...in patria sua
26.08.2010., četvrtak
Visoko mišljenje o sebi nije isto što i nisko mišljenje o ostatku svijeta.
|
Kako nađoh u jednoj svojoj bilježnici, stihoklepačke sposobnosti održale su mi se istima poldrug desetljeća. Drugim riječima, nisam nimalo napredovao, ali, pravo rečeno, jedina emocija pored smijeha, a koju stihovima u sebi mogu izazvati je samogađenje. Tako da se ne bunim što pjesničke uzore mogu naći jedino u antologijama dječjeg pjesničtva. Piger sum Moja je lijenost velika k'o stijena. Tonama se mjeri samo njena sjena. Čak i crna rupa za nju tek je buba: ni Hawkingovo zračenje ne bježi joj s ruba Cijeli Svemir u nju deset puta stane (a još ni ne spomenuh druge svoje mane). Od stvarnih knjigopisaca, naveo bih jedno otkriće koje to mnogima neće biti, premda su ti mnogi upravo beznačajna manjina čak i među onom populacijom pismenih koja čita redovito. Prije poldrug stoljeća, među cijelom svitom državotvornih pisaca djelovao je i jedan cinik, poznat kao Janko Jurković, što mi se uporno premeće u Jurko Janković, makar on to nipošto nije. Iz pripovijesti Tuskulaniade: "Velika je mudrost, smatrati sviet onakovim, kakovim jest, i netražiti, kano što često biva, hljeba nad pogačom. Ali nismo svi mudraci: Diogeni riedko su posijani. Mi obični ljudi nemožemo podnieti za dugo spona istine, kojom smo okruženi, već ih gledamo razkinuti i polićemo za ideali. Ali nam često biva kano Ikaru, sinu Dedalovu, ili ptici odskora zatvorenoj. Kada ju iz kaveza puste: videć uboga kroz staklo zrak božji, neizmiernu kuću svoju, srčano na prozor udara, ali, našav se prevarenom, vraća se razbijene glave opet u tamnicu, kuću neobičnu. Mladić ljubavju zatravljen gradi si od svoje milostnice angjela i božicu, te joj daje stas vilinski, usta medna, kose zlatne i drugo što mu mašta baje; a kada bude do istine, nadje se obična, od prhle puti ogradjena kći Evina, kao i druge. Politički sanjari, koji bi htjeli živjeti kao lierovi poljski, nezadovoljni s državom, u kojoj su, traže po svietu Ikariju neku, gdje neima razlike izmedju stališa i imetka, ni zavisti ni mržnje, nego sve izjednačeno i ljudi žive na zemlji, kako no čisti angjeli na nebu; - a da ih tko sbilja tamo sastavi: uvjerili bi se, da čovjek ostaje čovjekom te bi možda prvi dan bilo razbijenih glava." (...) Predmnijevam da će mnogi naletioc prijezirno frknuti nosom na napise od poldrug stoljeća, uvjeren da klasici nisu bezveze klasicima, a zaboravljeni pak jesu s razlogom zaboravljeni. Ostali jamačno ni ne postoje. No, poslužit će tekst ovi meni, zaboravim li na otkriće pa, zujeći bezveze po vlastitim napisotinama, mjesto na nešto vlastite izrade, naletim na sugestiju za nešto što i valja čitati. Nadopis Kako doznah, ponajbolja mi partija za komunikaciju o tematici one i ove strane promijenila je svijetom. Levant više ne stanuje ovdje, ali njezini tekstovi ostaju na vječnu joj diku. |
