19
četvrtak
prosinac
2013
21 097
1.dio
Godina je '87, taman uoći Univerzijade. Razrednica ocjenjuje trčanje na školskom igralištu.
Volim se natjecati, volim dokazivati. Ne znam da li to ima neke veze s mojim horoskopskim znakom ili s nečim drugim. Cupkam na mjestu i nestrpljivo čekam da zviždaljka označi početak za start.
Odbrojavam u sebi i smješkam se jer nakon Ivane dolazi red na mene.
Evo me, još samo koji tren i krečem.
Krečem, trčim, brza sam, među najbržima u dva razreda. Bez ikakvog problema pokrečem svoje mršavo devetogodišnje tijelo i gotovo je sigurno da ću imati najbolje vrijeme u razredu.
Ali tu misao prekine smijeh gomile iza mene. Smiju mi se, a razrednica ih umiruje.
Zašto? Okrečem se na pola igrališta i vračam se na kraj kolone. Slijede Denis, Krešo, Martina...
Ponavljam isto pitanje u sebi: Zašto?
Pogled spuštam na svoja stopala koja strše prema van.
Za sve je kriva moja mama koja me, da bi imala lijepu glavicu, polagala u krevetić na trbuh.
Nikada više neću trčati!
(Naravno da jesam, u toku svog školovanja jer sam morala.)
Od tada je prošlo više od 26 godina. Stopala mi više ne strše prema van jer sam tu tjelesnu manu svijesno ispravljala nakon događaja na igralištu. Od kuće do škole, od škole do kuće uvijek bi hodala po uskim rubnjacima koji su dijelili nogostup od kolnika, stavljajući nogu ispred noge.
Oduvijek sam voljela plivati i voziti bicikle, a onda sam jednoga dana upoznala osobu uz koju sam se zainteresirala za „tamo neki sport za luđake“ kojeg nazivaju triatlon.
Pomislila sam da bi bilo zgodno probati. Ali kako kada ne trčim, kada ne volim trčati i kada...će mi se svi smijati?
2.dio
Krenula sam.
Prvi puta nakon više od 15 godina, krajem kolovoza 2011., obula sam tenisice i svijesno, s namjerom, počela trčati.
U početku mi nije išlo. Više bi hodala nego trčala, ali ubzo, vidjevši da napredujem, nastavila sam s trčanjem i trčala sam sve brže i sve dulje.
Nakon nekoliko mjeseci počela sam razmišljati o polumaratonu. Pripremala bi se, ali uvijek bi ih morala odgoditi iz nekog razloga.
- Budem sljedeći mjesec. Budem kada se oporavim. Idući mjesec. Na proljeće. Na ljeto – uvijek bi nalazila neki izgovor koji bi često bio opravdan. Opravdan za mene.
Želja mi je još prošle godine bila trčati u Ljubljani. Slušala sam puno o tom maratonu i vrhunskoj organizaciji, a ve godine mi se želja ispunila.
Statnina je plaćena skoro 3 mjeseca prije, a u isto vrijeme je rezerviran hostel na oko 20-tak minuta hoda od centra grada, u Rožnoj Dolini.
Čekao se samo 27.listopad.
Spakirali smo stvari, moja Ljubav i ja, i krenuli 26.put Dežele.
Oboje umorni i nesretni zbog Dianine smrti, odlučili smo ipak trčati. Ja sam odlučila trčati svoj prvi polumaraton, trčati za Nju.
Stigli smo pred hostel u subotu oko 19 sati.
Ljubav je sve dogovorio i isplanirao unaprijed. Zapravo, zahvaljujući Njemu smo i otišli.
No u hostelu nas je čekalo iznenađenje: overbooking.
Da smo bili u nekoj drugoj državi regije, noć bi proveli u autu, ali ne i u Sloveniji.
Tamo je to nedopustivo.
Vlasnica Hostela je priznala grešku i odlučila nas je počastiti sobom u hotelu u centru grada na samo 3 minute od starta.
Krenulo je dobro.
Ujutro smo krenuli na start i pronašli ostale iz kluba.
Start je označen u 10.30. i rijeka ljudi je krenula. Čuli su se bubnjevi na startu i povici ohrabrenja publike koja je stajala sa strane. Cijelim putem, na svakom metru stajali su ljudi, a na svakom četvrtom kilometru svirao je orkestar. Također, na svaka četiri kilometra postavljena je okrijepa – banane, mandarine, voda, energetski napitak, čokolada i kockice šećera.
Nevjerojatna energija osjećala se na svakom metru, 21 tisuću i 97 puta.
21 tisuću puta ponovila sam u sebi: Ovo je za tebe Diana.
Ja sam trčala relativno dobro do 16. Kilometra. Prolaz na 10.km bio je ispod sata, točnije 57.07, a na 16. 1 sat, 33 minute i 19 sekundi. No onda se dogodio obrat – počinje me boljeti kost izpod lijevog kuka (vjerojatno od udaraca nogom u tvrdu podlogu) i tempo mi pada zadnjih 5 kilometara. Zadnja dva,tri kilometara se doslovno vučem, šepam, plače mi se od boli, ali nastavljam.
Sada bar znam što znaći „maratonski zid“, pomislim.
Svoj prvi, „službeni“ polumaraton završavam nakon 2 sata, 4 minute i 25 sekundi, daleko ispod očekivanog, na 208.mjestu u skupini.
Oni najbolji od najboljih, malo tamnije puti od moje, istovremeno završavaju svoj drugi krug.
U cilju već neka poznata lica, neka tek trebaju stići, mnoštvo onih koje vidim prvi puta i večina onih koje, vjerojatno nikada više neću vidjeti.
I svi imaju nešto zajedničko – svi se smiju, a nitko meni.
Meni se plače.
komentiraj (10) * ispiši * #
09
ponedjeljak
prosinac
2013
Diana
Prošlo je nešto više od godine dana kako sam pisala o svojoj prijateljici Diani.
Sjećate se? Da, znam, dugo me nije bilo i puno se toga dogodilo u međuvremenu, ali o tome nekom drugom prilikom. Možda.
Ne sjećam se kada sam točno upoznala Dianu. Živjele smo u istom kvartu, pohađale istu osnovnu školu, a zbližila nas je ljubav prema životinjama.
Njena kuća nalazila se na pola puta od škole do moje kuće, u Ulici Lipa. Znam da zvuči „filmski“, ali ta ulica doista postoji u jednom kvartu u zagrebačkoj Dubravi.
Zaustavljala sam se uvijek kraj njene kuće, pogotovo za vrijeme sunčanih dana, kako bi bar na tren pogladila Irskog setera kojeg je tada imala.
Ona bi odmah izašla iz kuće pa bi pričale, uvijek i samo o životinjama.
Sve se promjenilo u ljeto 1990. kada smo se slučajno srele u Biogradu.
Obje na ljetovanju i obje s očevima. Ja sam imala 12, ona je navršavala 14 godina.
Nakon povratka u Zagreb počele smo se intenzivno družiti, postale smo nerazdvojne.
U svom dnevniku 28.11.1991.sam napisala:
„Diana ima 15 godina i ide u 1.razred gimnazije. Ona je pak moja najbolja prijateljica. I Ana.“
Nakon toga, osim životinja, zajednička točka postala nam je i glazba. Obožavale smo The Cure, a kasnije Bauhaus, New Order, Joy Division...
Diana je već kao dijete bila posebna, drugačija od svih mojih prijateljica. I drugačija od mene.
Bila je uvijek glasna, puna energije i uvijek u centru pažnje. Ja sam uvijek stajala sa strane i promatrala, samo slušala. Ponekada sam se čudila njenim izjavama, ponekada divila.
Svojom ljepotom i inteligencijom privlačila je mnoge. Mnogi dečki, kasnije muškarci, su željeli biti s njom. Mnoge cure su htjele biti poput nje, no bile su poput izbljedjele kopije sa već istrošenog indigo papira. Mnoge su željele biti blizu nje, biti joj prijateljice, ali samo rijetki su imali tu privilegiju. Ja sam samo uživala u našem djetinjstvu, našim trenucima i našem prijateljstvu.
Iako smo imale sličnu obiteljsku situaciju, obje smo bile djeca rastavljenih roditelja, njezin svijet ipak je bio čista suprotnost mome.
Ona je živjela s majkom, ja s ocem. I već je to za mene bila velika razlika.
Bilo je to ono ratno doba i kod nas je u kući prevladavala „kulinarska monotonija“ i kada se jeo kelj, onda se kelj jeo danima. Volim ja kelj, ali ne kada taj kelj izgleda, i ima okus, kao „čarobna juha“ za mršavljenje.
Ne mogu opisati koliko sam sretna bila što imam Dianu i njenu mamu koja me uvijek, a uglavnom je i pretjerivala u tome , nudila sa kojekakvim specijalitetima koje bi onda ja, iz kurtoazije, odbijala sve dok me ne bi uspjela nagovoriti. Bili su to najslađi ručkovi koje sam jela.
Razlika između mene i Diane je bila i u tome što je njoj njezin otac priuštio putovanja, lijepu odjeću, satove klavira i jahanja, sve ono o čemu sam i ja sanjala, a nešto kasnije i stan.
No iako sam odrastala daleko skromnije, nikada nisam osjećala zavist zbog onoga što je ona imala, a ja ne. Bila sam sretna jer je ona bila sretna.
Tek puno godina kasnije sam shvatila da sam cijelo vrijeme ja dobivala puno više, ono za čime je ona žudila cijelo vrijeme – ljubav.
Jedno ljeto, mislim 1993., smo ponovno provele skupa. Ovaj puta potpuno same.
Sada, iz perspektive roditelja, mogu reći da je to bila suluda ideja, čak neodgovorna i zbilja ne znam kako nam je pošlo za rukom da nagovorimo roditelje da nas puste same.
Bile smo na Rabu i sjećam se da sam to ljeto slušala Joan Baez. Moguće da je to bilo ono ljeto kada je Joan gostovala u Zagrebu.
S godinama i naše je prijateljstvo postajalo „odraslije“, zrelije.
Svaka je imala svoj život – ja djecu, Diana tulumarenja. Znalo je proći i nekoliko tjedana, čak i mjeseci da se nismo čule, ali nikada, baš nikada se nismo zbog toga ljutile jedna na drugu. To je bilo normalno i baš je to bilo „ono“ što je davalo snagu i moć našem prijateljstvu.
Ona je odselila u drugi kvart, a nekoliko godina kasnije i ja sam doselila u isti kvart pa smo opet bile blizu.
Zajedničke šetnje Maksimirom, zajedničke kave, mnogobrojne teme o kojima smo razglabale do kasno u noć bile su neizostavni dio svakog druženja.
I nikada, baš nikada zaboravljeni rođendani.
Diane više nema.
Oduzela si je život 17.listopada.
Razmišljala sam da nakon ove rečenice stanem s pisanjem jer ne znam što bi više dodala.
Da kažem da ju razumijem? Ili da nisam ljuta? Da shvaćam kako se osjećala u posljednjim trenucima života ili kako ne krivim sebe što nisam više bila uz nju? Trudim se shvatiti, razumjeti, osjetiti i manje se kriviti, ali ne mogu. Krivnja je tu i onaj osjećaj da sam joj mogla ipak ponuditi više, bolje.
Znala sam da je bolesna, a nisam mogla predvidjeti tako nešto? Nisam joj mogla pomoći? A bila mi je prijateljica. Bila sam joj prijateljica.
Nje više nema, a od nje su ostala samo sjećanja. I pitanja.
Pitam se gdje je nestala ona vedra osoba, puna humora i šašavih dosjetki? Onaj „fajter“ uzdignute glave i uvijek spreman na podjelu pravde? Gdje je nestala moja nasmijana Diana?
Da li je uopće ikada doista postojala?
Kako je to kada izgubiš samoga sebe, kada nestaneš i prije nego te isprate na posljednji počinak?
I skime ću ja sada slušati „Kjurovce“?
Neki dan sam brisla poruke. Sve osim njene.
Jedna od posljednjih koju sam joj uputila bila je:
„Moraš misliti pozitivno i vjerovati u sebe i biti će ok.Samo Ti možeš uljepšati svoj život, ali to prvo moraš željeti.Nije ljepota u tvojoj kosi već u onome što Ti jesi.Naši su roditelji, prijatelji, djeca, muževi...samo ukras našim životima, ali mi smo ti koji odlučujemo kako će ta torta života izgledati. Ali tu tortu ne čini samo ono što vidimo na njoj nego i njena unutrašnjost. Ti si slastičar!“
Odgovorila je:
„Volim te“
The Cure - Pictures of you
komentiraj (3) * ispiši * #
