Stoga, kao praktični prorok, zagledavši se u svoju kuglu od pleksiglasa, mogu vidjeti sljedeće:
- pad vrijednosti dionica Nove TV, jer je prepoznata kao kompanija koja maltretira reklamama vlastite korisnike
- selidbu blogopisaca na servise koji nisu tako neprijateljski nastrojeni
- pad ionako mizerne posjete bloghaeru
- pad zarade od reklama
- pad bloghaera
Blogovi su bili trend prije par godina. Sad više nisu i zarađivanje na njima postalo je besmisleno. Ona predviđanja gore predviđanja su stvari koje su se već dogodile, osim zadnje (no, isto tako mogu predvidjeti i barem jedan potres u ovoj godini). Da zarada od reklama nije rapidno pala, vlasnici servisa ne bi imali potrebu za tolikom agresivnošću i što je bitnije, za prelaskom s klasičnih reklama na one koje samo vode do drugih, posjećenijih stranica.
Iskukavši se, mogu prijeći na vedrije teme. Došlo je proljeće.
Sad mogu i na mračnije teme. U ovom času je noć.
Teme između ove dvije krajnosti su sive i stoga bezlične pa o njima neću.
Alternativni naslov trebao je biti: "Znanje je izvor svih frustracija." No, samo razmišljanje o tomu izaziva frustracije radi očite kontradiktornosti koja iz toga proizlazi. Hoću reći, pojava frustracije radi razmišljanja o unavodničenoj rečenici suprotna je onomu što rečenica tvrdi pa sam sklon reći da je ta frustracija sama sebi pogonsko gorivo.
Neovisno o tomu, a opet vezano za to, počinje mi se javljati strah od utap(lj)anja. Zanimljivi (zanimljivi meni, tj. meni slični, tj. neuspješni konformisti tj. neprilagođeni) ljudi su beznačajna i nemoćna manjina. Dominiraju bića koja samo žele preživjeti, po mogućnosti što udobnije. Ne želim reći da je ta većina zla, loša ili tako nešto. Svirepost je bolji termin. Ako će običnom čovjeku nešto značiti mogući gubitak, on će se potruditi to nekako izbjeći. Zato se prosvjedi i revolucije pojave samo kad bude dovoljno očajnika koji više nemaju što izgubiti. A oni opet ne žele ništa posebno, samo da budu siti i da im ne bude hladno.
Poradi toga, za medij u kojem živim može se reći da je hrpa bezobličnih mediokriteta. I kao takav je nepromjenjiv (statistička obrada nužno od svega čini bezobličnu masu). Sve jako pozitivne i jako negativne pojave nisu nego kratkotrajne turbulencije. Ironično je da upravo te turbulencije čine našu vrstu tako efikasnom. Ne zato što bi bilo čudno da sitne promjene mogu uzrokovati velike, jer svi kaotični sustavi baš tako rade, već zato što je društvo usmjereno protiv takvih pojava. Ono se uvijek nastoji samouskladiti (tolerancija je tomu obrnuta pojava). I uopće ne gleda na ideale ili bilo što od tog roda, oni posluže tek kao izgovori. Bitno je samo ne previše odudarati. Sitni pomaci se ne računaju. Bitno je da se ne prijeđe jasno definirane granice. Neki ih pokušavaju opisati zakonima, neki bontonovima.
Nazad k onim promjenama. S vremena na vrijeme nađe se da se nešto može raditi bolje. Preciznije, neki ljudi nešto počnu izvoditi efikasnije. Neki uvedu razmake među riječima, neki postave kvake na vrata, neki razviju katalizator bolji od onoga koji je dalo par milijardi godina evolucije. Okolina na to ne gleda blagonaklono jer to su promjene. Promjene su neudobne. Promjene koštaju. No, neki se svejedno promjene i to su onda nekakve jezgre opće promjene. Pod uvjetom da ne završe kao ljudi ispred svog vremena, na lomači ili u anonimi.
Kad ljudi vide da je nekom bolje, obično krenu u dva smjera, jedan je zavist, a drugi oponašanje. Prvi prerasta u mržnju i može voditi izolaciji ili linču. Žene u hlačama su nekad bile čudne pojave koje su najviše napadale one žene koje nisu smogle hrabrosti da učine isto. Slično (samo u kontekstu drugačnosti) je s čudnim manjinama. Često su najagresivniji mrsci prikriveni pripadnici iste manjine. Drugi put se slijedi kad neslijeđenje bude previše neisplativo. U mojem selu je prije tridesetak godina jedna baba bila protiv asfalta jer da će se konjima uništavati potkove. Postojala je i opozicija motornim pilama i čemu sve ne. No, novotarije su pobijedile. Bile su previše superiorne. Isto tako, civilizacija je prije stotinjak godina odbacila alternativnu medicinu i razvila ono što zovemo medicinom. Jednostavno, potonja je bila toliko bolja da je odabir između jedne i druge često bio odabir između života i smrti. Počelo je s higijenom, nastavilo se s lijekovima. Danas smo došli do toga da postoje dvije generalne bolesti od kojih umire većina ljudi. Rak i srce.
Mnogi se čude da kako to da sve više ljudi umire od raka. Istima očito nikad nije palo na pamet da smrtni jesmo i da ćemo svakako od nečega umrijeti. A ako smo u stanju izliječiti se od manje-više svega što uzrokuju bakterije, virusi ili loša prehrana, onda će teret smicanja ljudi spasti na nejaka pleća tumorâ i bolesti krvožilnog sustava. Naravno da smo se i s time krenuli kačiti, ali to sad više nije borba protiv bolestî, već borba protiv smrtnosti. Srčane bolesti bih sad isto mogao odbaciti jer ih se pametnim življenjem može jako izbaciti iz igre, ali rakovi ostaju. Mehanizmi radi koji se pojavljuju isti su oni radi kojih nismo besmrtni. Preciznije, kako evoluciji besmrtnici ne da ne trebaju, već pravo smetaju, jasno je da se neće nikad razviti mehanizmi koji bi nam neumjereno produživali život. I starost je već bonus kakvog većina živog svijeta nema. Važeći moto glasi "Razmnoži se, a onda možeš krepati." Ljudi su nekako uspjeli iskamčiti da žive duplo dulje nego što im treba da razviju svoje loše kopije. Caka je u znanju. Što si stariji, to ga više imaš. Populacija koja ima starce u biti ima hodajuće banke znanja koje pak nose ostalima veće šanse za preživljavanje. Samo ih treba pitati i poslije nekako zaustaviti.
Trik koji smo našli je taj da smo daleko efikasniji ako znamo što radimo. A do znanja možemo doći na dva načina: istraživanjem i učenjem. Prvi (unekoliko) postoji otkad je živog svijeta, ali stvarno je postao smislen kad se razvio mozak olitiga mjesto gdje se podaci mogu spremiti. Za drugi je pored mozga potrebna i komunikacija. Ako nam netko nešto može reći, zašto da se satima mučimo istražujući. U moderna vremena ta je jednostavna pojava polučila znanost odnosno filozofiju. U starijima pak pravila ponašanja i religije. Razlika je u tomu što potonji zabranjuju propitkivanje. Što me vraća do društvenih revolucija.
- Sve u svemu, opako divergiramo, povremeno se vrativši na već rečeno.
Neka, to obično znači da će biti zanimljivih snova.
U tom svjetlu, ima li još tko iskustava s bivanjem budnim, a opet skoro pa sanjajući? Neki dan sam tako ležao u dilemi okoli ustajanja i plivao u vrlo čudnim i kaotičnim mislima. Bilo je doslovce kao da mi je mozak raspetljavao ono što se nakupljalo zadnjih par dana i paralelno izvlačio desetke niti. Tako da se samo sjećam brujanja, dočim nisam razumio i zapamtio ništa. Tek da sam pri utonuću u san vidio manje nitî koje su odmah zato bile suvislije i time prativije. S druge strane, čini mi se da upravo to jest sanjanje. Mozak raspetljava rusvaj od novih informacija i plete ga nazad u nešto kroza što će se kasnije moći prolaziti. San je konačno pletivo odnosno kratki obilazak. Smislen je samo utoliko što su susjedni momenti povezani nekom logikom, ali i to je veliki napredak u odnosu na potpuni neustroj kakav bude s nataloženim mislima tokom dana. Na kraju, puno takve organizacije na kraju poluči asocijacije. Kad mi netko kaže "oligomer", ja ću sigurno pomisliti:
- O ljigo merovejska!
- Moglo je i više tih merova.
- Oligarhija.
- Saharoza.
- Oligomerbašić.
- Oligomer Simpson.
U snovitom svjetlu gledajte i ovaj tekst, ako ste bili ludi čitati ga. U ovom trenu ja sam tehnički budan, ali po svojoj prilici sanjam. Zato i lete misli na sve strane, kao da je netko jako puhnuo u poderani jastuk ili u vreću brašna. Ili naglo skočio među hrpu kokoši ili tupim predmetom udario prezrelu lubenicu. Ili prasnuo u smijeh punih ustiju ili slučajno nalio vode na pola kile natrija.
- Ili trabunjao satima.
- Tako je! Dolje blogopisci koji ne znaju stati!
- Dosta je bilo nerazumljivih postova!
- Dajte priliku mladima koji se znaju izraziti!
- Ukinimo digitalni preserans!
- Stop nasilju nad razumom!
Za kraj, jer sad je i meni dosta, jedna lijepa poslovica iz modernog zakonodavstva:
Tko s djecom liježe, u zatvoru se budi.
(To za razumne ljude koji su odvrtjeli odmah dovde.)
Post je objavljen 11.03.2011. u 22:46 sati.