...in patria sua
25.02.2011., petak
Trebalo mi je puno vremena dok nisam shvatio da sporo mislim.
|
Kad sam prvi put zapisao tu rečenicu, na mjestu "dok nisam shvatio" bilo je "da shvatim". Logikom anegdotalnih dokaza i njima svojstvene pseudoznanosti, zaključio bih da pišem sve duže rečenice, i to tako da umećem riječi kojih tu zapravo ne treba. (...) zaključio bih da pišem sve duže rečenice umećući u njih nepotrebne riječi. Rečenicu sam već okoristio na ovom blogu. Bilo je to prije skoro dvije godine. Blog će za koji mjesec imati njih pet. Mislim da je to vrijeme u kojem isti ima odumrijeti. To mišljenje nema veze s onim što ću zbilja učiniti (nastaviti tipkati). Pitanje koje sam si konačno uspio postaviti: Je li dovoljno to što sam svjestan svojih mana i kvarenja onoga što možda još nisu mane? - Nije. Moraš nekog vraga i raditi. Sljedeće! Usput, imam ukupno jednu osobinu kojom sam pravo zadovoljan: ne psujem kad si nehotice ogrebem ruku ili zapnem za nešto. Dogurah čak to toga da se mogu sasvim pošteno mlatnuti (nožni prsti i teški tvrdi predmeti u mraku idealna su kombinacija) i ostati na jaukanju ili kreveljenju. - Divno. Sad odi u Vatikan da te proglase za sveca. Razmišljao sam zapravo o papinstvu. - Za to moraš jako dobro znati teologiju. Ništa strašnije od prava ili filozofije. - Kojima se ne usuđuješ približiti. - Točnije rečeno, ovaj nije ništa naučio već godina, a nije ni previše pokušavao. Spavanje nad Lenjingerom se ne smatra hrabrim pokušajem? - Neki su to gradivo prošli i nekoliko puta više od tebe. I na kraju imali istu ocjenu. Što me vodi do glavnog problema našeg obrazovanja - kriterija. Niski su i stalno se snižavaju. I svi stalno kukaju da su previsoki. To bi bio sav problem. Kao nemoćnik, neću se baviti pjenjenjem nad istim niti ću kukati nad zlehudom sudbom štono nas je zadesila. Na kraju krajeva, radi tih niskih kriterija prošao sam kroz obrazovni sustav s pola gasa, radeći uglavnom ništa, a žanjući rezultate za kakvima mnogi štreber samo čeznuti može. Radije ću otkriti još malo tople vode. U ove mrzle dane ona je korisnija od mnogo toga što bi se moglo zvati novim. Kriteriji će i dalje padati. Prirodoslovni predmeti će se kroz pet godina ugasiti u osnovnim školama i zamijeniti jednim. Iza toga nestat će i iz svih srednjih škola u kojima neće biti nužni. Slična kondenzacija čeka i društvenjačke predmete, osim jezika. Djeca će slušati tri do četiri nova predmeta na kojima će učiti o eurovrednotama, toleranciji itd. Preko pola ocjena bit će opisno. Srednja škola će psotati obavezna, a onda će se sve stopiti u dvanaestgodišnje obrazovanje s diferencijacijom nakon prve dvije trećine. - Tralala, neki to pripovijedaju u vedrom tonu. Baš si mislim da probam naći neki razvojni plan našeg školstva. Vjerojatno sam pogodio većinu bitnih točki. - Pogodio si one za koje si već čuo. Ali i sâm si rekao da otkrivaš toplu vodu. - To nije nikakvo opravdanje. Kao da netko ljubezno reče da će malo pucati i onda pobije desetak ljudi. - Svakako bolje nego bez najave. - Ne bih rekao. Ovako su prve žrtve pošteđene straha. - Vrlo korisna stvar kad umireš. - Barem nije došlo iznenada. - Mda. U pola minute od najave do metaka taman se stigneš pripremiti za dostojno otegnuće papaka. Okaj, dosta. Shvatio sam. Dosadni ste. Ja sam dosadan. A to jer mi se spava i jer se ne mogu sjetiti što sam točno mislio natipkati. - Par tekstova koji neće završiti na blogu, nego u stvarnom svijetu. To sutra. |
19.02.2011., subota
Kemičare se može prepoznati po rupama u odjeći.
|
A ima ih i razmrljanih po zidovima, letećih ponad razletjevših se laboratorija, mrtvih po podovima još cijelih laboratorija, jurećih hodnicima s buktinjom za sobom, kašljućih ih radi udahnuća korozivnih plinova, tražećih komade stakla koje su netom razbili i, dominantno koliko i antiklimaktično, radećih u miru svoje eksperimente. Činjenica je, koliko god predrasude tvrdile suprotno, da kemičari, kao i sva ostala učena čeljad, žive dugo. Povremeno osjetim želju da napravim statistiku i usporedim ih s fizičarima, matematičarima, biolozima, državnicima i koga god nađem na Brzoj, ali lijenost se je pokazala najefikasnijim poznatim sprečavateljem ostvarenjâ glupih ideja. A i svih ostalih. Činjenicama uprkos, ovo tipkam noseći hlače s desetak rupa koje su djelo dušične ili sumporne kiseline te misleći na trenutno jedine svoje hlače koje još nisu dobile rupe. Ostatak odjeće bolje prolazi jer su kemičari u svoje vrijeme izmislili tzv. kutu. To je, ako vam nije poznato, komad odjeće pomoću kojeg možete lako vidjeti radi li tko išta ili ne. Broj rupa i mrlja prorporcionalan je vremenu provedenom u laboratoriju. S druge strane, ruke obično prolaze gore. Izmislili su ljudi i tzv. rukavice, ali njih nose samo ženski reproduktivni organi, riskirajući tako da im neka organika u kožu ponese i možebit kancerogene komponente rukavice te da, nađu li se slučajno s rukama u kakvom plamenu, s istih moraju skidati komade spaljene gume. Posljedice moje hrabrosti su redovite mrlje svih duginih boja, kao i nekih koje nećete vidjeti u dugi te rijetke opekotine i ljuštenje kože koju je nagrizla dušična kiselina. Na najnoviju bih opekotinu bio gotovo ponosan da mi ne ide pomalo na živce. Naime, na palcu mi je završilo malo uskipjele gadno lužnate otopine vodikovog peroksida i još ponečega. Pokus je, naravno, uspio. Ozljeda je samo posljedica toga što sam imao premalu čašu pa je otišlo van. Natipkavši ono gore, jasno uviđam da previše vremena provodim u stvarnom svijetu. Kako je takvo ponašanje obično povezano s odrastanjem i ozbiljnošću, nalazim se zabrinutim za svoj daljnji razvoj. Mogućnost da iz mene postane nekakav čovjek pomnožila se sama sa sobom i postala tako samo negativnom, što već zalazi u opasno područje. Još jedno kvadriranje i bit će pozitivna. - Trebao si biti oprezniji i pribrojiti joj realnu brojku pa bi kvadrat opet bio u skupu C. Mogućnost je varijabilna, u nekom času bi opet bilo isto. Protiv kvadriranja uparenog s varijabilnim komponentama teško da itko može. - Puki izgovor. Kao kad Šuker kaže da nije pročitao što potpisuje. Možda je čovjek nepismen. - A možda samo tolika Hrvatina da ne čita ništa osim glagoljice. Uzgred budi rečeno, ... - Rekao si da ćeš se te frazetine riješiti. Bacio sam ju na zavoju, ali vjetar mi ju je na idućoj okuki uvalio pravo u facu. - Moraš stajati na mjestu kad je vjetrovito i pokušavaš se riješiti letljivih stvari bacanjem. Hvala na tom savjetu. Sigurno će mi u nekom času spasiti život. - Ulažem sto(t)ku da zbilja hoće, ma koliko ti to peglizirao na engleskom. Što ako izgubiš okladu? - Neću imati od koga izgubiti. Usput budi rečeno, ... - I toga si se obećao riješiti. Kome sam to obećao? - Meni. Tih se obećanja najmanje držim. - Ti se uopće ne držiš obećanja. To ide do te mjere da se biti siguran u to da ćeš nešto napraviti samo onda kad pola dana pričaš da to nećeš napraviti. I najmanji nagovještaj da hoćeš skida vjerojatnost događaja s jedinice na neku brojku čijim logaritmiranjem dobiješ negativni broj. Ali jedina smislena vjerojatnost čijim logaritmiranjem nećeš dobiti negativan broj je jedan. - Budimo realni, barem netko je ono s negativnim logaritmom shvatio kao lošu šalu jer da vjerojatnost ne može biti negativna. Ne bi li to zapravo bila vjerojatnost da se dogodi suprotan događaj? - Kako suprotan? Primjerice, vjerojatnost da N. N. ustane iz mrtvih je negativna ako je ovaj živ. - Pričaš gluposti. Ta je vjerojatnost jednostavno nula. Što ako matematičari zbilja imaju negdje i takve račune? - Što ako ti ustvari imaš aluminijske kosti? Budimo realni... - Budimo i racionalni. Iracionalni brojevi su obično zanimljiviji. - I iracionalni ljudi, ali s vremenom postanu naporni. Ja nisam iracionalan. - Naravno, samo se povremeno tako ponašaš i razmišljaš. Vidjevši da sam i dalje u stanju mlatiti praznu slamu, mogu zadovoljno zaključiti današnje blogojavljenje. |
11.02.2011., petak
Nepoopćeni šareni kamenčići ilitiga dosta o mojem autu.
Ilitiga alternativni odgovor na pitanje o konstantnom hvastanju svojom "vrijednom" zbirkom.   Uglavnom, krasni su mi oni kamenovi koji su općenito obli, ali imaju jednu ravnu plohu tako da se mogu postaviti na policu ili tako nešto. Općenito, potpuna sloboda je dosadna pa si nalazimo ili smišljamo nekakva pravila da se imamo s čime nadmudrivati. Ako naučimo zaobilaziti vlastita pravila, smislit ćemo nova, kompliciranija, kako bismo si osigurali nove količine zabave. Ako vam rečenice nemaju smisla, umetnite tu i tamo "druge" namjesto "nas", a možete i neke riječi zamijeniti drugima. Možda najbolje sve. Prije dosta godina, kad su mi križaljke bile zanimljive jer nisam mogao doći ni do polovice, smislio sam si pravilo da nova riječ mora biti u nekakvom kontaktu s već napisanom iliti da sve što upišem čini jednu površinu. Nisam se nikad potpuno riješio te manije. Kad se smucam po gradu, a oblak misli mi nije potpuno zgusnut oko glave, obično pokušavam prekoračiti sve linije koje vidim ili zamislim. Nadam se da psihijatrima takovo ponašanje ništa ne znači. Zanimljivi kamenčići moraju biti drugačiji. Ako ih se ne sjećam nakon što ih stavim u džep, bolje mi je da ih odmah bacim. Kamenje je samo kamenje ako mu ne pridamo nekakvo značenje.   Šare i oblici. Oblik razumijem, ali ne i šare. Slutim da treba uzeti kakav udžbenik geologije ili petrologije pa se informirati.  Silno me podsjeća na potkoljenicu. Dobio sam ga, a ne našao. Nikad nisam našao nešto zbilja zanimljivo. Samo slušam priče i onda sanjam pa se budim praznih ruku. Nulla dies sine linea. Za praktične potrebe imam praktičnu varijaciju: Nulla hebdomada sine linea. |
04.02.2011., petak
Poopćivanje šarenih kamenčića
|
Postoji vrlo malo ljudi koji me mogu pratiti bez tumačâ, slikovnih prikaza i dva češera. Time ne želim reći da su ljudi općenito glupa stoka kojoj sve rečenice s više od pet riječi i sve riječi s više od tri sloga, kao i svako preneseno značenje, van onih koja to u biti više nisu, budu beznadno prekomplicirani, jer smatram da se tako nešto podrazumijeva, nego da se nisam u stanju suvislo izražavati, osim ako se baš jako potrudim. Misli, za razliku od rečenica, nisu prisiljene igrati se vlakića niti moraju biti ograničene na nešto što se u riječi lako dade prevesti. Istina, mnogi će stručniji jezikoslovac reći da je ono što mislimo vrlo slično onom što pišemo ili govorimo i da je sve to pisano istim kodnim jezikom, ali već sam sad uspio demonstrirati onaj gadniji komad svoje nerazumljivosti. Moje ideje, naime, nose jedan vrlo čudan komad obuće - čizme od sedam milja. Tako da ću nakon pola rečenice izgovorene o nečemu manje-više zaboraviti o čemu pričam i nastaviti o nečem što mi je upravo palo na pamet, a s prethodnim nema nikakve očite veze. Nikakvi šljemovi, kape od alufolije ili 1-oksapropan nisu mi pomogli. Štoviše, samo pogoršavaju stanje jer ruše i ono malo barijera što ih još imam. To bi bilo to od logoreje za danas. Sad k naslovu. Ljudi skupljaju koješta. Školjke, poštanske marke, telefonske kartice, paketiće šećera, stare novčiće, novčiće u optjecaju, prijatelje, neprijatelje, iskustva, sličice iz albumâ, šarene kamenčiće, knjige, lubanje, glazbu, bolesti, karte, odjeću, mucice iz pupka i štoliveć. Identitet stvarčica koje netko skuplja puno može reći o sakupljaču, ali to nije ono o čemu namislih pričati. Zanima me sama bit sakupljanja nečega. Iako kužim dosta toga što vidim oko sebe (kako funkcioniraju poluge, zašto kiša pada prema dolje, a ne gore, kako se zelje pretvara u zlato, što je derivacija, ...), puno je više onoga za što ponekad samo ne kužim da ne kužim, dok se ostatak vremena hvatam za glavu, ali posve uzalud, jer izliječenje od neshvaćanja doslovno dolazi iznutra. Ne mogu si zamisliti četverodimenzionalni objekt, nisam nikad pošteno shvatio krivuljne integrale, konvoluciju ili Fourierovu transformaciju, ne razumijem što se događa s fotonom kad prolazi kroz gustu materiju, a još manje što bude kad ih prolaze bilijarde. Ne znam što učiniti kad se nađem pred osobom koja je jako sretna ili tužna, ne poznajem umijeće čavrljanja, ne znam dati ili primiti kompliment (uvijek ispadne čudno i isforsirano). Mučim se s poimanjem tuđeg poimanja, svakih par tjedana imam drugačiju sliku ponašanja gomile, Poeove rečenice moram čitati triput. I ne razumijem zašto ljudi skupljaju različite stvarčice. Usput, da opravdam naslov. Sve one nabrojene skupilice, a i nenabrojene, zvat ću dalje šarenim kamenčićima. Iako idu od potpuno bezvrijednih pa do basnoslovno skupih, od sasvim malih pa do ogromnih komadića, u osnovi su to stvarčice od kojih nema neke koristi. A rekao bih i da je sve počelo sa šarenim kamenčićima. Jedno logično tumačenje je da su šareni kamenčići poopćeni statusni simboli. Tko ih ima, dobiva na cijeni u društvu jer može ostalima pokazivati što sve ima. Tko ih ima, sigurno je dovoljno imućan da može svoje vrijeme i resurse posvetiti tim tričarijama. Tko ih ima, sigurno ima i nešto u glavi jer cijeni lijepo. Naravno, sakupljači šmrkljevnih kuglica ili vrećica za povraćanje teško da će time impresionirati ženke, ali to je ionako već patologija. - Nešto kao tvoja kolekcija lubanja? Imam samo tri. - Sâm si to nazvao kolekcijom. Od toga samo jedna je za izlaganje. - A ne znaš ni od koje je vrste. Uglavnom, zbirka sakupljaču može donijeti neke prednosti pred ostalim članovima čopora, bilo radi svoje ljepote ili vrijednosti, bilo kao indikator vrlinâ svog vlasnika. No, ljudi nisu jedina bića koja skupljaju. Za gavrane je također poznato da skupljaju komadiće stakla i općenito svjetlucavih stvari i onda ih skrivaju da bi ih povremeno vadili i naprosto uživali u svojim kolekcijama. Gavrani paze da im ostali to ne vide pa tu priča o hvalisanju ne pali. Oni to skupljaju isključivo radi vlastitog zadovoljstva. Ili nečeg drugog. Ne znam. Činjenica da postoje bića koja isto skupljaju mi ne dâ da mirno prihvatim one prednosti koje vlasnici šarenih kamenčića imaju kao jedino objašnjenje za sklonost skupljanju. U krajnjoj liniji, mogu tvrditi da ljudi skupljaju šarene kamenčiće iz čisto intrinzičnih motiva, a pokazivanje zbirke drugima samo vodi do korisnih nuspojava. Moguće je da je u pitanju malo podalja posljedica znatiželje. Sakupljajući doznajemo što sve postoji, a kad poslagujemo svoje zbirke, usput treniramo analitičko promišljanje, što pak koristi pri snalaženju u stvarnom svijetu. Kraće rečeno, igramo se. Znatiželjnije jedinke će imati veću šansu naći kakvu hranu ili način da si olakšaju život. Sklonost skupljanju je onda nuspojava znatiželje, što pak dođe s inteligencijom. - To se lako provjeri. Samo trebaš provjeriti postoji li kakva korelacija između sklonosti skupljanju i inteligencije. - A kad smo kod provjera, najlakše ti je ukucati u neku tražilicu par ključnih riječi i naći ćeš već nešto. - I onda ćeš naučiti da ima hrpa motiva od kojih neki uredno sežu daleko u prošlost. - I da ti nije palo na pamet da mali predmeti mogu poslužiti kao podsjetnici za priče. - A to ti uopće nije nova ideja. Prije puno godina si čitao Waltarijevog "Besmrtnika Turmsa" u kojem glavni lik ima šaku kamenčića od kojih mu svaki služi kao podsjetnik na neko od minulih desetljeća koja je proživio. Tu je lijepo ilustrirana baš ta svrha skupilica - pričaju priče tj. navode nas da sami pričamo, makar i sebi. - A jednom si tako nešto i sanjao. Bila je soba puna nekakvih predmeta gdje je svaki imao svoju priču i bio bitan da riješiš Zagonetku. Gledao si okolo i nisi znao odakle krenuti jer ih je bilo previše. Tako mi se ponekad čini svijet. - Nemoj se zanositi tom bijednom iluzijom. Imaš obaveze koje ćeš vjerojatno opet zanemarivati sve dok ne postanu hitne, a onda ćeš izgubiti par sati sna. Mislim da smo opet otišli od teme. - Sve mi se čini da teme ni nema. - Ja jesam, molim lijepo. - Ovo joj nije prvo javljanje. - Ja se ne javljam, ja jesam. - Zbilja besmislena personifikacija. - Ja nisam personifikacija, ja jesam. - Ti jesi naporna. - Samo jesam. - Dosadna. - Počinjem sumnjati u vlastito postojanje. Lakše malo, ja sam tu da sumnjam. - Ne, ti si tu da vodiš prste po tipkovci, mi radimo sve ostalo. Onda ću vas umiriti na najefikasniji poznati način. |
