Diana

Prošlo je nešto više od godine dana kako sam pisala o svojoj prijateljici Diani.
Sjećate se? Da, znam, dugo me nije bilo i puno se toga dogodilo u međuvremenu, ali o tome nekom drugom prilikom. Možda.

Ne sjećam se kada sam točno upoznala Dianu. Živjele smo u istom kvartu, pohađale istu osnovnu školu, a zbližila nas je ljubav prema životinjama.
Njena kuća nalazila se na pola puta od škole do moje kuće, u Ulici Lipa. Znam da zvuči „filmski“, ali ta ulica doista postoji u jednom kvartu u zagrebačkoj Dubravi.
Zaustavljala sam se uvijek kraj njene kuće, pogotovo za vrijeme sunčanih dana, kako bi bar na tren pogladila Irskog setera kojeg je tada imala.
Ona bi odmah izašla iz kuće pa bi pričale, uvijek i samo o životinjama.

Sve se promjenilo u ljeto 1990. kada smo se slučajno srele u Biogradu.
Obje na ljetovanju i obje s očevima. Ja sam imala 12, ona je navršavala 14 godina.
Nakon povratka u Zagreb počele smo se intenzivno družiti, postale smo nerazdvojne.
U svom dnevniku 28.11.1991.sam napisala:
„Diana ima 15 godina i ide u 1.razred gimnazije. Ona je pak moja najbolja prijateljica. I Ana.“

Nakon toga, osim životinja, zajednička točka postala nam je i glazba. Obožavale smo The Cure, a kasnije Bauhaus, New Order, Joy Division...

Diana je već kao dijete bila posebna, drugačija od svih mojih prijateljica. I drugačija od mene.
Bila je uvijek glasna, puna energije i uvijek u centru pažnje. Ja sam uvijek stajala sa strane i promatrala, samo slušala. Ponekada sam se čudila njenim izjavama, ponekada divila.
Svojom ljepotom i inteligencijom privlačila je mnoge. Mnogi dečki, kasnije muškarci, su željeli biti s njom. Mnoge cure su htjele biti poput nje, no bile su poput izbljedjele kopije sa već istrošenog indigo papira. Mnoge su željele biti blizu nje, biti joj prijateljice, ali samo rijetki su imali tu privilegiju. Ja sam samo uživala u našem djetinjstvu, našim trenucima i našem prijateljstvu.

Iako smo imale sličnu obiteljsku situaciju, obje smo bile djeca rastavljenih roditelja, njezin svijet ipak je bio čista suprotnost mome.
Ona je živjela s majkom, ja s ocem. I već je to za mene bila velika razlika.
Bilo je to ono ratno doba i kod nas je u kući prevladavala „kulinarska monotonija“ i kada se jeo kelj, onda se kelj jeo danima. Volim ja kelj, ali ne kada taj kelj izgleda, i ima okus, kao „čarobna juha“ za mršavljenje.
Ne mogu opisati koliko sam sretna bila što imam Dianu i njenu mamu koja me uvijek, a uglavnom je i pretjerivala u tome , nudila sa kojekakvim specijalitetima koje bi onda ja, iz kurtoazije, odbijala sve dok me ne bi uspjela nagovoriti. Bili su to najslađi ručkovi koje sam jela.

Razlika između mene i Diane je bila i u tome što je njoj njezin otac priuštio putovanja, lijepu odjeću, satove klavira i jahanja, sve ono o čemu sam i ja sanjala, a nešto kasnije i stan.
No iako sam odrastala daleko skromnije, nikada nisam osjećala zavist zbog onoga što je ona imala, a ja ne. Bila sam sretna jer je ona bila sretna.
Tek puno godina kasnije sam shvatila da sam cijelo vrijeme ja dobivala puno više, ono za čime je ona žudila cijelo vrijeme – ljubav.

Jedno ljeto, mislim 1993., smo ponovno provele skupa. Ovaj puta potpuno same.
Sada, iz perspektive roditelja, mogu reći da je to bila suluda ideja, čak neodgovorna i zbilja ne znam kako nam je pošlo za rukom da nagovorimo roditelje da nas puste same.
Bile smo na Rabu i sjećam se da sam to ljeto slušala Joan Baez. Moguće da je to bilo ono ljeto kada je Joan gostovala u Zagrebu.

S godinama i naše je prijateljstvo postajalo „odraslije“, zrelije.
Svaka je imala svoj život – ja djecu, Diana tulumarenja. Znalo je proći i nekoliko tjedana, čak i mjeseci da se nismo čule, ali nikada, baš nikada se nismo zbog toga ljutile jedna na drugu. To je bilo normalno i baš je to bilo „ono“ što je davalo snagu i moć našem prijateljstvu.
Ona je odselila u drugi kvart, a nekoliko godina kasnije i ja sam doselila u isti kvart pa smo opet bile blizu.
Zajedničke šetnje Maksimirom, zajedničke kave, mnogobrojne teme o kojima smo razglabale do kasno u noć bile su neizostavni dio svakog druženja.
I nikada, baš nikada zaboravljeni rođendani.

Diane više nema.
Oduzela si je život 17.listopada.
Razmišljala sam da nakon ove rečenice stanem s pisanjem jer ne znam što bi više dodala.
Da kažem da ju razumijem? Ili da nisam ljuta? Da shvaćam kako se osjećala u posljednjim trenucima života ili kako ne krivim sebe što nisam više bila uz nju? Trudim se shvatiti, razumjeti, osjetiti i manje se kriviti, ali ne mogu. Krivnja je tu i onaj osjećaj da sam joj mogla ipak ponuditi više, bolje.
Znala sam da je bolesna, a nisam mogla predvidjeti tako nešto? Nisam joj mogla pomoći? A bila mi je prijateljica. Bila sam joj prijateljica.
Nje više nema, a od nje su ostala samo sjećanja. I pitanja.
Pitam se gdje je nestala ona vedra osoba, puna humora i šašavih dosjetki? Onaj „fajter“ uzdignute glave i uvijek spreman na podjelu pravde? Gdje je nestala moja nasmijana Diana?
Da li je uopće ikada doista postojala?
Kako je to kada izgubiš samoga sebe, kada nestaneš i prije nego te isprate na posljednji počinak?
I skime ću ja sada slušati „Kjurovce“?

Neki dan sam brisla poruke. Sve osim njene.
Jedna od posljednjih koju sam joj uputila bila je:

„Moraš misliti pozitivno i vjerovati u sebe i biti će ok.Samo Ti možeš uljepšati svoj život, ali to prvo moraš željeti.Nije ljepota u tvojoj kosi već u onome što Ti jesi.Naši su roditelji, prijatelji, djeca, muževi...samo ukras našim životima, ali mi smo ti koji odlučujemo kako će ta torta života izgledati. Ali tu tortu ne čini samo ono što vidimo na njoj nego i njena unutrašnjost. Ti si slastičar!“

Odgovorila je:

„Volim te“

The Cure - Pictures of you