Prominci u Metkoviću
Kad smo mi Prominci bili u Zatonu na smotri pučkih crkvenih pjevača (o čemu sam već pisao) uspostavljeni su kontakti s prof. Vidom Bagurom iz Metkovića.
On je izrazio želju da mu pokažemo naša prominska kola, te da mu zapjevamo prominsku ojkalicu.
Tako je on posjetio Oklaj 08.05.2006., a mi smo mu pokazali svoje običaje.
Njegovu oduševljenju nije bilo kraja i odmah nas je pozvao da dođemo u Metković 12.05.2006. (jučer) na smotru folklornih društava koja se održava svake godine u Metkoviću već 22. godine za redom.
Tako smo mi u tri dana uvježbali koreografiju za nastup u Metkoviću prema uputama prof. Vida Bagura.
Na put za Metković krenulo je sedamnaest muškaraca i šesnaest žena-djevojaka u prominskim narodnim nošnjama. Naravno da cijela nošnja nije bila potpuno identična nošnji naših djedova i baka, ali mi smo obukli i obuli ono što za sada imamo.
Sad bi Knjaz rekao «Sponzori javite se Bog vas blagoslovio»!
Uglavnom, tako smo mi jučer posjetili Metković i pokazali na smotri ono što znamo i umijemo.
Metkovčani su se pokazali kao pravi domaćini. Jednostavno nemam riječi za opisati njihovo gostoprimstvo, ali i mi smo se pokazali kao gosti koje bi svatko poželio u svojoj kući.
Nakon što smo izveli svoj dio programa, mi smo nastavili s pjesmom i kolom ispred dvorane u kojoj se smotra odvijala.
Nakon što sam zasvirao na harmoniku naše dalmatinske pjesme, odmah su se svi priključili u pjesmi. Slavonci, Zagorani, Metkovčani…. Svi smo bili zajedno u pjesmi i kolu, a tamburaši su jedva čekali da se pridruže.
Kako smo bili pozvani na domjenak, morali smo prekinuti pjesmu i svi se zajedno uputiti u prostorije KUD iz Metkovića. Ali ni tamo nije potrajalo dugo da se ne zapjeva pjesma i zapleše kolo. Uz harmoniku odmah su zasvirale gitare i bas mladih Metkovčana i Slavonaca.
Ne sjećam se kad sam zadnji put sa ovako velikim guštom svirao harmoniku. (Doduše moja je harmonika nestala u ratu, a ja još nisam nabavio novu pa je i to jedan od velikih razloga što je malo sviram-od zgode do zgode kad je netko posudi).
Najbolje je bilo kad su nam mladi Metkovčani otplesali Linđo. Jednostavno, bili su savršeni.
Pošto nas je čekao put dug oko četiri sata, morali smo već oko ponoć krenuti kući premda smo sa onako dobrom ekipom mogli ostati do zore.
Ali za opisati sve ono što smo mi doživjeli na putu do Metkovića, u Metkoviću, na povratku kući, mogla bi se napisati knjiga, a ne jedan članak.
Kad skinem slike s kamere, postavit ću ih na blog, pa će Vam slike reći sve ono što vam ja riječju nisam uspio.
Na kraju, bila mi je stvarno čast biti jedan od Prominaca koji su pokazali u Metkoviću prominske običaje.
Namjerno nisam izdvajao nikoga od sudionika imenom i prezimenom da se nitko ne bi naljutio.
Svi su jednostavno bili odlični i dali su svoj maksimalan doprinos da uspijemo u izvođenju svoje koreografije.
Zaboravio sam samo napisati da nam je prijevoz do Metkovića organizirala i platila Općina Promina, što je za svaku pohvalu.
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
