Priča o "Podrum bendu" IV dio
Zadnji-treći nastavak Dražanove priče vratio nas je u devedesete godine.
Bilo je to vrijeme kad smo konačno uspjeli kupiti (za to vrijeme, za nas amatere…) odlične instrumente.
Svatko od nas je na svoj način uspio kupiti instrumente.. ali to nije bilo nimalo lako.
Sjećam se da sam molio starce pune dvije godine da mi kupe harmoniku.
Na kraju su je (kad nisu više mogli izdržati moje „pilanje“) kupili u Kninu u „Robnoj kući“.
Koliko je harmonika bila skupa, dovoljno govori podatak da je koštala punih 13 plaća poslovođe u trgovini, odnosno 26 milijuna dinara!.
Nakon dvije godine došao sam sa željom da mi kupe klavijaturu… e kad onda nisu poludjeli sa mnom…Opet sam čekao… čekao..čekao, i nakon dvije godine kupili su mi Yamahu.. Koja je to bila sreće za mene i za Bend…Jadni moji starci sa mnom…
A onda je došao rat…
Sva imovina moje obitelji stala je u jednu torbu… Ostali smo bez svega… Ostao sam bez harmonike koju sam znao svirati i po šest sati pripremajući se za glazbenu školu, za orkestar harmonika s kojim sam nastupao na koncertima u glazbenoj školi u Drnišu…
Ostao sam bez klavijature… bez svih mojih pjesama koje sam do tada napisao i uglazbio…
Duga je to priča…ali sada je vrijeme za IV dio Dražanove priče o Podrum bendu…
Podrum band
– kako je počeo rock u Promini i Miljevcima -
(piše: Dražan Dizdar)
Eto, onda je došao rat. Većina opreme koju smo imali nestala je u ratnom vihoru. Hvala Bogu, svi smo preživjeli. Toni, Zvone i ja završili smo škole, zaposlili se, oženili, „pravili dicu“. Nakon rata, Toni se vratio u Prominu (Suknovce), radi u Kninu u srednjoj školi kao profesor tjelesnog odgoja. Oženjen je i ima šestero djece. Zvone je otišao u Austriju, pa Njemačku. Oženio se ima četvero djece. Moća se oženio i ima troje djece, živi i radi u Puli. Sanja i Dado su u Oklaju i nakon dvadesetak godina dobili još jednog sina (još prije rata su imali blizance). Sanimir je također u Oklaju, oženio se ima troje djece. Krešimir i ja radimo u Zagrebu. Ja sam se oženio 1994. i imam troje djece, a Krešimir nam se ženi ove godine u svibnju i bit ću mu kum.
Eto, tako smo mi iz Podrum banda za sada napravili 22, što mala i velika Hrvatića, a tu nije kraj... Bit će ih još ako Bog da.
Moram sa nekoliko riječi prekinuti nastavak Dražanove priče jer mislim da je izostavio jedan jako zanimljiv događaj.
Jednog ljetnog dana, odlučio sam poći u Drniš na koncert koji je organizirala skupina žena iz Drniša, ako se ne varam „Ženska liga protiv raka“.
Prema nekim najavama, nekoliko je pjesama trebala otpjevati Sanja Mlinar, nekad pjevačica „Podrum benda“, i baš sam je želio poslušati…
Malo tko bi vjerovao da su te večeri s istom idejom na Poljanu došli baš svi članovi „Podrum benda“.
Dok sam dolazio pred binu, primjetio sam da je i Zvone Puljić tu…nisam ga bio vidio više od 12 godina… a on je taman taj dan stigao iz Njemačke…Bio je tu i Moćan… Dražan… Krešo… Cota… Bio je to Božji znak kako bi Sanja kasnije znala reć…
Odmah je izvršena inventura tko što ima od instrumenata… kad bi mogli zasvirati…. Ljubav prema glazbi ostala je u svima nama, i svi smo već imali nešto opreme. Najjači je bio Moćan kad je rekao „Ako ćemo svirat… ja idem odmah kupit bubanj!“.
Tako je i bilo… za tri dana smo bili u Osnovnoj Školi u Oklaju u razredu koji nam je otvorio Jole Pokrovac, i odmah započeli sa sviranjem….Sva je oprema bila spremna!
Ali vrijeme je da se vratimo na Dražanov tekst… na Dražanovu priču….
Onda nakon tog velikog posla i nekih 12 godina sjetili smo se tih vremena i uvatila nas silna nostalgija. Tako smo se ponovno 2002. godine skupili i počeli svirati. Nabavljali smo opremu, skoro svaki mjesec smo Krešimir i ja išli iz Zageba na svirku u Oklaj. Bilo je to ponovno rađanje Podrum banda. Vrlo brzo smo imali nešto repertoara i uspješne svirke u Drnišu (u Kavani i Woodstocku). Nastupili smo 2005. godine na gitarijadi u Vodicama koja se održavala u sklopu motorijade. Osvojili smo 3. mjesto i zaradili ručak u Vodicama. Eto, od 2002. godine ponovo smo na okupu i sviramo za svoj gušt. Kad se zaželimo, jednom do dvaput godišnje napravimo svirku u Drnišu ili Oklaju. Ove se godine pripremamo proslaviti 20 godina našeg zajedničkog druženja. Do tada ćemo vrijedno pripremati dobru svirku, a vama želim svakog dobra i vidimo se....
Tu je kraj Dražanove priče, ali ja bih nadodao još koju riječ…
Nekoliko zadnjih godina stalna postava benda su bili Dražan, Krešo, Moćan i ja, i u tom smo sastavu i nastupili na gitarijadi u Okitu kod Vodica i osvojili treće mjesto.
Krešo i Dražan su kao u transu dolazili svaki drugi vikend u Prominu, i repertoar „žestokih“ rock stvari se širio. Ali nije se tu radilo samo o probama…svirci… bio je to mali pokret za „vraćanje života“ u Prominu.
Čalnovi benda su mi pomogli u akciji „Pomozimo dječjem vrtiću Oklaj“ u kojem smo iz cijele Hrvatske i Njemačke (uz Pomoć Zvone Puljića i Robija…) nabavili dosta opreme za dječji vrtić…
Moćanova žena iskrojila je sašila zavjese za dječji vrtić…
Svi članovi Podrum benda pomogli su mi u prikupljanju starih fotografija i razglednica iz Promine, i sanjali smo napraviti njihovu izložbu jednog dana u Promini…
Svaka naša „proba“ bila je puna optimizma i razmišljanja što bi bilo dobro napraviti u Promini, da se u nju još više vrati život…da bude još ljepše…
Nažalost, Moćan nije uspio dobiti obnovu kuće u Promini, i svoj je stambeni problem riješio u Puli…
Svi moji vjerni čitatelji, vjerojatno se sjećaju mog posta „Jedna lasta ne čini jesen“.
Bila je to priča o odlasku mog prijatelja iz Promine.
Svi koji me poznaju, teško bi povjerovali da sam taj post pisao nekoliko sati, jer su mi suze maglile oči… Ali vjerujte mi isto se osjećam i sada… i sada mi je tuga na srcu, i sada su mi suze u očima…..
I sada moram prekinuti pisanje posta…..
Odlaskom Marinka Moćana u Pulu s obitelji, „Podrum bend“ je izgubio svog „Čuvara vedrog duha“…
Ipak, ako sve bude OK, planiramo se još jednom okupiti, svi članovi "Podrum benda“, negdje oko Velike Gospe… napraviti jedan koncert za nas… za našu vjernu publiku koja je sa nama guštala na koncertima…
Eto, konačno ste dočekali kraj i ove priče (za sada)… nadam se da vam je bila zanimljiva…
Žao mi je što su sve moje fotografije koje sam odnedavno postavljao (uključujući i one iz nastavaka ove priče) u galeriju fotografija „uploadcentar.com“ jučer izbrisane bez ikakva objašnjenja vlasnika te web stranice….
Problem sam riješio postavljenjem istih fotografija u galeriju na „photobucket.com-u“, što znači da ih neki koji rade u Državnim firmama zbog raznih blokada, neće moći vidjeti na svojim računalima…..
To bi bilo to….
Evo još nekoliko fotografija sa raznih nastupa Podrum benda pod linkom.
Oznake: Podrum band, Život u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
