...in patria sua
18.12.2010., subota
Držanje ideje za rep ne mora biti pretjerano praktično, ali barem je izvjesno da neće skoro pobjeći.
|
VPOZORILO: ZADNJI ODLOMAK VAM SE NEĆE DOPASTI. - Može se ideja učiniti kakvim gušterom pa ti ostaviti rep, a sama odmagliti, ako ne i otkišiti. U tom ću se slučaju poslužiti blagodatima mislenog kloniranja ili barem determinacije i lako odrediti što je bio ostatak repa pa kad-tad uhvatiti cijelu ideju. - To više neće biti ista ideja. Ista ideja općenito nije ista ideja, ali sve bitne osobine su iste, a više od toga ni ne trebam. Neću sad kukati radi par zareza. Kao što se može vidjeti, nakan sam baviti se onim što sam sanjao ter interpretacijama tih noćomislina. - Ovo je inače vrlo maglovita aluzija na uvodne scene epizoda serijala "Look around you". Daklem, uz malo dobre volje i nešto više mašte, ja mogu ustvrditi da sam u par navrata odsanjao stvari koje su se kasnije dogodile. Najranije čega se sjećam bio je nekakav san u kojem sam vidio nimfu (kakadua) koju smo tada imali kako leti od krova do krova, a mi (članovi obitelji) idemo za njim ne bismo li ga vratili u kavez. Nimfa je iza tog sna zbilja pobjegla i neko vrijeme kriještala okolo (inače je znala biti i muzikalnija, jer ju je stric jednom čuo kako fućka nešto iz Seviljskog brijača) da bi se pred kraja dana vratila u kavez. Par tjedana kasnije opet je pobjegla (oba puta izbacivši iz okvira kutijicu za hranu, što govori o inteligenciji životinja i gluposti njihovih nazovivlasnika), ali tada se nije vratila, već smo čuli da je na drugom kraju sela. Nismo bili previše tužni jer je tako došla i do nas. Očito ptica eksperimentatorica. Nedugo poslije sanjao sam police pune mrtvih papiga. Negdje u to vrijeme smo nabavili dvije tigrice koje su razmjerno brzo naučile spavati na leđima tako da mi se i taj san ostvario. - Prosto za ne povjerovati. Imaš papigu i sanjaš o papigi. To je jednako nevjerojatno kao i da imaš mačke i sanjaš o mačkama. Ja imam mačke i sanjam ponekad mačke. - Pogledaj malo elemente svog sna. Nimfa (možda i nimf, ali nisam mujoj se nikad zagledavao među noge) je vrlo nerado bila u kavezu i očito bila dovoljno inteligentna da iz njega izađe kad joj se prohtije. O tomu si možda i koji put razmišljao dok je letjela po kući. Let po kući spojiš s time da povremeno gledaš ptice koje lete po vani i slijeću na jedina logična mjesta - drveće i krovove. A, gle čuda, tamo je bila i papiga iz sna. A ako i nisi po danu, sigurno jesi po noći. Drugi san je još jednostavniji. One tigrice općenito niste držali u najboljem stanju i nije bilo pretjerano čudo da su odselile na vječna gnijezdišta. Jedva da ste znali što te ptice jedu - misao vodilja je bila da će pojesti ono zrnje koje im je po volji, a ostatak ostaviti. I opet, ako o tomu nisi po danu mislio, tvoj mozak sigurno je to u nekoj noći povezao. A to često bude prije samih događaja. Iza toga su se samo još trebali dogoditi pa da snovima pridaš nekakvo značenje. Dobro, lako za domaće stvari, ali prije koji tjedan sam sanjao da stojim pred svojom kućom koja se urušila valjda u nekakvu rupu i mislim kako ću izvući svoje stvari van. I onda, svakako nakon tog sna, čujem kako se negdje u Bosni urušila jedna kuća u rupu pri čemu je dvoje ljudi poginulo. - Zbilja se nadam da tvoj jedini cilj jest (i)zazivanje tumačenja. Ti si vezan za starudije koje dovlačiš kući i već ti je više puta pala na pamet misao o gubitku istih. Misao o gubitku članova uže obitelji jedva drži svoje prvo mjesto. - Haha, misao o gubitku nečega razmišlja o vlastitom gubitku nečega. - Molim lijepo, mene to uopće ne brine. Istina, moja pozicija dosta govori o zdravlju moje šire osobe. Šire osobe? Ovo je svakako najbahatije što sam od vas dosad čuo. One žešće izjave sam, barem zasad, skloniji zvati ironičnima. - Ometate moje tumačenje. Upadanje u riječ je svakako najružniji način rasprave. Da se vratim snu, ideja o gubitku nečega nije nova pa njezina pojava u snu jednostavno ne može čuditi. Drugi dio, srušena kuća također nije nov. Svakih par mjeseci do tjedana pojavi se nekakva vijest o tomu kako se nešto urušilo. Bilo je par takvih slučajeva iz Njemačke koja je dosta izrešetana rudnicima, zatim iz Srednje Amerike gdje su pak gradovi građeni na terenima koje voda donosi i odnosi pa ponekad ostanu poneke zgrade iznad šupljina. Ti čitaš takve vijesti i tražiš uzroke. Kad zaspiš, upale se mehanizmi za sortiranje doživljaja, što ti doživljavaš kao snove. Oni obrade sve što si ti doživio ili pomislio. Naglasak je na onim stvarima koje su češće ili su dobile više pažnje. Rupe su te impresionirale pa su upale i u neki od konkretnih filmova. Inače, svrha tih filmova je trening davanja smisla. Smisao pak nije ništa nego povezivanje različitih stvari ili uklapanje nečega u već postojeće slike. U stvarnom svijetu to radimo tako da nas i drugi razumiju, ali mozak sâm nema tih ograničenja pa često radi asocijacije koje budnima djeluju savršeno suludo. K tomu, mozgu je vrlo bitna i vremenska povezanost poradi koje se zajedno mogu naći i potpuno različite stvari, poput npr. kuća koje su se urušile i tvoje brige za vlastite drangulije. I onda, par tjedana kasnije, pojavi se još jedna takva vijest i ti onda misliš kako si nešto pogodio. Ili se samo praviš, dopustit ću i tu mogućnost. - Razmjerno slično će biti i kad umre netko iz obitelji. Ljudi često sanjaju smrti bližnjih jer se boje za njih, pogotovo ako su već stari ili vode riskantan život ili tek tako jer im dođe. A ljudi općenito imaju rok trajanja, samo što im nigdje ne piše. Tako da se svaki san o smrti nužno ostvari. I onda netko poveže san i događaj iza čega obično krene povezivati i detalje ter tumačiti to kao nešto što ne može biti slučajno. No, slučajnost u stohastičkom eksperimentu nije isto što i slučajnost kakvu proizvode ljudi. Vjerojatnost da pogodimo na lotu ako zaokružujemo redom brojke od jedan do sedam ista je kao i za bilo koji drugi izbor brojki, ali te brojke nitko neće zaokružiti jer će reći da je tako nešto nevjerojatno. A stvar je samo u tomu da nam besmislene slučajnosti djeluju manje čudno. - Vratimo se smrtima. Ljudi rijetko umiru na čudne načine. Većina će umrijeti radi srca ili kakvog tumora, nešto manje u kakvoj nesreći ili nasilju, a dalje su vjerojatno brojke vrlo sitne i ima ih jako puno. K tomu, o najčešćim smrtima najčešće čujemo pa onda i najčešće sanjamo tako da ne čudi da mnogi pogode od čega će tko umrijeti. Jednostavno igraju na sigurne ishode. Što se drugih detalja tiče, opet bi se analizom pojedinih slučajeva moglo naći da te stvari i nisu bile tako nevjerojatne, kao i to da je u snu bila hrpa detalja koji se uopće nisu ostvarili. O podsvjesno iskrivljenim sjećanjima da ne govorim. Naše pamćenje je maglovita beštija i voli poprimati razne oblike. Da. Meni se često dogodi da tvrdim da nešto nikad nisam rekao. Problem nastupi u času kad vidim to napisano ili, još gore, nasnimljeno. - E, samo što ti imaš nas da te upozorimo kad blebneš kakvu glupost, a mnogi ljudi su zakinuti za tu blagodat pa će uredno zanemariti mogućnost da su si nešto umislili. I evo ti onda vidovitih na tone, svetaca i više, a o likovima koji će radije tvrditi da su putovali kroz vrijeme nego priznati da imaju bujnu maštu da ne pričam. - Tih zadnjih ima najmanje. - Zato su vrlo glasni. Zašto ih ne ignorirati? - Nekad dospiju u medije i utječu na opće obrazovanje. Kvare ljudima sliku stvarnosti. Mislim, lijepo je živjeti u bajci, ali bajke nisu jestive niti liječe upalu pluća. Što me konačno vodi do Ivice i Marice. Naime, bajka je malčice iskrivljena verzija sljedećeg događaja. Dvoje izgladnjele djece našlo se u nekakvoj šumi tražeći bilo što jestivo. I tako nađoše nešto bobica, među ostalim i bunike. Što od gladi, što od bunike djeca su počela halucinirati i našla se tako pred nekakvom kućicom u kojoj je živjela nekakva baba koja je u slobodno vrijeme zabludjelim djevojkama i ženama uklanjala one male stvarčice što prijete za tri četvrtine godine postati ljudima. U svom bijednom stanju navalili su trgati s kuće sve što im se činilo jestivim, a toga je bilo puno, jer je baba dosta pazila na izgled kućice. U nekom času baba je shvatila da se nešto čudno događa pa izašla van. Djeca su u njoj odmah prepoznala đavla himself, a možda i mastan zalogaj bolji od komadâ drveta i suhih tikvi povješanih okolo. Ubivši babu golim rukama i pojevši nešto sirove ljudetine, djeca su se zaputila na počinak. Drugi dan je za djecu bio stravičan, što zbog glavobolje i mučnine, što zbog raskomadane lešine ispred kuće, što zbog povezivanja to dvoje u slijed događaja. No, glad je sad bila prošlost i budućnost. Babu samo treba zakopati i šutjeti o svemu. No, ljudi vrlo nerado šute. Radije će lagati nego šutjeti. Zapravo, živo bi me zanimalo kako je stvarno nastala bajka, kao i je li moja obrada prva takva (da ima pornografskih obrada, uopće ne sumnjam, vidjeh u svoje dane talijansku Snjeguljicu). Ako jest, svijet će kroz koju godinu biti bogatiji za još jednu gadnu priču. |
