Prominsko vjenčanje (II dio)
Baš sam se sjetio jedne priče na temu vjenčanja u Promini.
Odredio se jedan Puljanac ženit.
Sve je bilo spremno, i svatovi su veselo krenuli po mladu u Čitluk.
Pjevalo se, veselilo se, nazdravljalo do kuće buduće mladenke.
Kad su došli pred kuću „izabranice života“, njoj ni traga ni glasa… dala petama vjetra.
Mladoženja se odredio ženiti, i to što „nesuđene mlade“ nema, nije mu predstavljalo problem.
Okupio je svatove i samo produžio kilometar dalje do susjednog sela Ljubotića.
Došao je pred kuću jedne lijepe djevojke i upitao je bili mu bila žena?
„Suđena mlada“ je pristala, i veselju nije bilo kraja…
Mladoženja i mlada živjeli su dugo sretno i zadovoljno…
Ali ima još jedna priča…
Kad sam malo istraživao folklor Promine, pitao sam jednu baku sljedeće:
Bako, kad ste se Vi odlučili udati za svoga muža, kakvi su u vaše vrijeme bili običaji… Vi se zaljubite.. zavolite… i što je onda sljedilo?
„Mi se zaljubimo… mi se zavolimo?“
„Vrag se u njega zaljubija, i vrag ga je volija…
Ja sam volila drugog, ali on nije smija ženit mene… I onda šta ću.. ovaj naletija.. i ja se udala… Navikne se čovik… Ajde.. možda Ga sad i volim… Druga su to vrimena bila dite…
Danas je puno bolje, samo ništa ne valja“.
Dugo mi je trebalo da postavim sljedeće pitanje Baki, dobro me nasmijala…
Ali vratimo se tekstu Peke Cote „Svadbeni običaji u Promini“.
Mladoženja je posebno okićen. Osim svatovskog nakića o njemu visi nekoliko pari pletenih čarapa i ručnik. Broj ručnika i čarapa ovisio je o tome koliko bi mladenka imala sestara ili sestrični, jer bi to bio njihov dar mladoženji.
„Miner“ nije bio posebno označen. On je brinuo o tome da se svadba nadaleko čuje.
O redoslijedu zbivanja na svadbi odlučivao je „stari svat“. Posebno je delikatna bila uloga kumova. Sve bi se ugledalo na njega. Morao je biti pripravan na sva iznenađenja, imati „dubok džep“ i paziti na nazdravljanje, jer se i time jurišalo na kuma.
Poslije doručka svatovi odlaze u crkvu na vjenčanje, a zatim se ponovno vraćaju u mladenkinu kuću na ručak. Nekada se na vjenčanje išlo poslije ručka kada bi svatovi krenuli mladoženjinoj kući.
Pred odlazak svatova iz mladenkine kuće, a to bi obično bilo oko sedamnaest sati, pred svatove izlazi „koga“ (kuhar), pita kakva je bila hrana i predaje kumu prazan tanjur. Kum stavlja na tanjur novac „za kogu“ i kaže koliko je dao. Kuma slijede djever, „stari svat“, i redom ostali svatovi. Kada se svi izredaju, tanjur se vraća kumu, koji broji sakupljeni novac, obavješćuje svadbu koliko je „palo“ za „kogu“ i kuharu predaje tanjur s novcem.
Tom prilikom kuhar natoči četiri čaše vina od kojih , uz nazdravljanje, dvije iskapi on, a druge dvije kum. Prikupljeni novac, ustvari, ne ide kuharu nego domaćinu kao pripomoć za troškove koje je imao u priređivanju svadbe.
Pri odlasku svatova redaju se običaji: „batimbaša“ najavljuje polazak, djever treba izvesti mladenku, a nje nema, djever i kum nude novac onome tko ju pronađe. Skrivačica je obično sestra ili sestrična. Barjaktar skida zastavu i na dar dobiva živu kokoš koju privezuje na koplje. Kočijaši, krišom, prije odlaska daju konjima zobi natopljene u vinu kako bi bili nestašniji. Kad svadba krene, što se oglašava i pucnjavom, i uputi kroz selo, ispred svake kuće svadbu zaustavlja domaćin nudeći najbolje vino koje ima. Običaj je da svi svatovi probaju i da se zaustave ispred svake kuće, jer je odbijanje uvreda za domaćina, kao što je uvreda i za mladoženju, ako se iz neke kuće ne iznese vino pred svatove. Kad svatovi krenu dalje, mladenka baca bajame, suhe smokve i bombone okupljenoj djeci…..
Nastavlja se…
Oznake: Prominsko vjenčanje, Peko Cota „Svadbeni običaji u Promini“
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
