Dan Doma za starije i nemoćne osobe u Oklaju 21.11.2012 (2. dio)
Program obilježavanja Dana Doma, zakazan je za deset sati.
Obično imam naviku doći malo ranije na ovakve događaje, kako bi u miru „snimio“ situaciju, napravio koju „usputnu“ fotografiju.
Ovaj put, snimio sam nekoliko ručnih radova, suvenira koji su izradili korisnici Doma, ali i s jednom Prominkom načeo temu koja bi mogla uroditi još jednim naslovom „Iz arhive…..“.
Kako se bližilo deset sati, tako se i prostor na trećem katu Doma polako popunjavao prvo korisnicima Doma, a zatim i pozvanim gostima.
Redom su tako stizali;
- biskupov tajnik (don Roko Glasnović),
- -naš župnik fra Petar Pletikosa
- članovi Upravnog vijeće Doma, predsjednica U.V. Josipa Rimac-gradonačelnica Knina,
- naša umirovljena Dr. Manda Gojčeta,
- načelnik općine Promina Paul Cota i Općinski vijećnici,
- djelatnici i korisnici domova iz Knina, Zemunika, Šibenika,
- Predstavnici Centra za rehabilitaciju- Fra Petar Sekelez Vrlika
- CZSS Drniš
- Caritas biskupije Šibenik
- Djelatnici Doma zdravlja Oklaj
Sa malim zakašnjenjjem stigao je i Nikola Mihaljević, pročelnik Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Šibensko kninske županije, koji se ujedno ispričao u ime Župana, što zbog iskrslih obaveza nije mogao doći (stići) na proslavu.
Sve nazočne pozdravila je ravnateljica Doma Senka Knežević.
Teško je citirati najvažnije dijelove govora, ali mislim da se ravnateljica neće ljutiti ako samo navedem da je osnovna misao vodilja cijelog govora bila nužnost razumjevanja treće životne dobi, nužnost postojanja domova.
(Kad bih širio priču, onda bih ovdje morao ponoviti cijeli prethodni post na temu iz naslova, a to nebi imalo smisla)
Don Roko Glasnović prenio nam je pozdrave našeg Biskupa, biranim riječima ukazao na važnost shvaćanja smisla života, razumjevanje starijih…
Usljedio je zatim nastup djevojčica iz Glazbene škole Drniš, koje su izvele skladbu na flautama. Nakon njih i mladi gitarista nam je odsvirao jedni skladbu.
Da i korisnici Doma imaju spremne recitacije za ovu prigodu, potvrdile su nam Kaja Džapo i Tona Bilušić.
Kao u školi, ravnateljica ih je pozivala da izađu pred publiku, a njihove kolege i klegice su šaputale –„'Ajde Kajo“…“Kaja-Kaja“…rukama pljeskali, štapovima kuckali o pod…a zatim „'Ajde Tone“..“'Ajde Tone“….a Tona se sve nekako sramežljivo nećkala, i izrecitirati pjesmu o Velebitu koju je naučila još u osnovnoj školi….
Nakon korisnika, u ime osoblja nastupio je Ive Kardov.
Ovdje ću ipak malo zastati…
Ive nam je pročitao tekst, nažalost (meni) nepoznatog autora.
Mene je taj tekst najviše dirnuo.
I da ne umanjujem njegovu ljepotu svojim riječima, evo ga u cijelosti:
***
Pismo sinu
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje
I za vas koji poznajete nečije roditelje.
Dragi sine,
Sada još nisam ostario, ali kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti
-Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
-I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
-Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no što si utonuo u san.
-Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.
-Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
-Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravitno se obući, suočiti se sa životom.
-Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
-Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
-Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
-Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
-I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
-Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
-Ne žalosti se, neljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog.
Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
-Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.
Volim te sine,
Tvoj tata
****
Nakon Ivinog nastupa, duboko udahnem…izdahnem…i kažem sebi…zaustavi suze…misli na nešto drugo…kasno čovjek neke stvari čuje...
Usljedio je zatim nastup mladih snaga KUU Promina.
Zapjevali su svoje pjesme..zaigrali kola…a iz publike se čulo „Sad' će popasove“, „Jel' ovo igraju colozeca“, …„Ma ovo ti je starinsko kolo, ja sam ga igrala….“
Mladi folkloraši napustili su scenu, i sljedio je nastup pučke pjesnikinje Ane Ojdanić, kojoj je prethodio „instrumental“ njenog kolege na diplama.
Pučka pjesnikinja izrecitirala je pjesmu o majci koja pored mnogobrojne djece ostaje sama na svom ognjištu…a djeca u svijetu traže sreću u novcu….rekli bi tipična priča…i sve je dobro dok se ne radi o nama samima u ulozi majke…
„Evo mene dobro ljudi“ zapjevala je „Klapa Drniš“, i svi su odmah malo živnuli.
Nazočnima se na samom kraju kratko obratio i Nikola Mihaljević, pročelnik Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Šibensko kninske županije, te pohvalio urednost Doma.
Došli smo tako do samog kraja programa drugog po redu Dana Doma, i ravnateljica nas je sve zajedno pozvala na zakusku.
Namjravao sam i ove godine napraviti jednu zajedničku fotografiju osoblja Doma, ali nažalost zbog njihovih obaveza, to mi nije pošlo za rukom….
U svakom slučaju, bilo je ovo jedno jako lijepo i poučno druženje.
E da…evo i još nekoliko fotografija samog događaja:
Oznake: Dom za starije i nemoćne osobe u Oklaju, KUU Promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
