Novogodišnji

Prošla je još jedna godišnjica mog bloga i još jedna kalendarska godina koju ću pamtiti, prije svega, po gubitku djeda.

Osim toga nisam se uspjela zaposliti niti sam uspjela kupiti peć za keramiku, a ni sin me nije uspio prerasti kako sam očekivala. Ali kako je sada u dobi kada raste po centimetar mjesečno, pretpostavljam da će do kraja veljače biti viši od mene, a do kraja ove godine bi mi mogao jesti s glave.

Prošlu sam 2012. započela u društvu prijatelja i djece, nastavila ju sportski, a završila ju na isti način.
I na isti način započela 2013.
Ove godine gotovo 3 minute bolje istrčala Novogodišnju utrku, pa se nadam da će i ostali rezultati, i poslovni i sportski, biti bolji nego prošlogodišnji.

2012-ta je bila definitivno sportska godina. Završila sam svoj prvi triatlon i još nekoliko njih iza prvog. Nažalost, nisam uspjela otići na svoj prvi polumaraton, pa stoga ove godine moram završiti barem dva.
Dobila sam cestovni bicikl i s njim prošla mnoge lijepe kilometre i odvozila 140km do Bosne, a ove godine, ako bude mogućnosti, namjeravam se provozat kroz Bosnu pa dokle me noge, pedale i kotači odvedu.
Imam i još jednu tajnu želju, ali ona je tajna pa o njoj neću još pisati.
No prije toga treba zasukati rukave, a ako me opet neće biti na blogu, onda znate gdje sam - igram se "u blatu".

U 2012. aktivno sam, ali bezuspješno, tražila posao. Od svih predanih molbi i poslanih životopisa zvali su me na samo jedan jedini razgovor.
Prilično frustrirajuće ako ne shvatite da niste nikakav izdvojen slućaj i da je takvih kao vi još nekoliko stotina tisuća, te da nema smisla očajavati. A bilo je i takvih trenutaka kada sam željela zabiti glavu u jastuk i tiho, sasvim tiho plakati.
Kada sam shvatila da sam tek "kap u moru", tj. samo jedna od gotovo četiristo tisuća kapljica u moru zvanom Tržište Rada i kada sam svoj hobby prestala doživljavati kao igru, a počela ga smatrati svojim poslom i krenula se njime ozbiljnije baviti, tek tada su se neka vrata počela otvarati. Čovjek, da bi uspio, mora imati cilj...

U 2012-toj upoznala sam mnoge drage ljude, ali i neke, već poznate, izgubila. Svi su mi ostavili neprocjenjivo životno blago - iskustvo - zbog kojeg sam jača, svijesnija sebe, ali i opreznija na svom putu.

Danas sam bila na lječničkom pregledu u sportskoj ambulanti. Pregled sam radila za klub za koji se natječem.
Izgleda da sam se već počela smanjivati jer sam uvijek mislila da sam visoka 170cm, a sada ispada da sam centimetar niža.
Prilično rano za nekoga tko će ove godine navršiti 35.
Vadila sam krv, mjerila tlak i radila EKG. Svi nalazi su uredni, tlak "školski", a srce...srce je, kaže doktorica, "pravo sportsko".

Čovjek, da bi uspio, mora imati cilj...i mora biti zdrav.
Ja imam oboje i voljela bi to zadržati.
To želim i svojoj djeci, roditeljima, bratu, prijateljima i svima vama koji čitate.