Pozdrav iz Puljana
Prije dan dva, dobio sam sljedeći e-mail:
***
Ne mogu vam opisati kako sam se obradovala kad sam danas otvorila "prominu" i otkrila stare slike Promine .
Odmah sam potrazila moju zbirku i pronasla 4 razglednice medju njima POZDRAV IZ PULJANA.
To me je ponukalo da Vam se javim, jer ako budem odugovlacila izgubiti cu hrabrost.
Nazalost na slici skole u Puljanima nema onog ljepog drvoreda smokvica i perunika koje smo mi daci njegovali .
No od toga je proslo mnogo vremena (1957 g.) kako sam najprije otisla u Zg. a poslije i dalje u EU.
Povremeno pogledam ovim putem sto se desava u mom dragom starom kraju.
Zelim Vas pozdraviti i uputiti puno uspjeha u daljnjem radu.
prominka jadranka
***
Uvijek se obradujem porukama poput ove.
Svaka je od njih jedna nova priča, „skica za portret“ naše Promine.
Svaka je od njih karta za putovanje na oblacima sjećanja, u često nepoznate i zaboravljene dane, događaje.
Izmjenio sam s gospođom Jadrankom nekoliko poruka, i dobio tri sljedeće fotografije:
Razglednica-Pozdrav iz Puljana
Razglednicom dominira spomenik kojeg opisuje naš Prominac, Puljanac Ivan Aralica, u svom romanu „Kepec“ - link.
Ova razglednica je jako rijetka, i ja je osobno po prvi puta vidim u životu.
Fotografija djece ispred škole u Puljanima 1957. godine
Fotografija priča nebrojeno priča, najmanje onoliko koliko je djece na njoj.
Što mislite, da li bi Ivan Aralica mogao ispričati priču na temuo nastavnici ili nekomu od djece koja nas promatraju svojim „pozerskim“ pogledom?
Jedna je priča zapravo na tu temu već odavno ispričana i napisana perom Ivana Aralice, u zbirci priča pod naslovom „Gdje pijevac ne pjeva“.
Ponovit ću nešto što sam već napisao na Blogu:
***
11.priča-Ne dijeli nedjeljivo
Ova pripovijetke sastavljena je od pisama kćeri koja živi u Zagrebu, svojoj majci koja je ostala u Kninu.
Majka je udata za Prominca iz Puljana koji za vrijeme rata umire.
U svojim pismima majka opisuje selo Puljane i život u njima u tom ratnom razdoblju.
Meni je čitanje ovih iskrenih pisama u dopisivanju majke i kćeri bilo najdirljivije.
Možda je razlog tomu veća sposobnost majke nastavnice i kćeri doktorice u prenošenju svojih osjećaja u tekst, nego što je to bilo u svim prethodnim pričama.
***
Link na post: https://blog.dnevnik.hr/promina/2007/10/1623343793/tamo-gdje-pijevac-ne-pjeva.htmlhttps://blog.dnevnik.hr/promina/2013/02/1631519784/kad-kepeci-odrastu.html
Na fotografiji je majka…a s učenicima i njena tada 3 godine stara kći ....
Na fotografiji je i dječak koji je donedavno bio doministar….najveći proizvođač meda u Hrvatskoj….
Fotografija jednog uobičajenog dvorišta u Promini
Koštel je bio gotovo zaštitni znak svake kuće u Promini…Barišića koštel u Matasima….Sarića koštel u Lukaru….na fotografiji koštel u Aralicama…
Mjesto druženja za ljetnih vrućina. Poslastica u vrijeme kada je bila oskudica baš svega….
Zahvaljujem se gospođi Jadranki na fotografijama, koje nam kako vidimo…mogu ispričati mnoge priče, koje se vjerojatno kriju u nama…u likovima koje promatramo...i ako se ne ispričaju, ostaju nepoznate...zaboravljene...
Oznake: stare slike
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
