Prominsko vjenčanje
Većina nas uzima stvari i događaje oko sebe „zdravo za gotovo“.
Ipak sve se oko nas mijenja i poprima nove oblike, i tek pogled na stare fotografije sjeti nas da smo nekad živjeli nekim drugim životom, imali neke druge navike, druge običaje.
Upravo jedna stara fotografija sa jednog prominskog vjenčanja na kojoj su „barjaktar“ i „stari svat“, potakla me da napišem post na temu iz naslova kako se nekad ženilo i udavalo u Promini.
Nekad su se brakovi sklapali u Oklaju u Općini, i malo koje dijete se nije „odazivalo“ zvuku sirena automobila iz svadbene kolone. Bio je to znak da svatovi stižu na vjenčanje.
Prekidala se dječja igra, stariji su prekidali svoje radove i svi bi krenuli prema istom cilju, prema općini vidjeti pozdraviti svatove.
Ispred zgrade općine svi bi kao gledatelji zauzeli svoje mjesto na stepenicama i sa tog mjesta pratili sudionike tog za sve veselog događaja.
Zapjevala bi se pjesma… popilo se puno vina.. postavljala pitanja tko je mlada?- Tko mladoženja?… 'Ko je ćaća, a 'ko mate? Jel' bilo veće svadbe od ove? Što je mlada doni'la u dotu?
Nas je djecu mučilo samo jedno, a to je bilo pitanje kad će mladenci stati na prag općine po završetku vjenčanja, što je bio znak da će nas mlada uskoro „zasuti“ bajamima, orasima, bombonima…
Tada sam na vjenčanja gledao samo kao događaj koji mi donosi bombone i bajame, ali kako dođe dan kad i sam moraš reći sudbonosno „Uzimam“ ili po Američki „Yes“, onda se ipak zapitaš koja je „procedura“ za oženit curu.
To je ujedno test za buduće mladence kako će se dogovarati u životu. Jer ako se uspiju dogovoriti koga će uzeti za kuma, kumu… koga će pozvati na vjenčanje, koliko uzvanika, salu, jelovnik, muzičare.. izbor pjesama.. fotografa…. kako će sve to platit…koji su običaji kod mlade… koji kod mladoženje…
Ako se prilikom svih tih događaja i dogovora budući mladenci ne posvade… nego se ipak nakon svega lipo dogovore, onda će imati dug i sretan brak jer su položili prvi teški ispit…
Kakvi su bili običaji vjenčanja u Promini u vremenima naših očeva i djedova, lijepo opisuje Peko Cota u „Prominskom glasniku“ iz 1993. godine u tekstu pod naslovom „Svadbeni običaji u Promini“.
Tekst je prilično dug, pa ću ga objavljivati u nekoliko nastavaka.
„Svadbeni običaji u Promini“. (I dio)
Ženidbi sina i udaji ćerke od pamtivijeka je u Promini poklanjana izuzetna pozornost.
Osim saznanja o osobinama mladića i djevojke, gotovo da je veća pažnja poklanjana tome tko su i kakvi su im bili roditelji, djedovi i bake. Stoga je privola roditelja o izboru mladih bila vrlo bitna a često i presudna. O toj privoli je ovisilo da li se mladi žene „na lipe“ ili „na ružne“.
Kada mladi odluče da se uzmu i saopće to svojima, a ovi nemaju protivnosti, mladićeva majka odlazi u posjet izabranici svog sina noseći joj, između ostalog, vunu da se djevojka može pripremiti za udaju.
Poslije toga najbliži mladićevi rođaci i prijatelji, budući djever i kum, odlaze uvečer djevojci „na ugovor“.
Tu se dogovara svadba i sve ostalo što je potrebo vezano za svadbu. Bivalo je da se posebno dolazi „na ugovor“, a posebno „na prsten“, ali je to često spajano u jedan dolazak.
Mladić tada daje djevojci novac za pripreme koje stoje pred njom do svadbe.
Nakon „ugovora“ i „prstena“ mladi odlaze svećeniku i upisuju „napovidi“.
Svećenik nakon mise „napovida“ i tom prilikom izgovara:
„ Ženi se Josip Vulić Ivanov i majke Tomice, rođene Tošić, iz Suknovaca i uzimlje Mariju Bagić Antinu i majke Jakovice rođene Ujaković, iz Bogatića.
Tko zna za nekakvu zapreku, dužan je javiti župniku“.
Do ženidbe su tri takve „napovidi“.
Dan uoči svadbe jedna ili dvoja kola kreću mladenkinoj kući po „mobilju“.
Obično se radilo o sobnom namještaju i robi koju mlada donosi u miraz.
Poneke djevojke su donosile i šivaći stroj, što se osobito cijenilo.
Na dan svadbe, svatovi se okupljaju u mladoženjinoj kući i oko deset sati kreću po mladenku. Ranije su svatovi išli na konjima, zatim se išlo u zaprežnim vozilima. Broj svatova i vozila ovisio je, između ostalog, i o imovinskom stanju mladoženje. Pred dolazak svatova u mladenkinoj kući je vrlo živo. Vrše se posljednje pripreme za doček svatova i namještaju se stolovi na kojima ima svega: suhe smokve, orasi bajami, pršut, sir, rakija, vino, okreću se janjci i odojci na ražnjevima, vatre se dime na sve strane.
Svatovi dočekuju mlade djevojke i kite ih: na običnog svata stavljaju po dvije velike marame i cvijet na kapu. Marame učvršćuju na odjeću s prednje strane, prebacuju ih preko ramena i spajaju na leđima. Kum, djever i „stari svat“ posebno su nakićeni. Oni dobivaju dodatno po dvije džepne maramice, a i bogatije cvjetove na kapu. „Stari svat“, koji upravlja svadbom, zbog te batine, zvali su ga i „batimbaša“.
Barjaktar je odgovoran za hrvatsku trobojnicu, okićenu i u svadbi posebno štovanu.
Nju barjaktar stavlja na kuću ili najviše drvo u dvorištu…..
Nastavlja se…
Baš me zanima poznajete li Promince na fotografiji?
Oznake: Prominsko vjenčanje, Peko Cota „Svadbeni običaji u Promini“
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
