_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

ponedjeljak, 30.05.2011.

Povijest kao inspiracija za priču….

Povijest sama po sebi, većini ljudi nije nešto posebno zanimljiva (čast i isprika iznimkama). Nabrajaju se godine, događaji…imena važnih osoba.
Cijeli niz činjenica koje „treba naučiti“.

Ipak, ako se oko tih činjenica „ispreplete“ priča, kao što ti čini npr. Ivan Aralica u knjizi „Duše robova“, ili „Graditelj svratišta“, onda se povijest tek „usput upija“.

Naravno, nije Aralica jedini pisac koji kao osnovu za „tkanje“ romana koristi motive iz hrvatske povijesti (ili povijesti općenito), ali upravo te sam romane pročitao i uživao čitajući ih. Ono što mi je najzanimljivije kod pisaca takvih romana, to je lakoća „selidbe“ u neko drugo vrijeme, neke druge događaje…običaje…kulture….

Nedavno sam napisao post o Nečven gradu:

Link: http://promina.blog.hr/2011/05/1629237936/necven-grad.html

Evo jedne povijesne činjenice koju sam u postu naveo:

....."Živjela neka jogunasta banica Lacka u Kninu, koja se borila s Mađarima i Bošnjacima. Na Ljubotiću prominskom likovao jedan vlastelić, nepokoran banici gospodarici Knina i Nečvena, a on je vodio tajne dogovore s banom bosanskim proti banici. Odjednom je vojska banska udarila na baničinu župu od Ključa do Nečvena, harajući i plijeneći. Banica izleti sa crnom četom konjanika i na starom nečvenskom megdanu zamete se boj i pokolj. poginu banica Lacka, a Bošnjaci slavodobitno odvukoše mrtvu banicu, baciše je u jamu Babadolsku, a poginule Bošnjake pokopaše na Križevu putu pod Ljubotićem. Ova legenda bi mogla imati veze s udovicom vojvode Nelipca.....Vladislavom".

Vjerojatno je većina čitatelja ovaj navod pročitala- i to je to, i tu je kraj…. Ipak, ne gledamo svi svijet istim očima. Nismo nadareni svi istim sposobnostima….Svi na svoj način doživljavamo pročitano.


Evo kako moja prijateljica blogerica Crna Kraljica doživljava spomenuti navod, i što je "satkala" na osnovu njega :

*******************************************************************
Legenda o Banici Vladislavi@Lacki....Vladarici gradova Nečvena, Ključa i Knina...




U ono doba kada su se vladari mijenjali kao zrake sunca na obzorju, čas zlatne, čas blijede, poput lica....Banice Vladislave......U čijoj kosi su iskrile kapljice jutarnje rose......Ledene.... u svojem mrtvom sjaju....

Banica, jogunasta i otmjena, ne odveć lijepa....ali ratnica....pred čijim su mačem strepili i plemići i kmetovi......U svojim utvrdama, gradova, Nečvena, Ključa i Knina.....rasprostirala je karte i crtala svoje vojne pohode u borbi sa Mađarima i Bošnjacima.....
Nakon smrti svojeg supruga Vojvode Nelipca, nije uspjela sačuvati sve obiteljske posjede......Ali u svojim nakanama da ih povrati.....nikada nije posustala.....

Očiju boje zelenog žada, širom otvorenih i iskričavih od inteligencije......sijevala je po neprijateljima poput odbljeska munje u mrkloj noći.

Banica, žena i ratnica.....Jednog trenutka je bila ovdje, a slijedećeg je letjela kršem, poput jastreba.....u čijoj duši je siktala omamljujuća bešćutnost......U trenu je nestajala u vrletima planine Promine u samo njoj znanom ritmu.....
Uživala je strahopoštovanje okolnog plemstva.....Voljeli su je i mrzili, a ona je u svojoj oholosti zanemarivala poglede svih Plemića koji su požudno zurili u njeno čvrsto tijelo....ogrnuto ratničkom odorom....

Banicu su njeni Crni ratnici od milja zvali Lacka.....a ona im to nikada nije zamjerila....Za nju je postojao samo mač i čvrsta kaldrma....pod kopitama njenog Sivca....
Od smrti Vojvode Nelipca, u Banicu se zagledao Vlastelić sa Ljubotića, koji bijaše, malog rasta, okrugle glave.....poput oveće bundeve, zdepastih udova, a očiju sitnih....utonulih u duplje, okružene rutavim izraslinama.....Bio je više nalik čudovištu nego čovjeku....

Nastavak priče pročitajte pod linkom:

http://promona6.blog.hr/2011/05/1629255735/legenda-o-banici-vladislavilackivladarici-gradova-necvena-kljuca-i-knina.2.html

*******************************************************************

Nadam se da će se i vama svidjeti ova priča…isto kao što se i meni svidjela!
Bravo CK!

Oznake: Nečven, Ljubotić, Crna kraljica

- 09:00 - Komentiraj post (10) - Link posta

petak, 08.04.2011.

Jedna obična prominska priča

Prominski kraj nekada je vrvio životom. Osim podatka da je nekad na ovim prostorima živilo skoro pet puta više stanovnika, malo je pisanih tragova ostalo o životnim pričama onih koji su tu živjeli, onih koji su otišli, koje su životni putevi odveli daleko od rodnog kraja.

"Kad život pomalo nestaje....neka barem koja priča o njemu ostane", mogao bi biti motiv pisanja ovog posta.
Meni su uvjek zanimljive priče ljudi koji su na životno putovanje krenuli iz Promine....priče sa putovanja...priče o životu koji sada žive....i pogledu na Prominu sada, iz doma u kojem žive.

Nedavno sam otkrio blog jedne Prominke. Oduševila me načinom na koji piše. Zamolio sam je da za promina.blog.hr napiše jednu priču na temu vezanu uz život u Promini.

Nedavno mi je poslala poruku u kojoj je pisalo:

"Bog Sany! Eto napisah nešto na svojem blogu, jednu običnu prominsku priču,
pa ako ti se sviđa možeš je objaviti i kod sebe. Razmišljala sam da potakneš
naše drage Promince da počnu pisati priče koje se jednog dana mogu pročitati
na PROMINSKOM LITU ili nekoj sličnoj manifestaciji.....Javi se...CK"

Naravno da sam se javio našoj Prominki, i sa guštom objavljujem njenu priču:

**************************************************************


Sokole moj


Ako je lice maska komedije,koja pokriva tragediju duše, onda je ovo krhko postojanje dašak svjetlosti što će svaki trenutak nestati u izmaglici ljudskog življenja. Čovjek se rađa da bi patio, da bi živio i u tom življenju prolazio,
nestajao i prestao biti, a ŽIVE sve do trenutka dok postoje oni koji se sjećaju i bilježe nježno postojanje u svojoj duši, mislima, u svojem dahu koji je svakim danom sve bliže onima dolje, a sve dalje od iskre iz koje je niknuo taj nježni cvijet postojanja.

Danas sjedim tu visoko iznad, na mramornoj ploči, ispod koje snivaju snove oni koji su meni udahnuli život, zapravo svi su ovdje, svi oni kojima sam nešto značila i koji su meni bili smisao postojanja. Zašto pišem ovu priču baš sa ovog mijesta? Zašto želim osjetiti taj dah smrtnosti da bi zabilježila trenutke naše ljubavi za sva vremena....besmrtnosti.?

Nisam više djevojčica i ne čekam oca ispred dvorišta da mi donese svilene bonbone ili u najgorem slučaju, tičariće, male jajolike u svim bojama. Voljela sam čekati oca kada se vraća s posla, a pored bombona, čekala sam da odloži svoj kaput, kako bih mu uzela kaubojski roman i nestala na glatkoj litici u obližnjem šumarku.

Tata je govorio; Sokole moj, nema lipšeg pogleda od pogleda sa brežuljka Gospe Čatrnjske....mislio je na one dane kada se sjedini sa svojim precima , upravo ovdje. Sada ste svi ovdje, did, baba, stric, Ante, tata, mama.......... , a ja sjedim i bilježim svoja sjećanja na nezaboravno i sretno djetinjstvo......

Podne je, zamišljam crvene makove na obljižnjim njivama, boju lišća koje je spržilo sunce, boju vjetra, boju krvi....Život je kratak poput godišnjeg doba, trajanja ljetnog pljuska, trenutak u kojem ptica nestaje iza oblaka.
Jedna ljepota poništava drugu, sve su kratkotrajne, i život svih vas bijaše kratkotrajan....prekratak....gotovo da i niste živjeli.....Prošli ste muke življenja, ratove, uživali u miru i blagostanju.....niste si mogli ništa poželjeti, a da se to i ne ostvari, a onda zlo zavlada ovim malim udaljenim dijelom svemira.....jer i najveće zlo dolazi preko najvećeg dobra.
Oblaci su postali crni, tenkovi su jurili poljima, granate su gađale prijatelje....valovi ljepote nestadoše na pučini, a u srcima najmilijih izdubila se široka jama u koju su propali svi snovi o dobru i dobroti.....Ostali ste sami, vi čuvari ognjišta, htjedoste sačuvati svoju muku, htjedoste obraniti znojem stečena, samo vama znana bogatstva, nije vrijedilo, nije.....to tek sada vidim kada vas nema.....
Nadali ste se slobodi, slali ste nam glasnike, vjerovali u sunce, govorili ste....Živjeli smo za vas, i umrijet ćemo za vas.

Na trenutak ću odmoriti dušu od tuge koja me zapljuskuje, kao valovi na dalekom oceanu....i prisjetiti se jedne druge priče....

Prisjećam se tamnopute djevojčice, sa dvije prekrasne pletenice, bosonoga i bezimena, sa bezbroj imena koje joj nadjenuše....Lica boje čokolade, usne rumene od vijetra, kosu su joj rijetko šišali, kada bi je spustila, blještala je poput oniksa na užarenom suncu....Imala je pogled sanjara, kao da je znala da su za nju sačuvani najljepši
snovi....Trebala je samo ispružiti svoje tanke ručice i dodirnuti besmrtnost svih voljenih stvari....
Rasla je u svojoj bezbrižnosti, mažena i pažena, skakutala je proplancima sa svojim vršnjacima, nisu imali puno, ali imali su sve.
Imali su svoje snove, svoja stada što su pasla među zvijezdama.....Plutala je prašnjavim puteljcima, gledajući kako odmiču oblaci i ptice.....Kraj ognjišta je slušala legende o vilama i vilenjacima, o partizanima i ustašama, o noćnim prikazama, drhtala je od straha ne znajući da će jutrom sve to nestati sa noći....Bacala je kamenčiće na dječake koji su je zadirkivali, bojala se mraka, ptičijeg krika, zmijina piskanja, bježala je od šarenih leptira......Djevojčica je rasla i postala dijevojka na čijem su se licu zaustavljali zadivljeni pogledi........A onda se pojavio on, visok i crn, kao iz Grimove bajke....Njegova ljepota je zasjenila sunce na prominskom nebu, njegova kosa je viorila na vijetru, voljeli su se, postojali su samo njih dvoje....ruka u ruci...oko u oku....pogled u budućnost, koja ih nikada nije dotaknula.....Njegovi su vjerovali u zvijezdu.....njezini u križ, nisu ih htijeli.....i pokorili su se
jačima.....ugasnula se ta blistava čistoća, prepuna mirisa...bili su žrtvovani razlikama, bili su ustrašeni, bili su premladi da se odupru....Crvenom sjaju zvijezde i uzvišenoj ljepoti križa.....Bio je to žrtveni dar besmrtne ljubavi......Strah je ubojica ljubavi.....
Raspršili su se svileni snovi, nestale su sjajne zvijezde vodilje, ostala je samo ljubav.....taj slabi plamen na njihovom proplanku, prepunom trnja u čijoj se sredini ljeskalo malo jezero.....Za ostale, pojilo za šumske zvijeri, za njih bijeli ljiljan blistave čistoće u koji je uronjena njihova najčišća ljepota......Ostala je samo ta vatra koja je gorjela, koja je grijala, koja je pomagala da se odupru tami i da se bore sa strahom...
Njegov se mladi život ugasio, njegovo tijelo počiva pod obiteljskom zvijezdom, a ona.....žena u crnom, sa križem oko vrata, sa pogledom sanjara....i sada luta stazom ispod borova gospe Čatrnjske.....kao bezimena ptica u krletci prolaznosti, tiha i sama.....

Sokole moj..... nemoj nikada zaboraviti našu kuću, nemoj dozvoliti da se u njoj ćukovi legu....samo se u tebe uzdam......

Dragi tata!!!!!,
Nisam je zaboravila.....ja živim za svaki slobodni trenutak koji provodim u našem domu.....i sada sam ovdje ...Nisam čekala da nestane očaj kako bi me ispunila nada...nisam mislila na strah koji me je obuzimao u crnim noćima...ledenog mjeseca. Samoća me je tištila i tješila...ti i mama ste u svakoj biljci, voćci, svakom kamenu, u dahu u svijetlu i tami i gdje god da krenem prati me tišina...čas prijeteća...čas umirujuća, kao slaba jeka iz prošlih života....Od kada vas nema, od kada ste se pridružili dušama naših predaka....među zvijezde....ostala je naša kuća kao plamen...kao riječ...kao pogled...kao šum nepoznatog svijeta...
Kako vam zahvaliti za svu ljijepotu duše, kojom ste me obdarili, vi što ste se mučili poput mrava koji na svojim krhkim leđima nose teret....deset puta većeg od sebe.
I dok se vjetar nadimao....i tjerao oblake, bljesnula je vizija, u kojoj sam vidjela mali kamenu kućicu, mali muzej sa svim sačuvanim vama i meni dragim stvarima....
Tako se riječ pretvorila u djelo....i tu pored naše kuće stoji malo kameno zdanje....kao spomen....kao rijeka koja zrcali plavu boju neba....
A ljudi dolaze, dive se....zjenice im se šire...pogledi blistaju i lebde poput zvijezda u noći....
Ako je ljepota u očima onog koji gleda....onda ste vi moja snaga...moj život...krv i bol, vi ste moj ushit....rosno jutro u kojem slušam vrapce što skakuću na granama....
Vjetar donosi brecanje zvona sa zvonika Gospe Čatrnjske, buku kuća u
gradnji i smijeh graditelja.....
Vidim vaša zadovoljna lica....Sokol je ostvario vaše snove.....Raširena krila čuvaju ognjišta mučenika....Zemaljska blaga nastaju i nestaju....Smrtnici koračaju prema beskraju...vraćaju se u prošlost....da bi otputovali u budućnost.

**************************************************************

Meni je priča prekrasna. Čitajući je, imam osjećaj da je to tek početak jednog velikog romana.

Tko je naša Prominka?

Neka to ostane za sada tajna...


Oznake: Crna kraljica

- 11:57 - Komentiraj post (8) - Link posta

<< Arhiva >>






Promina blog
  • LL

Opis bloga

  • Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
    Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
    S. Sarić

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.

    Gdje je Promina?

    Galerija promina.blog.hr


    Fotografije generacija iz škole:
    Stare slike Promine






    Video snimke:


































    Projekti čiju realizaciju očekujemo:









    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


Općina Promina









  • «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


.....

  • ......
    .......



    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine








    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»





    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»



    E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
    promina.blog.hr@gmail.com


    Zadnji postovi

...


.........................................................................Promina blog - promina.blog.hr© 2005.-2023. sva prava pridržana Urednik promina.blog.hr-a: Sanimir Sarić