...in patria sua
04.02.2011., petak
Poopćivanje šarenih kamenčića
|
Postoji vrlo malo ljudi koji me mogu pratiti bez tumačâ, slikovnih prikaza i dva češera. Time ne želim reći da su ljudi općenito glupa stoka kojoj sve rečenice s više od pet riječi i sve riječi s više od tri sloga, kao i svako preneseno značenje, van onih koja to u biti više nisu, budu beznadno prekomplicirani, jer smatram da se tako nešto podrazumijeva, nego da se nisam u stanju suvislo izražavati, osim ako se baš jako potrudim. Misli, za razliku od rečenica, nisu prisiljene igrati se vlakića niti moraju biti ograničene na nešto što se u riječi lako dade prevesti. Istina, mnogi će stručniji jezikoslovac reći da je ono što mislimo vrlo slično onom što pišemo ili govorimo i da je sve to pisano istim kodnim jezikom, ali već sam sad uspio demonstrirati onaj gadniji komad svoje nerazumljivosti. Moje ideje, naime, nose jedan vrlo čudan komad obuće - čizme od sedam milja. Tako da ću nakon pola rečenice izgovorene o nečemu manje-više zaboraviti o čemu pričam i nastaviti o nečem što mi je upravo palo na pamet, a s prethodnim nema nikakve očite veze. Nikakvi šljemovi, kape od alufolije ili 1-oksapropan nisu mi pomogli. Štoviše, samo pogoršavaju stanje jer ruše i ono malo barijera što ih još imam. To bi bilo to od logoreje za danas. Sad k naslovu. Ljudi skupljaju koješta. Školjke, poštanske marke, telefonske kartice, paketiće šećera, stare novčiće, novčiće u optjecaju, prijatelje, neprijatelje, iskustva, sličice iz albumâ, šarene kamenčiće, knjige, lubanje, glazbu, bolesti, karte, odjeću, mucice iz pupka i štoliveć. Identitet stvarčica koje netko skuplja puno može reći o sakupljaču, ali to nije ono o čemu namislih pričati. Zanima me sama bit sakupljanja nečega. Iako kužim dosta toga što vidim oko sebe (kako funkcioniraju poluge, zašto kiša pada prema dolje, a ne gore, kako se zelje pretvara u zlato, što je derivacija, ...), puno je više onoga za što ponekad samo ne kužim da ne kužim, dok se ostatak vremena hvatam za glavu, ali posve uzalud, jer izliječenje od neshvaćanja doslovno dolazi iznutra. Ne mogu si zamisliti četverodimenzionalni objekt, nisam nikad pošteno shvatio krivuljne integrale, konvoluciju ili Fourierovu transformaciju, ne razumijem što se događa s fotonom kad prolazi kroz gustu materiju, a još manje što bude kad ih prolaze bilijarde. Ne znam što učiniti kad se nađem pred osobom koja je jako sretna ili tužna, ne poznajem umijeće čavrljanja, ne znam dati ili primiti kompliment (uvijek ispadne čudno i isforsirano). Mučim se s poimanjem tuđeg poimanja, svakih par tjedana imam drugačiju sliku ponašanja gomile, Poeove rečenice moram čitati triput. I ne razumijem zašto ljudi skupljaju različite stvarčice. Usput, da opravdam naslov. Sve one nabrojene skupilice, a i nenabrojene, zvat ću dalje šarenim kamenčićima. Iako idu od potpuno bezvrijednih pa do basnoslovno skupih, od sasvim malih pa do ogromnih komadića, u osnovi su to stvarčice od kojih nema neke koristi. A rekao bih i da je sve počelo sa šarenim kamenčićima. Jedno logično tumačenje je da su šareni kamenčići poopćeni statusni simboli. Tko ih ima, dobiva na cijeni u društvu jer može ostalima pokazivati što sve ima. Tko ih ima, sigurno je dovoljno imućan da može svoje vrijeme i resurse posvetiti tim tričarijama. Tko ih ima, sigurno ima i nešto u glavi jer cijeni lijepo. Naravno, sakupljači šmrkljevnih kuglica ili vrećica za povraćanje teško da će time impresionirati ženke, ali to je ionako već patologija. - Nešto kao tvoja kolekcija lubanja? Imam samo tri. - Sâm si to nazvao kolekcijom. Od toga samo jedna je za izlaganje. - A ne znaš ni od koje je vrste. Uglavnom, zbirka sakupljaču može donijeti neke prednosti pred ostalim članovima čopora, bilo radi svoje ljepote ili vrijednosti, bilo kao indikator vrlinâ svog vlasnika. No, ljudi nisu jedina bića koja skupljaju. Za gavrane je također poznato da skupljaju komadiće stakla i općenito svjetlucavih stvari i onda ih skrivaju da bi ih povremeno vadili i naprosto uživali u svojim kolekcijama. Gavrani paze da im ostali to ne vide pa tu priča o hvalisanju ne pali. Oni to skupljaju isključivo radi vlastitog zadovoljstva. Ili nečeg drugog. Ne znam. Činjenica da postoje bića koja isto skupljaju mi ne dâ da mirno prihvatim one prednosti koje vlasnici šarenih kamenčića imaju kao jedino objašnjenje za sklonost skupljanju. U krajnjoj liniji, mogu tvrditi da ljudi skupljaju šarene kamenčiće iz čisto intrinzičnih motiva, a pokazivanje zbirke drugima samo vodi do korisnih nuspojava. Moguće je da je u pitanju malo podalja posljedica znatiželje. Sakupljajući doznajemo što sve postoji, a kad poslagujemo svoje zbirke, usput treniramo analitičko promišljanje, što pak koristi pri snalaženju u stvarnom svijetu. Kraće rečeno, igramo se. Znatiželjnije jedinke će imati veću šansu naći kakvu hranu ili način da si olakšaju život. Sklonost skupljanju je onda nuspojava znatiželje, što pak dođe s inteligencijom. - To se lako provjeri. Samo trebaš provjeriti postoji li kakva korelacija između sklonosti skupljanju i inteligencije. - A kad smo kod provjera, najlakše ti je ukucati u neku tražilicu par ključnih riječi i naći ćeš već nešto. - I onda ćeš naučiti da ima hrpa motiva od kojih neki uredno sežu daleko u prošlost. - I da ti nije palo na pamet da mali predmeti mogu poslužiti kao podsjetnici za priče. - A to ti uopće nije nova ideja. Prije puno godina si čitao Waltarijevog "Besmrtnika Turmsa" u kojem glavni lik ima šaku kamenčića od kojih mu svaki služi kao podsjetnik na neko od minulih desetljeća koja je proživio. Tu je lijepo ilustrirana baš ta svrha skupilica - pričaju priče tj. navode nas da sami pričamo, makar i sebi. - A jednom si tako nešto i sanjao. Bila je soba puna nekakvih predmeta gdje je svaki imao svoju priču i bio bitan da riješiš Zagonetku. Gledao si okolo i nisi znao odakle krenuti jer ih je bilo previše. Tako mi se ponekad čini svijet. - Nemoj se zanositi tom bijednom iluzijom. Imaš obaveze koje ćeš vjerojatno opet zanemarivati sve dok ne postanu hitne, a onda ćeš izgubiti par sati sna. Mislim da smo opet otišli od teme. - Sve mi se čini da teme ni nema. - Ja jesam, molim lijepo. - Ovo joj nije prvo javljanje. - Ja se ne javljam, ja jesam. - Zbilja besmislena personifikacija. - Ja nisam personifikacija, ja jesam. - Ti jesi naporna. - Samo jesam. - Dosadna. - Počinjem sumnjati u vlastito postojanje. Lakše malo, ja sam tu da sumnjam. - Ne, ti si tu da vodiš prste po tipkovci, mi radimo sve ostalo. Onda ću vas umiriti na najefikasniji poznati način. |
