...in patria sua
30.12.2010., četvrtak
Kako je završila prva drekada trećeg drišćućljeća, bez drugih priča, a sad invertirajte.
|
Prije deset godina bio sam desetljeće mlađi, nešto dekamilimetara niži i manje opterećen masom podataka u glavi. Bio sam i daleko ugodnije društvo jer sam se nebrijao radi nepotrebe, a ne radi nemara, a i jer nisam običavao govoriti ako me se nije barem dvaput pitalo. Danas ušutim ako mi se dvaput rekne da šutim. No, svatko s darom ekstrapolacije već je tada trebao znati da će moja pojava jednog dana polučiti dičnog junaka poznatog najviše po tomu što mi je na nekom raskršću kroz lijevo plućno krilo protjerao glogov kolac. (Junaci su općenito poznati i po vrlo sporom mozgoradu tako da računam na brzo ozdravljenje i mnogo donirane krvi.) - Inače više voliš vukodlačne fore. Meci su meci (ne metci, medci ili mecci). Srebro je skupo, ali više cijenim glavu van torbe. U torbu se stavljaju zanimljivi kamenčići koje nađem okolo. Također u nju ide i nedefiniran broj knjiga i bilježnica koje mi, osim dvije ili tri časne iznimke, a ne sestre, ne trebaju, kišobran koji nije izišao van otkad je unutra završio, digitron koji mnogi zovu kalkulatorom, a ja nikako, indeks koji bi inače bio izgubljen, digitalni fotoaparat neotporan na udarce, pisalnica, a ne pernica, makar možda prije svaštarnica i još par stvari koje pristojni ljudi zovu smećem. Uglavnom, već neko vrijeme pokušavam dokučiti kako mi je tekao misaoni razvoj. - Dobar dio si sam zapisao. Pročitaj. To je posvuda, ne da mi se tražiti. - Poanta je, naravno, u tomu da on za neke detalje itekako zna kako su išli i pokušava ih izbaciti iz glave. - A opće je poznato da se mudri ljudi dijele u dvije sorte, mudre izvana i mudre iznutra. Što je s onima koji su mudri negdje između? - Ne obrušavaj se na rečenicu koja ionako ničemu ne služi. - Možda bolje da se onda obruši. Kad se zakače, survat će se u ponor kao Balrog i Gandalf i neće smetati barem pola knjige. - To je bio cilj, ali sad si ga pokvario. Rekavši mu samo "ne", bez ikakve argumentacije, mogli smo ga navesti da postupi suprotno savjetu i zbilja ga se riješiti. Sad kad zna otkud to "ne", radije će ostati ovdje i smetati. - Rekao bih da mu ide sasvim lijepo, otišli smo od niti daleko daleko. - A ne daleko daleko daleko? - Da si odmah maknuo tu crticu! - Kakva nepristojnost! Zbilja vas ne kužim. Zašto ja ne bih smio imati crticu? - Proglasio si se za vanjsku ličnost i moraš slijediti barem nekakva pravila. A pravilo je da ti nemaš crticu kako bi naletioci mogli znati tko se javlja. A kako da razlikuju jednu crticu od druge? - Za tim nema potrebe. Tehnički smo svi mi samo glasovi u tvojoj glavi i kao takvi trajemo samo dok ti nešto drugo ne padne na pamet. A sad opet o razvoju. Kad ga pokušavam pojmiti, miješaju mi se dvije dosta suprotne slike: degeneracija i izvlačenje iz blata. S jedne strane sam se u par pubertetskih godina iz djeteta fasciniranog vanzemaljcima, duhovima i bajkama (iza kojih vidi fantastičnu stvarnost) pretvorio u nešto starije dijete koje voli bajke, ali iza njih uvijek vidi ljude. S druge strane sam iz bića sposobnog svoje ideje pretvoriti u štoliveć, makar i nakon višesatnog posla, postao takva lijenčina da više ni izgovore ne smišljam. Jednostavno uočavam da vrijeme na prednjim udovima ima kožnate opne i obilato se služi atmosferom kao medijem za kretanje. - Dakle, vrijeme-šišmiš, a ne vrijeme-ptica. Ptice su ofucane, šišmiši nisu. - Podla laž usmjerena protiv bezdlakih toplokrvnjaka. Sad vi mene skrećete s priče. - Eh, skretanje. - Daklem, otkad zna pisati, ovaj lik piše. A piše koješta. Spoznavši da se riječi mogu pisati ili govoriti kao rimovani stihovi, počeo je intenzivno (preciznije, intenzivno je bilo jednu večer, nakon toga svake godine nešto malo) stvarati takve. S druge strane, nije nikad došao do ideje da bi to trebalo imati i nekakvog smisla. Zato se bilježnicu u kojoj je većina tih tvorbi ne usudi otvoriti, a ono što je u glavi pokušava zaboraviti. Koju godinu poslije stihoklepne manije prebacio se na rečenice i počeo dnevničiti. Prvo je dnevničenje bilo obično bilježenje vremena, ali s pojavom lijenosti vremenopis je propao, kao i drugi njegov pokušaj. No, počeo je onda bilježiti ideje. Iz njih se sasvim lako dade vidjeti što je to stvorenje mislilo. Ne nužno. Kad god nešto pokušam zapisati kao rečenicu, uočavam da su mi riječi pregrub opis za ono što sam si zamislio. Zato ih i koristim tako mnogo. - Uglavnom, itekako je moguće naći kako je tekao misaoni razvoj. Crtični (ne crtićni) dnevnik postoji godinama i samo treba proći kroz njega kako bi se vidjelo što je bilo preokupacijom u nekoj razvojnoj fazi. One ranije se pak mogu rekonstruirati iz izoliranih tekstova i pokušaja pametovanja iz osnovne škole. No, cilj naše osobe nije znati nego osjećati se ugodno u vlastitoj koži. A to nije trivijalno kad znaš da si bio i ostao budala. Alkohol čuda radi. - A najbolji trik je kad odjednom shvatiš da umjesto jetre imaš nekakvu melasu. Mogu i na indole. - To je vrlo ireverzibilan put. A vidio si kamo vodi. (Za neupućene, Drago Plečko je diplomirao ili magistrirao na indolima. Dakle, nekad je bio kemičar, što će reći samo polulud.) Ostaje mi status quo. - To se zove opiranje odrastanju. Morat ćeš se jednog dana odreći plišanih medvjedića. Ja uopće nemam plišanih medvjedića. Nikada i nisam. I vi to dobro znate. - Imaš apstraktne. Pričaš si priče otkad znaš govoriti. - Jedan izlaz ti je da počneš drugima pričati priče. A što sad radim? - Jedina si osoba koja ovo iole razumije. Ako hoćeš pričati drugima, moraš početi razmišljati o suvisloj konstrukciji. - I o suvislim temama. Groteskni humor i asocijacije s krajevima koji se međusobno nikad vidjeli nisu jednostavno ne prolaze. Ali takvu vrstu literature i sâm čitam. Obične priče su obične. Ne shvaćam zašto bi netko deset puta pratio hoće li se Dibelmir i Santirona na kraju vjenčati, samo svaki put s različitim imenima, različitim imenima negativaca i sporednijih likova te različitim terijerima. - Prvo, takvih ljudi ima jako malo. Nakon par godina blogopisanja i mukotrpnog traganja metodom čekanja ti svoje nalaze možeš prebrojiti na prste jedne ruke, možda i nakon nesreće s pilom. Drugo, pisci koje čitaš jesu munjeni, ali itekako suvisli. Divergiranje im je sporedna pojava, a ne sama srž priče. - Ako je srž divergiranje, onda tehnički nemamo srži. - Svejedno, činjenica je da ovakav tekst nije probavljiv. Vanjski lik nam mora početi pisati tekstove s glavom i repom. - Znači o životinjama? - Mislio sam da smo se dogovorili tko ima pravo na crticu. Inače, ja pišem i tekstove koji imaju smisla. - Da, šaka nečega što je žanr za sebe i jedan tekst o stvarnom svijetu u zadnjih godinu dana. - Ajmo mu uvaliti novogodišnju odluku. Ako bude na blogu, bit će ga sram ne izvršiti istu. - Bojim se da to neće uspjeti. Ništa ga ne može natjerati na rad osim jasne obaveze. A tko smo mi da stvorimo obavezu. - Kako bilo. Napisat ćeš one tri priče s mrtvim pticama koje čekaju pola godine. Pokupit ćeš stare časopise i pismeno usporediti tadašnje reklame s današnjima. Skuhat ćeš spojeve koji čekaju na to dvije godine. Počet ćeš i druga dva faksoposla prije nego što postanu neodgodive obaveze. Dovršit ćeš lažičlanke i laživijesti. Skupit ćeš blogoslikomaterijale na jedno mjesto. Uredit ćeš si rebuse i početi objavljivati što valja. Uredit ćeš kućni laboratorij. Organizirat ćeš si knjige. Napravit ćeš barem jedno suvislo predavanje koje inače ne bi morao. Riješit ćeš ispit koji čeka mjesecima i uredno spremiti predstojeće. Ima dosta toga. - Skoro sve je već trebalo biti gotovo. Za osobe izvan moje glave evo jedan lijepi crtić koji je, za razliku od mojih tekstova, potpuno razumljiv i jednostavan. Ono na što ću se natjerati direktnim putem jest par ideja koje sam ne znam pretvoriti u priče, ali možda kojem boljem pripovjedaču posluže kao inspiracija. To nagodinu. P.S. Sretnu novu vam neću poželjeti, nego prije problemâ i nesreće koliko god možete podnijeti. Razlozi su posve sebični. Nesretni ljudi stvaraju prekrasne stvari. Sretni ne rade ništa. A meni draže kad mi blogodruzi nešto pišu. |
18.12.2010., subota
Držanje ideje za rep ne mora biti pretjerano praktično, ali barem je izvjesno da neće skoro pobjeći.
|
VPOZORILO: ZADNJI ODLOMAK VAM SE NEĆE DOPASTI. - Može se ideja učiniti kakvim gušterom pa ti ostaviti rep, a sama odmagliti, ako ne i otkišiti. U tom ću se slučaju poslužiti blagodatima mislenog kloniranja ili barem determinacije i lako odrediti što je bio ostatak repa pa kad-tad uhvatiti cijelu ideju. - To više neće biti ista ideja. Ista ideja općenito nije ista ideja, ali sve bitne osobine su iste, a više od toga ni ne trebam. Neću sad kukati radi par zareza. Kao što se može vidjeti, nakan sam baviti se onim što sam sanjao ter interpretacijama tih noćomislina. - Ovo je inače vrlo maglovita aluzija na uvodne scene epizoda serijala "Look around you". Daklem, uz malo dobre volje i nešto više mašte, ja mogu ustvrditi da sam u par navrata odsanjao stvari koje su se kasnije dogodile. Najranije čega se sjećam bio je nekakav san u kojem sam vidio nimfu (kakadua) koju smo tada imali kako leti od krova do krova, a mi (članovi obitelji) idemo za njim ne bismo li ga vratili u kavez. Nimfa je iza tog sna zbilja pobjegla i neko vrijeme kriještala okolo (inače je znala biti i muzikalnija, jer ju je stric jednom čuo kako fućka nešto iz Seviljskog brijača) da bi se pred kraja dana vratila u kavez. Par tjedana kasnije opet je pobjegla (oba puta izbacivši iz okvira kutijicu za hranu, što govori o inteligenciji životinja i gluposti njihovih nazovivlasnika), ali tada se nije vratila, već smo čuli da je na drugom kraju sela. Nismo bili previše tužni jer je tako došla i do nas. Očito ptica eksperimentatorica. Nedugo poslije sanjao sam police pune mrtvih papiga. Negdje u to vrijeme smo nabavili dvije tigrice koje su razmjerno brzo naučile spavati na leđima tako da mi se i taj san ostvario. - Prosto za ne povjerovati. Imaš papigu i sanjaš o papigi. To je jednako nevjerojatno kao i da imaš mačke i sanjaš o mačkama. Ja imam mačke i sanjam ponekad mačke. - Pogledaj malo elemente svog sna. Nimfa (možda i nimf, ali nisam mujoj se nikad zagledavao među noge) je vrlo nerado bila u kavezu i očito bila dovoljno inteligentna da iz njega izađe kad joj se prohtije. O tomu si možda i koji put razmišljao dok je letjela po kući. Let po kući spojiš s time da povremeno gledaš ptice koje lete po vani i slijeću na jedina logična mjesta - drveće i krovove. A, gle čuda, tamo je bila i papiga iz sna. A ako i nisi po danu, sigurno jesi po noći. Drugi san je još jednostavniji. One tigrice općenito niste držali u najboljem stanju i nije bilo pretjerano čudo da su odselile na vječna gnijezdišta. Jedva da ste znali što te ptice jedu - misao vodilja je bila da će pojesti ono zrnje koje im je po volji, a ostatak ostaviti. I opet, ako o tomu nisi po danu mislio, tvoj mozak sigurno je to u nekoj noći povezao. A to često bude prije samih događaja. Iza toga su se samo još trebali dogoditi pa da snovima pridaš nekakvo značenje. Dobro, lako za domaće stvari, ali prije koji tjedan sam sanjao da stojim pred svojom kućom koja se urušila valjda u nekakvu rupu i mislim kako ću izvući svoje stvari van. I onda, svakako nakon tog sna, čujem kako se negdje u Bosni urušila jedna kuća u rupu pri čemu je dvoje ljudi poginulo. - Zbilja se nadam da tvoj jedini cilj jest (i)zazivanje tumačenja. Ti si vezan za starudije koje dovlačiš kući i već ti je više puta pala na pamet misao o gubitku istih. Misao o gubitku članova uže obitelji jedva drži svoje prvo mjesto. - Haha, misao o gubitku nečega razmišlja o vlastitom gubitku nečega. - Molim lijepo, mene to uopće ne brine. Istina, moja pozicija dosta govori o zdravlju moje šire osobe. Šire osobe? Ovo je svakako najbahatije što sam od vas dosad čuo. One žešće izjave sam, barem zasad, skloniji zvati ironičnima. - Ometate moje tumačenje. Upadanje u riječ je svakako najružniji način rasprave. Da se vratim snu, ideja o gubitku nečega nije nova pa njezina pojava u snu jednostavno ne može čuditi. Drugi dio, srušena kuća također nije nov. Svakih par mjeseci do tjedana pojavi se nekakva vijest o tomu kako se nešto urušilo. Bilo je par takvih slučajeva iz Njemačke koja je dosta izrešetana rudnicima, zatim iz Srednje Amerike gdje su pak gradovi građeni na terenima koje voda donosi i odnosi pa ponekad ostanu poneke zgrade iznad šupljina. Ti čitaš takve vijesti i tražiš uzroke. Kad zaspiš, upale se mehanizmi za sortiranje doživljaja, što ti doživljavaš kao snove. Oni obrade sve što si ti doživio ili pomislio. Naglasak je na onim stvarima koje su češće ili su dobile više pažnje. Rupe su te impresionirale pa su upale i u neki od konkretnih filmova. Inače, svrha tih filmova je trening davanja smisla. Smisao pak nije ništa nego povezivanje različitih stvari ili uklapanje nečega u već postojeće slike. U stvarnom svijetu to radimo tako da nas i drugi razumiju, ali mozak sâm nema tih ograničenja pa često radi asocijacije koje budnima djeluju savršeno suludo. K tomu, mozgu je vrlo bitna i vremenska povezanost poradi koje se zajedno mogu naći i potpuno različite stvari, poput npr. kuća koje su se urušile i tvoje brige za vlastite drangulije. I onda, par tjedana kasnije, pojavi se još jedna takva vijest i ti onda misliš kako si nešto pogodio. Ili se samo praviš, dopustit ću i tu mogućnost. - Razmjerno slično će biti i kad umre netko iz obitelji. Ljudi često sanjaju smrti bližnjih jer se boje za njih, pogotovo ako su već stari ili vode riskantan život ili tek tako jer im dođe. A ljudi općenito imaju rok trajanja, samo što im nigdje ne piše. Tako da se svaki san o smrti nužno ostvari. I onda netko poveže san i događaj iza čega obično krene povezivati i detalje ter tumačiti to kao nešto što ne može biti slučajno. No, slučajnost u stohastičkom eksperimentu nije isto što i slučajnost kakvu proizvode ljudi. Vjerojatnost da pogodimo na lotu ako zaokružujemo redom brojke od jedan do sedam ista je kao i za bilo koji drugi izbor brojki, ali te brojke nitko neće zaokružiti jer će reći da je tako nešto nevjerojatno. A stvar je samo u tomu da nam besmislene slučajnosti djeluju manje čudno. - Vratimo se smrtima. Ljudi rijetko umiru na čudne načine. Većina će umrijeti radi srca ili kakvog tumora, nešto manje u kakvoj nesreći ili nasilju, a dalje su vjerojatno brojke vrlo sitne i ima ih jako puno. K tomu, o najčešćim smrtima najčešće čujemo pa onda i najčešće sanjamo tako da ne čudi da mnogi pogode od čega će tko umrijeti. Jednostavno igraju na sigurne ishode. Što se drugih detalja tiče, opet bi se analizom pojedinih slučajeva moglo naći da te stvari i nisu bile tako nevjerojatne, kao i to da je u snu bila hrpa detalja koji se uopće nisu ostvarili. O podsvjesno iskrivljenim sjećanjima da ne govorim. Naše pamćenje je maglovita beštija i voli poprimati razne oblike. Da. Meni se često dogodi da tvrdim da nešto nikad nisam rekao. Problem nastupi u času kad vidim to napisano ili, još gore, nasnimljeno. - E, samo što ti imaš nas da te upozorimo kad blebneš kakvu glupost, a mnogi ljudi su zakinuti za tu blagodat pa će uredno zanemariti mogućnost da su si nešto umislili. I evo ti onda vidovitih na tone, svetaca i više, a o likovima koji će radije tvrditi da su putovali kroz vrijeme nego priznati da imaju bujnu maštu da ne pričam. - Tih zadnjih ima najmanje. - Zato su vrlo glasni. Zašto ih ne ignorirati? - Nekad dospiju u medije i utječu na opće obrazovanje. Kvare ljudima sliku stvarnosti. Mislim, lijepo je živjeti u bajci, ali bajke nisu jestive niti liječe upalu pluća. Što me konačno vodi do Ivice i Marice. Naime, bajka je malčice iskrivljena verzija sljedećeg događaja. Dvoje izgladnjele djece našlo se u nekakvoj šumi tražeći bilo što jestivo. I tako nađoše nešto bobica, među ostalim i bunike. Što od gladi, što od bunike djeca su počela halucinirati i našla se tako pred nekakvom kućicom u kojoj je živjela nekakva baba koja je u slobodno vrijeme zabludjelim djevojkama i ženama uklanjala one male stvarčice što prijete za tri četvrtine godine postati ljudima. U svom bijednom stanju navalili su trgati s kuće sve što im se činilo jestivim, a toga je bilo puno, jer je baba dosta pazila na izgled kućice. U nekom času baba je shvatila da se nešto čudno događa pa izašla van. Djeca su u njoj odmah prepoznala đavla himself, a možda i mastan zalogaj bolji od komadâ drveta i suhih tikvi povješanih okolo. Ubivši babu golim rukama i pojevši nešto sirove ljudetine, djeca su se zaputila na počinak. Drugi dan je za djecu bio stravičan, što zbog glavobolje i mučnine, što zbog raskomadane lešine ispred kuće, što zbog povezivanja to dvoje u slijed događaja. No, glad je sad bila prošlost i budućnost. Babu samo treba zakopati i šutjeti o svemu. No, ljudi vrlo nerado šute. Radije će lagati nego šutjeti. Zapravo, živo bi me zanimalo kako je stvarno nastala bajka, kao i je li moja obrada prva takva (da ima pornografskih obrada, uopće ne sumnjam, vidjeh u svoje dane talijansku Snjeguljicu). Ako jest, svijet će kroz koju godinu biti bogatiji za još jednu gadnu priču. |
04.12.2010., subota
Uopće nisam sumnjao da ću zaboraviti naslov.
|
A zaboravio sam i što sam točno htio pisati. - Nisi. Nisi uopće znao što bi pisao. Ajmo onda crtiće. A kad sam već kod crtića s moralnom poukom, ne mogu ne nepreskočiti sljedeći: Što me odmah vodi do još jedne epizode istog seri jala: Tko tu nađe moralnu pouku, neka mi istu i objasni, a ja ću dotičnoj osobi u zamjenu objasniti kako funkcioniraju žene i kompjuteri. Idući crtić kojeg sam se sjetio zove se Na kraju zemlje. Sad sam već sasvim lijepo otežao učitavanje bloga pa ću prestati s crtićima. I to uprkos praznovjernom strahu od parnih brojki. - Čijem? Onda ne praznovjernom strahu, već umjerenoj nesklonosti. - Čijoj? Onda ne umjerenoj nesklonosti, već sklonosti onim drugim brojkama. - Čijoj, pobogu? Pa nije bilo konotacije u pitanju. Činilo mi se da je. - Izbjegavaš odgovor. U času kad je izbjegavanje odgovora konstantirano, slijedi otvoren rat. - Odi spat. Idem! |
