Pustinjska bića oduvijek su fascinirala ljude svojim prilagodbama. Biljke su razvile iznimno dugo korijenje kako bi doprle i do najneznatnijih tragova vode, tvrdu pokožicu i dlake na listovima da spriječe isušivanje te bodlje i razne tvari jakih mirisa i okusa, a ponekad i otrove ili psihotike kako bi odbile biljoždere. Životinje također paze na svaku kap vode. Kukci piju kapljice rose u ranu zoru, što je mnogima jedini izvor vode, a za najveće žege skrivaju se pod kamenjem ili u pijesku, neki skočimiševi ne luče mokraću, već vlažnjikave kristale ureje, pustinjske lisice imaju velike uši kako bi se lakše ugrijale, deve mogu popiti ogromne količine vode kad nalete na oazu (dio te vode sprema se posvuda po organizmu, a preko polovice ide u grbu koja tad nabubri), ne osjećaju bol u ustima da bi lakše jele bodljikave biljke, mogu zatvoriti nosnice kako im pijesak ne bi ulazio u pluća itd.
Jedna od manje poznatih prilagodbi pustinjskim uvjetima je potpuni nestanak glasa. Manje je poznat iz jednostavnog razloga. Ono čega nema teško je primijetiti (slično je i kod srna, samo uzgajatelji i lovci znaju da srne jedine od dvopapkara nemaju rogova). Tako arapski devodršci uvijek iznova moraju objašnjavati turistima da deve mogu gledati, dirati, mirisati, ali ne i slušati. Naprosto, u svijet van pustinjskih kultura dopiru obično samo fotografije, a na takvima se zvukovi ne mogu vidjeti, pogotovo tek ne nedostatak istih. U filmovima se pak u pravilu koriste zvučne kulise, a opće je poznato da filmaši u žaru stvaralaštva često posve zaborave na implikacije stvarnosti. Zato ne treba čuditi povremeno rzanje ili muklo meketanje što ga deve znadu izvoditi u filmovima s istočnjačkom tematikom. Stvarnost, po svojem dobrom običaju, ne mari za to što ima u filmovima pa deve uživo sigurno nećete čuti, osim možda po topotu stopala ili flatulenciji.
Razlog devinskoj šutljivosti nije pretjerano misteriozan i pripada već spomenutim prilagodbama pustinjskom životu. Kao što se dade naslutiti, drevni preci deva mogli su se glasati kao i sve ostale savanske životinje, a od bližih srodnika kapibare su također zadržale glas. Prijelazni oblici prema bezglasnima (naravno, nisu nađeni ostaci glasnica, nego je njihovo prisustvo procijenjeno na osnovu oblika vratnih kralježaka, lubanje i femura) počinju se nalaziti u ranom kvartaru, uporedo s pojavom velikih pustinja na obratnicama. Preciznije, nađeno je da se savanske pradeve postupno razdvajaju na pustinjski i savanski oblik, od kojih je potonji izumro prije oko dvadeset tisuća godina, možda i djelovanjem ljudi. Pustinjski se oblik raširio diljem buduće Sahare i Arapskog poluotoka te po središnjoj Aziji gdje obitava i danas, s tim da je tokom kambrija došlo do cijepanja na azijsku i afričku vrstu.
Uglavnom, prema fosilima se vidi postupan prijelaz prema nestanku glasnica, ali to ne daje razlog. Na to pitanje odgovor pak daje moderna znanost. Još je davno primijećeno da u karavanama deve padaju u neku vrstu transa. Kretnje im postaju ujednačene, disanje se lagano uspori, a oči budu gotovo zatvorene. Zato je goničima ponekad problem naglo zaustaviti devu, što prilikom dolazaka karavana u gradove znade uzrokovati dosta poteškoća, pogotovo ako su ulice zavojite. Mjerenjima moždane aktivnosti teza o transu je i potvrđena. Tokom duljih kretanja aktivnost moždane kore pada na desetak posto, a „budni“ ostaju tek osnovni sustavi te područja za motoriku. Daljnjim promatranjima također je utvrđeno da disanje nije samo usporeno, već i slijedi ritmiku kretanja tako da dio energije potrebne za udah i izdah dolazi od pritiska prednjih nogu na prsni koš. Zbog toga se uspostavlja tzv. cirkularno disanje (nije stvarno kružno jer bi se onda deva ugušila, ali dio zraka stvarno prelazi iz jednog plućnog krila u drugo) koje osim uštede energije donosi i nešto veće iskorištenje kisika. Da bi se takvo disanje moglo normalno odvijati, unutrašnjost dušnih puteva mora biti što jednoličnija i prostranija što znači da su glasnice nepoželjne. Posljedično, devama su evolucijom glasnice gotovo potpuno zakržljale i svele se na neznatna zadebljanja ponad jednjaka. Zato deva, želi li svom gazdi nešto poručiti, mora mjesto vike rabiti neko priručno sredstvo poput pljuvanja, frktanja ili udaranja nogom ili repom. Ostaje još moguće pitanje kako deve međusobno komuniciraju, ali ono je zaista suvišno. Glas je samo jedno od sredstava komuniciranja, a ostala su devama itekako na raspolaganju.
Da ne zaboravim odgovoriti na pitanje iz prošlog naslova, dobiti sanduk od matičarke ne znači ništa. Samo sam našao formulu za smišljanje fraza (povod je bio stvaran događaj kad smo od jedne matičarke dobili sanduk). Toliko je jednostavna da ću, mjesto da vam ju otkrijem, dati još par primjeraka smišljenih ovaj čas:
vaditi bodlje dikobrazu
sušiti najlonke na radijatoru
preveslati Savu poprijeko
probuditi se navečer
jesti kruh s krumpirom
gledati dječji program
I da, tekst o devama sam izmislio prije desetak mjeseci. Nemojte mu previše vjerovati.
Post je objavljen 21.01.2011. u 20:27 sati.