...in patria sua
26.03.2011., subota
Prednosti i mane reciklaže.
|
Ne, ovo nije ekologija, niti održivi razvoj, a niti salonska filozofija. Nisam nikad bio u salonu tako da sam bliži birtijskim filozofima, a i to samo kad se nađem u birtiji punoj filozofâ. Namislih reći koju o tomu kako i zašto porabiti iste ideje, ali za razliku od inih praznoglavica, ovaj put znam zašto mi fali idejâ. Dobro, ne fali mi ideja, čemu svjedoči činjenica da ovaj tekst sasvim lijepo metastazira, već sam malko nevoljan prodavati svoju bezgraničnu mudrost, budući da sam to pola današnjeg dana izvodio, na kraju naučivši nešto o današnjoj djeci i budućim studentima, inače istim osobama. Što sam naučio, neću reći jer sam pri zadnjem izgovaranju te priče našao da je čak i meni dosadna, a zbilja ne želim zaspati tipkajući, jer bih se mogao probuditi i s užasom potom gledati što sam u snu natipkao. - S divljenjem jer je posvema jasno tko bi iza toga stajao. Vi spavate kad i ja. Budni ste kad i ja. Šutite kad i ja i govorite kad i ja. I nabrajate nepotrebno kad i ja. Copycats. Sljeka. (Upravo traje žestok napadaj praznoglavice.) (I dalje traje.) (Sve mi se čini da konstantacija ne pomaže puno.) Micanje zagrada isto nije od koristi, ali barem se osjećam slobodnije. - Čekaj da zapuše vjetar pa ćeš opet u zagrade. {Kud baš da ga tako potegne. Ovo ide kroz kosti.} - [Tebi je još super jer imaš i zidove oko sebe.] Onda mi zagrade nisu potrebne. - [Brzo mijenjaš mišljenje.] A što će tebi zagrade? - [To nisu zagrade, to je oklop.] Jedini izvor opasnosti po tebe lako zaobiđe oklop. - [Probaj.] - Upravo je shvatio da bi bilo nepristojno koristiti apsolutnu premoć koju ima te da je preglup da sâm sebe nadmudri. - [Dakle, moj oklop je neprobojan.] Svemoćnici neke stvari odbijaju raditi, što ne znači da neće ako ih nanerviraš. Da ne trućkam dalje, evo jedne nove riječi koju opet nisam prvi smislio, ali možda ju prvi koristim u ovim krajevima: Cerebroseksualac. Ne previše u skladu s onim iz upovezničene stranice, cerebroseksualcem smatram svakog tko se bavi prcanjem u zdrav mozak. Navada je dosta raširena u ljudi nesposobnih ili nezainteresiranih za druge metode općenja, ali ni ostatak populacije tu ne zaostaje puno. Čak bi se moglo reći da je to jedina potpuno liberalna metoda općenja, jer zbilja može svatko svakoga (premda neki neke više). Iduća nemisao je izbacivanje nepoćudnih riječi. Što bi bilo kad bi riječ bila nepoćudnom riječi? U idućih par khm mislim vam razložiti postanak i porijeklo khm vrtoglavica i vrtolet. Prva khm je nastala u južnoj Španjolskoj kad je grupica maturanata prvi put u životu sjela u neki ringišpil pa pokušavala jednokhmno opisati svoj osjet nakon vožnje. Nakon nastanka, khm se brzo proširila zapadnim svijetom, a trgovačkim svezama Japana i Kostarike dospjela je konačno i u Hrvatsku te tamo otvorila frizerski salon za ćelavce. Svi uposlenici bili su Crnogorci i nisu znali ni khm hrvatskoga, premda su se i tako lako sporazumijevali s mušterijama. Druga khm potječe od moravskih činčila koje su se u razvijenom srednjem vijeku parile s jazavcima. Sam prizvuk što ga ta khm ostavlja dovoljan je da se u mašti slušatelja pojave slike razuzdanih orgija tih krznastih živinica sa svojim khmitim izabranicima bijelih pruga na leđima. Jednom khmlju, izkhmoh gomilu pizdarija ovdje sad i upravo gubim kontrolu nad prstima pa se plašim da bi mi iduće khm mogle biti prekrcate tipfelerima, a da bi mi se dalo popravljati ih. Upravo sam čuo pijetla. Manijak počne kukurikati usred noći. - Ovo je već dosta blizu jutru. Vaistinu. |
18.03.2011., petak
Navika je rekurzija primijenjena na ponašanje.
|
Vidim da se blogomjen nešto mijenjao. Pojavila se kategorija "paranormalno". Tu će oznaku sad dobiti svaki moj post. Puno mi se više sviđa od opisâ poput "nenormalno", abnormalno" ili "normalno". A možda će i kaki njuejđer, tražeći istonemišljenike putem bloške kategorizacije, naletjeti na mene namjesto na kakvo lila dijete, leteću šalicu ili poultrygeista te zgađeno odskočiti od računala. Šokovi nekad budu korisni, makar oko toga očito postoji dosta dvojbi. Jedno vrijeme su Ameri svaki psihoporemećaj (u što su trpali i dosta toga što je u biti svojstvo, a ne poremećaj) pokušavali liječiti elektrošokovima. Točnije, na elektrošokove su išli oni koji se nisu mogli obraniti. Danas se elektrošokovi vraćaju na scenu, ali na njih idu najviše oni koji to žele. Pravo im budi. U zadnjih par dana izrazito su aktualne dvije teme. Aktualne do te mjere da zauzimlju i preko pola vijestî. Toliko aktualne da nisam siguran ima li uopće smisla imenovati ih. Ipak hoću, jer ovo je blog posvećen otkrivanju tople vode, hladne juhe, vlastite truleži s naglaskom na oksidativne procese, nepostojećih općenitosti i postojećih neopćenitosti, šarenih kamenčića na nezanimljivim mjestima, završetaka koji si nisu dopustili da budu sretni ili nesretni, originalnih stereotipa i još tri stvari o kojima sad neću jer bih njihovim smišljanjem posve izbacio iz glave prethodnu ideju. I ovako sam ga pretjerao. Dakle, dvije teme su kukuruz i urod patliđana u Kikindi. O kukuruzu je već sve rečeno, svima su klipovi pod nogama, svi se slažu da to treba sijati, brati i sve ono prije, poslije i između, svi kukaju da je ove godine nikakav, a bit će i gore, čemu su krivi isključivo traktoristi. Stoga neću o kukuruzu. O kikindskim patliđanima će se pak pričati još mjesecima, ali i to će biti ponavljanje već rečenog, što slijedi iz tvrdnje da je sve rečeno. Nju ne mislim posebno dokazivati jer mi se ne dâ, a postoji i opravdan rizik da bih dokazao suprotno. U tom svjetlu, najbolje su upravo takve spačke gdje se naivce uvjeri da treba napraviti suprotno od mogućeg i onda ih gleda kako se muče. Ili se pokupe novci i ode u nepoznatom smjeru. Ili im se utuvi u glavu da trebaju cijeli život pokušavati nemoguće kako bi se nemoguće na kraju ostvarilo. I usput ubire renta za parkirno mjesto u raju. Uglavnom, dometnuo bih o patliđanima tek to da su stvari to zanimljivije što su opasnije i što su dalje od nas. Ipak, ne grize me savjest što pratim vijesti koliko stignem. Kao vrsni nemalac života, mogu si dopustiti visenje na Unternetu, gledanje televizije, čitanje knjiga koje nisu samopomoć, što ih svrstava u visokorizičnu skupinu s potencijalom trajnog uništavanja svake neupitnosti i savršenosti, pisanje smislica s drugim slovom abecede na početku, druženje sa životinjama koje nisu ljudi i ljudima koji nisu životinje, dugotrajno nabrajanje čegaliveć te kopanje nosa. Zadnja aktivnost je neobično važno pomagalo za čitanje blogova. Kao radnja koju se može izvršavati u punom spektru prisutnostî duha, što će reći od potpuno svjesnog pa do potpuno odsutnog činjenja, gotovo da se nameće kao savršeni bloški komplement (nipošto kompliment) jer, budući savršeno podesivom, uvijek može na se preuzeti onaj dio misaone aktivnosti koja vam za čitanje bloga ne treba (ovdje očekujem da cijenjeni čitatelji promijene prst). Postoje, naravno, i drugi bloški komplementi poput čitanja još nečega, slušanja nekoga ili nečega ili okopavanja mladog graha, ali nikoji od njih ne posjeduje tu razinu intimnosti kao što je istraživanje nazalnih rudnih bogatstava. Zapitajte se: "Komu bih osim sebi samom dopustio/la/lo da mi kopa nos?" Naspram nosa, spolni organi, tako često smatrani privatnošću svih privatnosti, nisu nego javno dobro. I to vam kažem posve neozbiljno, mnijući usput o tomu koliki bi nesretnik na ove riječi prekrižio noge. Natipkavši ovo, svjestan sam dvije stvari. Jedna je da ću se sutra pitati koji mi je falus bio, a druga da sam jedini koji može išta od ovog razumjeti tj. da nitko drugi ništa od svega ovoga ne kuži. Nije to neka tragedija, barem ne dok ne zapjevaju jarci, samo mi bude zabavno vidjeti kako se ljudi nose s upitnicima. Oni pametniji ih lijepo nasijeku pa se griju cijelu zimu. Ne mislim se ovime opravdavati za svoju nerazumljivost. Proći će još koja godina dok ne budem dovoljno star da počnem smišljati razloge van sebe kako ne bih morao raditi promjene unutar sebe. Nerazumljivost je posljedica toga što nemam zadan cilj. S ciljem se kretanje često svede na pravoctno. Bez cilja nužno lutamo, a dobro je tek to što se tako svakamo dođe. Kao ultimativni dokaz koristi od lutanja neka budu snovi. U njima lutamo tj. mozak nam luta kroz šikare nedavnih misli i događanja, a konačan ishod je uređenje staza kroz te šikare, a kadšto i pretvaranje šikare u šipražje, što možda i nije neki korak naprijed. Uglavnom, kad si zadam neku temu, obično tekst krene od početka i ide prema kraju. Bez teme počinje u sredini, a tamo i završava, kao kad bi netko maknuo korice one zamišljene Borgesove knjige. |
11.03.2011., petak
Ne sviđa mi se reklama koja mi je uvaljena u donji desni ugao. Čak mislim da bi se vlasnike servisa radi iste moglo kazneno goniti. Naime, u postavkama bloga možemo birati želimo li da se naš blog koristi u komercijalne svrhe. Sumnjam da je itko rekao da.
|
Stoga, kao praktični prorok, zagledavši se u svoju kuglu od pleksiglasa, mogu vidjeti sljedeće: - pad vrijednosti dionica Nove TV, jer je prepoznata kao kompanija koja maltretira reklamama vlastite korisnike - selidbu blogopisaca na servise koji nisu tako neprijateljski nastrojeni - pad ionako mizerne posjete bloghaeru - pad zarade od reklama - pad bloghaera Blogovi su bili trend prije par godina. Sad više nisu i zarađivanje na njima postalo je besmisleno. Ona predviđanja gore predviđanja su stvari koje su se već dogodile, osim zadnje (no, isto tako mogu predvidjeti i barem jedan potres u ovoj godini). Da zarada od reklama nije rapidno pala, vlasnici servisa ne bi imali potrebu za tolikom agresivnošću i što je bitnije, za prelaskom s klasičnih reklama na one koje samo vode do drugih, posjećenijih stranica. Iskukavši se, mogu prijeći na vedrije teme. Došlo je proljeće. Sad mogu i na mračnije teme. U ovom času je noć. Teme između ove dvije krajnosti su sive i stoga bezlične pa o njima neću. Alternativni naslov trebao je biti: "Znanje je izvor svih frustracija." No, samo razmišljanje o tomu izaziva frustracije radi očite kontradiktornosti koja iz toga proizlazi. Hoću reći, pojava frustracije radi razmišljanja o unavodničenoj rečenici suprotna je onomu što rečenica tvrdi pa sam sklon reći da je ta frustracija sama sebi pogonsko gorivo. Neovisno o tomu, a opet vezano za to, počinje mi se javljati strah od utap(lj)anja. Zanimljivi (zanimljivi meni, tj. meni slični, tj. neuspješni konformisti tj. neprilagođeni) ljudi su beznačajna i nemoćna manjina. Dominiraju bića koja samo žele preživjeti, po mogućnosti što udobnije. Ne želim reći da je ta većina zla, loša ili tako nešto. Svirepost je bolji termin. Ako će običnom čovjeku nešto značiti mogući gubitak, on će se potruditi to nekako izbjeći. Zato se prosvjedi i revolucije pojave samo kad bude dovoljno očajnika koji više nemaju što izgubiti. A oni opet ne žele ništa posebno, samo da budu siti i da im ne bude hladno. Poradi toga, za medij u kojem živim može se reći da je hrpa bezobličnih mediokriteta. I kao takav je nepromjenjiv (statistička obrada nužno od svega čini bezobličnu masu). Sve jako pozitivne i jako negativne pojave nisu nego kratkotrajne turbulencije. Ironično je da upravo te turbulencije čine našu vrstu tako efikasnom. Ne zato što bi bilo čudno da sitne promjene mogu uzrokovati velike, jer svi kaotični sustavi baš tako rade, već zato što je društvo usmjereno protiv takvih pojava. Ono se uvijek nastoji samouskladiti (tolerancija je tomu obrnuta pojava). I uopće ne gleda na ideale ili bilo što od tog roda, oni posluže tek kao izgovori. Bitno je samo ne previše odudarati. Sitni pomaci se ne računaju. Bitno je da se ne prijeđe jasno definirane granice. Neki ih pokušavaju opisati zakonima, neki bontonovima. Nazad k onim promjenama. S vremena na vrijeme nađe se da se nešto može raditi bolje. Preciznije, neki ljudi nešto počnu izvoditi efikasnije. Neki uvedu razmake među riječima, neki postave kvake na vrata, neki razviju katalizator bolji od onoga koji je dalo par milijardi godina evolucije. Okolina na to ne gleda blagonaklono jer to su promjene. Promjene su neudobne. Promjene koštaju. No, neki se svejedno promjene i to su onda nekakve jezgre opće promjene. Pod uvjetom da ne završe kao ljudi ispred svog vremena, na lomači ili u anonimi. Kad ljudi vide da je nekom bolje, obično krenu u dva smjera, jedan je zavist, a drugi oponašanje. Prvi prerasta u mržnju i može voditi izolaciji ili linču. Žene u hlačama su nekad bile čudne pojave koje su najviše napadale one žene koje nisu smogle hrabrosti da učine isto. Slično (samo u kontekstu drugačnosti) je s čudnim manjinama. Često su najagresivniji mrsci prikriveni pripadnici iste manjine. Drugi put se slijedi kad neslijeđenje bude previše neisplativo. U mojem selu je prije tridesetak godina jedna baba bila protiv asfalta jer da će se konjima uništavati potkove. Postojala je i opozicija motornim pilama i čemu sve ne. No, novotarije su pobijedile. Bile su previše superiorne. Isto tako, civilizacija je prije stotinjak godina odbacila alternativnu medicinu i razvila ono što zovemo medicinom. Jednostavno, potonja je bila toliko bolja da je odabir između jedne i druge često bio odabir između života i smrti. Počelo je s higijenom, nastavilo se s lijekovima. Danas smo došli do toga da postoje dvije generalne bolesti od kojih umire većina ljudi. Rak i srce. Mnogi se čude da kako to da sve više ljudi umire od raka. Istima očito nikad nije palo na pamet da smrtni jesmo i da ćemo svakako od nečega umrijeti. A ako smo u stanju izliječiti se od manje-više svega što uzrokuju bakterije, virusi ili loša prehrana, onda će teret smicanja ljudi spasti na nejaka pleća tumorâ i bolesti krvožilnog sustava. Naravno da smo se i s time krenuli kačiti, ali to sad više nije borba protiv bolestî, već borba protiv smrtnosti. Srčane bolesti bih sad isto mogao odbaciti jer ih se pametnim življenjem može jako izbaciti iz igre, ali rakovi ostaju. Mehanizmi radi koji se pojavljuju isti su oni radi kojih nismo besmrtni. Preciznije, kako evoluciji besmrtnici ne da ne trebaju, već pravo smetaju, jasno je da se neće nikad razviti mehanizmi koji bi nam neumjereno produživali život. I starost je već bonus kakvog većina živog svijeta nema. Važeći moto glasi "Razmnoži se, a onda možeš krepati." Ljudi su nekako uspjeli iskamčiti da žive duplo dulje nego što im treba da razviju svoje loše kopije. Caka je u znanju. Što si stariji, to ga više imaš. Populacija koja ima starce u biti ima hodajuće banke znanja koje pak nose ostalima veće šanse za preživljavanje. Samo ih treba pitati i poslije nekako zaustaviti. Trik koji smo našli je taj da smo daleko efikasniji ako znamo što radimo. A do znanja možemo doći na dva načina: istraživanjem i učenjem. Prvi (unekoliko) postoji otkad je živog svijeta, ali stvarno je postao smislen kad se razvio mozak olitiga mjesto gdje se podaci mogu spremiti. Za drugi je pored mozga potrebna i komunikacija. Ako nam netko nešto može reći, zašto da se satima mučimo istražujući. U moderna vremena ta je jednostavna pojava polučila znanost odnosno filozofiju. U starijima pak pravila ponašanja i religije. Razlika je u tomu što potonji zabranjuju propitkivanje. Što me vraća do društvenih revolucija. - Sve u svemu, opako divergiramo, povremeno se vrativši na već rečeno. Neka, to obično znači da će biti zanimljivih snova. U tom svjetlu, ima li još tko iskustava s bivanjem budnim, a opet skoro pa sanjajući? Neki dan sam tako ležao u dilemi okoli ustajanja i plivao u vrlo čudnim i kaotičnim mislima. Bilo je doslovce kao da mi je mozak raspetljavao ono što se nakupljalo zadnjih par dana i paralelno izvlačio desetke niti. Tako da se samo sjećam brujanja, dočim nisam razumio i zapamtio ništa. Tek da sam pri utonuću u san vidio manje nitî koje su odmah zato bile suvislije i time prativije. S druge strane, čini mi se da upravo to jest sanjanje. Mozak raspetljava rusvaj od novih informacija i plete ga nazad u nešto kroza što će se kasnije moći prolaziti. San je konačno pletivo odnosno kratki obilazak. Smislen je samo utoliko što su susjedni momenti povezani nekom logikom, ali i to je veliki napredak u odnosu na potpuni neustroj kakav bude s nataloženim mislima tokom dana. Na kraju, puno takve organizacije na kraju poluči asocijacije. Kad mi netko kaže "oligomer", ja ću sigurno pomisliti: - O ljigo merovejska! - Moglo je i više tih merova. - Oligarhija. - Saharoza. - Oligomerbašić. - Oligomer Simpson. U snovitom svjetlu gledajte i ovaj tekst, ako ste bili ludi čitati ga. U ovom trenu ja sam tehnički budan, ali po svojoj prilici sanjam. Zato i lete misli na sve strane, kao da je netko jako puhnuo u poderani jastuk ili u vreću brašna. Ili naglo skočio među hrpu kokoši ili tupim predmetom udario prezrelu lubenicu. Ili prasnuo u smijeh punih ustiju ili slučajno nalio vode na pola kile natrija. - Ili trabunjao satima. - Tako je! Dolje blogopisci koji ne znaju stati! - Dosta je bilo nerazumljivih postova! - Dajte priliku mladima koji se znaju izraziti! - Ukinimo digitalni preserans! - Stop nasilju nad razumom! Za kraj, jer sad je i meni dosta, jedna lijepa poslovica iz modernog zakonodavstva: Tko s djecom liježe, u zatvoru se budi. (To za razumne ljude koji su odvrtjeli odmah dovde.) |
04.03.2011., petak
Postoje samo dvije vrste vozačâ koje ne podnosim: oni koji voze brže od mene i oni koji voze sporije od mene.
|
Nemam namjeru žaliti se na ikoga, pa čak ni na sebe, iako ću drugi dio namjere sasvim sigurno omanuti. Poanta naslova je u gotovo potpunom prekrivanju skupa vozačâ. Strogo matematički, može biti beskonačno mnogo jednako brzih vozača, ali stvarni svijet nije stroga matematika, premda se upravo njome najbolje opisuje. - Ostavivši se žalopojki, nemaš o čemu pisati. Imam. Samo se ne mogu sjetiti. Čak sumnjam da me opstruiraju neke sasvim unutrašnje pojave. - Primjerice, zaborav. Mislio sam na manje općenite pojmove. - Tvoja zaborav. Nije upalilo. Jedna od ideja je bilo laprdanje o dječjoj literaturi koja to nije. S druge strane, ne da mi se sad objašnjavati zašto mislim da Alica nije knjiga za djecu. Možda zato jer mislim da dječja literatura kao takva ne bi smjela postojati. Smisla imaju samo ona djela koja mogu čitati i djeca. A onda, kad porastu i ako nekim čudom ostanu pismena, da ih mogu pročitati opet i naći u njima nešto novo, nešto divlje. - Sigurno prostote. Djeca su opsjednutija prostotama nego odrasli. Vjerojatno radi efekta zabranjenog voća. - Ima i odraslih koji u svemu ili bar mnogočemu uspiju naći lascivne aluzije. Znaš ih nekolicinu. I sebe, koliko već sebe poznaješ. Mogu zamijetiti vlastito ponašanje. Ne i predvidjeti ga u času kad bih ga još mogao spriječiti. - To znači da si u vlastitoj glavi samo običan promatrač. Možda ipak malo više od toga. U najjadnijoj su poziciji ipak pseudoparaličnosti. - Koliko nam ti prefikasa misliš nakeljiti u toj beskonačnoj očajničkoj samozavaravajućoj netrpeljivosti? Taman do izjednačenja: pseudoparasemiličnosti. - Ja bih iz te riječi zaključio si ti polulik koji si umišlja da ih ima još takvih u glavi. Da sam to imao namjeru reći, sigurno mi ne bi uspjelo. - Drugim riječima, notorni lažac kojem se istina može jedino omaknuti. Više mi se čini da samo nisam u stanju reći što mislim. Uvijek ispadne drugačije. Kao da mi je netko pomiješao etikete na svim bočicama s kemikalijama. - Prenesimo sad miješanje u tvoju glavu i dobit ćemo opis njenog sadžaja i nositelja. Ali to se odnosi i na tebe. Zašto pljuckaš po sebi? - Ja sam tvoja autodestruktivnost. - Laže. Ja sam autodestruktivnost i nikad se ne spuštam na to lažno samokritiziranje. Postoje bitno bolje metode za izazivanje ili produžetak očaja. - Hoće reći da nešto radi. A u stvari sve obavim ja. - Tko si sad ti? - Lijenost. Najveći radnik u ovoj glavi. Samo prebrojavanje onoga što zahvaljujući meni nije učinjeno dalo bi vam pola godine posla. A da ne govorimo o stvarima koje jesu učinjene, ali u zadnji čas. S njima nećete biti gotovi cijelo desetljeće. Iz tog silnog hvastanja ispalo bi da ja i živim u zadnji čas. - Živiš u ovaj čas. Koji ovaj? - Ovaj sad. Ali prošla su već dva koja si nazvao ovim. Hoćeš li reći da je sve to jedan te isti čas ili imaš problema s izražavanjem? - Ti imaš problema sa shvaćanjem. Ostavi se malo te doslovnosti. Ne moraš ulaziti u zgradu samo zato što na vratima piše "guraj". Mogu pogurnuti vrata i bez ulaska u zgradu. - Samo ako imaš dovoljno duge ruke. Što me konačno vraća do onih dviju knjiga posvećenih tada maloj Engleskinji. Htjedoh još dodati da se, ako ste to čitali na hrvatskom jeziku, nemojte samozavaravati i misliti da ste pročitali te knjige. Pročitali ste prijevod. Pročitavši jedan prijevod i original, mogu reći tek da su to dva različita djela. Općenito, prijevod je to gori što je original bolji (i obrnuto: listalice/stranokrete i razni šund nije nikakav problem prevoditi jer nema ničega što bi se prijevodom moglo izgubiti ili pokvariti), barem po mojim kriterijima. Kvaka je u tomu što se pisci među ostalim služe i igrama riječi, konstrukcijom rečenica, pomnim biranjem riječi, referencama na vrlo desete stvari i s još dvije sigurno vrlo očite fore koje mi do te mjere ne padaju na pamet da sam samo radi toga produžio rečenicu. To je vrlo teško prevoditi, a ponešto i posvema nemoguće. Naravno da će bolji prevoditelji manje ofekaliti stvar, ali prevodivost je nešto iznad prevoditeljâ*. Kad se krene u prodor u značenje i poznačenja teksta te u reprodukciju istih na drugi jezik, smisao se ponešto promijeni. Često dovoljno da sve skupa djeluje isprazno naspram izvornika. - Pretjeruješ. Ima i sasvim dobrih prijevoda. Odakle da to znam ako nisam čitao izvornik? - Sama čitljivost teksta je dobar indikator. Iz toga bih mogao zaključiti da su dijelovi Uliksa upravo katastrofalno prevedeni. - Budimo realni, literatura koju čitaš rijetko ide tako daleko. Budimo realniji, u zadnje vrijeme vrlo rijetko čitam prijevode. Zadnji je vjerojatno bio Čapek, a za njega mi se čini da se baš i ne igra riječima. Ideje gradi kroz rečenice ili cijele komade priče. - A to znaš jer si vidio i original. Sad proturječiš sebi otprije pet redova. - Prije šest redova. Proturječim uvijek tebi. Kako divergira priča, tako sam prisiljen ostaviti se konzistentnosti i mlatiti zunzare kako koja naleti. Pobrkao si zunzare s praznom slamom. - Pobrkao si mene sa sobom. Vrlo dobro razlikujem stvari kojih ima od onih kojih nema. - Zašto onda razgovaraš s bićima kojih nema? Ovo nije razgovor, nego prepiska. Kad govorim, to se obično čuje, a povremeno i razumije. - To samo misliš. Ljudi su već navikli da na određene tvoje zvukove uparene s izrazima lica produciraju odgovarajuće zvukove i tako te vrate u stanje šutnje. Ponekad razumijem te povratne zvukove. - Samo misliš da razumiješ. U stvari ti ništa nije jasno. Sad smo na korak do solipsizma. Dalje nećemo. *Što me vodi do neprevodivosti i posljedičnih mozgalica za želiprevodioce, poput zadatka da se na engleski prevede "Slonić je mali slon.". A ima i neprevodivost kao pojam, listi neprevodivih riječi, pa čak i cijelih internetskih stranica s istima. A to me vodi u vrt razgranatih staza kojim danas ne kanim kročiti, makar je već i ovo prvi korak. Shvativši koncept istog (kompliciranost te ideje je u rangu igre križić-kružić), poželjeh sklopiti neku praktičnu verziju, ali golem rad koji obavlja lijenost rezultirao je vrlo nikakvim ishodom te želje. No, za to ima vremena. Sad mi slijedi par mjeseci u kojima će mi se količina vremena smanjivati, a onda će odjednom biti ljeto, a ja toliko slobodan da ću s čežnjom razmišljati o zatvorima. Da ne zaboravim, Jabberwocky je inspiracijom dvije sasvim lijepe nasnimljotine. Jedna je kratka: Druga dosta duža. Mjesto "dvije" sam trebao reći "barem dvije". No, ostatak me o ovom trenu ne zanima pa ga neću ni tražiti. To kad bude dan drugi, ali ne kronološkim slijedom. |
