Priča o "Podrum bendu" I dio
Danas sam na mail Bloga dobio jednu zanimljivu priču;
Priču o „Podrum bendu“.
Priča je prilično opširna, pa ću je objavljivati u nekoliko nastavaka.
U sljedećim nastavcima tekst će pratiti i galerija fotografija iz vremena koje se u tekstu spominje….
Evo prvog dijela:
Podrum band– kako je počeo rock u Promini i Miljevcima -
(piše: Dražan Dizdar)
Počeci Podrum banda sežu u 1981/82. godinu kad je u Oklaj došao jedan inženjer rudarstva, kojemu se, na žalost, više ne sjećam imena, a koji je radio u Geotehnici. Geotehnika je tvrtka koja je 70-ih i 80-ih godina vršila bušenja po Promini tražeći boksit. „Inžinjer“ (tako smo ga zvali) je dobro svirao gitaru, što smo saznali ja (Dražan Dizdar) i Toni (Toni Cota). Ubrzo smo u Kninu kupili akustične gitare i počeli odlaziti kod „Inžinjera“ na poduku. Vrijedno smo vježbali ritmove i akorde, slušali ploče na gramofonu Tosca 22 i skidali stvari.
Toni je u srednjoj školi u Drnišu upoznao Zokija (Zoran Puljić, danas Šime Puljić) i Zvonu (Zvone Puljić) iz Miljevaca. Zoki je bio pravi roker koji je imao hrpu dobrih rock ploča. Njegova kolekcija je brojila nekoliko stotina, a i Toni je već tad imao pozamašan broj dobrih naslova. Tako sam i ja preko Tonoga ušao u svijet rock glazbe i počeo kupovati ploče. Toni i ja smo postali dobri frendovi, često smo se nalazili ili kod mene ili kod njega, slušali ploče, svirali i maštali o tome kako ćemo napraviti rock band.
U Promini tada nitko osim nas nije ništa svirao, pa smo se bacili u potragu za ostatkom benda. Toni i ja smo svirali gitare i slabo pjevali pa su nam trebali bubnjar i netko tko zna pjevati. Dogodilo se da je Zvone dobro pjevao, a Zoki se prihvatio bubnjeva. Naš prvi javni nastup dogodio se 1984/85. u Oklaju u Sali (tako smo zvali naš Dom kulture). Naime, 70-ih i 80-ih Oklaj je bio vrlo privlačno mjesto za svirku (za praznike 1.5. i 29. 11.). U Oklaju su tih godina svirali gotovo svi poznati i manje poznati estradnjaci (Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Jasna Zlokić, Josipa Lisac, Indeksi, Dražen Žanko, grupa More i Doris Dragović - bubnjeve je svirao Jasmin Stavros, Zorica Kondža s grupom Stijene itd.). U posebno dobrom sjećanju mi je ostao koncert grupe Stijene u kojoj je tada pjevala Zorica Kondža. Bili su izvrsni. Svirali su pretežno rock i po koju hard rock stvar. Sjećam se da su svirali Smoke on the water (Deep Purple). Toni i ja smo pali u totalni trans... ludilo... To su bili naši prvi koncerti na kojima smo prvi put u živo vidjeli električne gitare, bubnjeve...
Tih godina (mislim da je bila 1985.) u Oklaju je 29.11. (za mlađe koji ne znaju, to je bio Dan Republike) pjevao Mišo Kovač. U jednoj pauzi odemo mi (Toni, Zoki, Zvone i ja) pitati Mišu možemo li mi zasvirati par stvari. Mišo, legenda, svaka mu čast, kaže da nema problema, može. Sala je bila puna (800-900 ljudi). Toni i ja u životu nismo uzeli u ruke električne gitare. Zoki nikad nije udario niti jedan bubanj. Zvone nikad nije u ruci držao mikrofon. Zoki je uzeo palice, nije ni sjeo, svirao je stojeći. Toni je uzeo bas gitaru, a ja gitaru. Zvone uzeo mikrofon i reče: „Dobra večer“, da provjeri čuje li se preko razglasa. U Sali nastala totalna zbunjenost. Svi su ostali zabezeknuti i u čudu gledali u nas. Što mi to radimo na bini...Toni krenuo nešto „češat“ po basu, a ja po gitari. Zvone upita što ćemo? Predložih Balkan od Azre, Toni privatio na basu, Zoki po dobošu, a Zvone zapjevao... nakon toga... Užas je naša furka... na kraju krenuo Toni s Hey Joe J. Hendrixa. Zvone nije znao ni jedne riječi teksta. Otprašili smo mi to, naravno - nije imalo veze s pravom svirkom. Ekipa iz pratećeg Mišinog banda bila je jako korektna, pomagali su kad su vidjeli da nemamo blage veze. Sve u svemu, publika je toliko bila šokirana da nisu ni shvatili koliko smo loše svirali... zapravo smo ispali heroji, veće face od Miše... Mišo, legendo, još jednom ti velika hvala!
Nakon toga smo bili potpuno uvjereni da smo band.
Toni je zatim otišao u vojsku, ja u Zadar u 3. i 4. razred srednje škole. U Zadru kupih prvu električnu gitaru. Kako sam nosio stare i prilično otrcane levisice, mama mi dala 150 dolara, što su mi ujaci Stanko i Đido poslali iz Amerike, da kupim nove levisice i tenisice. Baš se tih dana dogodilo da je jedan moj frend iz Stankovaca u domu (đački dom u kojem smo stanovali) prodavao električnu gitaru Solist i pojačalo Uragan. Nisam mogao odoljeti tom izazovu, kupio ja to za 120 dolara, iako sam sumnjao da je on to maznuo iz Doma kulture u Stankovcima. Pokazalo se točnim jer je policija nakon par godina došla to tražiti. Uragan je bio u dijelovima, a Solist na sigurnom u Zagrebu. Nisu pravili frku. Ovaj je priznao krađu rekavši i da je prodao meni.
Imao sam gitaru i pojačalo, ali nisam imao zvučnike. Uspio sam od mame užicati nešto love za zvučnik. Mama je bila naša najveća potpora. Kupio sam zvučnik u Kninu u robnoj kući. Bio je to Ei Niš cca 100 W. Srići nigdje kraja. Nakon neopisive sreće, uslijedio je šok. Čim sam upalio Uragana, crknuo je. Bio sam očajan. Brat je bio u Zagrebu na studiju i morao je hitno doći u Oklaj po Uragana. Popravio on Uragana u Zagrebu. Donio ga u Oklaj nakon otprilike mjesec dana. Uštekam ga u struju, spojim zvučnik, uštekam Solista i.... katastrofa... opet crče. To nisam uspio muški izdržati. Plakao sam kao kišna godina. Mama se prepala da ću dobiti slom živaca pa je bratu dala lovu za popravak. Meštar je u Zagrebu zaključio da su izlazni tranzistori preslabi pa je stavio jače. Trebalo je to dočekati, prošao je još jedan mjesec i evo brata s Uraganom. Uštekam sam sve što treba. Skupili se svi u kući. Neizvjesnost. Srce lupa 300 na sat. Što ako opet crkne? Mama ga poprska svetom vodom. Tko će to opet preživjeti, ako crkne? Upalih, ništa se ne čuje, ništa se ne dimi, kresnem po gitari.... svira...nastade opće oduševljenje, olakšanje....
Bilo je s tim još drama. Nakon par dana crknuo je srednjotonac u zvučnoj kutiji...
Oznake: Podrum band, Život u Promini
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
