...in patria sua
29.05.2009., petak
Iz dnevnika hipotetskog Venerijanca, bića od nekakve polutekuće legure (koja nema nikakve veze s terminatorima, kao što ni ovaj post nema veze s prethodnim) koja je takva na oko 400 °C.
|
*Došao na Zemlju. Hladno. Dosadno. Ne mogu se kretati. *Neke živine kuckaju po meni. Inače hladno i dosadno. Ne mogu se kretati. *Ona bića su dovukla nešto na kotačima i bacila me na to. Vuku me čitav dan. Hladno. Dosadno. *Sad su me bacili u nekakav kazan. Izgleda da će me malo podgrijati. Inače hladno, manje dosadno. I dalje ne mogu nikamo. Ispod gori, počinjem osjećati noge. Osim devete. Ako ostanem bez nje, ne znam kako ću više moći hodati. Još malo i bit ću potpuno oporavljen. Mičem rukama i pokušavam pitati ove što rade. Mjesto da mi odgovore, gamad se razbježala. Temperatura i dalje raste i nekako mi se čini da nisu bili baš najsvjesniji što su bacili u kazan. Niti da je moja optimalna temperatura oko 30 stupnjeva po reelroadskoj skali. Postaje vruće. Skačem van. Postaje hladno. A ne da mi se stalno skakati oko kazana. *Opet sam u kazanu i, izgleda, opet me pokušavaju rastaliti. Opet im mašem i opet su se razbježali. Očekujući isto kao i dan prije, dosta me začuđuje iznenadan prasak i otkriće rupe na mjestu gdje obično držim kulgrindu. Povlačim se u kotao i čekam što će biti dalje. Novih nekoliko prasaka i otkriće da kotao više nema onu prekrasno glatku površinu. Još prasaka. Vrućina raste neovisno o tome. Zaključujem da bih mogao zaključiti ekspediciju i pozvati po transportere, ali rupa me podsjeti da kulgrinde više nemam. Frustracije na razini one kad mi zglobovi počnu korodirati. Skačem iza kotla i čekam što će biti dalje. Nadam se da će ekipa iz orbite riknuće uređaja interpretirati kao poziv upomoć. *Bude me žestoki udarci posvuda. Preciznije, budi me nepodnošljiva zvonjava. Valjda misle da će me samljeti. I nekima zbilja ide. Rasklimali su mi jednu värttinu i sad ih se šestorica tuku oko nje. Pokušavam skužiti zašto takvo ponašanje. Moguće da im živa materija ima nekakvo okultno značenje, kao nama myllarit. U tom slučaju, vjerojatno ću skoro završiti kao hrpa nečeg što je nekad bilo živo. Ne veselim se previše budućnosti. **Skylark nam se prestao javljati. Kako je to već treći istraživač Zemlje ove godine, vjerojatno su uvjeti previše korozivni za istraživanja. Možemo se prebaciti na robote. Opaska prva. Ovo mi je tristotridesetitreći post. Opaska druga, od koje sam odustao. |
22.05.2009., petak
Iz dnevnika čovjeka od maslaca.
|
Opaske prije: autor voli i vrućine i živine. Prokleta vrućina! Prži kao da je ulje u tavi, a ne zrak po uglavnom silikatnom nečemu. Žari kao da će sutra doći ledeno doba, pa da mora pokazati što još može. Kad sam se uvečer vraćao kući, mislio sam da ću se otopiti. I jesam se topio. Praktički sam dotekao kući i odmah iscurio u podrum, da malo dođem k sebi. Prokleti miševi! Da mi se ne gade, utapao bih ih u sebi, a ovako se samo povlačim u kut i strepim hoće li me pojesti. Popiti, zapravo. Ili polizati. A ni mačke nisu ništa bolje. Neki dan mi je jedan lokalni mačor skoro odgrizao nogu. Zvijer se došla umiljavati, a u nekom času je skužila tko sam i počela mi lizati nogavicu. Otrčao sam što brže od njega i svako malo gledao za sobom, prati li me još. Prokleti papiri! I proklet povjetarac. Umjesto da lagano hladi, gad je odnekud donio nekakav reklamni letak i pravo u mene. Odsjeklo mi nos! Mislim da ću odseliti nekud na jug, na Antarktiku. (...) Prokleti pingvini! (...) |
15.05.2009., petak
Ipak neću kopirati.
|
Uvidom u stanje arhivesmeća zaključih da tu ima materijala koji se može i bolje reciklirati od toga da se sinterira u nekakvu mrvljivu keramiku. No, tako zapravo ostajem bez neke poštene ideje. - Rezerve , rezerve, rezerve! To sam mogao i ja reći. - I trebao je. - Sad je gotovo. - Tko nas je zvao? Neka od mojih poluparaličnosti. - Ja sam puna paraličnost i zahtijevam da me se tako i naziva. Inače ću povući veze u sekciji za snove i idućih par godina ćeš sanjati samo zelene zidove. Ti to prijetiš ili me pokušavaš nasmijati? - Sad više ne znam. - Tko nas je na kraju zvao? - Pa ja. - A zašto? - Tako. - Znaš da nam je tako naprasno prekinuta partija bele? - Što onda? - Ne pristoji se tako raditi. Imaš emajl, megafon, običnu poštu, reminiscencije i štosvene, a odlučiš se na bezobzirnu invokaciju. Tako da to sad moramo smisliti neku kaznu. - Koju? - Ne znamo. - Nemate neku rezervnu ideju? - Mi jesmo rezerve, ne možemo imati rezerve, to bi bilo protuustavno. - Mišljenja sam da niste skroz pri sebi. Kad mi se počelo spavati. U zadnje vrijeme sam nešto nenamjerno izveo s moždanim tiktakalom pa zaspim prije pola noći, a budim se prije podneva. I to punih šest sati prije. - S kokošima liježe i s kokošima se budi. Netočno. Kokoši imaju jako čudne bioritmove, a definitivno pozaspu prije mene. - Čuješ hrkanje? Ne, ali sad definitivno moram provjeriti. Jedino sam svinje dosad čuo hrkati, a sve ostalo sam nečuo ili pozaboravljao. Nit je prekinuta. Sad mogu na zadatak. Imam šuplju glavu. Zadatak je da kažete isto, samo na drugi način. |
08.05.2009., petak
Gledanje u stvari nabacane s lijeve mi strane ovaj put ne pomaže.
|
- Podla laž. Upravo si se po gledanju ulijevo sjetio kako ti je jednom tako nešto palo na pamet pa, budući da sad nije, krenuo tipkati naslov koji to napuhuje i autokomentar koji stvari vraća na zemlju. I, što imamo od te konstantacije? - Dvije mrkve, zeca i tri kile natrijevog dihidrogenfosfata. Spava ti se više nego meni. - Čuj, imali smo kratko rješenje. I jedno duže, ali si od oba odustao. Već sam počeo sa sebi ići na živce s pitalicama. - Ne nego ti ili svi prokuže rješenje, ili baš nitko pa nemaš prave kompeticije. To ne znači da si ne idem na živce. - Pa? Malo smo precizirali poziciju uzroka. Ovo je dosadno čak i tipkati. - Možeš se zato smijati svakome tko bude dovoljno bedast da ide čitati. Tomu je uvijek tako. Ali nije mi na kraj pameti reći da ovo pišem samo za sebe (to je jednom davno i elaborirano). Stvari koje su za mene stoje po bilježnicama. Internet je sredstvo za maltretiranje pismenih naletioca. - To što priznaje znači ili da misli da nije toliko strašno pa da će samokritikom malo popraviti dojam, ili da nema pojma da je naporan. Postaje mi naporno ostati pri svijesti. - Neprijeporno je redovito poslije pornjave. Rastavite prvu riječ ako ste nemaštoviti. - A ako ste maštoviti, - onda nemojte glumiti da imate paraličnosti. Budući da ste svi ista osoba, mogu vam drugi vi stvarati probleme. Meni probleme stvaraju neke - druge stvari. - Jedna stvar - i to živa. Nemojte nasilno razvlačiti post. To je sasma nekorisno. Ponedjeljne opaske. Druga: Samim čitanjem ne mogu rekonstruirati tokove misli koji su preko tipk ovnice učinili ono gore. - Bijedan trik da se sakrije da je samo jedna. Prva nije vidljiva. |
01.05.2009., petak
Zašto se praznik rada obilježava neradom?
|
Nedavno sam se sjetio da sam jedno vrijeme svečano pokapao poginuvše mačke na ralativno definiranu lokaciju. Iz toga se izrodila dilema: kopati ili ne kopati? Što se tiče najnovije nazovipošasti, našao sam svrhu panike. Ona služi tome da samu sebe učini potpuno suvišnom. Da ljude nije strah te kašljave i šmrcave smrti, manje bi pazili pa bi se ista bolje širila i svakako potamanila mnogo više ljudi. Ovako će bolest biti prisiljena ubijati tek rijetke pojedince. I da, pored svih onih nazovidijeta koje bi imale navesti tijelo da ostane manje mase postoje i neke koje zbilja rade. Nažalost, ideja mi se u glavi pojavi koje stoljeće prekasno. |
