...in patria sua
20.08.2010., petak
Između dvojice što se isto zovu, šestoro ih je, a svi različitih imena.
|
(Ne sviđa mi se.) Da malko pomognem, u onoj šestorki su dvije dame, a dvojica su zapravo ista osoba. - Hop! Ovako je to bilo. Nas nekoliko pobježe u šumu kako bi se borili s Neprijateljima. Već prvog dana jedan bi teže ozlijeđen pa su ga dvojica otpravila na sigurno mjesto iz kojeg je prebačen do bolnice kako bi bio operiran, a njegova noga spašena. Mnogi je Neprijatelj pao u borbama, a naše žrtve svele su se na onoga sa zdrobljenim koljenom. Pored Neprijatelja, napadali su nas i neprijatelji, redovito u cijelim eskadrilama koje su se nemilice na nas obrušavale, ali bez ikakvih gubitaka s naše strane. S njihove su pak gubici bili brojčano ogromni - sam sam golim rukama oborio na stotine tih letača - premda ništavni, usporede li se s onime što je ostalo čekati u zasjedi. Nakon dva dana vratismo se kući s bogatim plijenom, mahom oborenim Neprijateljima, ali priča zapravo još nije gotova jer je većina budućih greda još uvijek samo naslagana na uglavnom male hrpice. K tomu, zbilja mi se neće vraćati tamo gdje ima toliko komaraca da imaju vlastiti parcijalni tlak. - Hop! Uzgred budi rečeno, bit ću umjereno razočaran kad (i ako, jer je nada od roda Tardigrada) doznam za neku prijašnju verziju ideje s parcijalnim tlakom. - Hop! Uzgred budi rečeno je inače fraza koja mi se sviđa. Kao i jezične igrarije općenito. Pogotovo kad ih razumijem (dakle i moje vlastite). Kako se moje čitanje svježih napisotina u velikoj mjeri svodi na novine, to mi se radost nalaženja jezičnih vratolomija svodi na ono što nađem po novinama. A to se pak svodi na ono što piše Inoslav Bešker, po mojoj procjeni jedini naš novinar koji pomaže hrvatskom jeziku. Nadam se da me sad neće tkogod poradi jezičarenja, koje sam konstantirao pravo u njegovoj slezeni ili tu negdje, što će reći ne na početku ili na kraju, proglasiti nacionalistom ili nekom srodnom dijagnozom. To bi bilo kao da se Dawkinsku kaže da je kreacionist zato što o kreacionizmu piše. Kako bilo, nije mi baš milo kad vidim kako jezik koji bih trebao smatrati vlastitim ponekad ne razumijem, a to radi engleskih riječi koje su se u njemu našle neprevedene (Baš se pitam hoće li tkogod poradi želje da nešto kaže, a nedostatka ičeg suvislog u glavi jednostavno reći hop.). Engleski se, istina, trudim naučiti barem toliko da ne budem prisiljen učiti kineski nađem li se usred Kine (daklem, riječi poput dalliance, pallor ili dingleberry ne smatram nužnima), ali kao engleski, a ne kao prošireni hrvatski. - Hop! Jezik se mijenja, to bih nazvao nužnom pojavom, barem onoliko nužnom kao što je evolucija. Svaki pokušaj očuvanja nečega obično je nasilje, a često i ozbiljan napad na život. Tako je praksa europske aristokracije da se drže svojih (čitaj: incest) posljedovala ovećom koncentracijom defektnog potomstva, kao i s nešto genijalaca, uzgoj plemenitih pasmina (kao i konjmina, mačkmina ili prasmina) dao pse koji rikavaju od infarkta, a jezični konzervativizam lošom literaturom (nije valjda da nikome nije upala u oko ona treščica na kojoj piše da je sve što valja od naše književnosti, a i filma na nekom dijalektu, uključujući tu i one štokavske). Poradi toga nadu u naš jezik vidim upravo u onima koji mu krše pravila ne zato jer ih ne znaju, već zato što znaju. Spomenuti Bešker često znade izvoditi takvih stvari, a uhvatio sam se par puta - ponekad i zaludu - i da se moram mašiti rječnika stranih riječi kako bih našao što je on mislio reći. Istina, to su uglavnom bili malo žešći latinizmi i grecizmi, ali izvodi on i vratolomija s gramatikom, često takvih da se novinski papir vidljivo zgrči, čak gore nego na višetračnim rubrikama. - Hop! - Pusti ga da prvo skoči. - Sad će. Znam da malko pretjerujem kad zazivljem kulturu pisanja tamo gdje i čitanje polako zamire, ali unaprijed izgubljene bitke imaju svoj čar. Ako ništa drugo, meni je zabavno sklapati čudne rečenice i čitati ih godinama kasnije. - Hop! Uglavnom, htjedoh reći da kvalitetan stil pisanja nije nešto što bi trebalo krasiti tek profesionalne pisce. Svatko tko je u stanju pisati rečenice s glavom i repom, a to ne čini, održava time atmosferu u kojoj je svaki tekst u redu dok ga se dade razumjeti, a sve dulje od dva-tri reda nešto što treba izbjegavati. Vjerojatno to stanje većini ne smeta, ali većina nikad nije bila ta koja je išta učinila za napredak. Masa samo prihvaća što joj se nudi, sve promjene djelo su pojedinaca. - Hop! Učinjeno, samo na pomalo taktičan način. - Neće ti upaliti. Možda hoće. - A možda i neće. Svejedno, zato radimo pokus. - Ti ipak očekuješ jedan ishod, a ne drugi. Sad ga više ne očekujem toliko, jer sam ga najavio. - To ipak ne gasi onu dugoživku. Opet svejedno, pokus nije potpuno pošten, ali sigurno nje tako postavljen da meni ide na ruku. Rezultate, ako bude ikakvih, neće biti teško interpretirati. - (neki prigovor) (neki odgovor na prigovor) - (neki drugi prigovor) (neki drugi odgovor na neki drugi prigovor) - (neki treći prigovor) (neki treći odgovor na neki treći prigovor) - (neki četvri prigovor) (neki drugi odgovor na neki prigovor) - Izgleda da ti baš ne ide kad si počeo bezveze argumentirati. Nacrtao sam osnovnu shemu, a onda mi je palo na pamet da to pretvorim u konkretan tekst u kojem shemu, a naročito njezin kraj, neće biti tako lako uočiti. - Neka ostane samo idejom. Možda ti se vrati kad budeš radio nešto pametno. - Nešto pametno? To bi se moglo otegnuti. - Nije bitno. Neke ideje mu čame u mraku mozga i po pola života. Što ja mogu kad se ne znaju izgurati na površinu? - Probaj biti manje površan. I da, još jedan pokušaj uplitanja u hrvatski politički imaginarij: Vrijeme je da se pokradena imovina počne oduzimati. Ako mogu Srbi, možemo i mi. |
