Nisam siguran da je to istina, ali imam razloga misliti da je tomu tako. Ipak, prvo bitan prigovor. Ono malo slučajeva kojih sam se u stanju sjetiti dade se podijeliti u dvije kategorije. Prva su vjerničke priče o preobraćenicima. Za preobraćenike sam općenito mišljenja da su čeljad isprana mozga, a i prije toga sigurno žrtvama nečega zbog čega su dugo boravili u umno nestabilnom stanju (to jer je nekoga to lakše obrlatiti što je um u gorem stanju). S druge strane, oni koji pričaju o drugima koji su nakon dugo opiranja naglo dobili rasvjetu i prešli na (svijetlu) stranu pripovjedača za mene nisu vrsta kojoj valja vjerovati. Čisto zato što su trgovci. Priče o preobraćenicima ne razlikuju se od priča o čudesnim izliječenjima redovito od raka, reklama za lijekove za mršavljenje, debljanje ili čak ostajanje istim ili političkih obećanja. Po krajnjim ciljevima, a i rezultatima, to su metode skupljanja novaca ilitiga porez na glupost. Mogu se i drugačije izraziti pa reći da je to zapravo vrlo važna i cijenjena usluga unekoliko srodna prostituciji. Platite za općenje, samo s tom razlikom da kao objekt penetracije posluži vaš mozak. Poradi navedenih razloga za barem polovicu priča o bivšim ateistima ne vjerujem pretjerano.
Druga grupa je gora. To su oni koji su sami rekli da su spoznali Harem Krišnu, Jehovu, njegovu rimokatoličku verziju, njegovu islamsku verziju, neku od brojnih njegovih američkih verzija, vanzemaljce, reptile ili štoliveć. Za sve njih sam vrlo sklon misliti da nisu nikad bili ateistima, već su se samo neko vrijeme pravili nereligioznima, a zapravo bili antireligiozni. Drugim riječima, ono u čemu su bili svi koji su se u nekom času prebacili na nekakvu religiju nije ateizam, već antiteizam. Razlika između ta dva stanja (Da se i tu izjasnim, nikakvo religijsko opredjeljenje ne može se zvati slobodnim izborom. Ako i prolazi šaranje među (sličnim) religijama, to je jer osoba koja šara ili nije baš religiozna pa ide na politički povoljniju stranu, ili jer se razvila drugačije od sustava u kojem se nalazi pa u nekom času sklizne u onaj u kojem se bolje snalazi.) je dosta ogromna. Bezvjerstvo (pojam unekoliko općenitiji od ateizma jer vjerovati se može u svašta, a ne samo bogove) je upravo to što se dade pročitati, nedostatak vjere u bilo što nadnaravno. Antiteizam je pak uvjerenje da nečega nema (i, naročito u adolescenata, uvjerenje da baš neka konkretna religija ne valja, što je valjda posljedicom toga što neki ipak promisle o pričama što ih čuju na vjeronauku, a uzrokom pak toga da danas mnogo skoro pa odraslih prelazi na njuejđerske ideje) pa bi se moglo reći da vjernici u neko božanstvo vjeruju, dok antitiesti u to isto ne vjeruju (dok im je za ostala svejedno, makar to ne priznali). Poradi ove hrpice razloga za drugu grupicu bivših ateista mislim da to uopće nisu bili ateisti.
Posljedično, morat ću se uhvatiti obrane naslova. Njega, po svemu sudeći, treba malo preneseno shvatiti (znam, spuštam se na razinu crkvenjaka koji i danas bez imalo crvenila u licu znadu graknuti kako je "znanost sve više u skladu s Biblijom" tumačeći istu kako ih volja, ali opet moram priznati da je sofizam (ne sufizam) krasna vještina). Kad kažem "previše revan ateist", to bude isto kao i previše revan vjernik u bilo što, a takvo ponašanje teško da neće ponukati na sumnju kakvog nepristranog promatrača. Da poopćim malo, netko tko stalno viče da je nešto, vrlo vjerojatno to čini da istakne da nije ono drugo, što god drugo bilo (kod nas je ono drugo dugo vremena bilo, ako ne i ostalo, Srbin ili komunist), a motiv može biti osobna korist (koliko je već naših političara državu stvaralo, a imovinu joj rastvaralo), poziv na linč (ista ekipa, samo u drugom kontekstu, koji se sad odnosi na ono drugo), skrivanje vlastite nesigurnosti ili čak bivanja onim drugim (ponekad kakav revni homofob ostavi ženu radi kakvog mladića) i sigurno još ponešto što bi se dalo okvalificirati osobnom uvredom. Promjena tabora je pak zgodna metafora koju ne trebam posebno tumačiti, barem ne dok ne posjetim Veliki Tabor. Do toga neću precizirati koji tabor smatram drugim (a sve se bojim da sam po pitanju tabora beskućnik). Također, da dometnem ideju koju nemam kamo metnuti, a koja je prejednostavna za veliku razradu, o religiji mogu raspravljati samo nereligiozne osobe. Ostali će se kad-tad posvaditi (ako dovoljno dugo raspravljaju, jer tolerancija nije isto što i slaganje). Stoga sad očekujem da će se netko naći bocnutim, a rečenica ima primarnu svrhu da reakcije učini predviđenima, a time i dobrim dijelom spriječenima.
Kad mi idući put dođe transpiracija, pokušat ću objasniti zašto njuejđeri toliko mrze znanost i znanstvenike. Razlog je zapravo jednostavan: kako svaka religija ima svoj set praznovjerica koji se trsi razlikovati od ostalih, a njuejđ se pojavio kad su već gotovo svi (naročito ono što svakodnevno vidimo) prirodni fenomeni objašnjeni (drugim riječima, ništa od božanskih potomaka, ustajanja iz mrtvih, uređenog okupljališta za dobre religiote), nije imao druge nego uhvatiti se krivih tumačenja već poznatih stvari i tako si za oponenta postaviti znanost. To bi bilo kratko objašnjenje. Ono dugo bi (nastane li ikad) uključivalo preciznije tumačenje mislene slobode, umetak o ekomanima, dodatak o pokušajima neživciranja tj. stvari sasma van konteksta, ali ne i teksta. To je, naravno, posljedicom nedostatka kona. Taj nedostatak ću sad nadoknaditi.
- Na.
- Po.
- Kon.
Post je objavljen 05.08.2010. u 21:16 sati.