012. 09:27 ta jadnica nije zaslužila ni ovo par redaka bloga ...
ToxFox, 29.09.2012. 10:08 S obzirom sam i sama imala sličnu baku, ne potpuno tako, ali otprilike- 'nije meni bilo dobro, zašto bi vama' - sigurna sam da ta priča ima tešku pozadinu.
Ne postajemo takvi jer nam je bilo dobro u životu.
Ja to s vremenske distance mogu reći o svojoj baki, i ako joj i dalje zamjerim, znam neke stvari iz njenog života koje su je učinile takvom...
I dalje joj ne opraštam, ali je mogu razumjeti....
Iz istog razloga izbjegavam sve ljude koji 'kukaju', depresivce, grintavce, one kojima 'život duguje'....
metamorfoza, 29.09.2012. 10:28 tužna priča ali..nije važno što je bilo...vaqžno je ono što je sada...
hannah, 29.09.2012. 13:41 Imala sam jednu takvu baku i jednu predivnu, pravu. Sretna
sam da je bar jedna bila divna i rijetko prođe dan da je se
ne sjetim...
Ani ram, 29.09.2012. 14:01 uf, poprilično se gorčine krije iza te tvoje slike sretne tebe...
sekasmith, 29.09.2012. 18:48 Eh da, ima baka i - baaaka.
shadow-of-soul, 29.09.2012. 19:41 super tekst
gruntovcanka, 29.09.2012. 19:43 Moja baka bila je baka u pravom smislu te riječi..Mogla bih danima pričati o njoj. Fali mi.
Žao mi je što tvoja baka nije bila dobra.
Lido, 29.09.2012. 23:08 Hm, baka mi je umrla prije par godina s nepunih 98 i bila je bistra u glavi skoro do zadnjeg dana, a pamtim ju po poučnim i ohrabrujućim pričama iz života, usprkos činjenici da je nakon 2.svj rata došla iz Dalmacije u Slavoniju i ostala sama s 5ero djece, te da joj se nedugo zatim najstariji sin s 18god utopio u rijeci ( znači, sahranila je muža i sina u kratko vrijeme i ostala sa sinom i tri kćeri)...
Kažem, pamtim ju po vedrini i optimizmu, a jedna njena uzrečica mi se usjekla duboko u pamćenje-kadgod je bio lijep, sunčan dan, onako bez oblaka, govorila bi-"Uh, šta je lip dan...'ko je juče umra, sa'se kaje!"
Znam da njena priča zaslužuje puno više od ovih par redaka i nadam se da će što prije sazreti do kraja u mojoj glavi, te da ću naći vremena staviti ju na papir...
FASHION is my style!, 30.09.2012. 10:57 Žao mi je što imaš jedno takvo ružno iskustvo,i vidim da se gorčina krije iza ovog teksta. Žao mi je što nisi doživjela baku kakvu si opisala u prvom odlomku, jer takva je baka bila moja, mogu samo reći da od kad je umrla prije 3 godine da je tada umro i dio mene. Ne prođe dan da ne pomislim na nju.
luki 2, 30.09.2012. 20:12 Moja je baka bila najbolje i najemotivnije biće na svijetu; neizmjerno sma je voljela i cijenila - mislim da smo se jednostavno razumjele, ponekad i bez riječi...Moram priznati - uvijek sam se prije povjerila baki, čak prije nego mami...
Žao mi je zbog Tvog negativnog iskustva :(((((
Pozdrav, L.
Marieto recepti, 01.10.2012. 12:39 Moje saučešće kad je to bilo.
pametni zub, 01.10.2012. 19:44 bolno i iskreno seciranje
Simplica, 01.10.2012. 22:21 kad god pricam o mojoj baki, oci su mi pune suza, a usne razvucene u veliki osmjeh...
dnevnikjedneljubavi, 06.10.2012. 09:45 odličan tekst ... važno je da "negativci" ne ostave na nama trag
Maxim, 14.10.2012. 17:26 Strašna priča! Suosjećam.
Teško je kad je netko nesretan i ima vlastiti ponor pakla, no još je puno gore kad unutra povuče i svoju obitelj.