_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

Ministarstvo zaštitilo utvrde na Krki i Čikoli

Čitam danas Jutarnji i naiđem na ovaj zanimljiv članak.

Evo samo jedan dio:

"Ministarstvo kulture je, na prijedlog Konzervatorskog zavoda iz Šibenika, donijelo odluku o proglašavanju šest srednjovjekovnih utvrda u nacionalnom parku Krka, na obalama rijeka Krke i Čikole, zaštićenom spomeničkom baštinom.

Na popisu su utvrde Bogočin, Nečven, Trošenj i Kamičak na obalama rijeke Krke i Ključica na desnoj strani kanjona rijeke Čikole, te utvrda Rog ili Rogovo iznad Roškog slapa nedaleko od sela Rupa koja je sačuvana samo u tragovima".

Cijeli članak pogledajte pod linkom.

Baš me čudi kako to da se netko nije prije sjetio proglasiti te utvrde spomeničkom baštinom?
Ja se nadam da će sada netko konačno napraviti putokaze prema tim spomenicima, urediti pristupne staze i puteve, zaštititi utvrde od daljnjeg propadanja.

Ležeći policajci na cesti ispred osnovne škole

Već godinama se roditelji djece koja pohađaju osnovnu školu u Oklaju žale zbog velike brzine kojom vozila prolaze ispred škole cestom Oklaj-Drniš.
Premda postoje znakovi ograničenja brzine na 40km/h, pješački prijelaz i znak da je u blizini škola, veliki broj vozača nije poštivao navedena ograničenja i upozorenja.
Jučer su napokon djelatnici koji održavaju županijske ceste postavili ispred osnovne škole deset ležećih policajaca.
Izgleda da je napokon došlo vrijeme da se problemi rješavaju prije nego se desi kakva tragedija.
Svaka čast svima koji su dali svoj doprinos da se postave ovi ležeći policajci.

Prva pričest u Promini

Prije točno sedam dana (14.05.2006.) bila je Prva pričest u crkvi sv. Mihovila u Oklaju.
Ovogodišnji broj djece koja se prvi put pričešćuju pokazuje kako nam Promina ima iz godine u godinu sve manje djece.
Taman kad sam uhvatio ruku za fotografiranje djece koja se pričešćuju, fra Ivan je rekao «I to bi bila sva dijeca».
Samo tri dječaka i pet djevojčica, s tim da je jedna djevojčica došla sa otoka Silbe.
Njena želja je bila da se prvi put pričesti u Promini jer su njeni korijeni iz Promine (otac Duvnjak).
Za svaku pohvalu je imati dijete koje se ponosi krajem iz kojeg potječe.

Uvijek se volim držati one «Tuđe poštuj, a svojim se diči».

Starački dom vrijeme otvaranja se (ne) bliži

Čitam danas u Vijesniku naslov:

"Smrt brža od socijale",
"Dom za starije ljude, prije šest godina izgrađen u Oklaju, ni do danas nije u funkciji"



Sumnjam da u Hrvatskoj postoji starački dom o kojem se više piše nego o Oklajskom.
Nažalost u tim tekstovima se ne hvali njegova udobnost, popunjenost...
Uvijek ista priča. Otvaranje staračkog doma se bliži...
Da me netko plaća po broju prikupljenih članaka na temu staračkog doma, mislim da bi skupija lipe novce...
Ljudi moji.
Šest godina mi nismo u stanju otvoriti sagrađeni starački dom.
Radi li itko išta po pitanju doma osim novinara?

Evo dio teksta iz Vijesnika:

"Zanimljiv je i intrigantan primjer doma za starije ljude, koji je prije šest godina izgrađen u Oklaju, u općini Promini, koji ni do danas nije u funkciji.
S obzirom na sadašnje stanje te očito promašene investicije, u koju je država uložila više od 20 milijuna kuna, od početka rada te ustanove neće biti ništa. Problem je u loše izvedenim garđevinskim radovima i u unutarnjem uređenju i opremi, pa tehnički prijam zgrade nije napravljen niti je ministarstvo dobilo na uvid tehničku dokumentaciju.
O uporabnoj dozvoli nema ni govora. Razna oštećenja trebalo bi sanirati, međutim, država zasad ne želi izdvajati dodatna sredstva.
Objekt raspolaže sa 110 kreveta. Kad je počela gradnja tog doma, govorilo se da je broj zainteresiranih starijih ljudi za smještaj u tom domu u zagorskom dijelu županije velik, međutim, kako je gradnja odmicala, broj zainteresiranih se smanjivao.
Kad bi se zgrada i privela svrsi, mnogi sumnjaju da bi stariji ljudi željeli
smještaj tako daleko od svojih kuća".

Ja sam se nadao da će se netko od Prominaca zaposliti u domu.
Kako stvari stoje, ako se ovim tempom nastavi "otvaranje", moja djeca mogu završiti osnovnu školu, srednju školu, fakultet i nakon nekoliko mjeseci provedenih na zavodu za zapošljavanje čekat će ih posao u domu koji će se taman tada otvoriti....

A šta da više kažem a da nije rečeno....

Evo cijelog teksta iz Vijesnika pod linkom.

A evo i jednog već objavljenog teksta sa mog bloga pod linkom.

Emancipacija žene na prominski način

Emancipacija žene u svijetu je danas sasvim normalna stvar.
Ali što donosi emancipacija žene na selu?
Logično bi bilo da bi žene na selu trebalo osloboditi od teških fizičkih poslova, stvoriti im mogućnosti za nova radna mjesta, lakša randa mjesta....

Čitam Večernji list i tako pročitam zanimljivi dio teksta:

"Ma muškima je u životu orati, a ženama rađati!
No, muškarci iz Razvođa, oklajskog sela ispod Promine, ne misle tako, makar i sami priznaju da "muškići najvole orati u krevetu". Međutim, oni drže da su žene znatno bolje i kao majke i kao supruge od muškaraca i kao očeva i kao supruga. Po njima, žene su od njih bolji orači i na njivi i u bračnoj postelji, vazda spremne uzeti stvari u svoje ruke. Po njima, žene su vazda pripravne muški i živjeti i umrijeti, za razliku od muškaraca, koji slinavo žive i umiru kao stare babe. I stalno kukaju, čekaju kad će jarac dati mlijeko i pijetao snijeti jaje..."

Ali bit ovog teksta nije raspodjela poslova u Razvođu u Promini, nego :

"No Maca, Zorica i Gordana već četvrtu godinu "tuku" sve odreda, a već druge godine od osnutka svoga kluba su osvojile prvo mjesto grada Drniša u balotama. Prošle su godine pak bile treće u Hrvatskoj... I svi su odreda u ushitu što su njihove žene pokazale svima kako se muški igraju balote, što im nema premca u cijeloj Dalmaciji. I što su u selo ovim sportom unijele vedrinu, smijeh i šalu, što su pokazale da je sport ipak zabava, a nikako svađa.

Na natjecanju trideset dvije ekipe veli oklajska muškost s njima prođe sve bez incidenta, a kad se mi muški natječemo, zavade se, ne tri ekipe, nego tri općine.
A ove su tri ponajbolje dalmatinske balotašice vrijedne radnice, brižne majke i uzorne domaćice. Maca je vrsna zidarica i kuharica, Zorica je odlična vinogradarica i vinarica, dok je Gordana plaha umirovljenica. Ove tri dame iz Razvođa s balotama u rukama imaju desetero djece, a uz njih i stotinu obveza. No..."

Najbolje je da pročitate cijeli članak u Večernjem listu pod linkom.

Brza cesta Šibenik-Drniš-Knin

Prenosim iz "Šibenskog lista"

"Još u rujnu 2004. godine župan Duje Stančić, zajedno s Igorom Malyem, Šibenčaninom i pomoćnikom ministra Kalmete za promet, te Zdravkom Livakovićem, državnim tajnikom za razvitak u Kalmetinom superministarstvu, najavio je kako će se dionica brze ceste od čvora Šibenik do Tromilje izgraditi zajedno s autocestom, a da će se i dio od Tromilje prema Drnišu početi (g)raditi u 2005. godini!
Autocesta je zaista i završena u najavljenom roku, ali dio brze ceste do Tromilje ne samo da nije napravljen, nego nije ni započeo, kao što nije ni probijen tunel Ploča kroz Trtar u dužini od 350 metara".

Cijeli članak pogledajte pod linkom.

Oznake: Brza cesta Šibenik-Drniš-Oklaj-Knin

Prominci u Mekoviću okom kamere

Ja znam da nisam baš nešto kvalitetan u pisanju tekstova, ali zato će Vam moje slike puno bolje opisati naš nastup na smotri folklornih društava u Metkoviću.








Pa krenimo redom:

Bare je pregledao svu opremu i mogli smo iz centra Oklaja krenuti za Metković

Glavni zabavljac cijelim putem bio je Ivan koji je u jednom trenutku zamjenio i vozača autobusa

Na generalnoj probi našem domaćinu Vidi Baguru, Mario Juric darovao je prominsko vino

A onda smo napravili generalnu probu

Napravili zajednicku fotograviju ispred dvorane u kojoj se smotra organizirala

Organizator nas je počastio ručkom

Malo smo šetali gradom pod budnim okom čuvara Ivana Perića


Napravili smo fotografiju sa panoramom Metkovića u pozadini

Službeno naoružanje- svježe banane

Obukli smo naše nošnje i krenuli na smotru

Pa smo malo šetali gradom

Slikali se u nošnji pred dvoranom

Zapjevali na smotri pred mnogobrojnom publikom

Zaplesali naša kola

Pjesmom pozdravili publiku

Napravili feštu ispred dvorana u kojoj se odvijala smotra

Počastili sve nazočne sa prominskim vinima

Napravili feštu na domjenku za sudionike nakon smotre

Tužna srca krenuli kući


I to bi bilo to....

Prominci u Metkoviću

Kad smo mi Prominci bili u Zatonu na smotri pučkih crkvenih pjevača (o čemu sam već pisao) uspostavljeni su kontakti s prof. Vidom Bagurom iz Metkovića.
On je izrazio želju da mu pokažemo naša prominska kola, te da mu zapjevamo prominsku ojkalicu.
Tako je on posjetio Oklaj 08.05.2006., a mi smo mu pokazali svoje običaje.
Njegovu oduševljenju nije bilo kraja i odmah nas je pozvao da dođemo u Metković 12.05.2006. (jučer) na smotru folklornih društava koja se održava svake godine u Metkoviću već 22. godine za redom.
Tako smo mi u tri dana uvježbali koreografiju za nastup u Metkoviću prema uputama prof. Vida Bagura.
Na put za Metković krenulo je sedamnaest muškaraca i šesnaest žena-djevojaka u prominskim narodnim nošnjama. Naravno da cijela nošnja nije bila potpuno identična nošnji naših djedova i baka, ali mi smo obukli i obuli ono što za sada imamo.

Sad bi Knjaz rekao «Sponzori javite se Bog vas blagoslovio»!
Uglavnom, tako smo mi jučer posjetili Metković i pokazali na smotri ono što znamo i umijemo.

Metkovčani su se pokazali kao pravi domaćini. Jednostavno nemam riječi za opisati njihovo gostoprimstvo, ali i mi smo se pokazali kao gosti koje bi svatko poželio u svojoj kući.
Nakon što smo izveli svoj dio programa, mi smo nastavili s pjesmom i kolom ispred dvorane u kojoj se smotra odvijala.
Nakon što sam zasvirao na harmoniku naše dalmatinske pjesme, odmah su se svi priključili u pjesmi. Slavonci, Zagorani, Metkovčani…. Svi smo bili zajedno u pjesmi i kolu, a tamburaši su jedva čekali da se pridruže.
Kako smo bili pozvani na domjenak, morali smo prekinuti pjesmu i svi se zajedno uputiti u prostorije KUD iz Metkovića. Ali ni tamo nije potrajalo dugo da se ne zapjeva pjesma i zapleše kolo. Uz harmoniku odmah su zasvirale gitare i bas mladih Metkovčana i Slavonaca.
Ne sjećam se kad sam zadnji put sa ovako velikim guštom svirao harmoniku. (Doduše moja je harmonika nestala u ratu, a ja još nisam nabavio novu pa je i to jedan od velikih razloga što je malo sviram-od zgode do zgode kad je netko posudi).
Najbolje je bilo kad su nam mladi Metkovčani otplesali Linđo. Jednostavno, bili su savršeni.
Pošto nas je čekao put dug oko četiri sata, morali smo već oko ponoć krenuti kući premda smo sa onako dobrom ekipom mogli ostati do zore.


Ali za opisati sve ono što smo mi doživjeli na putu do Metkovića, u Metkoviću, na povratku kući, mogla bi se napisati knjiga, a ne jedan članak.
Kad skinem slike s kamere, postavit ću ih na blog, pa će Vam slike reći sve ono što vam ja riječju nisam uspio.

Na kraju, bila mi je stvarno čast biti jedan od Prominaca koji su pokazali u Metkoviću prominske običaje.
Namjerno nisam izdvajao nikoga od sudionika imenom i prezimenom da se nitko ne bi naljutio.
Svi su jednostavno bili odlični i dali su svoj maksimalan doprinos da uspijemo u izvođenju svoje koreografije.

Zaboravio sam samo napisati da nam je prijevoz do Metkovića organizirala i platila Općina Promina, što je za svaku pohvalu.

Dobre vijesti za pčelare u Promini

Promina je iz godine u godinu bogatija za nekoliko novih proizvođača meda.
Iz Knina nam stiže za njih dobra vijest.
Poglavarstvo Knina odlučilo je pomoći pčelarima otvaranjem prve pčelarske škole u Dalmaciji pri kninskom Pučkom učilištu.
Zasad nastavu vikendom sluša 60 pčelara, iz Zvonimirova grada, Oklaja i Ervenika.
Uz USAID i tvrtku DAI osposobljavanje pčelara, čija diploma ulazi u radnu knjižicu, pomažu i općine Ervenik i Promina.

U Šibensko-kninskoj županiji trenutačno radi otprilike 150 pčelara, koji od 6500 košnica na godinu dobiju 20 tona meda i ostalih pčelarskih proizvoda.

Članak je objavljen u Večernjem listu pod linkom.

Link za Jurića

Evo linka na kojem se nalazi fotografija jedne kamenice u Lukaru:

Link na fotografiju

Link na cijeli album

Možda je to ta kamenica, a možda i nije.
Moja je namjera bila prikazati bogatu građevinsku baštinu prominskih kamenoklesara, a na kraju je moja forografija poslužila za nešto što mi nije bilo ni na kraj pameti.
Ako je to ta kemanica, ja se stvarno ispričavam, ako uopće ima riječi isprike.

Započela utrka za hrvatski eno-gastro tron

Prenosim Vam dio teksta iz SD:
"Predstavljanjem kandidata za kuhare i vinare godine, u vodičkom hotelu "Imperijal" završena je jednodnevna edukativna eno-gastronomska manifestacija, koju je u sklopu "Našeg malog velikog blaga" te uz potporu časopisa Svijet u čaši, organizirala Obrtnička komora Šibensko-kninske županije. Riječ je o prvoj od ukupno 19 takvih manifestacija koje će, pod nazivom "Atelje okusa", Hrvatska obrtnička komora sa svojim područnim komorama i Svijetom u čaši održati u Hrvatskoj".

Za Prominu je znimljiv dio teksta koji se odnosi na kandidate koji se takmiče za hrvatskog vinara godine, a to su:
Dalmacijavino PJ Drniš, Vinoplod-Vinarija Šibenik, Ivica Piližota iz Šibenika, Obiteljsko gospodarstvo Jose Sladića iz Plastova,Vinarija Bibich iz Plastova, ali za nas je najzanimljivije da se za tu vrijednu titulu bore i naši Prominci Ivica Džapo iz Oklaja, Vinarija Duvančić iz Razvođe.

Cijeli tekst pogledajte pod linkom.

Sjećanja na Prominu

Malo sam pretraživao blogove i pronašao jedno "sjećanje na Prominu" koje je šteta ne pročitati.

Evo prenosim tekst u cijelosti:


Obožavam ovakva mirna jutra poput današnjeg. Vraćaju me u djetinjstvo i bude uspomene na dane provedene kod Dide i Bake u jednom malom selu podno Promine. Voljela sam boraviti tamo. Sa Sestrom bi se po cijele dane igrala na Brižinama, brale bi bajeme i skakale po Didinom starom fijakeru. Dida je imao krave i kokoši. Biserke. U konobi su bili bazeni za grožđe, te bačve za vino, a iznad konobe su se sušili pršuti. Baka je pekla kruh pod pekom. Sve je bilo tako veliko, neopisivo prekrasno i za te dane vežu me najljepše uspomene.
Godinama nisam bila tamo. Razlog tome je rat i činjenica da Bake i Dide više nema. Godinama... Sve do prošlog ljeta. Sad mi je žao zbog toga.
Tih pola sata uništili su mi prekrasne uspomene. Selo više nije onako lijepo kao u mom djetinjstvu, dvorište više nije beskrajno veliko, ljudi više nisu nasmijani kao prije...
Od svih uspomena ostao mi je samo miris jutra u malom selu podno Promine...


Ako Vas zanima više tekstova autorice ovog teksta, posjetite link.