...in patria sua
29.01.2011., subota
Opet o devama ilitiga pojašnjenja, razjašnjenja i objašnjenja.
|
Kako rekoh onomad, priču o devama sam izmislio. Kako nismo svi biolozi, a često nismo ni pošteno savladali svojih osam ili jedanaestdvanaest razreda pa da autoritetom pismene (malo sam si proširio pojam pismenosti na onu prirodoslovnu) osobe reknemo za nešto da je hrpa gluposti, to ću sad na što je moguće dulji i kompliciraniji način pokušati raščistiti nedoumice oko tog zbunjujućeg teksta. Prije svega je bitno reći da deve nisu nijeme. Video možda nije najbolji primjer, ali zanimljiv je sam po sebi jer iz njega možete naučiti da jedina divlja populacija jednogrbih deva živi u Australiji i tamo predstavlja ozbiljnu prijetnju lokalnom ekosustavu. Općenito, skoro svi pravi sisavci koje su Europljani dopravili u tobolčarske ili nesisavačke krajeve prouzročili su tamo katastrofe po lokalni živi svijet. Prednjače zečevi, mačke, miševi i štakori. Polukrute izlučevine tipične su za ptice i gmazove, a ne sisavce, s tim da oni luče mokraćnu kiselinu, a ne ureju. Pustinjskim lisicama uši služe za hlađenje, a ne za grijanje. Srne stvarno nemaju rogove, ali nemaju ni košute. Jedino kod sobova ženskinje imaju rogove. Nije mi poznato postoji li tu kakva korelacija sa stalnošću partnerstva, a činjenicu da srndaći, jeleni i svi ostali imaju rogove uopće neću komentirati. Kapibare su glodavci (najveća poznata glodavačka vrsta) i dosta su daleko od deva, što se srodnosti tiče. Jeleni, žirafe i kitovi su puno bliži. Sve skupa pojavilo se (Nemojte misliti ni na kakvu pojavu kao puf i evo ih. Evolucija je prestara za te stvari i voli kad živine jednostavno prelaze u neke druge, što dulje, to bolje.) prije više milijuna godina, kad su naši preci bili više vjeverice, nego majmuni. Stvarno je evolucija deva krenula od nekakvih pradeva koje su još prije četrdesetak milijuna godina živjele u Sjevernoj Americi. Prije šest i pol milijuna godina su se proširile u Euroaziju, a prije tri i u Južnu Ameriku. Od prvih imamo jednogrbe i dvogrbe deve, s tim da su se prve vjerojatno razvile od drugih, a od drugih ljame i gvanake. Ljudi su došli tek na kraju priče i nešto pripitomili, a nešto potamanili. Femur je bedrena kost, nema veze s govorenjem. Sve što sam rekao o glasnicama je izmišljotina. Deve u transu sam također izmislio, kao i cirkularno disanje. Nitko im nikad nije mjerio moždanu aktivnost dok tumaraju pustinjama (ako ništa drugo, onda jer je tehnički jedva izvedivo). Jedino zanimljivo je način na koji se deve kreću: Slično rade i žirafe: Za usporedbu, neke životinje preferiraju drugačije načine kretanja: Ili ne preferiraju kretanje: Kad sam već zabrazdio u videozapise, evo još jednog s mačkovima. Smatram ga dijelom opće internetske kulture. Što se tiče formule za fraze, teško da može biti jednostavnija. Treba napisati bilo što i proglasiti to frazom. Na drugima je da udijele smisao. Donekle slična je i ideja s devama. Samo što sad ne dajem čitatelju da smisli objašnjenje, nego računam na rupe u znanju i punim ih glupostima. Na taj način je puno lakše prodavati maglu. Naime, logička pozadina teksta jednaka je onoj koju imaju priče o čudesnim lijekovima (homeopatske vodice, čudesni kristali i magnetići, bijoenergetičari i sve srodne pojave), teorije zavjere (od otrovne paučine iz devedesetih pa do šuplje Zemlje napučene ljudima-gušterima), (semi)religijske predstave stvarnosti (njuejđ, klasične religije, poborništvo vanzemaljaca oko nas, ...) ili pseudoznanstveni sustavi (viščarstvo, tvorničarenje perpetuummobila, čakre, ...). Uvijek se ide na rupe u znanju i hrabro punjenje istih čimeliveć. Samo, svrha je različita. Proroci lažî su redovito negdje između čistog luđaštva i čistog profiterstva (ali na toj liniji). Iako često misle da to što propovijedaju zbilja jest tako, većina se neće ustručavati od prodaje svojih knjiga i inih "nastavnih materijala", kao ni raznih "duhovnih i ljekovitih pomagala". Neki, poput Jima Humblea (proroka krkanja industrijskim izbjeljivačem poradi liječenja apsolutno svega), zgrnuli su tako milijune. Homeopati na godišnjoj bazi samo u Njemačkoj mlate milijarde i ozbiljno pikiraju na to da se ubace u znanstveno-obrazovni sustav (jedno vrijeme je zdravstveno osiguranje u Njemačkoj financiralo i to liječenje ničim) organizirajući pseudoznanstvene konferencije (bila jedna nedavno u nas) i općenito se praveći pravim medicinarima. Većina ih ipak ne ide dalje od desetaka tisuća eura mjesečno i uglavnom muze samo svoje bliže poklonike ili smrtne bolesnike (potonji su posebno odvratni i zanimljivo je da uglavnom nikad ne budu kažnjeni). Pored zarade, neki stvarno misle da moraju svijetu objaviti npr. da postoji Zavjera ili da crvena boja ne postoji, ali ta je družba, premda brojna, razmjerno bezopasna i za njih brinu psihijatri, a čak ih ni svi novinari ne shvaćaju ozbiljno. Mene više zanimaju oni prvi jer su, recimo to tako, kroz zadnja dva desetljeća sve agresivniji i sve opasniji. Što su nekad bile sumnjive i čudne priče, danas su cijeli društveni pokreti, često sa strašnim posljedicama. Nedavna peticija koju je Dejan Vinković pokrenuo jer se jedna pseudoznanstvena emisija (i dalje) nalazi u obrazovnom programu gotovo je rezultirala linčem. Tisuće bijesnih njuejđera proklinjale su ruđerovcima mater reptilijansku i pozivale na rušenje znanosti. Srećom po znanstvenike, njihov bijes zasad tutnji samo Internetom, a prijetnja homeopatskih terorista oružjem masovnog razrjeđenja pokazala se neozbiljnom. Negatori cijepljenja uspjeli su pak postići da se u Švicarskoj liječnici opet moraju mučiti sa šarlahom, dječjom paralizom i inim boleštinama kojih se čak i naša država riješila prije preko pola stoljeća. Proširi li se pokret necijepljenja, moći ćemo za par godina računati na pomor dojenčadi od bolesti za koje većina više ni ne zna - a ne zna radi opće sigurnosti koju je donijelo cijepljenje. Zasad su to tek deseci slučajeva godišnje te pokoja sitna epidemija, ali pokret jača. Slično iglostrašljivcima (nakon kraćeg razmišljanja, zaključio sam da su vođe pokreta necijepljenja zapravo kukavice koje se boje uboda igle), i homeopati ubiru žrtve. Samo u Velikoj Britaniji godišnje nekoliko desetaka ljudi umre od razmjerno lako izlječive malarije zato jer se nije liječilo. Umjesto da se nakrkaju kininom, ljudi odu svom homeopatu koji im dade čarobnu vodicu ne upozorivši pacijenta da potencijalno smrtonosne bolesti treba liječiti pravim lijekovima, kod pravih liječnika. Kreacionisti, suluda krščanska sljedba uglavnom protestantske naravi, koja nikad nije probavila šesti osnovne, također su sve glasniji. Izvorno vezani za Zapad, naročito SAD, gdje su prije par godina krenuli nasilno (srećom i neuspješno) izbacivati evoluciju iz škole, sve su glasniji i u Hrvatskoj. Nedavno se našao nekakav katolički časopis koji nudi novčanu nagradu za dokaz evolucije i nastanak života iz nežive tvari. Cilj je, naravno, odbiti sve dokaze (kako je točno nastao život iz smjese svega i svačega što je bilo na mladoj Zemlji zapravo ni ne znamo, samo znamo da je dugo trajalo i išlo ka kompliciranim autokatalizama i sve većim molekulama) i potom glasno tvrditi da dokazâ nema. Činjenica da su to katolici (Rim već odavno priznaje evoluciju, mudro se povlačeći k onomu svijetu, tradicionalno nedostupnom ičemu osim mašte) dodatno brine jer bi to značilo radikalizaciju razmjerno pristojne religije. A što će biti kad u ovoj rastrojenoj državi netko krene gurati kreacionizam u škole, strah me i pomisliti. Dosad je apsolutno svaka glupost prošla, od nepotrebnih predmeta pa do smanjenja ili čak gašenja potrebnih. Prije osamdesetak godina otvoreno se govorilo da se u škole uvedu mineralogija i astronomija, danas se naprednom idejom drži sjedinjavanje matematike, fizike, kemije i biologije u prirodoslovlje. Naravno, uz redukciju gradiva. Izgleda da je svijetla budućnost doživjela pad napona, kao zagrebački tramvaji. |
21.01.2011., petak
Gdje je nestao devin poj?
|
Pustinjska bića oduvijek su fascinirala ljude svojim prilagodbama. Biljke su razvile iznimno dugo korijenje kako bi doprle i do najneznatnijih tragova vode, tvrdu pokožicu i dlake na listovima da spriječe isušivanje te bodlje i razne tvari jakih mirisa i okusa, a ponekad i otrove ili psihotike kako bi odbile biljoždere. Životinje također paze na svaku kap vode. Kukci piju kapljice rose u ranu zoru, što je mnogima jedini izvor vode, a za najveće žege skrivaju se pod kamenjem ili u pijesku, neki skočimiševi ne luče mokraću, već vlažnjikave kristale ureje, pustinjske lisice imaju velike uši kako bi se lakše ugrijale, deve mogu popiti ogromne količine vode kad nalete na oazu (dio te vode sprema se posvuda po organizmu, a preko polovice ide u grbu koja tad nabubri), ne osjećaju bol u ustima da bi lakše jele bodljikave biljke, mogu zatvoriti nosnice kako im pijesak ne bi ulazio u pluća itd. Jedna od manje poznatih prilagodbi pustinjskim uvjetima je potpuni nestanak glasa. Manje je poznat iz jednostavnog razloga. Ono čega nema teško je primijetiti (slično je i kod srna, samo uzgajatelji i lovci znaju da srne jedine od dvopapkara nemaju rogova). Tako arapski devodršci uvijek iznova moraju objašnjavati turistima da deve mogu gledati, dirati, mirisati, ali ne i slušati. Naprosto, u svijet van pustinjskih kultura dopiru obično samo fotografije, a na takvima se zvukovi ne mogu vidjeti, pogotovo tek ne nedostatak istih. U filmovima se pak u pravilu koriste zvučne kulise, a opće je poznato da filmaši u žaru stvaralaštva često posve zaborave na implikacije stvarnosti. Zato ne treba čuditi povremeno rzanje ili muklo meketanje što ga deve znadu izvoditi u filmovima s istočnjačkom tematikom. Stvarnost, po svojem dobrom običaju, ne mari za to što ima u filmovima pa deve uživo sigurno nećete čuti, osim možda po topotu stopala ili flatulenciji. Razlog devinskoj šutljivosti nije pretjerano misteriozan i pripada već spomenutim prilagodbama pustinjskom životu. Kao što se dade naslutiti, drevni preci deva mogli su se glasati kao i sve ostale savanske životinje, a od bližih srodnika kapibare su također zadržale glas. Prijelazni oblici prema bezglasnima (naravno, nisu nađeni ostaci glasnica, nego je njihovo prisustvo procijenjeno na osnovu oblika vratnih kralježaka, lubanje i femura) počinju se nalaziti u ranom kvartaru, uporedo s pojavom velikih pustinja na obratnicama. Preciznije, nađeno je da se savanske pradeve postupno razdvajaju na pustinjski i savanski oblik, od kojih je potonji izumro prije oko dvadeset tisuća godina, možda i djelovanjem ljudi. Pustinjski se oblik raširio diljem buduće Sahare i Arapskog poluotoka te po središnjoj Aziji gdje obitava i danas, s tim da je tokom kambrija došlo do cijepanja na azijsku i afričku vrstu. Uglavnom, prema fosilima se vidi postupan prijelaz prema nestanku glasnica, ali to ne daje razlog. Na to pitanje odgovor pak daje moderna znanost. Još je davno primijećeno da u karavanama deve padaju u neku vrstu transa. Kretnje im postaju ujednačene, disanje se lagano uspori, a oči budu gotovo zatvorene. Zato je goničima ponekad problem naglo zaustaviti devu, što prilikom dolazaka karavana u gradove znade uzrokovati dosta poteškoća, pogotovo ako su ulice zavojite. Mjerenjima moždane aktivnosti teza o transu je i potvrđena. Tokom duljih kretanja aktivnost moždane kore pada na desetak posto, a „budni“ ostaju tek osnovni sustavi te područja za motoriku. Daljnjim promatranjima također je utvrđeno da disanje nije samo usporeno, već i slijedi ritmiku kretanja tako da dio energije potrebne za udah i izdah dolazi od pritiska prednjih nogu na prsni koš. Zbog toga se uspostavlja tzv. cirkularno disanje (nije stvarno kružno jer bi se onda deva ugušila, ali dio zraka stvarno prelazi iz jednog plućnog krila u drugo) koje osim uštede energije donosi i nešto veće iskorištenje kisika. Da bi se takvo disanje moglo normalno odvijati, unutrašnjost dušnih puteva mora biti što jednoličnija i prostranija što znači da su glasnice nepoželjne. Posljedično, devama su evolucijom glasnice gotovo potpuno zakržljale i svele se na neznatna zadebljanja ponad jednjaka. Zato deva, želi li svom gazdi nešto poručiti, mora mjesto vike rabiti neko priručno sredstvo poput pljuvanja, frktanja ili udaranja nogom ili repom. Ostaje još moguće pitanje kako deve međusobno komuniciraju, ali ono je zaista suvišno. Glas je samo jedno od sredstava komuniciranja, a ostala su devama itekako na raspolaganju. Da ne zaboravim odgovoriti na pitanje iz prošlog naslova, dobiti sanduk od matičarke ne znači ništa. Samo sam našao formulu za smišljanje fraza (povod je bio stvaran događaj kad smo od jedne matičarke dobili sanduk). Toliko je jednostavna da ću, mjesto da vam ju otkrijem, dati još par primjeraka smišljenih ovaj čas: vaditi bodlje dikobrazu sušiti najlonke na radijatoru preveslati Savu poprijeko probuditi se navečer jesti kruh s krumpirom gledati dječji program I da, tekst o devama sam izmislio prije desetak mjeseci. Nemojte mu previše vjerovati. |
14.01.2011., petak
Što znači dobiti sanduk od matičarke?
|
Po svom dobrom običaju prazna mi je opet glava. Nikakova sad ideja u njojzi ne obitava. To me onda pravo tjera lažistihove da pišem i suvisle misli iz njih (ako dođu) da izbrišem. Tako nešto sad i radim trudeći se da potraje barem tri strofe. - Promašaj. Bilo je namjerno. - Namjera se vrlo često koristi kao izgovor za neuspjele misaone produkte. Kao, nije da ja ne mogu podići onu kamenčugu od pola tone, samo mi se neće jer ne znam kamo ju poslije metnuti. Tako nešto sad i radim trudeći se da potraje barem tri-četiri strofe, koliko već mašta daje. Usput još i dodam malo svojeg lažnog dijaloga tako da se lakše skrije moja unutrašnja sloga. - Da, da. Sad ćemo malo tvrditi da smo zdrava osoba. Nadam se da ti je jasno da se ponašaš u skladu s onim što sam metnuo u stihove. - Mislim da je svakom jasno da se praviš da se praviš kako bi ispalo da se ne praviš makar se u stvari samo praviš. Ne razumijem gornju rečenicu. - Zašto si ju onda napisao? Tako, sviđa mi se konstrukcija. Na kraju još jednu strofu napišem tek radi reda i nekakav crtić stavim pa tko hoće, nek' pogleda. |
