Ojkalice pismo moja...pismo mojih pradidova
Svatko ima svoje asocijacije na riječi koje čuje, i baš razmišljam koje su meni
prve asocijacije na ojkalicu? pjesmu pjevanu s jednim prstom u uhu i obaveznim
(najčešćim) završetkom stihova ooooooj- siv' sokole moooooooj!
Eto, na spomen ojkalice u mojim se sjećanjima javlja kuća moga dida Mate
u Matasima....pun stol pečene janjetine, odojka, pršuta. Kasna je ura, i bukara
je sa crnim vinom već bezbroj puta okružila stol. A onda did Mate vikne:
„'oćemo li Toma zaojkat ?“...I onda krene dida Toma, sljedi Ga dida Mate,
priključi se Mladen
i cijela se kuća ori od Ojkalice. Od cijele pjesme, meni je bilo jasno samo ono oooojjjjj, ali mome didu Mati su
se oči blistale takvim sjajem, zadovoljstvom, takvom radošću, koju ja tada nikako nisam mogao razumjeti.
Što tu ima toliko dobro da čovjeku donosi toliku sreću i euforiju?
Slušam ovih dana kako je UNESCO u popis ugrožene svjetske nematrijalne baštine uvrstio i ojkalicu.
Naravno, svatko sad ima svoje mišljenje o toj vijesti. Dok se jedni raduju što je netko primjetio dio naše
kulturne baštine, drugi su u tome pronašli odličnu temu za izrugivanje načinu života naših djedova i pradjedova.
Bez obzira što se mnogi od tih „komentatora“ u raznim raspravama uzdižu u nebesa u svojoj tolerantsnosti i
prihvaćanju današnju bogatu kulturnu raznolikost i puno toga shvaćaju pod „normalno“, oni će moga dida Matu
uvjek smatrati čovjekom koji je ojkalicom ubijao vrijeme, i radio nešto što nije „normalno“.
Kao što je za neke ljude normalno otići u operu, pogledati dobar kazališni komad, slušati najveće zvjezde u nekoj
od Arena, tako je i mom djedu bilo normalno zapjevati ojkalicu. Ja ojkalicu kao djete nisam shvaćao, ali sam
poštivao ljubav moga dida prema ojkalici.
Zar ljudi poput moga djeda nemaju pravo na „svoj dio svemira“?
Evo što sam pronašao na interneti vezano uz ovu temu:
Jedan video na kojem naši Prominci ojkaju, možete pogledati na HRT-u pod naslovom:
Ojkalica - jedan od najstarijih oblika višeglasja
http://www.hrt.hr/index.php?id=48&tx_ttnews%5Btt_news%5D=95236&tx_ttnews%5BbackPid%5D=38&cHash=976d381e85
Ojkalicu, jedan od najstarijih oblika višeglasja, UNESCO je uvrstio na popis ugrožene svjetske nematerijalne baštine. Bila je to prigoda da u Oklaju posjetimo štovatelje tog prastarog oblika ilirskog i prailirskog pjevanja s područja antičke Dalmacije koje su Hrvati "stvorili", učili i očuvali.
Istom temom, bavila se i Slobodna Dalmacija:
Recept ojkalice: Jedan potra, drugi priuzme i trese, a onda svi gonimo do kraja
Link: http://www.slobodnadalmacija.hr/Šibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/121741/Default.aspx
U SD još piše:
Kulturno-umjetničko društvo “Promina” osnovano je prije pet godina, a tada mu se priključila i grupa pjevača
ojkalica iz toga kraja. Petar Juric Pešo (67) jedan je od pet pjevača - uz Joška Duvančića, Dragu Tarlu, Joju
Pericu i Vinka Sarića - ali jedan od samo dvojice njih koji - tresu.
- Moj kolega vodi, ili - jedan potra, ja priuziman i tresen i onda je zajedno gonimo do kraja. Mogu ja trest, a može
i Drago, to se dogovorimo između sebe ko će trest. Svakako jedan potira, a drugi priuzimlju, a kašnje se
završava. Ne, ne može svak trest, jedino to nas dva znademo, Drago i ja.
Nastavak pod već navedenim linkom:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Šibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/articleId/121741/Default.aspx
Neka ljudi guštaju....svatko ima pravo na svoje gušte...
Oznake: Folklor u Promini, KUU Promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
