...in patria sua
31.10.2007., srijeda
S(klopljeno na silu i nabrzaka tako da neće biti odveć čitljivo, ovaj put s razlogom konkretnijim od puke nesposobnosti)
|
- Sam si si kriv! Sve je krenulo loše, gore čak i od najcrnjih zamislivih scenarija. Ma nije, samo je dostiglo minimum. Njegovi će ga se sad toliko sramiti da neće ni žaliti za njim. Na glavnom testu skončati kao obrok mačke. I to ne neke supermačke vatrenog daha, buzdovanskog repa i čeličnih kandži, nego tupave mačketine koja životari od milostinje Ubojica. (Zvuči to malo oksimoronski, ali Ubojice imaju mnogo čudnih osobina. Na primjer, hrane životinje da bi ih zatim ubili. Ili, još bedastije, hrane životinje, a ne ubiju ih. Najbedastije je ipak što neke životinje ubijaju, a uopće ih ne hrane. Bedastije čak i od toga što se ubijaju međusobno.) Mačketine tako tupave da nije sposobna čak ni nanjušiti miša. Čak se ni teleportirati ne zna. To ju je samo Ubojica bacao prema njemu jer je htjela pobjeći. Makar, ni druge mačke nisu došle blizu. Očito su sve tako tupave. Onda onim legendarnim miševima i nije bilo tako teško grickati im brkove, šetati im po hrptenjači ili ih naprosto razbacivati oko sebe. A, opet, on s mačkama nije ni trebao imati posla. - Sam si si kriv! Ta rečenica gotovo da vrišti. Pojavljuje se kao vrh sinusoide. Ili, bolje rečeno, kao njezino dno. Dolazi u valovima. Dolazi kao šamarčina. I to ne ona što kida glavu od tijela, nego više kao sraz s crnom rupom. Dodajte k tomu još da je čisto psihičkog karaktera. Sve je na mjestu, samo postoji ogromna želja za nestankom, za smrću. - Njuško, ti već jesi mrtav. Od svih mogućih paraličnosti, javljaju se savjest i razum. Gdje su bili kad je trebalo izbjeći pogled Ubojice? - Hormoni su te malo zaglušili pa nisi čuo naš šapat. A zašto se sad onda derete? - Ne deremo se. Samo sad nema ničega osim tebe. Da, prilično neočekivano za smrt. Ništa od Bjeline, ništa od Vječnih Grizišta, ništa od nestanka i stapanja sa Svime o čemu pričaju stari pošandrcali miševi, ništa od Golemog Sira u kojeg je vjerovao dok je još bio mali, ništa od Zadnjeg Mišjeg Sudovanja (na kojem se imaju spaliti sve Ubojice skupa s mačkama, a potom grešni miševi). Sadašnje stanje valjda je najbliže što se mogao približiti ničemu, a da ostane on. Nema prostora ni vremena, iako ih može zamisliti. Ostao je sam kao splet misli koje se vrte oko sebe. Mogao bi zamisliti bilo što. I može. Upravo gleda kako mačke s po osam repova bježe od nekakvog crnog miša. - Sam si si kriv! Miš i mačke nestaju, a sinusoida svijesti opet zalazi u glib. Želi nestati, ali zna da nema kamo. Naprosto zato jer ne postoji ništa osim njega. Možda je ovo pakao. Ili konačno stanje svakog duha koji postoji. Povratak u Misao, ali skupa s teretom svega što je bilo za života. Ali, to je izopačeno. Jednostavno nema koristi od *vječne muke. I zašto se ne može sjetiti ničeg dobrog? Pa bilo je i toga. Recimo, kad su braća i on prvi put vidjeli sunce. par dana su gledali svijet pun točkica. Novi udarac. - Prošlost, izgubljeno! Sinusoida kao da glibi sve dublje. Možda ipak je završio u paklu. Buđenje. Gleda zbunjeno oko sebe. Opet je u prostorvremenu, a pred njim stoji debeli bijeli miš s gomilom papira pred sobom. - Vi ste Sivko Dugobrkić? - ? - Čujete li? Sivko? - Ime mi je Njuško. - Aaa, Njuško Grizović! Znate, malo sam senilan u zadnje vrijeme, ali proći će me to. Traje... neodređeno dugo. - . - Niste baš nešto razgovorljivi. - Loš dan. Bijeli miš malo zastane, pogleda u papire, opet zastane, pa opet pogleda u papire, pa opet zastane i ostane tako neko vrijeme. - Znate, malo sam senilan u zadnje vrijeme, ali proći će me to. Uvijek prođe. Barem se ne mogu sjetiti da me nekad nije prošlo. - Smijem li znati što radim ovdje? - Paaaa, ..., vidite, znate da više niste živi, a ako ste ovdje, onda se među žive nećete ni vraćati. - A ono prije? - Limb, pa išli ste uuu ..., u školu. Učili ste osnove religije. Ne? - Da, ali tamo su mi govorili drukčije. Zašto mi je tamo bilo užasno neugodno? U školi samo pričaju o dosadi i vječnosti. - Paaaa, ..., limb vam je prijelazno stanje. Intermedijar. - A zašto me u njemu toliko grizla savjest? - ... Grizla savjest? - Da, nije baš bilo ugodno. - Aaaa, pa tamo se samo preslika zadnje stanje duha. Drugačije ne može. - Znači, sam sam si kriv. - Pa, da. Tako nekako. - A što ću sad ovdje? - Proći ćemo malo kroz vaš život pa da odlučimo što ćemo dalje. - Neće li to biti neugodno? - Paaa, hoće malo. ... Ne da mi se izmišljati detalje iz jednog mišjeg života pa ću taj dio slonovski elegantno preskočiti. Ukratko, Njuško i bijeli miš su pregledavali život. Bijeli miš je telepat s univerzalnim ključem za svaki um (što pomalo objašnjava nagli rast Njuškove elokvencije i otvorenosti) pa je razgovor tekao otprilike kao da je razgovarao s idealnom kombinacijom majke (koja po definiciji sve zna) i prijatelja (koji niti samo sluša, niti samo govori, već razgovara). U par navrata Njuško se osjećao kao da mu i dlaka crveni, a bilo je i trenutaka u kojima je bio ponosniji od Šnjofka Visokoskoka. Ipak, većinu vremena zauzimala je blaga nostalgija za prošlošću. Naročito za onim ranijim danima. Recimo da su u neko doba došli i do zadnjih par sati. - Ovo i ne moramo analizirati. Sjećanje mi je prilično svježe. - Nemoj muljati. Već si shvatio gdje si pogriješio i preostalo je samo da to kažemo. - Zabrljao sam u početku. - Paaa, tamo je bila nekakva anticipacija, ali znaš da bi ostatak života proveo gunđajući o svojoj najvećoj pogrešci. - Zabrljao sam u svakom koraku poslije. - Ne pretjeruj. Greške su svega dvije. - Pokazao sam se i krivo procijenio čas kad trebam pobjeći. - Eto, vidiš. - Što mi je bilo dovoljno da od penjača prijeđem u obrok. - Možda će te to zgranuti, ali malo miševa umre prirodnom smrću. - Da, ali ne tako rano i ne na tako glup način. - Misliš? Znaš li kako su skončali Gricko Pletić i Točkica Brkić? - Izvučeni za repove. Odurno. Nemišji. - Ali glupo. Oni su si gotovo pogrizli brkove dok su bili ovdje. - Samo malo, zar ovo sada nije nekakav tračeraj? - Pa, znaš, dosadno mi je ovdje sređivati miša po miša pa tu i tamo pričam o drugima. - Ma, dobro, samo nisam očekivao da će... Što si ti uopće? - Pa bijeli miš. - Naš starješina je isto bijeli miš. - Misliš da ja zato ne mogu biti bijeli miš? - Ne znam. Ali, nisam te to pitao. Mislio sam na to kakvu funkciju imaš ovdje. Odakle si uopće? Jesi li živ, mrtav, što? - Paa, ne bih bio ovdje da sam živ. A funkciju si mi valjda već dokučio. - Kako uspiješ porazgovarati sa svim poginulim miševima? Otkud ti vrijeme za to? - Vremena mi ne može uzmanjkati jer ga imam takoreći neograničeno. Samo trebam malo brže raditi. - Kako brže kad sve radiš polako. - Rastegnem si vrijeme. Naboram ga, razvučem, a to mogu jer je kontinuirano. Ili su kvanti barem dovoljno mali za to. - Ne kužim. - Znam, ali možda jednom shvatiš. - ... - Možda si već primijetio da je analiza gotova. - Što dalje? - Ideš natrag. - A što je s Vječnim Grizištima? - Misliš da si ih zaslužio? - No, može i pakao, što je s tim? - To su pomalo naivne projekcije živih. Sve je dolje. - Nije li malo naivno reći dolje? - Stvar perspektive. - Što si točno mislio pod onim ideš natrag? - Baš to, samo što ćeš morati ostaviti sjećanja. - Znači li to da sam već bio ovdje? - Ne baš. Miševi jesu neponovljivi, ali nisu vječni. Ništa nije. Stvari se rađaju i nestaju. Miševi isto. - Zašto ne bi mogli biti sačuvani? - Sačuvano je sve što ih je sačinjavalo. Količina informacija se ne mijenja, samo njihov raspored. On je pak neponovljiv. Postoje male simetrije, ali one ne remete veliku sliku. - Pitao sam zašto. - Jesi li se ikad zapitao zašto mrvice padaju sa stola? - Pa to svi znaju. Privlači ih gravitacija? - A zašto ih privlači? - Nije li to naprosto svojstvo materije? - Time mi nisi odgovorio na pitanje zašto. - Počinje me boljeti glava. Kako uopće doći do odgovora? - Možeš ih tražiti. - Kako da znam da sam ih našao? - Ne znaš. Neki ti se sviđaju, a neki ne. - Znaš li ti odgovore? - Ne znam. - Zašto se onda praviš pametan? - Zašto misliš da se pravim pametan? - Odgovaraš mi na pitanja. - Da ne odgovaram, rekao bi da sam bahat. I da se pravim pametan. - Kako znaš? ... Znam kako. - Iako je sve skupa malo složenije, došlo je vrijeme da zaključimo na čemu smo. Bijeli miš na to izvadi odnekud laptop i krene tipkati po njemu. - Što će ti sad to? - Da izračunam koeficijente za idući život. - A što smo dosad radili? - Analizirali. - A zašto onda trebaš računati nekakve koeficijente? Mislim, zar nije to moglo odmah? - Napravio sam i to par puta, ali miševi su mi se bunili da su koeficijenti pogrešni. Nakon analize nitko nikad nije prigovorio. Ona sve natjera da sami procijene koeficijente iako to ne znaju dok ne vide brojke. - I što će mi ti koeficijenti? - Da vidimo što možeš postati. - I što mogu? - Čekaj malo. Samo mrtvorođenima ne moram ništa računati. - To znači da imaš i podatke za moje prošle živote? - Samo koeficijente. Životi su izgubljeni. - A što je s pričama o reinkarnacijama? - Uglavnom izmišljotine. Makar, uvijek možeš prepoznati svoje prethodnike. Samo što do njih ne možeš doći pukim istraživanjem. Jednostavno ti se nešto učini bliskim. Duh može prepoznati mjesta na kojima je bio. Naravno, tek mutno. S druge strane, osobine duha se održavaju. Bez toga svi bismo bili Jedno. - To je prava smrt? - To je bio početak. - Gdje je kraj? - Otkud da znam? Nego, dobio sam koeficijente: 4,16, 1,06, 9, 88. - Što oni znače? - Evo ti pa pogledaj. Koeficijenti su relativni, a označavaju uložen trud, korekciju na sreću i tuđe utjecaje. - Iz njih bih trebao doznati što mogu postati? - Evo, za koji časak ćemo i to vidjeti. Laptop zuji znatno glasnije, bijeli miš mudro kima glavom. - Premalo truda, ali to smo već znali. Mogao si i gore proći, ali i znatno bolje. Šteta što nisi više slušao što ti govore. To znatno diže relativni trud. - Postat ću neki niži oblik života? - Može se to tako reći. Svakako si mogao proći i bolje. Sad ti preostaje da se u iduće vrijeme malo potrudiš. Početni će ti uvjeti biti sasvim solidni. -Kad krećem? - Baš sad. - Samo još nešto, zašt osi na početku bio zbunjen, a sad više nisi? - Tako. Zbogom. Njuškov život je zaboravljen i raskomadan u komadiće sjećanja. Kao i svi drugi životi koji su završili. Jedna ljudska beba zakmečala je naročito piskutavo. |
24.10.2007., srijeda
R(abota)
|
Red štakorista iliti društvo Ljudogriz nastao je negdje u starijoj prošlosti, kad se još nije znalo za genetiku i digitrone. Neki ljudi su se domislili da bi mogli dresirati štakore da napadaju ljude. Posao je bio jednostavan, ali tražio je puno vremena i resursa. Osim toga, trebalo je i imati živaca jer štakore se hranilo isključivo ljudskim mesom (izvor su, naravno, bile mrtvačnice siromašnih). Iako se sve zbivalo prije Mendela, članovi grupe Ljudogriz imali su neke nejasne predodžbe o tome da će imati veće štakore ako budu eliminirali one manje, da će imati agresivnije štakore ako potamane ovčice, da mogu razvijati štakore koji bolje vide, čuju i njuše. Bilo je tu i kojekakvih tupavih vjerovanja (ponajviše vezanih za Mjesec i spol hrane), ali posao je napredovao. Svake godine, na osmi puni Mjesec uhvatili bi nekog prosjaka i bacili ga u kavez sa štakorima. Prvih nekoliko godina morali su ih sami ubijati jer su štakori bježali pred njima, ali polako su počeli i sami napadati. Primijećeno je da su značajno agresivniji kad su gladni pa se prestalo dobro hraniti štakore. Dvije godine nakon te promjene prvi put su štakori doslovce zaklali čovjeka. Dvojica prije njega umrla su od kojekakvih zagnojenja izazvanih ugrizima. Sad treba nešto reći i o metodama uzgoja. Isprva su štakori držani po kućama (u kavezima), ali zbog raznih govorkanja u društvu je odlučeno da će dio štakora potamaniti tako da svi to vide, ali da ne prokuže da je to samo predstava dok će ostatak preseliti na neko sigurno mjesto. Zahvaljujući bogatstvu jednog člana, uspjeli su kupiti jedan relativno izoliran dvorac u južnoj Francuskoj. Dvorac su obnovili (točnije, preuredili u golemo uzgajalište štakora) i u njemu je stvorena stalna baza za razvoj. Reputacija bolesnih štakoroljubaca im je ostala, ali barem više nitko nije mislio da oni i dalje uzgajaju štakore. Zanimljivo je da oko njihove sljedbe nije nastao nikakav mit. Ljudima su znatno privlačnije nebuloze nego ideje koje se mogu ostvariti. Članovi društva nisu samo razvijali štakore-ubojice. Bilo im je savršeno jasno da se moraju organizirati kako bi ostali tajni. Prva velika dilema pojavila se oko polovice 19. stoljeća. Dvojba je bila oko načina sakrivanja. Jedni su bili za to da se prave zajebantima dok su drugi navijali za znanstvena istraživanja. Na kraju su odustali od obje ideje i naprosto ostali anonimni. Bila je to sretna odluka jer će ubrzo štakori postati popularni, kako među običnim ljudima, tako i među znanstvenicima. Napredak biologije i medicine, ali i toksikologije, iziskivao je mnoštvo životinjica na kojima su se razne supstance testirale. Članovi Ljudogriza pomno su pratili novosti, najviše one vezane za uzgoj, ali i dalje su pazili da nitko ne zna za njihove štakore. Dva svjetska rata umalo su ih uništila jer im je dvorac bio bombardiran. Srećom, moćne zidine sačuvale su većinu štakora (onima u podrumima nije se dogodilo ništa, dok su oni gore dijelom izginuli i razbježali se). Iako se isprva strahovalo da će štakori napadati ljude, ispostavilo se da i dalje najviše vole grickati koješta. Zbog tog nenadanog i poražavajućeg otkrića društvo je moralo napraviti veliki sastanak na kojem se trebalo razjasniti što će dalje. Nakon dva tjedna nije odlučeno ništa. Jedni su bili za raspuštanje jer im se činilo očitim da se od štakora ne može napraviti ljudoždere. Drugi su pak tvrdili da bi bilo šteta sve uništiti jer uvijek postoji nada da će doći kakvo otkriće koje bi omogućilo stvaranje krvožednih štakora. Na tome je sve i ostalo. Sljedećih nekoliko desetljeća rad društva svodio se na traženje mrtvaca za prehranu štakora i svakodnevno čićenje kaveza. Iako su promjene došle puno prije, društvo se devedesetih počelo intenzivno zanimati za genetiku. Priče o genetskom inženjeringu uzbudile su maštu članova i ubrzo su počeli mahnito listati znanstvene publikacije. Iako im je s vremenom postalo jasno da nije baš moguće složiti križanca pirane i štakora, dakle, živinicu koja bi se mahnito množila i jatimice klala sve pred sobom, počeli su slagati viziju životinje koju se bi moglo složiti. Jasno je da treba intervenirati u genom štakora. Jasno je i da je štakor toliko efikasna životinja da ne bi trebalo ništa mijenjati. Ipak, da bi se ispunila svrha društva, treba dizajnirati štakore koji će napadati ljude, a sve ostalo smatrati tek sekundarnim izvorom hrane. Najlogičnije intervencije su one u njuh i okus. Potrebno je nekako udesiti um štakora da želi pojesti sve toplokrvo s mirisom čovjeka. Također bi bilo dobro da štakori postanu čoporativne životinje. Dugi niz pokusa pokazao je da čovjek nema nikakve šanse protiv više od petnaest gladnih štakora. Možda bi im se moglo modificirati zube. Glavni problem je što su sva ta svojstva poligenska, a nije poznato ni koji geni što rade. Zbog toga bi možda bilo lakše prijeći na životinje koje već jesu čoporativne i koje znaju klati, ali psi, koji tome najbolje odgovaraju, previše su uočljivi, premalo izdržljivi i presporo se razmnožavaju. Nekoliko hajki rješava problem pasa. Štakore još nitko nije riješio. Samo se truju da im broj ne bi bio prevelik. Moderna vremena društvo provodi u istraživanju. Jedni kopaju po časopisima, drugi i dalje uporno dresiraju štakore, a treći, najmlađi, šire se po raznim institutima i sami stvaraju znanje. Jednog dana znanost će dovoljno uznapredovati da se budu mogle uzgajati životinje po želji. Tada će u jednom dvorcu u južnoj Francuskoj biti rođen Štakor. Isprva sam, ali ubrzo tisuće. Onda će biti pušteni i noć će opet postati neprijateljem ljudi. |
21.10.2007., nedjelja
P(rekrasno ruho)
|
Prilično sam sumnjičav prema onom efektnom raspletu bajke Carevo novo ruho pa ću mu dodati završetak kakav mi više odgovara. Početak nastavka svakako mora biti kraj originala. - Car je gol! - uzviknu neko dijete videći golog cara. Odmah potom, težak se šamar prolomi svjetinom. - Za to sam ti rit brisala? Kuš i da te do doma pisnuti nisam čula! Mališan bi možda i zaplakao, ali majčin je bijes bio na razini koja omogućuje pomicanje manjih planina i otvaranje crvotočina radi bržeg kretanja tako da suze nisu imale neke šanse. Zato je jednostavno ušutio i nastavio gledati paradu. Uzvik i šamar nisu poremetili povorku. Oni koji su čuli što je dječak viknuo s nevjericom su pogledali u cara, ali, vidjevši njegovo superfantastično odijelo satkano od najfinijih zlatnih, srebrnih i svilenih niti, iskićeno svim mogućim draguljima, sjajno poput Sunca i Sjevernjače zajedno, a divnije od deset princeza skupa sa sluškinjama, odahnuli su i u sebi se nasmijali tupavom djetetu. Car, koji nije čuo dječaka, ali je šamar, neznatno se okrenuo da vidi što se zbiva, a da nitko ne primijeti da se on okreće za svakim šumom. To bi bilo necarski. Popravio je par nabora na svojem superfantastičnom odijelu, satkanom od najfinijih zlatnih, srebrnih i svilenih niti, iskićenom svim mogućim draguljima, sjajnom poput Sunca i Sjevernjače zajedno, a divnijem od deset princeza skupa sa sluškinjama, i produžio dalje, kupajući se u zadivljenim pogledima svojih dvorjana, ministara, avjetnika, vojnika, stražara, svirača, pa i običnih pučana koji bi inače trebali gledati u zemlju da ih ne zaslijepi carski sjaj. Sve u svemu, parada je prošla izvrsno. Mjesecima nakon nje dolazile su vijesti o pjesnicima što izdahnuše od hiperinspiriranosti divotom cara. Tjednima su ljudi spontano pjevali hvalospjeve caru, a prvih nekoliko dana carstvo je bilo jedan veliki osmijeh. Naravno, ponajviše zbog carevog superfantastičnog odijela satkanog od najfinijih zlatnih, srebrnih i svilenih niti, iskićenog svim mogućim draguljima, sjajnog poput Sunca i Sjevernjače zajedno, a divnijeg od deset princeza skupa sa sluškinjama. Dječak je pak naučio nešto o životu. Možda jednog dana postane krojač. |
17.10.2007., srijeda
Slikice mahom tuđe što će reći pokradene
|
Molim one pametnije da me upozore ako ću zbog ovog u zatvor. Kako si ja zamišljam onu famoznu UN-dijetu. Jednog dana shvatio sam da između muških i ženskih bicikala mora biti neka značajna razlika. Treća koja do jučer to nije bila. Dobar materijal da me vjernici zamrze. A i imam ih strahovito puno. Bile bi tri, ali nisam u stanju sjetiti se što je trebalo biti na trećoj. |
11.10.2007., četvrtak
O (jednom kraju)
|
Oko polovice trećeg tisućljeća znanost je upala u treću Veliku dosadu. Preciznije, u nju su upali znanstvenici. Riješeni su glavni misteriji Svemira, svirepo poklani svi urbani i manje urbani mitovi, objašnjene sve legende, sve moguće konstante su određene s po stotinjak decimala, bogovi su potjerani u slikovnice, a čuda isto u slikovnice, a potom u stare enciklopedije. Naravno, sve se to dešavalo u znanstvenom svijetu. Normalni ljudi i dalje su mislili da vjera nema veze s placebom, da se ispod njihovih podruma nalazi pakao, da će, ako se dovoljno uporno smješkaju vodi, dobiti finiju i zdraviju vodu, da su njihovi susjedi zli, da mačke upijaju sve što elektronički uređaji izrače, da smo svi mi jednaki i da bi sijet trebao postati bolji. No, oni su u ovoj priči nevažni. Ipak je to bijednih devedeset i devet posto ljudske vrste. Pričam o znanstvenicima, ljudima kojih ima malo, ali previše dok god nisu sami. Oni su uporno rješavali misterije, probleme, pa čak i obične zadatke. Znanost se širila, a znanje raslo. Neki su razmišljali o tome je li Znanje konačno ili ne. Dilema je brzo riješena. Znanje je konačno, ali toliko golemo da ga je nemoguće kompletirati. Uvijek će biti rupa da se znanstvenici imaju čime zabavljati. Tu su se zaribali. Kao i mnogo puta prije, eksperiment je pobio teoriju. Znanje ne samo da je končano, nego i dostižno. Iako je broj informacija nedostižan za ljudske pojmove, a glupost neuništiva, postoje metode da se to zaobiđe. Oni koji su ih smislili isprva su bili smatrani genijima, ali u vrijeme ove priče u znanstvenim krugovima imali su status kao pozitroni među neutronima. Imena im neću navoditi da ne pokupim kakvu kaznu. A što su zgriješili? Par tričavih kvaziaksioma. 1. Znanje je konačno jerbo beskonačnog nema van matematike i filozofije. 2. Filozofske ideje ne trebaju se trpati u znanje. Znanje se odnosi isključivo na stvarni svijet. 3. Događaji također ne upadaju u znanje jer se stalno generiraju. 4. Sve otkriveno ne može se više otkrivati. Tehnologija je dovoljno efikasna da sačuva sve podatke i još ih k tomu klasificira kako bi svakom bili dostupni. 5. Neznanje nije negacija znanja. Dužnost znanosti nije znanje širiti, nego otkriti. Prvim se poslom bavi obrazovni sustav. Iako je ovih pet proklamacija upravo bedasto (računajte da sam ih pisao manje od pet minuta), znanstvenicima su dali osnovu da krenu stvarati sustav. Sustav je opet nazvan enciklopedijom, a izgradnja je trajala tri desetljeća. Na njoj je radilo oko deset milijuna ljudi. Kad je završena, postala je dostupna svima. Baš svima jer je na ZV-ovoj (Zemaljsko vijeće, nasljednik propalog UN-a) konvenciji 2056. donijeta deklaracija kojom su hrana, piće, odjeća i Internet osnovna ljudska prava. Najzanimljiviji dio tog projekta bila je mapa znanja. Ta mapa je bila najava katastrofe. Sličila je na nekakvu kartu svijeta, ali njezina područja su bila znanosti. Iz najdalje perspektive vidjela se samo najgrublja podjela. Približavanjem bi se pokazivala nova područja (bez jasnih granica, naravno) koja bi se daljnjim približavanjem još više cjepkala. Ulaskom na neko područje ostatak "svijeta" bi nestao, a karta poprimila modrikastu boju koja je izludila znanstveni svijet. Naime, u početku je bilo mnogo područja sive boje (sve skupa je djelovalo fraktaličasto). Njih je tek trebalo istražiti. No, njihov broj je stalno opadao jer su znanstvenici radili punom parom. Svakodnevno se moglo vidjeti kako neko sivo područje plavi. Naravno, pojavljivala su se i nova siva područja. Neka otkrića davala su više pitanja nego odgovora. No, sve će to s vremenom biti odgovoreno. Frka je započela 2449. kad je broj sivih područja prvi put pao ispod deset tisuća. Dotad se većina znanstvenog svijeta veselila danu kad će se sve znati. Naravno, bilo je i zlogukih proroka koji su pričali kako znanstvenici više neće imati što raditi. Standardni odgovor je bio da se tako mislilo i oko 1900. Naravno, upao sam u kontradikciju, ali ne da mi se ispravljati. 2478. otkrivena je Prajednadžba. Prvi put nakon dva stoljeća netko je dobio Nobelovu nagradu za neko zbilja novo otkriće. Po svojoj prilici, novih otkrića više neće biti. Odmah po objavljivanju, horde fizičara krenule su izvoditi sve i svašta iz te formule. Nakon nekoliko tjedana svi prirodni zakoni bili su izvedeni iz te formule. Tih su dana internetom kružile animacije poplavljivanja karte fizike. Uglavnom, fizičari više nisu imali što objasniti. Nakon toga, svoj su posao završili i kemičari. Iza njih matematičari, a potom je počela panika. Kad su i biolozi zaključili da nemaju što istraživati, znanost je bila gotova s poslom. Ljudi su i dalje dolazili na svoje institute, ali po cijele dane su radili ništa. Statistike pokazuju da se broj samoubojstava znanstvenika digao za 345%. Ostatak svijeta nije puno za to mario. Nekoliko dana pojavljivale su se naslovnice s natpisima poput "Znamo sve!", ali ljudi su se začas vratili svakodnevici. Svi osim onih kojima je svakodnevica bilo istraživanje. Oni su očajavali. No, budući ljudi, pomirili su se s činjenicom da više ništa neće otkriti pa su se proglasili čuvarima i širiteljima znanja. Odbacili su peti od onih aksioma, a autore osudili kao krivce za svu onu paniku. I dalje su odlazili u svoje institute, ali sad su se bavili odgovaranjem na pitanja neznalica nesposobnih da odgovore potraže u Enciklopediji. Država ih je prvo pokušala odmah nekako eliminirati, ali nije ih uspjela nadmudriti. Ustanove za obrazovanje još su neko vrijeme u imenima nosile riječ "znanost". Ipak, bilo je jasno da će znanstvenici kad-tad odumrijeti. Kako nisu bili spretni da poput političara uvjeravaju svijet u svoju velevažnost, pomalo su nestajali (umirali kao i svi ostali, ali bez prirodnog prirasta jer se više nitko nije školovao za znanstvenika). Nije više bilo projekata, beneficije su odlazile na obične društvene projekte. Društvenih znanosti nije bilo već dva stoljeća jer su izgubile trku s prirodnima. Koristile su prilično znanstvene metode, ali nisu imale prave pokuse pa su na jednoj ZV-ovoj konvenciji preimenovane u projekte. Posljednji znanstvenik umro je 2597. u dobi od 122 godine. Njegovu smrt nitko nije obilježio. Pretposljednju jest, neću reći tko. Ovo bih sad mogao proglasiti nekakvim uvodom u meni zanimljiv kraj priče. Koji je zbilja kratak. 2672. u bazu podataka Enciklopedije udario je omanji meteor. |
04.10.2007., četvrtak
Kako do Međuzemlja?
|
Došlo je vrijeme da pokušam uprizoriti jednu od privlačnijih mi ideja. - Nije. No, ionako neću sam od nje ništa izvući. - Tolkien je mogao. On je složio mitologiju. Ja hoću stvarnost. - Onda počni malo bolje nasjedati na podvale njuejdžera i evo ti magije. Uglavnom, pokušat ću predvidjeti budućnost koja bi vodila prema svijetu nalik na one iz povijesno-fantastičarskih romana. To je, usput i prva bitna mi ideja. Magiju neću trpati u prošlost jer tamo ne mogu doći. Budućnost ću neku ipak dočekati. Za početak, da definiram na što uopće mislim pod tom magijom. Na ništa posebno, naravno. Magijom nazivam modernu tehnologiju, a razlog je jednostavan. Budućim ljudima ne kanim pripisati odveć veliko znanje. Za to trebam nekakav proces. Nije baš jednostavno uništiti znanje. Jest da ga razna pseudalčad nagriza naveliko, ali tako je i zbog pomalo naivne ideje prosvjetiteljstva da bi svi trebali biti bremeniti znanjem. Tvrdokorno neznanje većini je znatno prirodnije. Proces bi svakako trebao nekakav dobar početak. Navijam za treći svjetski rat. On bi uništio svjetsko gospodarstvo i globalizaciju, prorijedio i izolirao ljudske zajednice te efikasno priklao školstvo. No, s njim ne valja brzati. Treba prvo pričekati da nam tehnologija dosegne znatno višu razinu od današnje. Ima još hrpa korisnih izuma koji bijedno čame po SF-romanima. Fale nam teleportacija (ljudi), nanotehnologija, kvantna računala, neodređena hrpica stvari koje mi ne padaju sad na pamet i ono najvažnije, energetska efikasnost. Zvuči kao europropaganda, ali zbilja bi bilo trapavo da teleporteri trebaju baterije ili nuklearke. Zapravo, s njima bi to još išlo, ali sitne bi spravice svakako trebale funkcionirati na sunce. Inače ništa od čarobnih štapića. Kad se sva ta čudesa razviju, možemo na rezove. Prvo treba razbiti civilizaciju. Poslije više ne treba ništa. Zapravo, treba. Čekati. Zanimljivo će biti tek nakon par desetljeća, kad pomru svi koji su se nečega sjećali. Pretpostavljam da bi se ukupno znanje tako reduciralo na ono kakvim su baratali srednjovjekovni Europljani. Kako znamo, oni su zbilja u svašta vjerovali, a nije im čak ni trebalo nešto zaista čudno. Prolazile su sve moguće i nemoguće gluposti. Oni prije su vjerovali u neke još veće gluposti, ali barem su skontali da je Zemlja okrugla. Sad treba zamisliti isti takav svijet i u njega ubaciti letjelice, teleportere, mobitele i žaruljice. Sve te, ovdašnjim ljudima sasvim normalne stvarčice, neznalicama su prava čudesa. Osim toga, za pretpostaviti je da bi njihov broj drastično opadao u prvih par desetljeće novog srednjeg vijeka. Sad idem malo nabrajati. Prva zanimljiva stvar je čarobni štapić. Teško da možemo sklopiti spravicu koja bi pretvarala mačke u pivske čepove, ali bacati iskrice i elektrošokove bi se već moglo. Čini mi se da bi veći dio oružja ubrzo potpao pod čarobne štapove, štapiće i slično. U Gospodaru prstenova spominje se nekakvo kamenje za komunikaciju. To je već sad moguće urediti. Slutim da bi Macintosh mogao za par godina prodavati i takve modele. S bežičnim napajanjem, naravno. Magične zgrade nisu problem. Samo treba nabacati puno mehanike, a to se radilo još u Egiptu. Zadarske morske orgulje lako mogu biti centar kakvog bedastog kulta. Opet ispočetka. Ionako su sve misli tek kruženje. Prvo treba izgraditi jedan zbilja efikasan svijet i zatim ga uništiti. Tako bismo imali opaku tehnologiju koja bi pomalo propadala. Za sve magijske svjetove karakteristično je da misterije propadaju. Prvo nestaju fizički, zatim ih se zaboravlja, onda se neke objasni, a na kraju se pojavi njuejdž koji ih pokuša revitalizirati. Živo me zanima znači li njuejdž kraj civilizacije (samo naše zapadne) ili pak njezin novi stadij. Prva mogućnost mi se više sviđa iako je znatno neudobnija za život. Po uništenju svijeta trebala bi krenuti redukcija znanja i stvaranje mitologije. Donedavno normalne stvari zbog neznanja bi dobivale mitska obilježja. Izolacija zajednica bi to samo pojačala. Kad se uništenje dovrši, počinje zanimljivo doba. Znanost može početi ispočetka. U ovom času tekst mi se čini očajnim promašenim. - Vjerojatno zato što i jest takav. Ostavljam ga da vidim koliko će mi se sutra gaditi. Znam da je većina napisanog čisto sranje. Neke natipkotine su toliko očajne da mi je naporno i pomisliti na njih, ali ima i određen broj onih koje su mi s vremenom postale prihvatljive. Trebam proučiti kako što ranije procijeniti što je, a što nije za brisanje. Malo prorokovanja. Svakako ćemo imati treći svjetski rat (ovo je više obično kalkuliranje). Hrvati će opet odabrati krivu stranu. Dodatak nužni: Zaboravih par stvari svakako zanimljivih i nadasve korisnih za utjerivanje straha u kosti praznovjernih i tupavih. Genetski inženjering. Kakav bi to bio svijet bez čudovišta? Pogotovo ako znamo da ih nije neki problem sklopiti. Istina je da se bijednim umjetnim odabirom još uvijek brže modelira živine, ali ono Radmanovo otkriće o mehanizmima protiv križanja nesrodnika moglo bi pomoći u stvaranju nekih ekstravagantnih križanaca. Da ne tupim o stvarima u koje nisam upućen, evo slikice (verbalne): Neki likovi imaju npr. dvorac oko kojeg šeću živinice koje na neku foru rigaju vatru, a usput i lete. Krila nisu problem, a za vatru samo treba smisliti organ pun metanskih bakterija i još jedan da izbacuje iskre. Ili da imaju nešto nalik na ente: drveće nešto giblje, a i življe od običnog. Biljke imaju određenih mogućnosti da se miču, ali to zahtijeva previše energije pa sve samo sjede u miru. Kakvo bijedno oko i nešto što će naglo trznuti kad oko registrira pokret nisu tako nezamislivi kao npr. Houllebecqov čovjek-biljka. Nanotehnologija. Tu mislim na one male robote koji bi se razmiljeli po nečijem tijelu i nešto radili, bilo to dobro ili ne tako dobro. Većina uroka dala bi se izvesti pomoću njih. Ako se uspije zaobići opća praksa mnogostaničara da crknu nakon određenog vremena, moglo bi se sklopiti i par ljudi koji bi, mjesto par desetljeća, živjeli par stoljeća. Sasvim dovoljno da bi netko neuk pomislio da se radi o besmrtniku. |
