...in patria sua
04.10.2007., četvrtak
Kako do Međuzemlja?
|
Došlo je vrijeme da pokušam uprizoriti jednu od privlačnijih mi ideja. - Nije. No, ionako neću sam od nje ništa izvući. - Tolkien je mogao. On je složio mitologiju. Ja hoću stvarnost. - Onda počni malo bolje nasjedati na podvale njuejdžera i evo ti magije. Uglavnom, pokušat ću predvidjeti budućnost koja bi vodila prema svijetu nalik na one iz povijesno-fantastičarskih romana. To je, usput i prva bitna mi ideja. Magiju neću trpati u prošlost jer tamo ne mogu doći. Budućnost ću neku ipak dočekati. Za početak, da definiram na što uopće mislim pod tom magijom. Na ništa posebno, naravno. Magijom nazivam modernu tehnologiju, a razlog je jednostavan. Budućim ljudima ne kanim pripisati odveć veliko znanje. Za to trebam nekakav proces. Nije baš jednostavno uništiti znanje. Jest da ga razna pseudalčad nagriza naveliko, ali tako je i zbog pomalo naivne ideje prosvjetiteljstva da bi svi trebali biti bremeniti znanjem. Tvrdokorno neznanje većini je znatno prirodnije. Proces bi svakako trebao nekakav dobar početak. Navijam za treći svjetski rat. On bi uništio svjetsko gospodarstvo i globalizaciju, prorijedio i izolirao ljudske zajednice te efikasno priklao školstvo. No, s njim ne valja brzati. Treba prvo pričekati da nam tehnologija dosegne znatno višu razinu od današnje. Ima još hrpa korisnih izuma koji bijedno čame po SF-romanima. Fale nam teleportacija (ljudi), nanotehnologija, kvantna računala, neodređena hrpica stvari koje mi ne padaju sad na pamet i ono najvažnije, energetska efikasnost. Zvuči kao europropaganda, ali zbilja bi bilo trapavo da teleporteri trebaju baterije ili nuklearke. Zapravo, s njima bi to još išlo, ali sitne bi spravice svakako trebale funkcionirati na sunce. Inače ništa od čarobnih štapića. Kad se sva ta čudesa razviju, možemo na rezove. Prvo treba razbiti civilizaciju. Poslije više ne treba ništa. Zapravo, treba. Čekati. Zanimljivo će biti tek nakon par desetljeća, kad pomru svi koji su se nečega sjećali. Pretpostavljam da bi se ukupno znanje tako reduciralo na ono kakvim su baratali srednjovjekovni Europljani. Kako znamo, oni su zbilja u svašta vjerovali, a nije im čak ni trebalo nešto zaista čudno. Prolazile su sve moguće i nemoguće gluposti. Oni prije su vjerovali u neke još veće gluposti, ali barem su skontali da je Zemlja okrugla. Sad treba zamisliti isti takav svijet i u njega ubaciti letjelice, teleportere, mobitele i žaruljice. Sve te, ovdašnjim ljudima sasvim normalne stvarčice, neznalicama su prava čudesa. Osim toga, za pretpostaviti je da bi njihov broj drastično opadao u prvih par desetljeće novog srednjeg vijeka. Sad idem malo nabrajati. Prva zanimljiva stvar je čarobni štapić. Teško da možemo sklopiti spravicu koja bi pretvarala mačke u pivske čepove, ali bacati iskrice i elektrošokove bi se već moglo. Čini mi se da bi veći dio oružja ubrzo potpao pod čarobne štapove, štapiće i slično. U Gospodaru prstenova spominje se nekakvo kamenje za komunikaciju. To je već sad moguće urediti. Slutim da bi Macintosh mogao za par godina prodavati i takve modele. S bežičnim napajanjem, naravno. Magične zgrade nisu problem. Samo treba nabacati puno mehanike, a to se radilo još u Egiptu. Zadarske morske orgulje lako mogu biti centar kakvog bedastog kulta. Opet ispočetka. Ionako su sve misli tek kruženje. Prvo treba izgraditi jedan zbilja efikasan svijet i zatim ga uništiti. Tako bismo imali opaku tehnologiju koja bi pomalo propadala. Za sve magijske svjetove karakteristično je da misterije propadaju. Prvo nestaju fizički, zatim ih se zaboravlja, onda se neke objasni, a na kraju se pojavi njuejdž koji ih pokuša revitalizirati. Živo me zanima znači li njuejdž kraj civilizacije (samo naše zapadne) ili pak njezin novi stadij. Prva mogućnost mi se više sviđa iako je znatno neudobnija za život. Po uništenju svijeta trebala bi krenuti redukcija znanja i stvaranje mitologije. Donedavno normalne stvari zbog neznanja bi dobivale mitska obilježja. Izolacija zajednica bi to samo pojačala. Kad se uništenje dovrši, počinje zanimljivo doba. Znanost može početi ispočetka. U ovom času tekst mi se čini očajnim promašenim. - Vjerojatno zato što i jest takav. Ostavljam ga da vidim koliko će mi se sutra gaditi. Znam da je većina napisanog čisto sranje. Neke natipkotine su toliko očajne da mi je naporno i pomisliti na njih, ali ima i određen broj onih koje su mi s vremenom postale prihvatljive. Trebam proučiti kako što ranije procijeniti što je, a što nije za brisanje. Malo prorokovanja. Svakako ćemo imati treći svjetski rat (ovo je više obično kalkuliranje). Hrvati će opet odabrati krivu stranu. Dodatak nužni: Zaboravih par stvari svakako zanimljivih i nadasve korisnih za utjerivanje straha u kosti praznovjernih i tupavih. Genetski inženjering. Kakav bi to bio svijet bez čudovišta? Pogotovo ako znamo da ih nije neki problem sklopiti. Istina je da se bijednim umjetnim odabirom još uvijek brže modelira živine, ali ono Radmanovo otkriće o mehanizmima protiv križanja nesrodnika moglo bi pomoći u stvaranju nekih ekstravagantnih križanaca. Da ne tupim o stvarima u koje nisam upućen, evo slikice (verbalne): Neki likovi imaju npr. dvorac oko kojeg šeću živinice koje na neku foru rigaju vatru, a usput i lete. Krila nisu problem, a za vatru samo treba smisliti organ pun metanskih bakterija i još jedan da izbacuje iskre. Ili da imaju nešto nalik na ente: drveće nešto giblje, a i življe od običnog. Biljke imaju određenih mogućnosti da se miču, ali to zahtijeva previše energije pa sve samo sjede u miru. Kakvo bijedno oko i nešto što će naglo trznuti kad oko registrira pokret nisu tako nezamislivi kao npr. Houllebecqov čovjek-biljka. Nanotehnologija. Tu mislim na one male robote koji bi se razmiljeli po nečijem tijelu i nešto radili, bilo to dobro ili ne tako dobro. Većina uroka dala bi se izvesti pomoću njih. Ako se uspije zaobići opća praksa mnogostaničara da crknu nakon određenog vremena, moglo bi se sklopiti i par ljudi koji bi, mjesto par desetljeća, živjeli par stoljeća. Sasvim dovoljno da bi netko neuk pomislio da se radi o besmrtniku. |
