...in patria sua
26.08.2010., četvrtak
Visoko mišljenje o sebi nije isto što i nisko mišljenje o ostatku svijeta.
|
Kako nađoh u jednoj svojoj bilježnici, stihoklepačke sposobnosti održale su mi se istima poldrug desetljeća. Drugim riječima, nisam nimalo napredovao, ali, pravo rečeno, jedina emocija pored smijeha, a koju stihovima u sebi mogu izazvati je samogađenje. Tako da se ne bunim što pjesničke uzore mogu naći jedino u antologijama dječjeg pjesničtva. Piger sum Moja je lijenost velika k'o stijena. Tonama se mjeri samo njena sjena. Čak i crna rupa za nju tek je buba: ni Hawkingovo zračenje ne bježi joj s ruba Cijeli Svemir u nju deset puta stane (a još ni ne spomenuh druge svoje mane). Od stvarnih knjigopisaca, naveo bih jedno otkriće koje to mnogima neće biti, premda su ti mnogi upravo beznačajna manjina čak i među onom populacijom pismenih koja čita redovito. Prije poldrug stoljeća, među cijelom svitom državotvornih pisaca djelovao je i jedan cinik, poznat kao Janko Jurković, što mi se uporno premeće u Jurko Janković, makar on to nipošto nije. Iz pripovijesti Tuskulaniade: "Velika je mudrost, smatrati sviet onakovim, kakovim jest, i netražiti, kano što često biva, hljeba nad pogačom. Ali nismo svi mudraci: Diogeni riedko su posijani. Mi obični ljudi nemožemo podnieti za dugo spona istine, kojom smo okruženi, već ih gledamo razkinuti i polićemo za ideali. Ali nam često biva kano Ikaru, sinu Dedalovu, ili ptici odskora zatvorenoj. Kada ju iz kaveza puste: videć uboga kroz staklo zrak božji, neizmiernu kuću svoju, srčano na prozor udara, ali, našav se prevarenom, vraća se razbijene glave opet u tamnicu, kuću neobičnu. Mladić ljubavju zatravljen gradi si od svoje milostnice angjela i božicu, te joj daje stas vilinski, usta medna, kose zlatne i drugo što mu mašta baje; a kada bude do istine, nadje se obična, od prhle puti ogradjena kći Evina, kao i druge. Politički sanjari, koji bi htjeli živjeti kao lierovi poljski, nezadovoljni s državom, u kojoj su, traže po svietu Ikariju neku, gdje neima razlike izmedju stališa i imetka, ni zavisti ni mržnje, nego sve izjednačeno i ljudi žive na zemlji, kako no čisti angjeli na nebu; - a da ih tko sbilja tamo sastavi: uvjerili bi se, da čovjek ostaje čovjekom te bi možda prvi dan bilo razbijenih glava." (...) Predmnijevam da će mnogi naletioc prijezirno frknuti nosom na napise od poldrug stoljeća, uvjeren da klasici nisu bezveze klasicima, a zaboravljeni pak jesu s razlogom zaboravljeni. Ostali jamačno ni ne postoje. No, poslužit će tekst ovi meni, zaboravim li na otkriće pa, zujeći bezveze po vlastitim napisotinama, mjesto na nešto vlastite izrade, naletim na sugestiju za nešto što i valja čitati. Nadopis Kako doznah, ponajbolja mi partija za komunikaciju o tematici one i ove strane promijenila je svijetom. Levant više ne stanuje ovdje, ali njezini tekstovi ostaju na vječnu joj diku. |
20.08.2010., petak
Između dvojice što se isto zovu, šestoro ih je, a svi različitih imena.
|
(Ne sviđa mi se.) Da malko pomognem, u onoj šestorki su dvije dame, a dvojica su zapravo ista osoba. - Hop! Ovako je to bilo. Nas nekoliko pobježe u šumu kako bi se borili s Neprijateljima. Već prvog dana jedan bi teže ozlijeđen pa su ga dvojica otpravila na sigurno mjesto iz kojeg je prebačen do bolnice kako bi bio operiran, a njegova noga spašena. Mnogi je Neprijatelj pao u borbama, a naše žrtve svele su se na onoga sa zdrobljenim koljenom. Pored Neprijatelja, napadali su nas i neprijatelji, redovito u cijelim eskadrilama koje su se nemilice na nas obrušavale, ali bez ikakvih gubitaka s naše strane. S njihove su pak gubici bili brojčano ogromni - sam sam golim rukama oborio na stotine tih letača - premda ništavni, usporede li se s onime što je ostalo čekati u zasjedi. Nakon dva dana vratismo se kući s bogatim plijenom, mahom oborenim Neprijateljima, ali priča zapravo još nije gotova jer je većina budućih greda još uvijek samo naslagana na uglavnom male hrpice. K tomu, zbilja mi se neće vraćati tamo gdje ima toliko komaraca da imaju vlastiti parcijalni tlak. - Hop! Uzgred budi rečeno, bit ću umjereno razočaran kad (i ako, jer je nada od roda Tardigrada) doznam za neku prijašnju verziju ideje s parcijalnim tlakom. - Hop! Uzgred budi rečeno je inače fraza koja mi se sviđa. Kao i jezične igrarije općenito. Pogotovo kad ih razumijem (dakle i moje vlastite). Kako se moje čitanje svježih napisotina u velikoj mjeri svodi na novine, to mi se radost nalaženja jezičnih vratolomija svodi na ono što nađem po novinama. A to se pak svodi na ono što piše Inoslav Bešker, po mojoj procjeni jedini naš novinar koji pomaže hrvatskom jeziku. Nadam se da me sad neće tkogod poradi jezičarenja, koje sam konstantirao pravo u njegovoj slezeni ili tu negdje, što će reći ne na početku ili na kraju, proglasiti nacionalistom ili nekom srodnom dijagnozom. To bi bilo kao da se Dawkinsku kaže da je kreacionist zato što o kreacionizmu piše. Kako bilo, nije mi baš milo kad vidim kako jezik koji bih trebao smatrati vlastitim ponekad ne razumijem, a to radi engleskih riječi koje su se u njemu našle neprevedene (Baš se pitam hoće li tkogod poradi želje da nešto kaže, a nedostatka ičeg suvislog u glavi jednostavno reći hop.). Engleski se, istina, trudim naučiti barem toliko da ne budem prisiljen učiti kineski nađem li se usred Kine (daklem, riječi poput dalliance, pallor ili dingleberry ne smatram nužnima), ali kao engleski, a ne kao prošireni hrvatski. - Hop! Jezik se mijenja, to bih nazvao nužnom pojavom, barem onoliko nužnom kao što je evolucija. Svaki pokušaj očuvanja nečega obično je nasilje, a često i ozbiljan napad na život. Tako je praksa europske aristokracije da se drže svojih (čitaj: incest) posljedovala ovećom koncentracijom defektnog potomstva, kao i s nešto genijalaca, uzgoj plemenitih pasmina (kao i konjmina, mačkmina ili prasmina) dao pse koji rikavaju od infarkta, a jezični konzervativizam lošom literaturom (nije valjda da nikome nije upala u oko ona treščica na kojoj piše da je sve što valja od naše književnosti, a i filma na nekom dijalektu, uključujući tu i one štokavske). Poradi toga nadu u naš jezik vidim upravo u onima koji mu krše pravila ne zato jer ih ne znaju, već zato što znaju. Spomenuti Bešker često znade izvoditi takvih stvari, a uhvatio sam se par puta - ponekad i zaludu - i da se moram mašiti rječnika stranih riječi kako bih našao što je on mislio reći. Istina, to su uglavnom bili malo žešći latinizmi i grecizmi, ali izvodi on i vratolomija s gramatikom, često takvih da se novinski papir vidljivo zgrči, čak gore nego na višetračnim rubrikama. - Hop! - Pusti ga da prvo skoči. - Sad će. Znam da malko pretjerujem kad zazivljem kulturu pisanja tamo gdje i čitanje polako zamire, ali unaprijed izgubljene bitke imaju svoj čar. Ako ništa drugo, meni je zabavno sklapati čudne rečenice i čitati ih godinama kasnije. - Hop! Uglavnom, htjedoh reći da kvalitetan stil pisanja nije nešto što bi trebalo krasiti tek profesionalne pisce. Svatko tko je u stanju pisati rečenice s glavom i repom, a to ne čini, održava time atmosferu u kojoj je svaki tekst u redu dok ga se dade razumjeti, a sve dulje od dva-tri reda nešto što treba izbjegavati. Vjerojatno to stanje većini ne smeta, ali većina nikad nije bila ta koja je išta učinila za napredak. Masa samo prihvaća što joj se nudi, sve promjene djelo su pojedinaca. - Hop! Učinjeno, samo na pomalo taktičan način. - Neće ti upaliti. Možda hoće. - A možda i neće. Svejedno, zato radimo pokus. - Ti ipak očekuješ jedan ishod, a ne drugi. Sad ga više ne očekujem toliko, jer sam ga najavio. - To ipak ne gasi onu dugoživku. Opet svejedno, pokus nije potpuno pošten, ali sigurno nje tako postavljen da meni ide na ruku. Rezultate, ako bude ikakvih, neće biti teško interpretirati. - (neki prigovor) (neki odgovor na prigovor) - (neki drugi prigovor) (neki drugi odgovor na neki drugi prigovor) - (neki treći prigovor) (neki treći odgovor na neki treći prigovor) - (neki četvri prigovor) (neki drugi odgovor na neki prigovor) - Izgleda da ti baš ne ide kad si počeo bezveze argumentirati. Nacrtao sam osnovnu shemu, a onda mi je palo na pamet da to pretvorim u konkretan tekst u kojem shemu, a naročito njezin kraj, neće biti tako lako uočiti. - Neka ostane samo idejom. Možda ti se vrati kad budeš radio nešto pametno. - Nešto pametno? To bi se moglo otegnuti. - Nije bitno. Neke ideje mu čame u mraku mozga i po pola života. Što ja mogu kad se ne znaju izgurati na površinu? - Probaj biti manje površan. I da, još jedan pokušaj uplitanja u hrvatski politički imaginarij: Vrijeme je da se pokradena imovina počne oduzimati. Ako mogu Srbi, možemo i mi. |
13.08.2010., petak
Jučer je bio četvrtak dvanaesti, značajem bogatiji dan.
|
To jer mi je Crni Crnko konačno odapeo. Čekasmo na to godinu i pol. Naime, pretprošle zime je bio žrtvom Mrcine ilitiga Debelog, ali samo s tom posljedicom da je trajno ostao živi kostur, s tom razlikom da je pored kosti imao još dlaku i šmrklje. Inače, kako mojim mačkovima i priliči, u nekih sedam godina, koliko je svojom pojavom uljepšavao svijet, Crni Crnko je doživio i preživio štošta (ako se izuzme smrt), samo što vam to neću ispripovijedati jer mi se mačja sjećanja jako brzo miješaju pa već za godinu dana nisam siguran koji je točno mačak ili mačka npr. skakao s balkona ili možda neopaženo prenoćio na klupi ili možda pokušao uloviti bjeloušku (to je bio crni mačak, samo ne znam koji). Ipak, Crni Crnko je bio onaj mačić koji je prije dosta godina preživio masovni pomor mačaka radi nekakve gadne sepse (moguće od ugriza štakora), iza čega mu je jedna od srednjih kandži ostala vječito ispružena, jamačno u nekakvoj analogiji sa srednjim prstom, da ga pokaže svijetu koji ga nije kanio maziti. Također, on je brat Bijelog crnka (kojeg nema već dvije i pol godine) koji je ovjekovječen kad je zapeo u pokušaju da se provuče iznad (a ne ispod) nekakvih vrata. Također, on je bio nenadmašan majstor upadanja u kuću, kroz pritvorena vrata, preko namjerno ispriječene noge, o materijalizacijama s druge strane da ne govorim. Njegovom smrću Stara Mačka (Crnka, treća s tim statusom) je potvrdila svoju praksu da živi dulje od svoje djece. Trenutno ih kod kuće ima još samo dvoje (i nekoliko uokolo, o unucima neću jer bi se oteglo), a za oboje se nadam da će biti dostojni nasljednici. Tj. da će biti tu i za deset godina. Toliko o mačjem svijetu. A sad ono što sam u nekom času mislio metnuti u naslov pa sam zaboravio, i to više puta: Šutnja je zlato. Šutnja je zlato, ali ja nisam baš neki materijalist. Vjerojatno sama pjesma priča o nečem desetom, ali to me sad ne brine puno. - Možda bi trebalo. Možda. Uglavnom, malko se uzdržavam od toga da pišem različite stvari na isti način pa sad mijenjam i stil i tematiku. - Točnije, ponavljaš se u jako kratkim ciklusima. Kako bi bilo da se malko posvetiš šutnji? - Ni ja nisam materijalist. - To jer jedva da se može nazvati materijalnim bićem. - Ti kao da si nešto iznad toga. - To tebe ne čini ništa materijalnijim. - Nemaš temelja za prigovor. - Nije to prigovor, samo ti se rugam. - Rugala se sova tekunici. - Navlakuša? - Što god to značilo. - Mislim da se pogubio. - Je li bitno? - Općenito nije. - A u konkretnom slučaju? - Nije općenito. Bitno je pratiti i kako je što naglašeno. Značenje se može ponešto promijeniti. - A da upotrijebiš italik? Zapravo sam razmišljao o metaliku. - Rima je nedostatna za isti efekt. Počinje me boljeti glava od besmislenosti ovog teksta. - Vraćamo se na staro. Jesam rekao da se uvijek ponavljaš? A ako ne sebe, onda nekog drugog. Repetitio est pas mater studiorum. Čini mi se da to postaje sve bitnija činjenica. - Ako se izvede određena operacija na rečenici, točnije, amputacija. Glavobolja bi uskoro mogla izaći iz područja umišljajâ. - Nemoj nas ostavljati! - Nekad ti ovako nešto više nikad ne izleti! - Zašt.... Ono gore da si odmah izbrisao! Bojim se da neću, ovako vedar završetak prava je protuteža onako mračnom početku. |
05.08.2010., četvrtak
Previše revni ateisti pod stare dane često promijene tabor.
|
Nisam siguran da je to istina, ali imam razloga misliti da je tomu tako. Ipak, prvo bitan prigovor. Ono malo slučajeva kojih sam se u stanju sjetiti dade se podijeliti u dvije kategorije. Prva su vjerničke priče o preobraćenicima. Za preobraćenike sam općenito mišljenja da su čeljad isprana mozga, a i prije toga sigurno žrtvama nečega zbog čega su dugo boravili u umno nestabilnom stanju (to jer je nekoga to lakše obrlatiti što je um u gorem stanju). S druge strane, oni koji pričaju o drugima koji su nakon dugo opiranja naglo dobili rasvjetu i prešli na (svijetlu) stranu pripovjedača za mene nisu vrsta kojoj valja vjerovati. Čisto zato što su trgovci. Priče o preobraćenicima ne razlikuju se od priča o čudesnim izliječenjima redovito od raka, reklama za lijekove za mršavljenje, debljanje ili čak ostajanje istim ili političkih obećanja. Po krajnjim ciljevima, a i rezultatima, to su metode skupljanja novaca ilitiga porez na glupost. Mogu se i drugačije izraziti pa reći da je to zapravo vrlo važna i cijenjena usluga unekoliko srodna prostituciji. Platite za općenje, samo s tom razlikom da kao objekt penetracije posluži vaš mozak. Poradi navedenih razloga za barem polovicu priča o bivšim ateistima ne vjerujem pretjerano. Druga grupa je gora. To su oni koji su sami rekli da su spoznali Harem Krišnu, Jehovu, njegovu rimokatoličku verziju, njegovu islamsku verziju, neku od brojnih njegovih američkih verzija, vanzemaljce, reptile ili štoliveć. Za sve njih sam vrlo sklon misliti da nisu nikad bili ateistima, već su se samo neko vrijeme pravili nereligioznima, a zapravo bili antireligiozni. Drugim riječima, ono u čemu su bili svi koji su se u nekom času prebacili na nekakvu religiju nije ateizam, već antiteizam. Razlika između ta dva stanja (Da se i tu izjasnim, nikakvo religijsko opredjeljenje ne može se zvati slobodnim izborom. Ako i prolazi šaranje među (sličnim) religijama, to je jer osoba koja šara ili nije baš religiozna pa ide na politički povoljniju stranu, ili jer se razvila drugačije od sustava u kojem se nalazi pa u nekom času sklizne u onaj u kojem se bolje snalazi.) je dosta ogromna. Bezvjerstvo (pojam unekoliko općenitiji od ateizma jer vjerovati se može u svašta, a ne samo bogove) je upravo to što se dade pročitati, nedostatak vjere u bilo što nadnaravno. Antiteizam je pak uvjerenje da nečega nema (i, naročito u adolescenata, uvjerenje da baš neka konkretna religija ne valja, što je valjda posljedicom toga što neki ipak promisle o pričama što ih čuju na vjeronauku, a uzrokom pak toga da danas mnogo skoro pa odraslih prelazi na njuejđerske ideje) pa bi se moglo reći da vjernici u neko božanstvo vjeruju, dok antitiesti u to isto ne vjeruju (dok im je za ostala svejedno, makar to ne priznali). Poradi ove hrpice razloga za drugu grupicu bivših ateista mislim da to uopće nisu bili ateisti. Posljedično, morat ću se uhvatiti obrane naslova. Njega, po svemu sudeći, treba malo preneseno shvatiti (znam, spuštam se na razinu crkvenjaka koji i danas bez imalo crvenila u licu znadu graknuti kako je "znanost sve više u skladu s Biblijom" tumačeći istu kako ih volja, ali opet moram priznati da je sofizam (ne sufizam) krasna vještina). Kad kažem "previše revan ateist", to bude isto kao i previše revan vjernik u bilo što, a takvo ponašanje teško da neće ponukati na sumnju kakvog nepristranog promatrača. Da poopćim malo, netko tko stalno viče da je nešto, vrlo vjerojatno to čini da istakne da nije ono drugo, što god drugo bilo (kod nas je ono drugo dugo vremena bilo, ako ne i ostalo, Srbin ili komunist), a motiv može biti osobna korist (koliko je već naših političara državu stvaralo, a imovinu joj rastvaralo), poziv na linč (ista ekipa, samo u drugom kontekstu, koji se sad odnosi na ono drugo), skrivanje vlastite nesigurnosti ili čak bivanja onim drugim (ponekad kakav revni homofob ostavi ženu radi kakvog mladića) i sigurno još ponešto što bi se dalo okvalificirati osobnom uvredom. Promjena tabora je pak zgodna metafora koju ne trebam posebno tumačiti, barem ne dok ne posjetim Veliki Tabor. Do toga neću precizirati koji tabor smatram drugim (a sve se bojim da sam po pitanju tabora beskućnik). Također, da dometnem ideju koju nemam kamo metnuti, a koja je prejednostavna za veliku razradu, o religiji mogu raspravljati samo nereligiozne osobe. Ostali će se kad-tad posvaditi (ako dovoljno dugo raspravljaju, jer tolerancija nije isto što i slaganje). Stoga sad očekujem da će se netko naći bocnutim, a rečenica ima primarnu svrhu da reakcije učini predviđenima, a time i dobrim dijelom spriječenima. Kad mi idući put dođe transpiracija, pokušat ću objasniti zašto njuejđeri toliko mrze znanost i znanstvenike. Razlog je zapravo jednostavan: kako svaka religija ima svoj set praznovjerica koji se trsi razlikovati od ostalih, a njuejđ se pojavio kad su već gotovo svi (naročito ono što svakodnevno vidimo) prirodni fenomeni objašnjeni (drugim riječima, ništa od božanskih potomaka, ustajanja iz mrtvih, uređenog okupljališta za dobre religiote), nije imao druge nego uhvatiti se krivih tumačenja već poznatih stvari i tako si za oponenta postaviti znanost. To bi bilo kratko objašnjenje. Ono dugo bi (nastane li ikad) uključivalo preciznije tumačenje mislene slobode, umetak o ekomanima, dodatak o pokušajima neživciranja tj. stvari sasma van konteksta, ali ne i teksta. To je, naravno, posljedicom nedostatka kona. Taj nedostatak ću sad nadoknaditi. - Na. - Po. - Kon. |
