Red štakorista iliti društvo Ljudogriz nastao je negdje u starijoj prošlosti, kad se još nije znalo za genetiku i digitrone. Neki ljudi su se domislili da bi mogli dresirati štakore da napadaju ljude. Posao je bio jednostavan, ali tražio je puno vremena i resursa. Osim toga, trebalo je i imati živaca jer štakore se hranilo isključivo ljudskim mesom (izvor su, naravno, bile mrtvačnice siromašnih). Iako se sve zbivalo prije Mendela, članovi grupe Ljudogriz imali su neke nejasne predodžbe o tome da će imati veće štakore ako budu eliminirali one manje, da će imati agresivnije štakore ako potamane ovčice, da mogu razvijati štakore koji bolje vide, čuju i njuše. Bilo je tu i kojekakvih tupavih vjerovanja (ponajviše vezanih za Mjesec i spol hrane), ali posao je napredovao. Svake godine, na osmi puni Mjesec uhvatili bi nekog prosjaka i bacili ga u kavez sa štakorima. Prvih nekoliko godina morali su ih sami ubijati jer su štakori bježali pred njima, ali polako su počeli i sami napadati. Primijećeno je da su značajno agresivniji kad su gladni pa se prestalo dobro hraniti štakore. Dvije godine nakon te promjene prvi put su štakori doslovce zaklali čovjeka. Dvojica prije njega umrla su od kojekakvih zagnojenja izazvanih ugrizima.
Sad treba nešto reći i o metodama uzgoja. Isprva su štakori držani po kućama (u kavezima), ali zbog raznih govorkanja u društvu je odlučeno da će dio štakora potamaniti tako da svi to vide, ali da ne prokuže da je to samo predstava dok će ostatak preseliti na neko sigurno mjesto. Zahvaljujući bogatstvu jednog člana, uspjeli su kupiti jedan relativno izoliran dvorac u južnoj Francuskoj. Dvorac su obnovili (točnije, preuredili u golemo uzgajalište štakora) i u njemu je stvorena stalna baza za razvoj. Reputacija bolesnih štakoroljubaca im je ostala, ali barem više nitko nije mislio da oni i dalje uzgajaju štakore. Zanimljivo je da oko njihove sljedbe nije nastao nikakav mit. Ljudima su znatno privlačnije nebuloze nego ideje koje se mogu ostvariti.
Članovi društva nisu samo razvijali štakore-ubojice. Bilo im je savršeno jasno da se moraju organizirati kako bi ostali tajni. Prva velika dilema pojavila se oko polovice 19. stoljeća. Dvojba je bila oko načina sakrivanja. Jedni su bili za to da se prave zajebantima dok su drugi navijali za znanstvena istraživanja. Na kraju su odustali od obje ideje i naprosto ostali anonimni. Bila je to sretna odluka jer će ubrzo štakori postati popularni, kako među običnim ljudima, tako i među znanstvenicima.
Napredak biologije i medicine, ali i toksikologije, iziskivao je mnoštvo životinjica na kojima su se razne supstance testirale. Članovi Ljudogriza pomno su pratili novosti, najviše one vezane za uzgoj, ali i dalje su pazili da nitko ne zna za njihove štakore. Dva svjetska rata umalo su ih uništila jer im je dvorac bio bombardiran. Srećom, moćne zidine sačuvale su većinu štakora (onima u podrumima nije se dogodilo ništa, dok su oni gore dijelom izginuli i razbježali se). Iako se isprva strahovalo da će štakori napadati ljude, ispostavilo se da i dalje najviše vole grickati koješta. Zbog tog nenadanog i poražavajućeg otkrića društvo je moralo napraviti veliki sastanak na kojem se trebalo razjasniti što će dalje. Nakon dva tjedna nije odlučeno ništa. Jedni su bili za raspuštanje jer im se činilo očitim da se od štakora ne može napraviti ljudoždere. Drugi su pak tvrdili da bi bilo šteta sve uništiti jer uvijek postoji nada da će doći kakvo otkriće koje bi omogućilo stvaranje krvožednih štakora. Na tome je sve i ostalo. Sljedećih nekoliko desetljeća rad društva svodio se na traženje mrtvaca za prehranu štakora i svakodnevno čićenje kaveza.
Iako su promjene došle puno prije, društvo se devedesetih počelo intenzivno zanimati za genetiku. Priče o genetskom inženjeringu uzbudile su maštu članova i ubrzo su počeli mahnito listati znanstvene publikacije. Iako im je s vremenom postalo jasno da nije baš moguće složiti križanca pirane i štakora, dakle, živinicu koja bi se mahnito množila i jatimice klala sve pred sobom, počeli su slagati viziju životinje koju se bi moglo složiti.
Jasno je da treba intervenirati u genom štakora. Jasno je i da je štakor toliko efikasna životinja da ne bi trebalo ništa mijenjati. Ipak, da bi se ispunila svrha društva, treba dizajnirati štakore koji će napadati ljude, a sve ostalo smatrati tek sekundarnim izvorom hrane. Najlogičnije intervencije su one u njuh i okus. Potrebno je nekako udesiti um štakora da želi pojesti sve toplokrvo s mirisom čovjeka. Također bi bilo dobro da štakori postanu čoporativne životinje. Dugi niz pokusa pokazao je da čovjek nema nikakve šanse protiv više od petnaest gladnih štakora. Možda bi im se moglo modificirati zube. Glavni problem je što su sva ta svojstva poligenska, a nije poznato ni koji geni što rade. Zbog toga bi možda bilo lakše prijeći na životinje koje već jesu čoporativne i koje znaju klati, ali psi, koji tome najbolje odgovaraju, previše su uočljivi, premalo izdržljivi i presporo se razmnožavaju. Nekoliko hajki rješava problem pasa. Štakore još nitko nije riješio. Samo se truju da im broj ne bi bio prevelik.
Moderna vremena društvo provodi u istraživanju. Jedni kopaju po časopisima, drugi i dalje uporno dresiraju štakore, a treći, najmlađi, šire se po raznim institutima i sami stvaraju znanje.
Jednog dana znanost će dovoljno uznapredovati da se budu mogle uzgajati životinje po želji. Tada će u jednom dvorcu u južnoj Francuskoj biti rođen Štakor. Isprva sam, ali ubrzo tisuće.
Onda će biti pušteni i noć će opet postati neprijateljem ljudi.
Post je objavljen 24.10.2007. u 18:28 sati.