- Sam si si kriv!
Sve je krenulo loše, gore čak i od najcrnjih zamislivih scenarija.
Ma nije, samo je dostiglo minimum. Njegovi će ga se sad toliko sramiti da neće ni žaliti za njim. Na glavnom testu skončati kao obrok mačke. I to ne neke supermačke vatrenog daha, buzdovanskog repa i čeličnih kandži, nego tupave mačketine koja životari od milostinje Ubojica. (Zvuči to malo oksimoronski, ali Ubojice imaju mnogo čudnih osobina. Na primjer, hrane životinje da bi ih zatim ubili. Ili, još bedastije, hrane životinje, a ne ubiju ih. Najbedastije je ipak što neke životinje ubijaju, a uopće ih ne hrane. Bedastije čak i od toga što se ubijaju međusobno.) Mačketine tako tupave da nije sposobna čak ni nanjušiti miša. Čak se ni teleportirati ne zna. To ju je samo Ubojica bacao prema njemu jer je htjela pobjeći. Makar, ni druge mačke nisu došle blizu. Očito su sve tako tupave. Onda onim legendarnim miševima i nije bilo tako teško grickati im brkove, šetati im po hrptenjači ili ih naprosto razbacivati oko sebe. A, opet, on s mačkama nije ni trebao imati posla.
- Sam si si kriv!
Ta rečenica gotovo da vrišti. Pojavljuje se kao vrh sinusoide. Ili, bolje rečeno, kao njezino dno. Dolazi u valovima. Dolazi kao šamarčina. I to ne ona što kida glavu od tijela, nego više kao sraz s crnom rupom. Dodajte k tomu još da je čisto psihičkog karaktera. Sve je na mjestu, samo postoji ogromna želja za nestankom, za smrću.
- Njuško, ti već jesi mrtav.
Od svih mogućih paraličnosti, javljaju se savjest i razum. Gdje su bili kad je trebalo izbjeći pogled Ubojice?
- Hormoni su te malo zaglušili pa nisi čuo naš šapat.
A zašto se sad onda derete?
- Ne deremo se. Samo sad nema ničega osim tebe.
Da, prilično neočekivano za smrt. Ništa od Bjeline, ništa od Vječnih Grizišta, ništa od nestanka i stapanja sa Svime o čemu pričaju stari pošandrcali miševi, ništa od Golemog Sira u kojeg je vjerovao dok je još bio mali, ništa od Zadnjeg Mišjeg Sudovanja (na kojem se imaju spaliti sve Ubojice skupa s mačkama, a potom grešni miševi). Sadašnje stanje valjda je najbliže što se mogao približiti ničemu, a da ostane on. Nema prostora ni vremena, iako ih može zamisliti. Ostao je sam kao splet misli koje se vrte oko sebe. Mogao bi zamisliti bilo što. I može. Upravo gleda kako mačke s po osam repova bježe od nekakvog crnog miša.
- Sam si si kriv!
Miš i mačke nestaju, a sinusoida svijesti opet zalazi u glib. Želi nestati, ali zna da nema kamo. Naprosto zato jer ne postoji ništa osim njega. Možda je ovo pakao. Ili konačno stanje svakog duha koji postoji. Povratak u Misao, ali skupa s teretom svega što je bilo za života.
Ali, to je izopačeno. Jednostavno nema koristi od *vječne muke. I zašto se ne može sjetiti ničeg dobrog? Pa bilo je i toga. Recimo, kad su braća i on prvi put vidjeli sunce. par dana su gledali svijet pun točkica.
Novi udarac.
- Prošlost, izgubljeno!
Sinusoida kao da glibi sve dublje.
Možda ipak je završio u paklu.
Buđenje.
Gleda zbunjeno oko sebe. Opet je u prostorvremenu, a pred njim stoji debeli bijeli miš s gomilom papira pred sobom.
- Vi ste Sivko Dugobrkić?
- ?
- Čujete li? Sivko?
- Ime mi je Njuško.
- Aaa, Njuško Grizović! Znate, malo sam senilan u zadnje vrijeme, ali proći će me to. Traje... neodređeno dugo.
- .
- Niste baš nešto razgovorljivi.
- Loš dan.
Bijeli miš malo zastane, pogleda u papire, opet zastane, pa opet pogleda u papire, pa opet zastane i ostane tako neko vrijeme.
- Znate, malo sam senilan u zadnje vrijeme, ali proći će me to. Uvijek prođe. Barem se ne mogu sjetiti da me nekad nije prošlo.
- Smijem li znati što radim ovdje?
- Paaaa, ..., vidite, znate da više niste živi, a ako ste ovdje, onda se među žive nećete ni vraćati.
- A ono prije?
- Limb, pa išli ste uuu ..., u školu. Učili ste osnove religije. Ne?
- Da, ali tamo su mi govorili drukčije. Zašto mi je tamo bilo užasno neugodno? U školi samo pričaju o dosadi i vječnosti.
- Paaaa, ..., limb vam je prijelazno stanje. Intermedijar.
- A zašto me u njemu toliko grizla savjest?
- ... Grizla savjest?
- Da, nije baš bilo ugodno.
- Aaaa, pa tamo se samo preslika zadnje stanje duha. Drugačije ne može.
- Znači, sam sam si kriv.
- Pa, da. Tako nekako.
- A što ću sad ovdje?
- Proći ćemo malo kroz vaš život pa da odlučimo što ćemo dalje.
- Neće li to biti neugodno?
- Paaa, hoće malo.
...
Ne da mi se izmišljati detalje iz jednog mišjeg života pa ću taj dio slonovski elegantno preskočiti.
Ukratko, Njuško i bijeli miš su pregledavali život. Bijeli miš je telepat s univerzalnim ključem za svaki um (što pomalo objašnjava nagli rast Njuškove elokvencije i otvorenosti) pa je razgovor tekao otprilike kao da je razgovarao s idealnom kombinacijom majke (koja po definiciji sve zna) i prijatelja (koji niti samo sluša, niti samo govori, već razgovara). U par navrata Njuško se osjećao kao da mu i dlaka crveni, a bilo je i trenutaka u kojima je bio ponosniji od Šnjofka Visokoskoka. Ipak, većinu vremena zauzimala je blaga nostalgija za prošlošću. Naročito za onim ranijim danima. Recimo da su u neko doba došli i do zadnjih par sati.
- Ovo i ne moramo analizirati. Sjećanje mi je prilično svježe.
- Nemoj muljati. Već si shvatio gdje si pogriješio i preostalo je samo da to kažemo.
- Zabrljao sam u početku.
- Paaa, tamo je bila nekakva anticipacija, ali znaš da bi ostatak života proveo gunđajući o svojoj najvećoj pogrešci.
- Zabrljao sam u svakom koraku poslije.
- Ne pretjeruj. Greške su svega dvije.
- Pokazao sam se i krivo procijenio čas kad trebam pobjeći.
- Eto, vidiš.
- Što mi je bilo dovoljno da od penjača prijeđem u obrok.
- Možda će te to zgranuti, ali malo miševa umre prirodnom smrću.
- Da, ali ne tako rano i ne na tako glup način.
- Misliš? Znaš li kako su skončali Gricko Pletić i Točkica Brkić?
- Izvučeni za repove. Odurno. Nemišji.
- Ali glupo. Oni su si gotovo pogrizli brkove dok su bili ovdje.
- Samo malo, zar ovo sada nije nekakav tračeraj?
- Pa, znaš, dosadno mi je ovdje sređivati miša po miša pa tu i tamo pričam o drugima.
- Ma, dobro, samo nisam očekivao da će... Što si ti uopće?
- Pa bijeli miš.
- Naš starješina je isto bijeli miš.
- Misliš da ja zato ne mogu biti bijeli miš?
- Ne znam. Ali, nisam te to pitao. Mislio sam na to kakvu funkciju imaš ovdje. Odakle si uopće? Jesi li živ, mrtav, što?
- Paa, ne bih bio ovdje da sam živ. A funkciju si mi valjda već dokučio.
- Kako uspiješ porazgovarati sa svim poginulim miševima? Otkud ti vrijeme za to?
- Vremena mi ne može uzmanjkati jer ga imam takoreći neograničeno. Samo trebam malo brže raditi.
- Kako brže kad sve radiš polako.
- Rastegnem si vrijeme. Naboram ga, razvučem, a to mogu jer je kontinuirano. Ili su kvanti barem dovoljno mali za to.
- Ne kužim.
- Znam, ali možda jednom shvatiš.
- ...
- Možda si već primijetio da je analiza gotova.
- Što dalje?
- Ideš natrag.
- A što je s Vječnim Grizištima?
- Misliš da si ih zaslužio?
- No, može i pakao, što je s tim?
- To su pomalo naivne projekcije živih. Sve je dolje.
- Nije li malo naivno reći dolje?
- Stvar perspektive.
- Što si točno mislio pod onim ideš natrag?
- Baš to, samo što ćeš morati ostaviti sjećanja.
- Znači li to da sam već bio ovdje?
- Ne baš. Miševi jesu neponovljivi, ali nisu vječni. Ništa nije. Stvari se rađaju i nestaju. Miševi isto.
- Zašto ne bi mogli biti sačuvani?
- Sačuvano je sve što ih je sačinjavalo. Količina informacija se ne mijenja, samo njihov raspored. On je pak neponovljiv. Postoje male simetrije, ali one ne remete veliku sliku.
- Pitao sam zašto.
- Jesi li se ikad zapitao zašto mrvice padaju sa stola?
- Pa to svi znaju. Privlači ih gravitacija?
- A zašto ih privlači?
- Nije li to naprosto svojstvo materije?
- Time mi nisi odgovorio na pitanje zašto.
- Počinje me boljeti glava. Kako uopće doći do odgovora?
- Možeš ih tražiti.
- Kako da znam da sam ih našao?
- Ne znaš. Neki ti se sviđaju, a neki ne.
- Znaš li ti odgovore?
- Ne znam.
- Zašto se onda praviš pametan?
- Zašto misliš da se pravim pametan?
- Odgovaraš mi na pitanja.
- Da ne odgovaram, rekao bi da sam bahat. I da se pravim pametan.
- Kako znaš? ... Znam kako.
- Iako je sve skupa malo složenije, došlo je vrijeme da zaključimo na čemu smo.
Bijeli miš na to izvadi odnekud laptop i krene tipkati po njemu.
- Što će ti sad to?
- Da izračunam koeficijente za idući život.
- A što smo dosad radili?
- Analizirali.
- A zašto onda trebaš računati nekakve koeficijente? Mislim, zar nije to moglo odmah?
- Napravio sam i to par puta, ali miševi su mi se bunili da su koeficijenti pogrešni. Nakon analize nitko nikad nije prigovorio. Ona sve natjera da sami procijene koeficijente iako to ne znaju dok ne vide brojke.
- I što će mi ti koeficijenti?
- Da vidimo što možeš postati.
- I što mogu?
- Čekaj malo. Samo mrtvorođenima ne moram ništa računati.
- To znači da imaš i podatke za moje prošle živote?
- Samo koeficijente. Životi su izgubljeni.
- A što je s pričama o reinkarnacijama?
- Uglavnom izmišljotine. Makar, uvijek možeš prepoznati svoje prethodnike. Samo što do njih ne možeš doći pukim istraživanjem. Jednostavno ti se nešto učini bliskim. Duh može prepoznati mjesta na kojima je bio. Naravno, tek mutno. S druge strane, osobine duha se održavaju. Bez toga svi bismo bili Jedno.
- To je prava smrt?
- To je bio početak.
- Gdje je kraj?
- Otkud da znam? Nego, dobio sam koeficijente: 4,16, 1,06, 9, 88.
- Što oni znače?
- Evo ti pa pogledaj.
Koeficijenti su relativni, a označavaju uložen trud, korekciju na sreću i tuđe utjecaje.
- Iz njih bih trebao doznati što mogu postati?
- Evo, za koji časak ćemo i to vidjeti.
Laptop zuji znatno glasnije, bijeli miš mudro kima glavom.
- Premalo truda, ali to smo već znali. Mogao si i gore proći, ali i znatno bolje. Šteta što nisi više slušao što ti govore. To znatno diže relativni trud.
- Postat ću neki niži oblik života?
- Može se to tako reći. Svakako si mogao proći i bolje. Sad ti preostaje da se u iduće vrijeme malo potrudiš. Početni će ti uvjeti biti sasvim solidni.
-Kad krećem?
- Baš sad.
- Samo još nešto, zašt osi na početku bio zbunjen, a sad više nisi?
- Tako. Zbogom.
Njuškov život je zaboravljen i raskomadan u komadiće sjećanja. Kao i svi drugi životi koji su završili.
Jedna ljudska beba zakmečala je naročito piskutavo.
Post je objavljen 31.10.2007. u 20:40 sati.