Oko polovice trećeg tisućljeća znanost je upala u treću Veliku dosadu. Preciznije, u nju su upali znanstvenici. Riješeni su glavni misteriji Svemira, svirepo poklani svi urbani i manje urbani mitovi, objašnjene sve legende, sve moguće konstante su određene s po stotinjak decimala, bogovi su potjerani u slikovnice, a čuda isto u slikovnice, a potom u stare enciklopedije. Naravno, sve se to dešavalo u znanstvenom svijetu. Normalni ljudi i dalje su mislili da vjera nema veze s placebom, da se ispod njihovih podruma nalazi pakao, da će, ako se dovoljno uporno smješkaju vodi, dobiti finiju i zdraviju vodu, da su njihovi susjedi zli, da mačke upijaju sve što elektronički uređaji izrače, da smo svi mi jednaki i da bi sijet trebao postati bolji. No, oni su u ovoj priči nevažni. Ipak je to bijednih devedeset i devet posto ljudske vrste.
Pričam o znanstvenicima, ljudima kojih ima malo, ali previše dok god nisu sami. Oni su uporno rješavali misterije, probleme, pa čak i obične zadatke. Znanost se širila, a znanje raslo. Neki su razmišljali o tome je li Znanje konačno ili ne. Dilema je brzo riješena. Znanje je konačno, ali toliko golemo da ga je nemoguće kompletirati. Uvijek će biti rupa da se znanstvenici imaju čime zabavljati. Tu su se zaribali. Kao i mnogo puta prije, eksperiment je pobio teoriju. Znanje ne samo da je končano, nego i dostižno. Iako je broj informacija nedostižan za ljudske pojmove, a glupost neuništiva, postoje metode da se to zaobiđe. Oni koji su ih smislili isprva su bili smatrani genijima, ali u vrijeme ove priče u znanstvenim krugovima imali su status kao pozitroni među neutronima. Imena im neću navoditi da ne pokupim kakvu kaznu.
A što su zgriješili? Par tričavih kvaziaksioma.
1. Znanje je konačno jerbo beskonačnog nema van matematike i filozofije.
2. Filozofske ideje ne trebaju se trpati u znanje. Znanje se odnosi isključivo na stvarni svijet.
3. Događaji također ne upadaju u znanje jer se stalno generiraju.
4. Sve otkriveno ne može se više otkrivati. Tehnologija je dovoljno efikasna da sačuva sve podatke i još ih k tomu klasificira kako bi svakom bili dostupni.
5. Neznanje nije negacija znanja. Dužnost znanosti nije znanje širiti, nego otkriti. Prvim se poslom bavi obrazovni sustav.
Iako je ovih pet proklamacija upravo bedasto (računajte da sam ih pisao manje od pet minuta), znanstvenicima su dali osnovu da krenu stvarati sustav. Sustav je opet nazvan enciklopedijom, a izgradnja je trajala tri desetljeća. Na njoj je radilo oko deset milijuna ljudi. Kad je završena, postala je dostupna svima. Baš svima jer je na ZV-ovoj (Zemaljsko vijeće, nasljednik propalog UN-a) konvenciji 2056. donijeta deklaracija kojom su hrana, piće, odjeća i Internet osnovna ljudska prava. Najzanimljiviji dio tog projekta bila je mapa znanja. Ta mapa je bila najava katastrofe.
Sličila je na nekakvu kartu svijeta, ali njezina područja su bila znanosti. Iz najdalje perspektive vidjela se samo najgrublja podjela. Približavanjem bi se pokazivala nova područja (bez jasnih granica, naravno) koja bi se daljnjim približavanjem još više cjepkala. Ulaskom na neko područje ostatak "svijeta" bi nestao, a karta poprimila modrikastu boju koja je izludila znanstveni svijet. Naime, u početku je bilo mnogo područja sive boje (sve skupa je djelovalo fraktaličasto). Njih je tek trebalo istražiti. No, njihov broj je stalno opadao jer su znanstvenici radili punom parom. Svakodnevno se moglo vidjeti kako neko sivo područje plavi. Naravno, pojavljivala su se i nova siva područja. Neka otkrića davala su više pitanja nego odgovora. No, sve će to s vremenom biti odgovoreno.
Frka je započela 2449. kad je broj sivih područja prvi put pao ispod deset tisuća. Dotad se većina znanstvenog svijeta veselila danu kad će se sve znati. Naravno, bilo je i zlogukih proroka koji su pričali kako znanstvenici više neće imati što raditi. Standardni odgovor je bio da se tako mislilo i oko 1900. Naravno, upao sam u kontradikciju, ali ne da mi se ispravljati.
2478. otkrivena je Prajednadžba. Prvi put nakon dva stoljeća netko je dobio Nobelovu nagradu za neko zbilja novo otkriće. Po svojoj prilici, novih otkrića više neće biti. Odmah po objavljivanju, horde fizičara krenule su izvoditi sve i svašta iz te formule. Nakon nekoliko tjedana svi prirodni zakoni bili su izvedeni iz te formule. Tih su dana internetom kružile animacije poplavljivanja karte fizike. Uglavnom, fizičari više nisu imali što objasniti. Nakon toga, svoj su posao završili i kemičari. Iza njih matematičari, a potom je počela panika. Kad su i biolozi zaključili da nemaju što istraživati, znanost je bila gotova s poslom. Ljudi su i dalje dolazili na svoje institute, ali po cijele dane su radili ništa. Statistike pokazuju da se broj samoubojstava znanstvenika digao za 345%.
Ostatak svijeta nije puno za to mario. Nekoliko dana pojavljivale su se naslovnice s natpisima poput "Znamo sve!", ali ljudi su se začas vratili svakodnevici. Svi osim onih kojima je svakodnevica bilo istraživanje. Oni su očajavali. No, budući ljudi, pomirili su se s činjenicom da više ništa neće otkriti pa su se proglasili čuvarima i širiteljima znanja. Odbacili su peti od onih aksioma, a autore osudili kao krivce za svu onu paniku. I dalje su odlazili u svoje institute, ali sad su se bavili odgovaranjem na pitanja neznalica nesposobnih da odgovore potraže u Enciklopediji. Država ih je prvo pokušala odmah nekako eliminirati, ali nije ih uspjela nadmudriti. Ustanove za obrazovanje još su neko vrijeme u imenima nosile riječ "znanost".
Ipak, bilo je jasno da će znanstvenici kad-tad odumrijeti. Kako nisu bili spretni da poput političara uvjeravaju svijet u svoju velevažnost, pomalo su nestajali (umirali kao i svi ostali, ali bez prirodnog prirasta jer se više nitko nije školovao za znanstvenika). Nije više bilo projekata, beneficije su odlazile na obične društvene projekte. Društvenih znanosti nije bilo već dva stoljeća jer su izgubile trku s prirodnima. Koristile su prilično znanstvene metode, ali nisu imale prave pokuse pa su na jednoj ZV-ovoj konvenciji preimenovane u projekte. Posljednji znanstvenik umro je 2597. u dobi od 122 godine. Njegovu smrt nitko nije obilježio. Pretposljednju jest, neću reći tko.
Ovo bih sad mogao proglasiti nekakvim uvodom u meni zanimljiv kraj priče. Koji je zbilja kratak.
2672. u bazu podataka Enciklopedije udario je omanji meteor.
Post je objavljen 11.10.2007. u 15:02 sati.