...in patria sua
30.12.2010., četvrtak
Kako je završila prva drekada trećeg drišćućljeća, bez drugih priča, a sad invertirajte.
|
Prije deset godina bio sam desetljeće mlađi, nešto dekamilimetara niži i manje opterećen masom podataka u glavi. Bio sam i daleko ugodnije društvo jer sam se nebrijao radi nepotrebe, a ne radi nemara, a i jer nisam običavao govoriti ako me se nije barem dvaput pitalo. Danas ušutim ako mi se dvaput rekne da šutim. No, svatko s darom ekstrapolacije već je tada trebao znati da će moja pojava jednog dana polučiti dičnog junaka poznatog najviše po tomu što mi je na nekom raskršću kroz lijevo plućno krilo protjerao glogov kolac. (Junaci su općenito poznati i po vrlo sporom mozgoradu tako da računam na brzo ozdravljenje i mnogo donirane krvi.) - Inače više voliš vukodlačne fore. Meci su meci (ne metci, medci ili mecci). Srebro je skupo, ali više cijenim glavu van torbe. U torbu se stavljaju zanimljivi kamenčići koje nađem okolo. Također u nju ide i nedefiniran broj knjiga i bilježnica koje mi, osim dvije ili tri časne iznimke, a ne sestre, ne trebaju, kišobran koji nije izišao van otkad je unutra završio, digitron koji mnogi zovu kalkulatorom, a ja nikako, indeks koji bi inače bio izgubljen, digitalni fotoaparat neotporan na udarce, pisalnica, a ne pernica, makar možda prije svaštarnica i još par stvari koje pristojni ljudi zovu smećem. Uglavnom, već neko vrijeme pokušavam dokučiti kako mi je tekao misaoni razvoj. - Dobar dio si sam zapisao. Pročitaj. To je posvuda, ne da mi se tražiti. - Poanta je, naravno, u tomu da on za neke detalje itekako zna kako su išli i pokušava ih izbaciti iz glave. - A opće je poznato da se mudri ljudi dijele u dvije sorte, mudre izvana i mudre iznutra. Što je s onima koji su mudri negdje između? - Ne obrušavaj se na rečenicu koja ionako ničemu ne služi. - Možda bolje da se onda obruši. Kad se zakače, survat će se u ponor kao Balrog i Gandalf i neće smetati barem pola knjige. - To je bio cilj, ali sad si ga pokvario. Rekavši mu samo "ne", bez ikakve argumentacije, mogli smo ga navesti da postupi suprotno savjetu i zbilja ga se riješiti. Sad kad zna otkud to "ne", radije će ostati ovdje i smetati. - Rekao bih da mu ide sasvim lijepo, otišli smo od niti daleko daleko. - A ne daleko daleko daleko? - Da si odmah maknuo tu crticu! - Kakva nepristojnost! Zbilja vas ne kužim. Zašto ja ne bih smio imati crticu? - Proglasio si se za vanjsku ličnost i moraš slijediti barem nekakva pravila. A pravilo je da ti nemaš crticu kako bi naletioci mogli znati tko se javlja. A kako da razlikuju jednu crticu od druge? - Za tim nema potrebe. Tehnički smo svi mi samo glasovi u tvojoj glavi i kao takvi trajemo samo dok ti nešto drugo ne padne na pamet. A sad opet o razvoju. Kad ga pokušavam pojmiti, miješaju mi se dvije dosta suprotne slike: degeneracija i izvlačenje iz blata. S jedne strane sam se u par pubertetskih godina iz djeteta fasciniranog vanzemaljcima, duhovima i bajkama (iza kojih vidi fantastičnu stvarnost) pretvorio u nešto starije dijete koje voli bajke, ali iza njih uvijek vidi ljude. S druge strane sam iz bića sposobnog svoje ideje pretvoriti u štoliveć, makar i nakon višesatnog posla, postao takva lijenčina da više ni izgovore ne smišljam. Jednostavno uočavam da vrijeme na prednjim udovima ima kožnate opne i obilato se služi atmosferom kao medijem za kretanje. - Dakle, vrijeme-šišmiš, a ne vrijeme-ptica. Ptice su ofucane, šišmiši nisu. - Podla laž usmjerena protiv bezdlakih toplokrvnjaka. Sad vi mene skrećete s priče. - Eh, skretanje. - Daklem, otkad zna pisati, ovaj lik piše. A piše koješta. Spoznavši da se riječi mogu pisati ili govoriti kao rimovani stihovi, počeo je intenzivno (preciznije, intenzivno je bilo jednu večer, nakon toga svake godine nešto malo) stvarati takve. S druge strane, nije nikad došao do ideje da bi to trebalo imati i nekakvog smisla. Zato se bilježnicu u kojoj je većina tih tvorbi ne usudi otvoriti, a ono što je u glavi pokušava zaboraviti. Koju godinu poslije stihoklepne manije prebacio se na rečenice i počeo dnevničiti. Prvo je dnevničenje bilo obično bilježenje vremena, ali s pojavom lijenosti vremenopis je propao, kao i drugi njegov pokušaj. No, počeo je onda bilježiti ideje. Iz njih se sasvim lako dade vidjeti što je to stvorenje mislilo. Ne nužno. Kad god nešto pokušam zapisati kao rečenicu, uočavam da su mi riječi pregrub opis za ono što sam si zamislio. Zato ih i koristim tako mnogo. - Uglavnom, itekako je moguće naći kako je tekao misaoni razvoj. Crtični (ne crtićni) dnevnik postoji godinama i samo treba proći kroz njega kako bi se vidjelo što je bilo preokupacijom u nekoj razvojnoj fazi. One ranije se pak mogu rekonstruirati iz izoliranih tekstova i pokušaja pametovanja iz osnovne škole. No, cilj naše osobe nije znati nego osjećati se ugodno u vlastitoj koži. A to nije trivijalno kad znaš da si bio i ostao budala. Alkohol čuda radi. - A najbolji trik je kad odjednom shvatiš da umjesto jetre imaš nekakvu melasu. Mogu i na indole. - To je vrlo ireverzibilan put. A vidio si kamo vodi. (Za neupućene, Drago Plečko je diplomirao ili magistrirao na indolima. Dakle, nekad je bio kemičar, što će reći samo polulud.) Ostaje mi status quo. - To se zove opiranje odrastanju. Morat ćeš se jednog dana odreći plišanih medvjedića. Ja uopće nemam plišanih medvjedića. Nikada i nisam. I vi to dobro znate. - Imaš apstraktne. Pričaš si priče otkad znaš govoriti. - Jedan izlaz ti je da počneš drugima pričati priče. A što sad radim? - Jedina si osoba koja ovo iole razumije. Ako hoćeš pričati drugima, moraš početi razmišljati o suvisloj konstrukciji. - I o suvislim temama. Groteskni humor i asocijacije s krajevima koji se međusobno nikad vidjeli nisu jednostavno ne prolaze. Ali takvu vrstu literature i sâm čitam. Obične priče su obične. Ne shvaćam zašto bi netko deset puta pratio hoće li se Dibelmir i Santirona na kraju vjenčati, samo svaki put s različitim imenima, različitim imenima negativaca i sporednijih likova te različitim terijerima. - Prvo, takvih ljudi ima jako malo. Nakon par godina blogopisanja i mukotrpnog traganja metodom čekanja ti svoje nalaze možeš prebrojiti na prste jedne ruke, možda i nakon nesreće s pilom. Drugo, pisci koje čitaš jesu munjeni, ali itekako suvisli. Divergiranje im je sporedna pojava, a ne sama srž priče. - Ako je srž divergiranje, onda tehnički nemamo srži. - Svejedno, činjenica je da ovakav tekst nije probavljiv. Vanjski lik nam mora početi pisati tekstove s glavom i repom. - Znači o životinjama? - Mislio sam da smo se dogovorili tko ima pravo na crticu. Inače, ja pišem i tekstove koji imaju smisla. - Da, šaka nečega što je žanr za sebe i jedan tekst o stvarnom svijetu u zadnjih godinu dana. - Ajmo mu uvaliti novogodišnju odluku. Ako bude na blogu, bit će ga sram ne izvršiti istu. - Bojim se da to neće uspjeti. Ništa ga ne može natjerati na rad osim jasne obaveze. A tko smo mi da stvorimo obavezu. - Kako bilo. Napisat ćeš one tri priče s mrtvim pticama koje čekaju pola godine. Pokupit ćeš stare časopise i pismeno usporediti tadašnje reklame s današnjima. Skuhat ćeš spojeve koji čekaju na to dvije godine. Počet ćeš i druga dva faksoposla prije nego što postanu neodgodive obaveze. Dovršit ćeš lažičlanke i laživijesti. Skupit ćeš blogoslikomaterijale na jedno mjesto. Uredit ćeš si rebuse i početi objavljivati što valja. Uredit ćeš kućni laboratorij. Organizirat ćeš si knjige. Napravit ćeš barem jedno suvislo predavanje koje inače ne bi morao. Riješit ćeš ispit koji čeka mjesecima i uredno spremiti predstojeće. Ima dosta toga. - Skoro sve je već trebalo biti gotovo. Za osobe izvan moje glave evo jedan lijepi crtić koji je, za razliku od mojih tekstova, potpuno razumljiv i jednostavan. Ono na što ću se natjerati direktnim putem jest par ideja koje sam ne znam pretvoriti u priče, ali možda kojem boljem pripovjedaču posluže kao inspiracija. To nagodinu. P.S. Sretnu novu vam neću poželjeti, nego prije problemâ i nesreće koliko god možete podnijeti. Razlozi su posve sebični. Nesretni ljudi stvaraju prekrasne stvari. Sretni ne rade ništa. A meni draže kad mi blogodruzi nešto pišu. |
