Vidim da se blogomjen nešto mijenjao. Pojavila se kategorija "paranormalno". Tu će oznaku sad dobiti svaki moj post. Puno mi se više sviđa od opisâ poput "nenormalno", abnormalno" ili "normalno". A možda će i kaki njuejđer, tražeći istonemišljenike putem bloške kategorizacije, naletjeti na mene namjesto na kakvo lila dijete, leteću šalicu ili poultrygeista te zgađeno odskočiti od računala. Šokovi nekad budu korisni, makar oko toga očito postoji dosta dvojbi. Jedno vrijeme su Ameri svaki psihoporemećaj (u što su trpali i dosta toga što je u biti svojstvo, a ne poremećaj) pokušavali liječiti elektrošokovima. Točnije, na elektrošokove su išli oni koji se nisu mogli obraniti. Danas se elektrošokovi vraćaju na scenu, ali na njih idu najviše oni koji to žele. Pravo im budi.
U zadnjih par dana izrazito su aktualne dvije teme. Aktualne do te mjere da zauzimlju i preko pola vijestî. Toliko aktualne da nisam siguran ima li uopće smisla imenovati ih. Ipak hoću, jer ovo je blog posvećen otkrivanju tople vode, hladne juhe, vlastite truleži s naglaskom na oksidativne procese, nepostojećih općenitosti i postojećih neopćenitosti, šarenih kamenčića na nezanimljivim mjestima, završetaka koji si nisu dopustili da budu sretni ili nesretni, originalnih stereotipa i još tri stvari o kojima sad neću jer bih njihovim smišljanjem posve izbacio iz glave prethodnu ideju. I ovako sam ga pretjerao. Dakle, dvije teme su kukuruz i urod patliđana u Kikindi. O kukuruzu je već sve rečeno, svima su klipovi pod nogama, svi se slažu da to treba sijati, brati i sve ono prije, poslije i između, svi kukaju da je ove godine nikakav, a bit će i gore, čemu su krivi isključivo traktoristi. Stoga neću o kukuruzu. O kikindskim patliđanima će se pak pričati još mjesecima, ali i to će biti ponavljanje već rečenog, što slijedi iz tvrdnje da je sve rečeno. Nju ne mislim posebno dokazivati jer mi se ne dâ, a postoji i opravdan rizik da bih dokazao suprotno. U tom svjetlu, najbolje su upravo takve spačke gdje se naivce uvjeri da treba napraviti suprotno od mogućeg i onda ih gleda kako se muče. Ili se pokupe novci i ode u nepoznatom smjeru. Ili im se utuvi u glavu da trebaju cijeli život pokušavati nemoguće kako bi se nemoguće na kraju ostvarilo. I usput ubire renta za parkirno mjesto u raju. Uglavnom, dometnuo bih o patliđanima tek to da su stvari to zanimljivije što su opasnije i što su dalje od nas. Ipak, ne grize me savjest što pratim vijesti koliko stignem. Kao vrsni nemalac života, mogu si dopustiti visenje na Unternetu, gledanje televizije, čitanje knjiga koje nisu samopomoć, što ih svrstava u visokorizičnu skupinu s potencijalom trajnog uništavanja svake neupitnosti i savršenosti, pisanje smislica s drugim slovom abecede na početku, druženje sa životinjama koje nisu ljudi i ljudima koji nisu životinje, dugotrajno nabrajanje čegaliveć te kopanje nosa. Zadnja aktivnost je neobično važno pomagalo za čitanje blogova. Kao radnja koju se može izvršavati u punom spektru prisutnostî duha, što će reći od potpuno svjesnog pa do potpuno odsutnog činjenja, gotovo da se nameće kao savršeni bloški komplement (nipošto kompliment) jer, budući savršeno podesivom, uvijek može na se preuzeti onaj dio misaone aktivnosti koja vam za čitanje bloga ne treba (ovdje očekujem da cijenjeni čitatelji promijene prst). Postoje, naravno, i drugi bloški komplementi poput čitanja još nečega, slušanja nekoga ili nečega ili okopavanja mladog graha, ali nikoji od njih ne posjeduje tu razinu intimnosti kao što je istraživanje nazalnih rudnih bogatstava. Zapitajte se: "Komu bih osim sebi samom dopustio/la/lo da mi kopa nos?" Naspram nosa, spolni organi, tako često smatrani privatnošću svih privatnosti, nisu nego javno dobro. I to vam kažem posve neozbiljno, mnijući usput o tomu koliki bi nesretnik na ove riječi prekrižio noge.
Natipkavši ovo, svjestan sam dvije stvari. Jedna je da ću se sutra pitati koji mi je falus bio, a druga da sam jedini koji može išta od ovog razumjeti tj. da nitko drugi ništa od svega ovoga ne kuži. Nije to neka tragedija, barem ne dok ne zapjevaju jarci, samo mi bude zabavno vidjeti kako se ljudi nose s upitnicima. Oni pametniji ih lijepo nasijeku pa se griju cijelu zimu.
Ne mislim se ovime opravdavati za svoju nerazumljivost. Proći će još koja godina dok ne budem dovoljno star da počnem smišljati razloge van sebe kako ne bih morao raditi promjene unutar sebe. Nerazumljivost je posljedica toga što nemam zadan cilj. S ciljem se kretanje često svede na pravoctno. Bez cilja nužno lutamo, a dobro je tek to što se tako svakamo dođe. Kao ultimativni dokaz koristi od lutanja neka budu snovi. U njima lutamo tj. mozak nam luta kroz šikare nedavnih misli i događanja, a konačan ishod je uređenje staza kroz te šikare, a kadšto i pretvaranje šikare u šipražje, što možda i nije neki korak naprijed. Uglavnom, kad si zadam neku temu, obično tekst krene od početka i ide prema kraju. Bez teme počinje u sredini, a tamo i završava, kao kad bi netko maknuo korice one zamišljene Borgesove knjige.
Post je objavljen 18.03.2011. u 21:22 sati.