DESCARTESOVA ANALITIČKA GEOMETRIJA






Zlatan Gavrilović Kovač





Moram priznati da nikada nisam bio neki poseban stručnjak iz područja matematike I geometrije. Štoviše mogao bih reći da mi je matematika jako loše išla u srednjoj školi. Ali sam u trećem razredu Pomorske škole u Splitu neobično sa udivljenjem pratio predavanja iz analitičke geometrije I sferne trigonometrije. S obzirom da je prema nastavnim planovima za srednju pomorsku školu bilo predviđeno da studenti moraju jako dobro poznavati analitičku I sfernu geometriju. Ne mogu osporiti da sam veliku ljubav prema astronomiji osjetio upravo kroz pitanja ovih geometrija. Kasnije smo u četvrtome razredu razmatrali pitanja astronomije I astronomske navigacije koja su imala direktve veze sa prethodnim geometrijskim naobrazovanjem.
Ja ću sada ukratko razmotriti ova pitanja kako sam ja shvatio te dvije geometrije koje su neobično mnogo značile za moje razumijevanje astronomije I astronomske problematike

Geometrija se bavi definicijom pojmova krivulja, površina,
čvrstih tijela, ploha, tangenta, tangencijalna ravnina, evoluta i evolventa, izračunom
zakrivljenosti, duljine luka, površine i volumena. Od interesa za nju je određivanje
oblika određenih krivulja, površina ili čvrstih tijela zbog geometrijskih ili fizičkih
zahtjeva. Na primjer, promatrajući probleme loksodroma, lančanica ili brahistokrona (krivulje na kojima se točka mase pod utjecajem gravitacije kreće od točke A do točke B ispod nje u najkraćem mogućem vremenu), ravnotežne figura rotirajućih masa itd., prva pitanja koja se bave maksimumima ili minimumima funkcija bila su geometrijske prirode. To su tako nekako stručno opisali J. Scriba I Peter Schreiber u svome radu 5000 years of geometry. Za nas je važno da spomenemo tu problematiku koordinatnih metoda I sveze geometrije I algebre s obzirom na analitičku geometriju. Ja sam se uvijek divio tome geometrijskome jeziku I sposobnosti da se geometrijske figure predstave algebarskim odnosima. To me uvijek duboko fasciniralo.

Koordinatna metoda – geometrija i algebra

Koordinatni sustav (u svom najopćenitijem smislu) uvijek postiže dvije stvari: Prvo, olakšava algebarsku obradu geometrijskih problema tako što nam omogućuje da teoreme i probleme o geometrijskim objektima prevedemo u ekvivalentne teoreme i probleme putem njihovog formiranja koordinata i – tako reći – računske simulacije geometrijskih procesa. Dakle, unutar
temelja matematike od početka istraživanja, postoji mogućnost
demonstriranja pouzdanih modela temeljenih na algebri i aritmetici
za aksiomatski karakterizirane geometrijske strukture. Drugo, koordinatni
sustav olakšava ilustraciju i optički prikaz algebarskih činjenica.
Na taj način ne samo da ključno podržava intuiciju, već i pruža uvide
u određene razvojne faze matematike, koje bi inače
predstavljale nedostižne algebarske odnose. Najvažnije je da je veza
između moguće vrlo apstraktnih funkcionalnih odnosa (kao što su između ekonomskih, znanstvenih ili tehničkih veličina) i (dvodimenzionalne ili trodimenzionalne)
grafičke slike relevantne funkcije
"plod" ove "inverzne primjene" koordinatne metode. S
današnjeg gledišta, ovo ispreplitanje geometrijskih i algebarskih metoda
preduvjet je i jezgra da matematika bude sposobna i učinkovita.

Najlakši i najkraći odgovor na pitanje o podrijetlu koordinatne metode dobro je poznat. Kaže se da potječe od Renéa Descartesa i Pierrea de Fermata, koji su se gotovo istovremeno i u biti neovisno jedan od drugoga složili 1637 godine kada je objavljena Descartesova Geometrija da bi upravo ta godina 1637. trebala biti važna godina nastanka analitičke geometrije.

Međutim, stari Grci su već
svaku izvornu definiciju krivulje pretvarali u ekvivalentno ograničenje pomoću "algebarskog" odnosa između određenih varijabli i određenih
fiksnih (ovisnih o pripadajućim dijelovima krivulje) veličina (uglavnom
dužina, ali ponekad i površina, kutova,...), tj. "simptoma"
relevantne krivulje. Jasno je da je takozvana geometrijska algebra starih Grka uglavnom služila svrsi rada s takvim simptomima i rješavanja problema ili provjere teorema na temelju ove pretpostavke. Nadalje, rijetki primjeri koje je pružio antički svijet pokazali su kao iskustvenu činjenicu da krivulju u ravnini normalno karakterizira simptom
s točno dvije varijable, dok simptom površine u prostoru zahtijeva
tri varijable. Međutim, antička geometrijska algebra bila je ograničena, budući da se
množenje količina – izraženo na moderan način – smatralo
geometrijski ostvarenim tek sa Kartezijevim produktom.

To je stručno bismo mogli reći glavna ideja analitičke geometrije, da se geometrijske metode isprepliću sa algebarskim I da se mogu predstaviti jedne u druge.

Razmotrimo sada sustav koordinatnih osi , hozizontalnu I vertikalnu mrežu postavljenu na ravninu koja daje numeričke odnose svakoj točki na dvodimenzionalnoj površini . Horizontalna os, takozvana x-os ima brojčanu skalu koja se povečava prema desno, a vertikalna os, takozvana y-os ima skalu koja se povećava prema gore. Pomoću njih moguće je kretati se naprijed-natrag između geometrijske točke I njenih numeričkih koordinata. I sada vidimo da algebarska jednadžba generira geometrijsku krivulju . Ova veza između algebre I geometrije čini se sasvim prirodnom. Stoga je iznenađujuće da je tek nedavno nastala. Dok euklidska geometrija bez algebre datira više od 2000 godina ova analitička geometrija nije starija od 4 stoljeća. Tema se pojavila kao I mnoge matematičke inovacije u 17 stoljeću kod Descartesa I Fermata ali prvenstvo prirpada Descartesu. Godine 1637 Descartes je napisao opsežno djelo pod nazivom Rasprava o metodi, svojevrsni filozofski putokaz za novu znanstevnu revoluciju I novo mišljenje . Tom traktatu kao naknadnu misao priložio je dodatak pod naslovom Geometrija. Descartes je tu zapisao: “ Svaki se problem geometrije lako može svesti na takove pojmove da je poznavanje duljina određenih pravaca dovoljno za njihovu konstrukciju… I neću oklijevati uzeti te aritmetičke pojmove u geometriji”
Do tada prazna euklidska ravnina na kojoj su idealizirani oblici igrali svoje geometrijske uloge sada je bila preplavljena brojevima – Descartesovim “aritmetičkim pojmovima” koji mjere njihove dužine I označavaju njihove položaje.
Nažalost večini čitatelja Geometrija nije bila laka. Čak ie I Newton priznao da isprva nije mogao razumjeti Descartesovu metodu. Ako je Newton imao poteškoća onda je lako zamisliti nevolje u kojima su se našli manje nadareni učenici. Tipična za Descartesa bila je njegova opomena cijenjenom čitateljstvu : “Neću se zaustaviti da ovo detaljnije objasnim jer bih vam uskratio zadovoljstvo da to sami savladate...Ovdje ne nalazim ništa toliko teško da to ne može riješiti netko tko je upoznat s običnom geometrijom I algebrom.” Descartes je bio posebno izravan kada je Mersenneu opisao svoju knjigu :” Izostavio sam niz stvari koje bi je mogle učiniti jasnijom, ali sam to učinio namjerno I ne bih htio drugačije.” On je naime držao da se implicitna filozofija I jasnoća trebaju izbjegavati u matematičkom izlaganju. Srećom su drugi uspjeli preoblikovati te ideje u razumljive pojmove kao što je na primjer napravio Frans van Schooten (1615-1660) iz Amsterdama u svojoj Geometriji . Naime teškoća se sastoji u tome da predmet koji se proučava nije identičan modernome shvaćanju. U Descartesovo vrijeme osi nisu uvijek bile crtane okomito jedna na drugu. Ponekad se y-os uopće nije crtala a odbojnost prema negativnim vrijednostima često se ograničavala samo na rad gornjega desnoga područja ravnine, takozvanog prvoga kvadranta gdje su iX iY pozitivne koordinate. Kasnije je Newton na primjer dao I svoj doprinos analitičkoj geometriji jer je analizirao I pomno grafički prikazao 72 različite vrste jednadžbi trećega stupnja.

Od samoga početka bilo je očito da analitička geometrija ima dvije važne ali suprotne teme. U jednoj se algebra koristi u službi geometrije a u drugoj se geometrija koristi u službi algebre. Promatrane zajedno one stvaraju svojevrsnu matematičku simbiozu u kojoj svaki aspekt problema ima koristi od svoga odnosa prema drugome. Descartes je bio sklon započeti sa geometrijskim problemom I primijeniti algebarske tehnike kao bi došao do riješenja . Za njega su relativno moderne ideje simboličke algebre mogle riješiti pitanja iz stoljetno starih tema euklidske geometrije.
Drugi je poticaj donekle tipičniji za Fermata jer je on započeo sa algebarskim izrazom I koristio ga je za generiranje geometrijskoga lika na ravnini. Fermat je imao ovaj pristup na umu kada je zapisao: “ Kada god se u konačnoj jednadžbi nađu dvije nepoznate veličine imamo lokus, kraj jedne od njih koji opisuje liniju , ravnu ili zakrivljenu “ Ovaj Fermatov uvid kasnije je omogućio matematičarima da generiraju nove krivulje po volji jednostavnim crtanjem točaka sve složenijih jednadžbi. Prije pojave analitičke geometrije priroda krivulja bila je ograničena na one koje se pojavljuju “prirodno”. Matematičari su bili upoznati sa krugovima elipse I spirale jer su one imale porijeklo u dobro poznatim geometrijskim problemima. Ali smišljajući neobične jednadžbe matematičari su generirali krivulje koje se uvijaju u dotada neviđene oblike preko x-y ravnine. Usvajanjem ovoga većega repertoara krivulja stekli su uvide koji će se pokazati bitnima u razumijevanju njezinih algebarskih svojstava. Geometrijski dijagrami motivirali su rasprave o diferencijalnom I integralnom računu I imali su istaknuto mjesto u razvoju Newtonove metode. Pa onda Cardana I drugih sve do najnovijih teoretičara kao što je to suvremeni William Dunham I ostali. Postoje mnogi primjeri koji bi se mogli pridati potpori analitičke geometrije. Jedan takav primjer dao je I već spomenuti Dunham koji je dao značajne matematičke dokaze algebarske prirode specifičnih krivulja. I on kaže da je ovo krasno područje za proučavanje takozvanih konika : elipse, parabolje, hiperbole . Unutar okvira x-y osi ove se figure puno lakše razumiju nego tretiranjem, na grčki način, kao različiti presjeci stožaca.


I mi bismo na kraju svoje udivljenje analitičkom geometrijom mogli zaključiti da je ovaj spoj geometrije I algebre najsretniji oblik jedinstva u cijeloj povijesnici matematike pa onda nije čudno da I sasvim bezazleni studenti koji nemaju velikoga znanja o matematičkim problemima ostaju zadivljeni pred ovom zgradom matematičke apriornosti I znanstvenoga predviđanja.













SFERNA TRIGONOMETRIJA





Zlatan Gavrilović Kovač




Kao što je poznato, astronomija, geografija i geodezija morale su ispunjavati važne religijske
zadatke u islamskom svijetu: kalendar, ovisno o kretanju Mjeseca,
morali su predviđati astronomi, za što su morali znati datum
prve vidljivosti polumjeseca nakon mladog mjeseca. Vrijeme pet dnevnih
molitvi ovisilo je o položaju sunca i, stoga, ovisilo je i o
odgovarajućim geografskim koordinatama. Štoviše, bilo je potrebno točno odrediti
smjer molitve prema Meki, poznat kao kibla ili qibla, za
svako naseljeno mjesto. Smjer je dalje označavan sunčanim satovima i
u svakoj džamiji.
Do 800. godine u Bagdadu su već bila poznata aleksandrijska i indijska djela o astronomiji
koja su se bavila trigonometrijskim metodama . Stoga je
postojala prilika usporediti odgovarajuća djela Hiparha,
Ptolomeja i Menelaja s polukordnom trigonometrijom razvijenom u Indiji
od 6. stoljeća Na početku arapske trigonometrije ponovno nalazimo
al-Hwarizmija, koji je sastavio tablicu sinusa uključujući objašnjenja.
Grčka akordna trigonometrija sve je više bila potisnuta sinusnom trigonometrijom.
Muslimani su proširili dvije osnovne trigonometrijske funkcije koje su predložili
Indijci, sinus i kosinus, na šest takvih funkcija. Tangenta i kotangens
razvijeni su prvo pri proučavanju sjene koju bacaju sunčani satovi: tangenta kao
odnos duljine sjene standardiziranog stupa postavljenog vodoravno
na zid, kotangens kao sjena gnomona (vertikalni stup na vodoravnom
tlu). Od kraja 10. stoljeća bila je poznata mogućnost korištenja
radijusa kruga kao jedinice duljine tako da se sve funkcije mogu promatrati kao omjeri
dužnih odsječaka. Uskoro su se korišteni i za druge probleme. Osim toga, postojali su sekans i kosekans (omjeri hipotenuze i susjedne ili suprotne katete u pravokutnom trokutu). Za sve te funkcije trebalo je izračunati tablice, a odnose među njima istražiti.
Na primjer, za al-Habashisa se kaže da je u 9. stoljeću konfigurirao tablice za neke od novih osnovnih funkcija. Gotovo svi astronomi na islamskom području sastavili su astronomske, trigonometrijske priručnike, poznate kao 'zige'. Matematičari i astronomi proveli su puno vremena tijekom stoljeća radeći na takvim izračunima, uključujući poboljšanje potrebnih metoda (uz interpolaciju prvog stupnja, postoje i primjeri drugog stupnja). Time su zadržali – baš kao što je to učinio Ptolomej – seksagesimalni sustav, koji seže do Babilonaca i podjele kruga na 360°. U Abk’l-Waf
ovom djelu ‘zig almagisti’ iz 10. stoljeća, možemo, na primjer, pronaći sljedeću formulaciju za teoreme zbrajanja i oduzimanja
u vezi sa sinusnom funkcijom :
„Izračun sinusa zbroja dva luka i sinusa njihove
razlike kada je svaki od njih poznat. Pomnožimo sinus svakog od njih s kosinusom drugog, izraženim u šezdesetinama, i zbrojimo
dva produkta ako želimo sinus zbroja dva luka, ali uzmemo
razliku ako želimo sinus njihove razlike.“



Islamski matematičari također su uveli trigonometrijske funkcije u
sferiku. Na primjer, sinusni zakon za sferne trokute bio je poznat u
10. stoljeću: omjer sinusa dviju stranica jednak je omjeru
sinusa njihovih suprotnih kutova u sfernom trokutu.
Nas.1r al-D1n at.-Tks1, kojeg je A. P. Juschkewitsch
nazvao najznačajnijim orijentalnim znanstvenikom u području trigono-
metrije i za kojeg je mongolski vladar Hkl
gk Khan izgradio opservatorij u
Maraghi u Perziji, sustavno je ispitao primjenu sinusnog zakona za sve moguće slučajeve ravninskih trokuta.

Sastavio je prvi neovisni traktat o trigonometriji: 'Knjiga o
potpunom četverokutu'. Menelajev teorem, koji se odnosi na ovu figuru,
već je bio konzultiran za izračune trokuta od strane islamskih astronoma vrlo
rano. At.-Tks1 bavio se sfernim trokutima sa i bez ovog teorema,
dok je sinusni teorem već bio poznat njegovim prethodnicima. Muslimanska
astronomija i trigonometrija dosegle su svoj vrhunac u 15. stoljeću u
poznatom, izvrsno opremljenom Ulugh Begovom opservatoriju u Samarkandu.Domišljati al-K
sh1 radio je tamo, koristeći pametnu metodu iteracije
kako bi izračunao sinus od 1ć s velikom točnošću pomoću
jednadžbe za trisekciju kuta. U osnovi, postupio je na sljedeći način:
Budući da sin 3ć možemo odrediti koliko god točno želimo (možemo ga konstruirati pomoću
šestara i ravnala koristeći razliku od 36ć na peterokutu
i 30ć na šesterokutu), primijenio je jednadžbu za trisekciju kuta:
sin 3± = 3sin ±  4sin3 ±.

(Ovu formulu prvi put susrećemo u ovom točnom tekstu u Vietinom
djelu krajem 16. stoljeća.) Ona je tipa x3 + q = px. (Prijašnja
klasifikacija pretpostavljala je da su koeficijenti pozitivni – ovdje: p = 34, q = 14 sin 3ć.)
Al-Káší je izračunao da je prva aproksimacija x1 = pq pomoću x =3q+x3p1H pq. To vodi do druge aproksimacije x2 = q+x, itd. To,p
zauzvrat, ukazuje na posebnu značajku sposobnosti dobivanja daljnjeg točnog
seksagesimalnog broja sa svakim korakom Pretvoren u decimalni
sustav, al-Kášíjev rezultat daje 18 decimala:
sin1ć = 0.017 452 406 437 283 571.



Naravno mi ne možemo sada tako stručno I opsežno razmatrati ove probleme. Jedan dio te povijesti I te geometrijske problematike kada je riječ o muslimanskom matematičarima mi smo već spominjali u prvom volumenu naše Kozmologija zlatnoga prstena


Ovaj izbor geometrije islamske matematike nije sužen samo zbog ograničenog prostora prve knjige. Velik broj nepročitanih arapskih rukopisa nalazi se u orijentalnim knjižnicama, zbog čega istraživači još nisu uspjeli dobiti potpuniju sliku razvoja i stečenog znanja. Budućnost bi ovdje mogla donijeti neka velika iznenađenja.


NEKI OSNOVNI POJMOVI



Sferna trigonometrija je trigonometrija sfernoga trokuta odnosno geometrija zavisnosti između stranica I kutova sfernoga trokuta. Za razliku od obične trigonometrije ravnine u sfernoj trigonometriji tri kuta trokuta jednoznačno određuju njegov oblik I dimenzije



Geometrija sfere- Geodezijska linija je prava linija plohe čija je geodezijska krivina u svakoj njenoj točki jednaka nuli. Dovoljno mali lukovi geodezijske linije najkraći su putevi te plohe između svojih krajnjih točaka. Tako geodezijske linije na plohi igraju istu ulogu kao prave linije u ravnini. Geodezijske linije na cilindru na primjer su linije zavrtanja a na kugli su veliki krugovi


Geodezijske linije sfere- Presječemo li kuglu ravninom kroz njeno središte, na plohi kugle ili sfere dobijamo glavnu kružnicu čiji radijus jest jednak radijusu sfere. To je velika kružnica date sfere. Kroz proizvoljne dvije točke A I B na kugli, s izuzetkom dijametralnih, možemo povući jednu veliku kružnicu . Njen manji luk AB je najkraća linija na kugli odnosno sferi koja spaja te točke. Zovemo je geodezijska linija na kugli I na kugli ima istu ulogu kao prava linija u ravnini.
MJERENJE
Dužina luka glavne kružnice sa centralnim kutom (u radijanima), jednaka je gde je radijus sfere (sl. 2. ). Za jednu istu sferu prikladno je za jedinicu mjerenja luka uzeti radijus Tada je U narednim formulama primejnjena je ta mjerna jedinica
Sferni trokut

Tri velike kružnice na sferi određuju nekoliko sfernih trokuta . Od njih posmatramo onaj kome svaka od tri stranice ima centralni kut velike kružnice manji od 180°, odnosno kome je svaki od unutrašnjih kutova manji od 180°.
Osnovne osobine sfernog trokuta
Zbroj A+B+C unutrašnjih trokuta sfernog trokuta uvijek je veći od 180°.
Razliku (A+B+C)-Ŕ=´, mjerenu u radijanima , nazivamo sferni eksces datog sfernog trokuta.
Površina sfernog trokuta dvokuta
Površina sfernog trokuta je , gdje je R radijus lopte, a ´ je sferni eksces.
Površina sfernog dvokuta koji čine dva luka glavnih kružnica je gdje je kut A izražen u radijanima
Rješavanje sfernih trokuta
Naspram nalaze se lukovi, stranice sfernog trokuta . U tim relacijama sfernog trokuta nalaze se istoimeni kutovi.
Pravokutni trokut
Neka su katete, a je hipotenuza pravokutnog sfernog trokuta ABC. To znači da tangente povučene na katete (lukove CA i CB) u točki (C) naspram hipotenuze grade pravi kut. Važe sljedeći odnosi:






Ove formule možemo dobiti iz sljedećeg Neperovog pravila:
Ako rasporedimo pet elemenata pravokutnog trokuta (bez pravog kuta) po kružnici redom kako se oni nalaze u trokutu , i zamjenimo katete s njihovim komplementarnim kutovima tada:
kosinus svakog elementa jednak je proizvodu kotangensa dvaju njemu susjednih elemenata;
kosinus svakog elementa jednak je proizvodu sinusa njemu suprotnih elemenata.
Na primer,
Kosinusni teorem
Neka su kutovi sfernog trokuta; su nasuprotne stranice. Tada važi:
sinusni teorem;

kosinusni teorem;



Evo to mi se čini da je najvažnije spomenuti ovdje kada je riječ o sfernoj trigonometriji. Ovdje je od cetralne važnosti upravo sfera koju smo toliko puta spominjali. Ali spomenimo ovom prilikom I Kanta iz njegove Prolegomene a to je da je on zagledajući u sferu I diveći se njenoj ljepoti na koncu zapisao: “Zvjezdano nebo nadamnom, moralni zakon u meni.”

RAZVOJ KOZMOSA







Zlatan Gavrilović Kovač









Dominantna teorija koja suvereno vlada našim I svjetskim Sveučilištima, koju svi manje više poznaju, koja je u svim udžbenicima iz astronomije… na kojoj se piše beskonačan broj doktorskih radnji pa onda država izdvaja novac za financiranje tih nebuloza svakako je teorija Velikoga praska ili Big bang teorija. I na tu teoriju I njeno dokazivanje ili na njeno modificiranje se troše milijuni dolara od državnoga poreza I buđeta država kojega izdvaja poštena svjetska radnička klasa I seljaštvo čitave Planete I upravo je čudesno da cijeli svijet prihvaća kao Istinu jednu takvu glupost kao što Bosanci prihvaćaju cajke Pink televizije. Mi se nećemo nešto posebno osvrtati na ovu Teoriju I na njeno povijesno oblikovanje jer je to uzaludno trošenje riječi, truda I papira nego ćemo samo za potrebe Kozmologije zlatnoga prstena istaknuti neke momente u suvremenoj astronomskoj teoriji I praksi da bismo pokazali koliko sumanutosti ima u suvremenim astronomskim teorijama da se Kozmolgija zlatnoga prstena čini kao Kant među umobolnicima.

Suvremeni astronomi vjeruju da je svemir ili kozmos nastao u jednom određenom trenutku u onome što se naziva Velikim praskom (termin koji je uveo Fred Hoyle, koji nije vjerovao ni u što slično). Također se pretpostavlja da je sila gravitacije

odgovorana za cjelokupno ponašanje svemira na velikim skalama,
I da se Einsteinova teorija opće relativnosti može koristiti
kao osnova za kozmološke modele.
Sukladno tome, slijedi da materija nije jednostavno eruptirala u već postojeći
prostor; umjesto toga, prostor, vrijeme i materija nastali su
istovremeno. Nemoguće je raspravljati o tome što se dogodilo prije toga,
jer nije bilo 'prije'. Niti možemo znati gdje se dogodio Veliki
prasak, jer ako je uključivao cijeli svemir, dogodio se
svugdje. Širenje je započelo odjednom i nastavlja se od tada.
Točnije, prostor se širi, noseći sa sobom svu
materiju i, naravno, galaksije. Koncept je
izvorno opisao 1927. belgijski opat Georges Lema1tre.
Teorija nas može vratiti na 10t sekundi nakon Velikog praska.
Temperatura je u to vrijeme bila reda veličine 10ł˛ C, a
svemirom je dominiralo zračenje. ( smijemo se od fantazija) Energetske čestice su se kretale okolo, a dio tog zračenja pretvorio se u čestice materije i antimaterije, uključujući ono što se naziva kvarkovima, "građevnim blokovima" protona i neutrona. Ako se čestica i antičestica sretnu, obje nestaju, a da su im brojevi bili jednaki, ne bi ostalo ništa od mladog svemira. Međutim, bilo je znatno više čestica nego antičestica, tako da je većina antičestica brzo uništena. Otprilike milijunti dio sekunde nakon početka vremena, kvarkovi su se skupili i formirali protone i neutrone.
Bilo je više protona nego neutrona. Nakon otprilike 100 sekundi, započele su nuklearne reakcije, a protoni i neutroni su se spojili i formirali prve elemente, vodik i helij. Svemir je bio neproziran jer fotoni svjetlosti nisu mogli putovati daleko jer ih je sudar s elektronima blokirao.
Oko 300 000 godina kasnije, kada se svemir ohladio na oko 3000 °C, elektrone su uhvatile jezgre kako bi stvorile potpune atome. Svjetlost je sada mogla putovati na ogromne udaljenosti bez blokiranja, a svemir je postao proziran za zračenje; to je poznato kao faza razdvajanja. Uslijedilo je da se sadržaj zračenja u svemiru mogao slobodno širiti po cijelom rastućem volumenu prostora. Tako je širenje razrijedilo zračenje, a valna duljina se povećala, pomičući se u milimetarski raspon elektromagnetskog spektra. Detektiramo ga kao slab sjaj koji prožima cijeli svemir, poznajemo ga kao CMB (Kozmičko pozadinsko zračenje), posljednju manifestaciju Velikog praska. Ukazuje na ukupnu temperaturu od 3 K, odnosno 3 stupnja iznad apsolutne nule, najniže moguće temperature (273 °C).
Glavne zasluge za predviđanje CMB-a s pravom bi trebale pripasti ruskom kozmologu Ralphu Alpheru 1948. godine, u suradnji s Robertom Hermanom. Već je bio poznat po svom važnom radu u suradnji s Georgeom Gamowom. Alpher je izračunao da bi ukupna temperatura trebala biti 5 K.
Stvarno otkrivanje dogodilo se 1964. Američki radio
astronomi Arno Penzias i Robert Wilson koristili su posebnu "rog antenu", izgrađenu za potpuno drugačije istraživanje, kada su zabilježili uporno šištanje koje isprva nisu mogli identificirati,
pripisali su ga golubljem izmetu u rogu antene!
Njihovi rezultati privukli su pozornost Roberta Dickea, koji je radio na problemu i, očito ne znajući mnogo,
o Alpherovom radu, također je predvidio da će pozadinska temperatura biti 3 K. To je upravo ono što su Penzias i Wilson također otkrili I sve se lijepo posložilo.
Ipak, postojao je jedan neugodan problem. Male razlike u temperaturi na različitim područjima CMB-a ukazivale bi na blage

razlike u gustoći, ali činilo se da je cijelo nebo jednolično,
i bilo je teško vidjeti kako se 'grudasti' svemir mogao formirati
iz potpuno glatkog širenja; kako su se galaksije mogle početi
kondenzirati? Na ogromno olakšanje kozmologa, mjerenja
dobivena 1992. s umjetnog satelita COBE (Cosmic Background Explorer), pokazala su da postoje sitne nepravilnosti. Potvrdili su ih 1993. S. S. Meyer i njegov tim koristeći
radiometar na balonu, zajedno s rezultatima koje je dobio
tim Jodrell Bank koristeći radiometar na planini Teide na Tenerifima.
Godine 1999. započeo je projekt poznat kao Balonska promatranja milimetrijskog ekstragalaktičkog zračenja i geofizike (BOOMERANG).
Glavni teleskop imao je primarno zrcalo od 1,2 m i težio je 2 tone.
Opremu je nosio divovski balon napunjen vodikom, koji je
letio oko Antarktike od 29. prosinca 1998. do 9. siječnja 1999.
prelazeći preko 8000 km na maksimalnoj visini od 37 km; lansiranje je
izvedeno iz baze MacMurdo, a slijetanje je bilo unutar 5 km od toga.
Pokriveno je preko 1800 kvadratnih stupnjeva neba. Antarktika je
odabrana zbog stabilnih prevladavajućih vjetrova na velikim nadmorskim visinama i, naravno, stalnog sunca. Znanstvenici su došli iz Velike Britanije,
Kanade, Italije i Sjedinjenih Država.
Rezolucija BOOMERANG slika bila je 35 puta
bolja nego kod COBE-a, i bio je prvi koji je doveo CMB u
oštar fokus. Slike su otkrile stotine složenih područja
vidljivih kao sitne varijacije ( reda veličine 0,0001 C u temperaturi
CMB-a, čime su dali poboljšane podatke za geometriju
prostorvremena što je nama s obzirom na Kozmologiju znatnoga prstena totalno nebitno)
Wilkinsonova sonda za mikrovalnu anizotropiju (WMAP), nazvana
u čast američkog fizičara Davida Wilkinsona (1935.-2002.),
lansirana je s Cape Canaverala 30. lipnja 2001. Poput COBE-a,
njegov cilj bio je izmjeriti temperaturne razlike u CMB-u, ali je
bila 45 puta osjetljivija. Nakon lansiranja, raketom Delta II,
stigla je do Druge Lagrangeove točke, 1 500 000 km od Zemlje.
Primarna reflektirajuća zrcala teleskopa su par
gregorijanskih antena od 14 m i 1,6 m (okrenutih u suprotnim smjerovima) koje
fokusiraju signale na par sekundarnih zrcala od 0,9 m i 1,0 m.
Nakon ranijih objava podataka 2003. i 2005. godine, akumulirani podaci
iz prvih pet godina rada WMAP-a objavljeni su 28.
veljače 2008., dajući vrlo precizne rezultate:
Starost svemira, 13,73 0,12 tisuća milijuna godina.
Hubbleova konstanta, 70,5 km s 1 po megaparseku.
Sastav svemira, 4,56% 0,15% obične barionske
materije, 22,8% 1,3% hladne tamne materije, 72,6% 1,5% tamne energije.




ŠIRENJE, INFLACIJA I UBRZANJE



Osvrćući se na stvaranje i najranije faze svemira,
susrećemo se s konceptima koji se čine iskreno čudnima. I ja se tu sasvim slažem sa poznatim britanskim teoretičarem Patrickom Moorom koji je na primjer istakao te čudnovatosti ali je ostao zarobljen spoznajama suvremene astronomije a bez povijesne I metafizičke svijeti o karakteru tih tčuda. Na primjer, postoji
'energija vakuuma', temeljna pozadinska energija koja postoji
čak i u prostoru koji je potpuno lišen materije. To uključuje virtualne
čestice, koje nastaju iz vakuuma u parovima čestica-anti
čestica i odmah se međusobno uništavaju. Postoji tamna
materija, koja je nevidljiva, ali koja se čini vidljivom zbog
svoje gravitacijske sile. I postoji tamna energija, za koju se smatra da je
vrlo važan sastojak svemira, ali o čijoj prirodi
ne znamo apsolutno ništa. “Sve se čini izrazito nadrealno” piše Moore.



Teorija nas može vratiti najviše 10 43 sekundi nakon Velikog praska; to se naziva Planckova era. Između 10 35 i 10 33 sekundi nakon Velikog praska došlo je inflacijsko razdoblje, kada se
veličina svemira enormno povećala, a temperatura
pala. Do 3 minute nakon Velikog praska, brzina širenja
se usporila, ali protoni i elektroni su kružili okolo,
a svemir je bio neproziran; fotoni svjetlosti nisu mogli putovati daleko
jer su bili blokirani. Ovo mračno doba trajalo je do otprilike 370 000
godina nakon Velikog praska, do kada je temperatura pala;
materija se odvojila od zračenja. Mračno doba je završilo,
a svemir ovog doba možemo proučavati našim teleskopima,
došli smo do 'površine posljednjeg raspršenja' i kozmičkog
pozadinskog zračenja.
Prve zvijezde su se formirale prije otprilike 200 milijuna do 400 milijuna godina nakon Velikog praska,
to jest prije 13,5 do 13,3 tisuće milijuna godina. Sastojale su se uglavnom od vodika,
praktički bez metala (podsjetimo se da su za astrofizičara metali
svi elementi teži od vodika i helija). Iznimno sjajne zvijezde prve generacije proizvele su teže elemente, a zatim eksplodirale kao supernove, izbacujući materijal iz
kojeg su se mogle formirati zvijezde druge generacije. Mnogo znamo
o svemiru kakav je bio nakon kraja mračnog doba,
jer ga možemo vidjeti; kvazari su posebno informativni jer
su toliko snažni.
Širenje se nastavilo, iako se čini prirodnim pretpostaviti da će se
sadašnja stopa širenja usporiti zbog gravitacijskih
učinaka. Moramo odlučiti hoće li se svemir
širiti unedogled. Postoji nekoliko alternativa. (1) Sadašnje
širenje nikada neće prestati; materija će se raspasti, ostavljajući samo izuzetno
niskoenergetsko zračenje (otvoreni svemir). (2) Unaprijed postavljena brzina
širenja će se povećavati, sve dok se svemir doslovno ne raspadne u
Velikoj pukotini. (3) Sadašnje razdoblje širenja bit će popraćeno
razdobljem kontrakcije ponovno u 'Velikom sažimanju' (zatvorenom svemiru).
(4) Veliko sažimanje bit će zapravo novi Veliki prasak, a mi imamo
ciklički svemir s Velikim praskovima koji se događaju svakih 80 milijardi godina
ili tako nekako. Kada banalnost stane da mašta!
Moramo se zapitati ima li dovoljno materije u svemiru da
zaustavi širenje. Kritična vrijednost čini se da je oko 3 atoma
vodika po kubnom metru; ako je ukupna gustoća manja od ovoga, imamo
otvoreni svemir. Ako je veća, svemir će biti zatvoren.
Omjer stvarne srednje gustoće i kritične gustoće obično se označava grčkim slovom omega (O). Ako je O veći
od 1, svemir je zatvoren. Ako je O manji od 1, svemir je
otvoren. Ako je točno 1, imamo situaciju u kojoj će galaksije
imati taman dovoljno energije da se nastave udaljavati jedna od druge zauvijek; njihove
brzine će padati sve bliže i bliže nuli, ali zapravo neće
postati nula do beskonačnog vremena u budućnosti. To se obično
naziva ravnim svemirom, jer prostor ne bi imao zakrivljenost.
Prvo razmotrimo zatvoreni svemir, s O većim od 1. Skupine
galaksija će se na kraju ponovno početi približavati; crveni
pomaci bit će zamijenjeni plavim pomacima, a temperatura
pozadinskog zračenja će porasti. Oko 10 milijardi godina prije
Velikog skupljanja ukupna temperatura će se vratiti na
svoju sadašnju vrijednost (3 K). Sto milijuna godina prije Velikog


Sažimanja, galaksije će se spojiti i izgubiti svoj zasebni identitet.
Milijun godina prije kraja, cijeli svemir bit će topliji
od današnje temperature Zemljine površine.
Oko 100 000 godina prije sažimanja, temperatura svugdje
bit će oko 10 000 K, toplija od površine Sunca;
zvijezde će eksplodirati, a cijeli svemir će postati neproziran,
sastojeći se od mase plazme zajedno sa zračenjem. Stotinu
sekundi prije sažimanja, atomske jezgre će se raspasti na
protone i neutrone. Kada dođe sažimanje, to bi mogao biti kraj
svega, jer će samo vrijeme prestati.
S cikličkim svemirom, sažimanje će biti popraćeno još jednim
Velikim praskom, a ciklus će ponovno započeti; to bi se moglo dogoditi u
beskonačnom broju navrata, iako se tvrdilo da
će uzastopni ciklusi postajati sve manje energetski i da će
na kraju izumrijeti. “ Iskreno, svedeni smo na čistu spekulaciju
kada pokušavamo riješiti koncepte ove vrste. Moramo priznati da
ne znamo dovoljno o silama prirode.” ( Patrick Moore ,The data book of astronomy str. 363-367)
No, istraživanja provedena posljednjih godina čini se da donekle idu
k isključivanju zatvorenih ili cikličkih svemira. Kao što smo primijetili,
gravitacijski učinci trebali bi usporiti brzinu širenja
svemira, ali sada se čini da se brzina zapravo povećava.
Živimo u ubrzavajućem svemiru.
Prvi dokazi došli su od supernova tipa Ia, koje sve
imaju iste vršne luminoznosti. Godine 1998., dva odvojena istraživačka
projekta, Supernova Cosmology Project i High Redshift
Supernova Search, otkrila su da su supernove tipa Ia u udaljenim,
galaksijama s visokim crvenim pomakom sustavno slabije, a time i
udaljenije, nego što bi se očekivalo da se brzina širenja
svemira usporavala. Umjesto toga, brzina se povećava. Očito se stopa širenja usporila nakon Velikog praska, ali kada je svemir dosegao otprilike polovicu svoje sadašnje veličine i starosti, ograničavajuću gravitaciju prevladala je tajanstvena odbojna sila 'tamna energija', što je rezultiralo ubrzanjem širenja. Godine 1997. otkrivena je supernova tipa Ia u tamnoj eliptičnoj galaksiji, čija je udaljenost naknadno procijenjena na 11,5 tisuća milijuna svjetlosnih godina. Analiza prividnog sjaja i crvenog pomaka ove supernove implicira da se u vrijeme kada je eksplodirala, a svemir je bio manji od 40% svoje sadašnje starosti, širenje i dalje usporavalo. Čini se da to implicira da se stopa širenja nastavila usporavati sve dok svemir nije bio otprilike
polovice svoje sadašnje starosti, a tek tada je počeo ubrzavati. Dokazi za ubrzanje možda nisu konačni, ali su svakako vrlo
jaki. Einstein je jednom uveo odbojnu silu u svoje jednadžbe, nazvavši je kozmološkom konstantom, ali ju je kasnije napustio, pa čak i nazvao svojom „najvećom pogreškom“. Budući da se čini da tamna energija ima isti učinak kao i kozmološka konstanta, vrlo je moguće da je, kao i obično, Einstein bio u pravu.





ALTERNATIVNE TEORIJE




S vremena na vrijeme koncept Velikog praska bio je osporavan. Godine 1947. Hermann Bondi i Thomas Gold u Cambridgeu predložili su hipotezu stacionarnog stanja, prema kojoj
je Svemir oduvijek postojao i postojat će zauvijek. Kako stare galaksije umiru, zamjenjuju ih nove, spontano stvorene iz
Ništa u obliku vodikovih jezgri; brzina stvaranja bila bi toliko spora da bi bila neotkrivena . Iz toga je slijedilo da bi svemir uvijek izgledao
isto kao i danas; putnik kroz vrijeme koji se vraća za milijun
milijuna godina vidio bi isti broj zvijezda i galaksija kao i mi, iako to ne bi bile iste zvijezde i galaksije.
Međutim, gledajući unatrag na objekte tisućama milijuna svjetlosnih
godina udaljene, gledamo unatrag u prošlost i otkrivamo da
aspekti i raspodjela galaksija nisu isti što su nam bliže;
zapravo, svemir nije u stabilnom stanju. Teorija je konačno
napuštena otkrićem kozmičkog pozadinskog zračenja. Nije tako lako osporiti ideje Haltona Arpa, vodećeg američkog kozmologa, koji je stvorio slike kvazara i galaksija koje su jasno spojene svjetlećim 'mostovima' i koje su vjerojatno povezane, ali koje imaju potpuno različite crvene pomake. Arp tvrdi da pomaci nisu čisti Dopplerovi
efekti, već postoji važna komponenta koja nije brzina, tako da su
sve naše mjere udaljenosti izvan Lokalne skupine pogrešne; čak je i predložio da bi kvazari mogli biti izbačeni iz pojmova za
galaksije. Ovo je vrlo nepopularno gledište kod većine kozmologa,
možda zato što bi, da je točno, mnoge doktorske disertacije bile
predane otpadu, a Arpu je izgubio posao na
velikim američkim teleskopima koje je koristio jer je
postigao neugodne rezultate (sada radi u Max
Planck institutu u Njemačkoj).
Tu je i MOND (Modificirana Newtonova dinamika),
koju je 1981. godine izvorno predložio izraelski kozmolog Mordehai
Milgrom. To naglašava da ako objasnimo kretanje zvijezda i galaksija uvođenjem tamne materije i tamne energije, onda 95%



Svemira upravljaju komponente o kojima smo
potpuno neupućeni i ne možemo izbjeći sumnju i ono što se često
nazivamo izmišljotinama ! MOND uključuje modifikaciju Newtonovog
Drugog zakona dinamike, a to može objasniti mnoge
opažane učinke bez ikakve potrebe za sablasnim silama koje ih pokreću.
Dovođenje Newtonove dinamike u pitanje zvuči kao najekstremniji
oblik hereze, ali MOND je privukao znatnu podršku i
još nije donijeta konačna odluka u pogledu njegove znanstvene vrijednosti.










DA LI ZNANOST MISLI






Zlatan Gavrilović Kovač





Ovaj slučaj teorije Big banga I njene popularnosti danas od sveučilišnih profesora, državnika do čistačica u duševnim bolnicama...govori u neku ruku o tome da znanost ne misli. I mi se ovdje ,iako to rijetko činimo, pozivamo na Heideggera koji je isto tako zapazio da današnja znanost zapravo ne misli:

“Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv.” ( Što se zove mišljenje)
I to je istina da se znanost uopće ne pita o nekim svojim fundamentalnim postavkama ili kao u našem primjeru astronomije - da nabacuje hipoteze bez ikakvoga smisla I poretka na isti način na koji se kukuruz nabacuje kokoškama.
Misliti, naime, znači u Heideggerovom smislu sebe samoga staviti u pitanje a to se baš ne čini u svakodnevnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu subjekt a ne samo objekt znanstvene analize.
To stajalište da znanost ne misli je formulirao Heidegger 1952 godine, od tada on govori o toj problematici s tim da je iz perioda Bitka I vremena držao da postoje krize u znanostima s obzirom na “neprozirnu” reviziju temeljnih pojmova Nivo jedne znanosti određuje se iz toga koliko je ona sposobna za krizu svojih osnovnih pojmova. U takvim imanentnim krizama znanosti dolazi do kolebanja odnosa pozitivno istraživajućeg ispitivanja prema ispitivanim stvarima. Danas su se posvuda , primjećuje Heidegger ,u različitim disciplinama probudile tendence da se istraživanje premjesti na nove fundamente. Prvo, to znači da znanost ne postavlja pitanja o svome predmetnom području nego riješava zagonetke postojanja. A onda se iz svoje bolesti počinje pitati o svojim fundamentima. To su onda krize znanosti a dobar primjer je upravo suvremena astronomija kod koje se više ne zna sasvim precizno što je egzaktna prirodna znanost a što hrpa nebuloza I izmišljotina
Zato Heidegger smatra da “matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna…”

Međutim to nije jedina opasnost kada je o prirodnim znanostima riječ nego postoji opasnost od onoga matematičkoga u samim znanostima s obzirom na realnost čovjeka. U jednome intervjuu kojega je dao jednome budističkome svečeniku spomenuo je velikoga njemačkoga fizičara Maxa Plancka koji je izjavio :” Realno je samo ono što je mjerljivo”. Onda se Heidegger našao u čudu kako to znanost pokušava na matematički način tumačiti I razumjeti I objasniti čitav ljudski život. I u toj tendenciji je vidio jednu realnu opasnost za suvremenoga čovjeka. Međutim na njegovom se udaru našao Planck sa kojim je dijelilo čitavao mnoštvo zajedničkih momenata pored ostaloga da su oboje predstavnici njemačke znanosti. Plank u jednom svogm radu iz 1936 godine ( A ja se ovdje koristim engleskim prevodom ) Filozofija fizike napominje:
“ I to vrijedi i za čovječanstvo. Bilo bi ludost pokušavati steći razumijevanje čovječanstva proučavajući niza ljudi, ma koliko veliki bili; jer svaki pojedinac pripada nekoj zajednici, obitelji, klanu ili naciji - zajednici čiji dio mora biti, kojoj se mora podrediti i od koje se ne može nekažnjeno odvojiti. Iz tog razloga, svaka znanost, kao i svaka umjetnost i svaka religija, izrasla je na nacionalnim temeljima.
Nesreća njemačkog naroda bila je da je to toliko godina bilo zaboravljeno.” ( str.35)


Ali je greška Heideggera jer je uputio kritiku čovjeku koji je pored kvantne fizike I svojih konstanti govorio o jednakosti I pravičnosti čovjeka:

“Pravda je neodvojiva od istinitosti: pravda,
uostalom, jednostavno znači dosljednu primjenu
u praksi etičkih sudova koje donosimo
o mišljenjima i postupcima. Zakoni prirode ostaju
fiksni i nepromijenjeni bez obzira primjenjuju li se na velike ili na
male pojave, a slično tome i zajednički život
ljudi zahtijeva jednaka prava za sve, za velike i
male, za bogate i siromašne. Nije sve u redu s
državom ako se pojave sumnje u sigurnost zakona,
ako se na sudovima poštuje rang i obitelj, ako
bespomoćne osobe osjećaju da više nisu
zaštićene od pohlepe moćnih susjeda,
i ako se zakon otvoreno krši iz razloga
takozvane svrsishodnosti “( Ibid. str.37)

On je smatrao da će budućnost pokazati je li napredak moguć u ovom smjeru i koliko daleko će nas odvesti. Ali kakve god rezultate na kraju znanost otkrila, sigurno je da nam nikada neće omogućiti da shvatimo stvarni svijet u njegovoj cjelini, baš kao što se ljudska inteligencija nikada neće uzdići u sferu idealnog duha: to će uvijek ostati apstrakcije koje po samoj svojoj definiciji leže izvan stvarnosti. Ništa nam, međutim, ne brani da vjerujemo da možemo napredovati
stalno i bez prekida prema ovom nedostižnom
cilju; i upravo je zadatak znanosti sa svojim stalnim samoispravljanjem i samousavršavanjem
da neprestano radi u tom smjeru nakon što se prepozna da je to jedini pravi smjer – smijer pun nade. Ima mnogo optimizma Plancka u ovakvom njegovom razmišljanju.

“Ipak, na kraju bismo mogli biti u iskušenju pitati je li
takva neprestana, iako u osnovi beznadna,
borba potpuno nezadovoljavajuća. Može se
pitati ima li filozofija uopće ikakvu vrijednost ako
njezini sljedbenici ostanu bez ijedne fiksne točke
koja im pruža čvrstu i neposrednu sigurnost u
kontinuiranoj zbunjenosti i žurbi njihovog postojanja.

Srećom, ovo pitanje dopušta potvrdan odgovor. Postoji fiksna točka i sigurno
posjedovanje koje čak i najmanji od nas može nazvati svojim
u svakom trenutku; neotuđivo blago koje
jamči mislećim i osjećajnim ljudima njihovu najvišu sreću, budući da im osigurava mir uma,
i stoga ima vječnu vrijednost. To posjedovanje je
čisti um i dobra volja. Oni pružaju sigurno oslonac
u životnim olujama i oni su
primarni uvjet koji leži u osnovi svakog zaista zadovoljavajućeg ponašanja, jer su podjednako i najbolja zaštita
od muka kajanja. Oni su bit svake istinske znanosti i jednako su siguran standard kojim se mjeri etička vrijednost svake osobe.

One koji uvijek teže naprijed, njih možemo spasiti.”


Vidimo da je ovdje Max Planck zapravo humanist I uopće je u prirodi prave znanosti jedan humanizam I jedna duboka vjera u čovjeka I njegove snage ali I jedan optimizam koji čovjeku daje nadu I smisao.
Planck je u središtu svog kreda držao uvjerenje da je vrhunac znanstvenog napretka otkriće nove misterije upravo kada se pretpostavlja da su svi temelji poznati. Možda je to razlog zašto je bio među prvima u znanstvenoj zajednici koji je prepoznao vrijednost Einsteinove teorije relativnosti - teorije koju je Einstein počeo smišljati baš kada je Lord Kelvin zauzeo govornicu u Britanskom udruženju za znanost kako bi izjavio da „sada nema ništa novo što bi se moglo otkriti u fizici“.
Planck je u relativnosti vidio čudan i čudesan dvostruki moment prema većem znanju i većoj misteriji. U svojoj knjizi iz 1932. Kamo ide znanost? , on kritizira uobičajenu zabludu - onu koja traje do danas, posebno u opasnim pogrešnim shvaćanjima i prisvajanjima znanosti uobičajenim u krugovima New Agea - ističući da je relativnost, umjesto da je opovrgnula apsolut, „izvukla apsolut u oštriju definiciju“. On piše:
“Da ne konstruiramo vanjski svijet kako bi odgovarao našim vlastitim ciljevima u nastojanju da ostvarimo znanost, već da se vanjski svijet nameće našem prepoznavanju svojom vlastitom elementarnom snagom, to jest točka koju treba kategorički iznova i iznova tvrditi... Iz činjenice da proučavajući događaje u prirodi nastojimo eliminirati uvjetno i slučajno te u potpunosti doći do onoga što je bitno i nužno, jasno je da uvijek tražimo osnovnu stvar iza zavisne stvari, ono što je apsolutno iza onoga što je relativno, stvarnost iza privida i ono što prebiva iza onoga što je prolazno.”


U svim modernim znanstvenim dostignućima vidimo da rješenje jednog problema samo otkriva misterij drugog. Svaki vrh brda koji dosegnemo otkriva nam drugi vrh brda iza njega. Moramo to prihvatiti kao čvrstu i nepobitnu činjenicu... Cilj znanosti... je neprestana borba prema cilju koji se nikada ne može postići. Jer cilj je po svojoj prirodi nedostižan. To je nešto što je u biti metafizičko i kao takvo uvijek iznova i iznova izvan svakog postignuća.


“Znanost ne može riješiti konačnu misteriju prirode. A to je zato što smo, u konačnici, i sami dio prirode i stoga dio misterija koji pokušavamo riješiti.”


Znači nije suvremena znanost odustala od metafizike. Jedan takav izvorno metafizički problem je svakako problem kozmologije shvaćen u najširem smislu te riječi, a to je problem razumijevanja svijeta I nas samih koji pripadamo tom svijetu I našeg znanja . Dakle nije moguće niti prema Plancku poreći da su čisto metafizičke ideje , a odatle I filozofske ideje bile od najvećega značenja za povijesni razvoj kozmologije . Od Talesa, do Einsteina , od grčkih atomista do Descartesovih špekulacija o materiji , od Boškovićevih špekulacija o silama pa do špekulacija o poljima sila put su zapravo pokazivale metafizičke ideje. Shvaćanje kojim se služi prirodna znanost I suvremena astronomija mogli bismo nazvati anticipacijama , lakomislenim I brzopletim pretpostavkama ali te često fantastično smione anticipacije znanosti jasno I trijezno se kontroliraju metodičkom provjerom. Ali to su anticipacije, to nisu ludosti. Ja mislim da je I Kozmologiaj zlatnoga prstena jedna takva brzopleta I lakomislena pretpostavka koja se lako može dokazati ili opovrgnuti argumentima. A slučaj Plancka I Heideggera samo pokazuje da je nekada pitanje prvenstva važnije od veličine znanstvenika I njegovih dostignuća

KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA KAO TEORIJA










Zlatan Gavrilović Kovač










Kozmologija zlatnog prstena koja je čitateljstvu dostupna u tri volumena a koja je objavljena na digitalnim knjigama iz Zagreba jest zapravo teorija I s obzirom na ovu problematiku hoćemo reći nekoliko riječi

Kozmologija zlatnog prstena je HIPOTEZA I naznačivanje stanovišta koje treba da se razrade. Štogod se daje kao hipoteza mora na neki način zadovoljavati izvjesne uvjete. Ono po prirodi mora biti vera causa. Ako je hipoteza vera causa to, razumije se ne znači da je ona istinita jer kada bi bila takva onda bi morala biti više nego hipoteza. To ustvari znači da što god se pruža kao fundament neke teorije ono mora imati osobinu provjerljivog postojanja u nekom području bez obzira koliko je to hipotetičko u odnosu na ono polje na koje se želi primijeniti. Ono nema nikakvoga uporišta ako je izvedeno iz praznog I namjenjeno samo za primjenu ad hoc. Drugi uvjet koji mora zadovoljavati hipoteza je njena sposobnost da sredi I objasni ono što se naziva neposrednim predmetom . Ako ona ne može da izdrži ovako nametnuti probu onda tu ne pomaže ni najveća teorijska vjerodostojnost. Ne trećem mjestu hipoteza mora biti u stanju da se obračuna sa argumentima iznijetim u prilog drugih teorija. Ovaj uvjet izražava sposobnost jedne teorije bilo kojeg područja da objasni prividne negativne pojave I izuzetke. Ako ovaj uvjet nije ispunjen zaključci dobijeni pri zadovoljavanju ovih uvjeta mogu biti netočni uslijed toga što tvrde ono što prethodi na temelju onoga što slijedi. Zadatak je onda u tome da se pokaže da hipoteza pravda I zadovoljava ova tri spomenuta zahtijeva, a to je posao svakoga dijela kao cjeline teorije. Ako želimo izbjeći čisti dogmatizam onda svaka hipoteza ma koliko bila neobična treba da ima ravnopravne izglede I da je cijenimo prema njenim rezultatima. Druga okolnost je da stvarno postoje istraživanja koja su I raznovrsna I široke namjene I pristupačna javnom ispitivanju. Istraživanje je u stvari osnov svake znanosti I stalno se upotrebljava u svakoj umjetnosti, zanatu I profesiji. Ukratko Kozmologija zlatnoga prstena je hipoteza koja je u pravom smislu vera causa bez obzira kakva neizvjesnost je prati u njenoj primjeni u području metafizike I astronomije.
Daljnje rasvjetljavanje značenja ovdje zauzetoga stajališta vrši se na temelju osnovnih primjedbi koje se mogu pojaviti. To znači da je u slijedećem koraku potrebno naglasiti probleme metodologije. Svako istraživanje koje teži da dođe do ispravnih zaključaka mora I samo zadovoljavati logičke zahtjeve. Iz te činjenice se lako zaključuje da su logički zahtjevi nametnuti izvana metodama istraživanja . I kako ima istraživanja I metoda boljih I gorih to je logika pozvana da pruži mjerilo za njihovo kritiziranje, za njihovu kritiku I ocjenjivanje. Znači istraživanje treba razvijati logička mjerila jer ne postoji niti jedan slučaj napretka u znanstvenim metodama koji nije nastao samoispravljanjem procesa istraživanja . Na ovaj način sam nam razvoj astronomije pruža jedan unutrašnji kriticizam ranije pokušavanih metoda. Neke od tih metoda nisu uspjele iz kakvog važnog razloga. Zbog toga razloga one su se mijenjale tako da su osiguravani pouzdaniji rezultati. Ranije metode su davale zaključke koji nisu mogli izdržati pritisak koje je ne njih vršilo daljnje istraživanje . I ne samo da je nađeno da su zaključci nepravilni ili lažni nego je nađeno da su oni takvi zbog upotrebljenih metoda. Nađene su druge metode istraživanja koje su bile takve da je njihovo usvajanje ne samo proizvodilo zaključke koji su izdržali pritisak daljnjeg istraživanja nego su imale I karakter samoispravljanja . To su bile metode koje su se usavršavale putem primjene .



Istraživanje otpočinje sumnjom. To je postavka poznata još od Descartesa. Usvajanje povlači za sobom I jedan nagovještaj u pogledu kraja istraživanja. Kraja u dvostrukom smislu te riječi I kao zamišljenog cilja I kao zaključenja ili završetka. Mada istraživanje počinje sumnjom ono se završava uspostavljanjem uvjeta koji uklanjaju potrebu za sumnjom. Posljednje stanje stvari Dewey označuje riječima vjerovanje I spoznaja. Kasnije daje prednost riječi “opravdana potvrdljivost”.
Recimo par riječi I o tome. Vjerovanje se može shvatiti tako da bude podesna oznaka za ishod istraživanja. Sumnja je nemirna , to je napon koji dolazi do izražaja I nestaje u procesu istraživanja . Istraživanje se završava u postignuću onoga što je sređeno. Ovaj sređeni uvjet je izrazita odlika pravoga vjerovanja . U tom smislu vjerovanje je podesan naziv za kraj istraživanja . Riječ spoznaja je također podesan termin da označi cilj I zaključenje istraživanja. Stajalište koje smatra da je svaki posebni slučaj spoznanje nastao kao rezultat nekoga posebnoga istraživanja drži da je svaki pojam spoznaje uopćavanje osobina koje pripadaju zaključcima koji su rezultat istraživanja . Spoznaja kao apstraktni termin je naziv za proizvod mjerodavnih istraživanja . Izvan ovoga odnosa njegovo značenje je tako prazno da se ono proizvoljno može puniti sadržajem svake vrste. Opći pojam spoznaje koji se formulira kao ishod istraživanja I iskazuje nešto važno u pogledu značenja samoga istraživanja . Ono u stvari ukazuje da je istraživanje neprekidan proces u svakom području u kojem postoji . U znanstvenom istraživanju mjerilo onoga što treba srediti ili da postane spoznaja, sastoji se u tome da bude tako sređeno da može poslužiti kao sredstvo daljnjega istraživanja , samo ne smije biti u tolikoj mjeri sređeno da ne bi moglo biti podložno reviziji u daljnjem istraživanju. Ovaj moment slučaja o kojem je riječ Dewey naziva “opravdano tvrđenje” Odatle proizilazi pitanja procesa deskriptivnih istraživanja I da su ona u tome smislu empirijska. I to je neosporno. Ona su izrasla iz iskustva stvarnog istraživanja . Ispitivanjem relacija koje postoje između upotrebljenih sredstava I metoda I dobijenih zaključaka kao njihovih posljedica otkrivaju se razlozi zašto neke metode uspijevaju a druge propadaju. Iz ovoga što je rečeno proizilazi kao izvod iz opće hipoteze da je racionalnost stvar relacije sredstava I posljedica a ne utvrđenih prvih principa kao osnovnih premisa ili sadržaja onoga što neoskolastičari zovu kriteriologija. Ali je moguće naravno racionalnost hipostazirati. Jedna od najstarijih I najupornijih tradicija u filozofiji pretvorila je racionalnost u jednu sposobnost koja je kada se primijeni na spoznaju prvih istina, bila prozvana kao UM I kasnije INTELLECTUS PURUS. Ideja uma kao moći koja intuitivno dokučuje apriorne najviše prve principe postoji I u ovoj Kozmologijji zlatnoga prstena. Bila eksplicitno iskazana ili ne ona je osnova svakoga gledišta koje smatra da je znanstvena metoda zavisna od logičkih formi koje su logički starije I nezavisne od istraživanja . Prvobitna osnova za ovakvo poimanje uma je u današnjoj filozofiji razorena. Ali ta osnova je nužna za postuliranje jedne sposobnosti koja ima moć direktnog promatranja I poimanja istina koje su aksiomatične u smislu da su po sebi jasne, po sebi provjerljive I po sebi dovoljne kao nužne osnove svakog dokaznog rasuđivanja . Ovo poimanje se više ne podržava ni u matematici ni u logici matematike niti u metafizici . Aksiomi se sada smatraju postulatima koji sami po sebi nisu ni istiniti ni lažni dok se njihovo značenje određuje posljedicama koje slijede uslijed njihovih međusobnih implikatornih relacija . Dozvoljava se najveća sloboda u izboru postulata . Isto važi I u astronomiji pa I u metafizici. A to je stajalište “zdravoga razuma” : “zdrav razum je u običnom govoru, zdrav sud” (Dewey) I kada je škotska škola proglasila zdrav razum za najviši autoritet I vrhovnog sudiju filozofskih pitanja ona je ovo značenje dovela do njegove krajnosti. Upućivanje na praktičnu oštroumnost u tretiranju problema odziva I prilagođavanja upotrebi sada je došlo u pozadinu. Sada zdrav znači opći I označava shvaćanje I vjerovanja koja su usvojena bez pogovora od strane date grupe ili svijeta uopćenito . Ona su opća u smislu da su usvojena široko ukoliko ne univerzalno . Ona su razum u smislu u kojem govorimo da je nešto razumno ili nije razumno . Znači ovaj zdrav razum se razlikuje od patološkog a mi u našoj metafizici na Balkanu imamo puno toga patološkoga. Međutim iz te patologije Dewey je dao definiciju istraživanja : “Istraživanje je kontrolirana I usmjeravana transformacija neodređene situacije u situaciju koja je tako određena u svojim unutrašnjim odlikama I relacijama da pretvara elemente prvobitne situacije u jedinstvenu cjelinu” ( Logika , teorija istraživanja, str 150).

1) Neodređena situacija koja izaziva istraživanje jest da je puna sumnje ili da je nesređena, neodređena, poremećena. “Sve dok situacija ne postane naročito kvalificirana u samoj svojoj neodređenosti u njoj vlada stanje potpune poremećenosti...Osobna stanja sumnje koja se ne odnose na neku egzistencijalnu situaciju su patološka, kada su ekstremna, ona predstavljaju maniju sumnjama. Prema tome situacije koje su poremećene, tegobne , konfuzne ili mračne ne mogu biti ispravljene , pročišćene I dovedene u red operacijama naših osobnih duhovnih stanja. Pokušaj da se one srede takvim operacijama povlači za sobom ono što psihijatri nazivaju povlačenjem iz stvarnosti . Takav pokušaj je patološki ukoliko se širi I kada ode daleko on postaje izvor neke vrste stvarne umobolnosti” (Ibid 151)


2) Postavljanje problema. Nesređena ili neodređena situacija mogla bi se nazvati I problematičnom situacijom . Problem predstavlja djelomičnu transformaciju pomoću istraživanja problematične situacije u određenu situaciju.

3)Određivanje riješenje problema. Moguće podesno riješenje je sugerirano utvrđivanjem uvjeta koji se mogu dobiti putem opažanja. Moguće riješenje se stoga javlja kao ideja upravo onako kao što se termini problema koji su činjenice ustanovljuju opažanjam . Ideje su anticipirane posljedice, predviđanja, onoga što će se dogoditi ako se izvesne operacije izvrše s obzirom na opažane uvjete. Ideja je prije svega anticipacija nečega što se može dogoditi ,ona označava mogućnost. Znanost je predskazivanje a to znači anticipacija koja čini svaku ideju idejom koja počiva na nizu provjerenih opažanja I pravilnih pojmovnih načina za njihovo tumačenje


4) Rasuđivanje . Ovaj proces znači operiranje simbolima koji sačinjavaju propozicije I znači rasuđivanje u smislu zaključivanja ili racionalnoga govora. Kada se sugerirano značenje neposredno usvoji - istraživanje se prekida

5) Operacioni karakter činjenica. U Uređenom istraživanju činjenice se odabiru I sređuju sa jasnom namjerom da ukažu na rješenje teškoća I kako bi se provjerile vrijednosti I važenja . One nisu samo rezultati operacija nego su posebne činjenice koje se nadovezuju jedna na dugu na određene načine koji se traže da bi se postigao određeni cilj.

Takav je odnos zdravoga razuma I znanstvenoga istraživanja . Što se pak teorije tiče da bismo njih mogli analizirati u njima razlikujemo tri komponente : 1) Apstraktni račun ili ideju ili hipotezu koja predstavlja logički skelet sustava objašnjenja I koji implicitno definira osnovne pojmove sustava 2) Skup pravila koja tom apstraktnom “računu” pripisuju izvjestan empirijski sadržaj time što ga povezuju s promatranjem I eksperimentom I 3 ) interpretaciju ili model apstraktnoga računa ili ideje koji predstavlja tijelo toga skeleta na taj način što ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama.

Mi priznajemo kao I Nagel u svojoj Strukturi znanosti iz 1960 godine da razlika između eksperimentalnih zakona I teorija nije velika I da ne postoji precizno iskazan kriterij za razlikovanje onih iskaza koji su eksperimentalni zakoni od onih koji su teorije. Pa ipak postoje sustavi objašnjenja čije se pretpostavke nazivaju teorijama koji su nesumnjivo općiji od objašnjenja čije se pretpostavke nazivaju eksperimentalnim zakonima.
Prvo primjećujemo da su teorijski pojmovi samo implicite definirani osnovnim premisama jedne teorije, bilo da su te premise izražene kao apstraktni postulati bilo da su dati u nekom modelu. Onda naglašavamo da moraju postojati pravila korespodencije koja povezuju teorijske pojmove sa eksperimentalnim pojmovima . Zatim držimo da tri komponente za koje se obično smatra da su prisutne u nekoj teoriji (apstraktni skup postulata , osnovni termini teorije, modeli ili interpretacije tih postulata I pravila korespodencije za pojmove koji se nalaze u postulatima ili teoremima koji su iz njih izvedeni ) ne treba shvatiti kao odvojene momente koji se sukcesivno uvode na različitim stupnjevima u izgrađivanju znanstvenih teorija, već prosto kao odlike koje se mogu izdvoji radi analize. U stvari često je vrlo teško točno I u potpunosti izložiti apstraktne postulate koji predstavljaju sastavni dio jedne teorije , oslobođene svih interpretacija ili detaljno formulirati pravila korespodencije koje se prešutno upotrebljavaju . U svakom slučaju većinu teorija izgrađujemo u okviru nekoga modela I izražavamo ih u okviru neke interpretacije njihovih osnovnih premisa u najboljem slučaju samo uzgred pominjući pravila korespodencije. Teorija je doslovno istinita ili lažna I mada se jedna teorija u najboljem slučaju može utvrditi samo kao “vjerojatna” ima smisla pitanje da li je teorija istinita ili lažna kao što ima smisla postavljanje sličnog pitanja o iskazu koji se odnosi na neku pojedinačnu činjenicu. Posljedica koja se često iz ovoga poimanja izvodi , kada se kaže da je teorija potvrđena empirijskim svjedočanstvima , mora se smatrati da objekti koje teorija postulira stvarno postoje kao što postoje svi poznati objekti. Međutim teorije prema drugom shvaćanju su prije svega logički instrumenti organiziranja našega iskustva I unošenja reda među eksperimentalne zakone. Iako su neke teorije uspješnije od ostalih u ostvarivanju ovih ciljeva teorije nisu iskazi već pripadaju jednoj drugoj kategoriji jezičkih izraza. Teorije funkcioniraju kao pravila ili principi prema kojima se analiziraju empirijske činjenice ili izvode zaključci a nisu premise iz kojih se deduciraju zaključci o činjenicama One se zbog toga ne mogu uspješno opisati kao istinite ili lažne ili čak kao vjerojatno istinite ili vjerojatno lažne. I konačno treče stajalište o spoznajnom statusu teorija predstavlja sredinu između ova dva . Jedna teorija je sveobuhvatna ali eliptična formulacija odnosa zavisnosti između opažljivih događaja I svojstava . Iako se tvrđenja jedne teorije ne mogu opisati kao istinita ili lažna u pravom smislu riječi jedna teorija je ipak istinita ili lažna ukoliko se može prevesti u iskaze o činjenicama koje su utvrđene promatranjem. Ovo je stajalište povezano sa povijesno uticajnim gledištem da znanosti nikada ništa ne objašnjavaju već samo opisuju na jednostavan ili ekonomičan način sukcesiju I istovremeno pojavljivanje događaja. Za nas odnosno za teoriju koja se predstavlja u Kosmologiji zlatnoga prstena važno je reći da ovdje teorija nije ni skraćeni opis niti uopćeni iskaz o odnosima između opažljivih podataka. Naprotiv prema našem shvaćanju teorija je pravilo ili princip rasčlanjivanja I simboličkoga predstavljanja izvjesnih činjenica gruboga iskustva a istovremeno I instrument u tehnici izvođenja nekih iskaza o onome što se može opažati iz drugih takvih iskaza.


S obzirom na ovu razliku realističkog, deskriptivnog I instrumentalističkog poimanja teorije mi se više orijentiramo prema primjedbama Poppera da je nevjerojatno da precizni ili egzaktni iskazi teorije mogu da budu logički izvodljivi iz uvijek manje egzaktnih ili neegzaktnih iskaza proimatranja ili opažanja . Znanstvena hipoteza ili teorija uvijek prevladava sva naša promatranja ili opažanja I bar neki objekti o kojima teorija govori uvijek su apstraktni objekti koji se ne mogu promatrati. Ili kada je riječ o prethodnom teorijskom procjenjivanju prihvatljivosti znanstvenih hipoteza mi smo u stanju I prije nego što neku hipotezu podvrgnemo empirijskom provjeravanju kazati da li će ta hipoteza ili teorija, ukoliko prođe određene provjere, biti bolja od neke druge teorije. Popperov kriterij za prethodno ocjenjivanje izvjesnog broja alternativnih hipoteza jest smjelost jedne određene znanstvene hipoteze odnosno podložnost opovrgavanju ili opovrgljivost te hipoteze. Onu hipotezu koja nam više kazuje, koja sadrži veću kolićinu empirijskih informacija ili sadržaja to jest koja je sadržajnija, dalje, koja je logički jača, koja posjeduje veću objašnjavalačku I predviđačku moć odnosno ona koja objašnjava više I sa većom preciznošću I tako dozvoljava bolja predviđanja . Prema tome Popper zastupa metodološko pravilo da između nekoliko alternativnih hipoteza koje su podjednako u skladu s empirijskim činjenicama uvijek treba birati onu koja posjeduje najnižu apriornu logičku vjerojatnoću što je inače protivno uobičajenim shvaćanjima . I onda Popper razmatra problematiku opovrgavanja I potkrepljivosti hipoteza. Praveći razliku između numeričke vjerojatnoće koja se primjenjuje na primjer u statistici I logičke vjerojatnoće koja se sastoji u tome da uvijek kada možemo usporediti stupnjeve opovrgljivosti dva iskaza mi možemo kazati da je onaj iskaz koji je manje opovrgljiv istovremeno I više vjerojatan zahvaljujući samoj logičkoj formi. Činjenica da jedna teorija još nije opovrgnuta očigledno se ne može smatrati dovoljnom . Jednoj teoriji bi se mogao pripisati pozitivni stupanj potkrepljivosti ako je spojiva s prihvaćenim osnovnim iskazima I ako je uz to moguće izvesti iz te teorije , u konjukciji sa drugim prihvaćenim osnovnim iskazima, jednu nepraznu potklasu ovih osnovnih iskaza. Ne broj potkrepljujućih slučajeva već oštrina raznih provjera kojima može biti ili kojima je bila podvrgnuta neka hipoteza određuje stupanj njene potkrepljivosti . Kada kažemo da je neka hipoteza dobro potkrepljena mi ne kažemo ništa više nego da je bila podrgnuta oštrim provjerama I da je dobro izdržala najteže provjere koje smo do sada bili u stanju da zamislimo. Mnogi nastoje potvrditi svoju hipotezu . Oni se nadaju da će je učiniti čvrščom I tragaju za čvršćom evidencijom , “za potvrđivanjem”. Ali ne smiju ignorirati nepovoljne slučajeve I moraju uključiti izvještaj o našem totalnom promatračkom znanju bez obzira na to da li je ono povoljno ili ne. Nasuprot ovome Popper tvrdi da indukcija ne smije da bude interpretirana kao stupanj potkrepljivosti ukoliko ne izvještavamo o rezultatima naših iskrenih napora da odbacimo nelogičnu činjenicu , odnosno on odbacuje induktivnu metodu u znanosti bili u smislu procedure pronalaženja za koju smatra da je uglavnom psihološkoga a ne logičkoga karaktera I da neminovno uključuje I jedan iracionalni moment, bilo u smislu procedure opravdavanja jer se opravdavanje znanstvenih teorija ili hipoteza vrši na jedan sasvim drugačiji način . Iskustvo ne može potvrditi teoriju već je može samo potkrijepiti.

S obzirom na sve ovo izloženo nama se čini da je Kozmologija zlatnog prstena izložila jednu teoriju koju bi svakako trebalo potkrijepiti. Ali naše ambicije nisu bile matematičke nego su ambicije prije svega bile metafizičke ili estetičke jer smo zakonitosti u kozmosu shvatili estetičkim I teleološkim snagama samoga čovjeka kao što smo na to do sada više puta ukazali.




PROBLEMI METAFIZIKE




Zlatan Gavrilović Kovač




Ja ne mogu sada detaljno raspravljati o metafizičkim pitanjima pored toga da je o tome jako puno rečeno u posljednjim stoljećima I ja ne vjerujem da bih nešto toj diskusiji mogao pridonijeti. Konačno je I Hume izjavio da su stajališta metafizike besmislena a za tim se njegovim stajalištem poveo I Russell koji je u svojim Problemima filozofije izjavio:


“Činjenica je, čini se, da se svo naše apriorno znanje bavi entitetima koji, strogo govoreći, ne postoje, ni u mentalnom ni u fizičkom svijetu. Ti entiteti su takvi da se mogu imenovati vrstama riječi koje nisu imenice; oni su takvi entiteti kao što su kvaliteti i odnosi. Pretpostavimo, na primjer, da sam u svojoj sobi. Ja postojim i moja soba postoji; ali postoji li 'u'? Pa ipak, riječ 'u' očito ima značenje; označava odnos koji postoji između mene i moje sobe. Taj odnos je nešto, iako ne možemo reći da postoji u istom smislu u kojem postojimo ja i moja soba. Odnos 'u' je nešto o čemu možemo razmišljati i razumjeti, jer ako ga ne bismo mogli razumjeti, ne bismo mogli razumjeti rečenicu 'Ja sam u svojoj sobi'. Mnogi
filozofi, slijedeći Kanta, tvrdili su da su odnosi
djelo uma, da stvari same po sebi nemaju odnosa,
već da ih um spaja u jednom činu misli i
tako proizvodi odnose za koje smatra da ih imaju.
Međutim, čini se da je ovo gledište otvoreno za prigovore slične onima
koje smo prije iznijeli protiv Kanta. Čini se očitim da nije
misao ta koja proizvodi istinitost tvrdnje 'Ja sam u svojoj
sobi'. Može biti istina da je uholaža u mojoj sobi, čak i ako ni ja
ni uholaža niti itko drugi nije svjestan te istine; jer se ta istina
tiče samo uholaže i sobe i ne ovisi ni o čemu drugom.
Stoga se odnosi... moraju smjestiti u svijet koji nije ni mentalan ni
fizički. Ovaj svijet je od velike važnosti za filozofiju, a posebno za probleme apriornog znanja.”

Znači smislene rečenice mogu biti samo stavovi matematike I logike koji su čisto formalni stavovi bez empirijskoga sadržaja, te stavovi empirijskih znanosti provjerljivi iskustvom. O onome metafizičkom nema ovdje naprotiv ni govora Tako na primjer analitički filozofi u 20 stoljeću strogo inzistiraju na načelu verifikacije koji vjerojatno potječe od Wittgensteina. Besmislen nije samo onaj stav koji se promatranjem sadržaja stvari pokaže istinitim, koji se može verificirati. Jer njihova težnja za nadomještanjem ophodnoga jezika preciznim znanstvenim jezikom koji zadovoljuje sve zahtjeve egzaktnosti samo je tipično moderni oblik u kojem se izražava stari ideal apsolutnosti: na mjesto apsolutnoga znanja ima stupiti apsolutna egzaktnost. Međutim logički pozitivizam sebe dovodi do apsurda . Popper objašnjava: njegovo središnje načelo načelo verifikacije, radikalni zahtjev za provjerljivošću u empiriji, u iskustvu ne bi odstranjivalo samo metafizičke iskaze. Ono bi istovremeno uništilo I empirijske hipoteze a time I svekoliku prirodoznastvenu spoznaju. Zato jer večina prirodoznanstvenih stavova nije empirijski provjerljiva pa bi ih valjalo otkloniti kao prividne iskaze I metafiziku . Ni zakone prirode nije moguće logički svesti na elementarne iskustvene stavove. A načelo indukcije je problem. To načelo koje polazeći od pojedinačnoga iskustva zaključuje o općim zakonitostima te tako dopušta induktivnu potvrdu prirodoznanstvenih teorija. Već je Hume pokazao da opći stav nikada nije moguće provjeriti promatranjima. A mnogo korišteni pojam vjerojatnosti hipoteza nije sredstvo za prosudbu njihove istinitosti. Tako teorije za Poppera ne slijede jednostavno induktivno iz iskustva. One su isprva slobodni, stvaralački nacrti koji imaju samo hipotetičku valjanost te traže naknadno ispitivanje . A za to je potrebna kritička metoda metoda pokušaja I pogreške. Prema tome kriterij verifikacije ne smije se primijenjivati kao pozitivistički kriterij smisla: ne kao pravilo za razlikovanje između stavova po sebi smislenih I besmislenih nego samo kao racionalni kriterij razgraničenja, za razlikovanje između logičkomatematičkih kao I iskustvenoznanstvenih dopustivih I nedopustivih stavova. Takav racionalan kriterij razgraničenja ostavlja prostora I za smislene nefizičke , u najširem smislu metafizičke stavove, stavove koji nadilaze područje prirodne znanosti. Racionalna analiza metafizičkih pitanja je prema tome načelno moguća. A to je za Poppera prije svega problem kozmologije koji zanima sve ljude koji misle, problem razumijevanja svijeta pa I nas samih koji pripadamo tom svijetu I našega znanja . Svekolika je znanost u tom smislu kozmologija. Naime nije moguće poreći da su čisto metafizičke ideje odatle I filozofske ideje bile od najvećega značenja za povijesni razvoj kozmologije . Zato on kaže “Sigurno znanje nam je uskraćeno. Naše je znanje kritičko gonetanje, mreže hipoteza, tkanje od slutnji” (Logika istraživanja).


To je ono što smo htjeli reći povodom Kozmologije zlatnoga prstena, da ona I dalje ostaje u granicama metafizike . Također da se povodi za Ayerovim distinkcijama principa verifikacije. Objasnivši pojmove direktne I indirektne provjerljivosti Ayer formulira princip verifikacije kao princip koji od neanalitičkog doslovno smisaonoga iskaza traži da bude direktno ili indirektno provjerljiv. Što to znači? Ovako formuliran princip verifikacije po njegovom mišljenju uspješno uskraćuje smisao metafizičkim iskazima ali je još uvijek dovoljno liberalan da priznao smisao I znanstvenim teorijama iskazanim pomoću izraza koji sami ne označuju ništa opažljivo. Zato se princip verifikacije može formulirati u obliku pitanja kako su mogući smisleni iskazi koji nisu ni analitički ni empirijski , kako je moguće racionalno raspravljati o istinitosti iskaza koji nisu ni analitički ni empirijski . A to je pitanje mogućnosti da pored svijeta znanosti I zdravoga razuma postoje I neki drugi svijetovi koje istražuje metafizika.

Magnetska aktivnost Sunca I asteroidni pojas




Zlatan Gavrilović Kovač



Ja ne mislim sada posebno špekulirati ali prema Rex-Kovač teoriji , koju smo razmatrali također na primjerima vanjskih planeta našega solarnoga sustava a to su Jupiter, Saturn , Uran I Neptun, moguće je također govoriti o tome da I Sunce trenutno ima svoj prsten I mi hipotetski navodimo postojeći asteroidni pojas. On čini veliku skupinu asteroida I sićušnih objekata različita sastava ali vrlo vjerojatno električkoga vlasništva unutar kojega se inducira struja u velikoj periodi oko magnetskoga vlasništva našega Sunca.


Sunce ima zvjezdano magnetsko polje koje varira po njegovoj površini. Njegovo polarno polje je 1-2 gaussa (0,0001-0,0002 T), dok je polje tipično 3000 gaussa (0,3 T) u objektima na Suncu koji se nazivaju sunčeve pjege i 10-100 gaussa (0,001-0,01 T) u solarnim protuberancijama. Magnetsko polje varira u vremenu i lokaciji. Kvaziperiodični 11-godišnji solarni ciklus je najistaknutija varijacija u kojoj broj i veličina sunčevih pjega rastu i opadaju.

Sunčevo magnetsko polje proteže se daleko izvan samog Sunca. Električno vodljiva plazma solarnog vjetra nosi Sunčevo magnetsko polje u svemir, tvoreći ono što se naziva međuplanetarno magnetsko polje. U aproksimaciji poznatoj kao idealna magnetohidrodinamika, plazma se kreće samo duž linija magnetskog polja. Kao rezultat toga, solarni vjetar koji struji prema van rasteže međuplanetarno magnetsko polje prema van, prisiljavajući ga da formira otprilike radijalnu strukturu. Kod jednostavnog dipolarnog solarnog magnetskog polja, sa suprotnim hemisferičnim polaritetima s obje strane solarnog magnetskog ekvatora, u solarnom vjetru se formira tanka strujna ploča. Na velikim udaljenostima, rotacija Sunca uvija dipolarno magnetsko polje i odgovarajuću strujnu plohu u Arhimedovu spiralnu strukturu nazvanu Parkerova spirala.



Sunčevo magnetsko polje dovodi do mnogih učinaka koji se zajednički nazivaju solarnom aktivnošću. Sunčeve baklje i izbaci koronalne mase obično se događaju u skupinama sunčevih pjega. Sporo promjenjivi brzi tokovi solarnog vjetra emitiraju se iz koronalnih rupa na površini fotosfere. I izbaci koronalne mase i brzi tokovi solarnog vjetra nose plazmu i međuplanetarno magnetsko polje prema van u Sunčev sustav. Učinci solarne aktivnosti na Zemlju uključuju aurore na umjerenim do visokim geografskim širinama i poremećaj radiokomunikacije i električne energije. Smatra se da je solarna aktivnost igrala veliku ulogu u formiranju i evoluciji Sunčevog sustava.

Promjene u sunčevom zračenju tijekom 11-godišnjeg solarnog ciklusa povezane su s promjenama u broju sunčevih pjega. Sunčev ciklus utječe na svemirske vremenske uvjete, uključujući i one oko Zemlje. Na primjer, u 17. stoljeću, čini se da je solarni ciklus potpuno zaustavljen nekoliko desetljeća; malo sunčevih pjega uočeno je tijekom razdoblja poznatog kao Maunderov minimum. To se vremenski poklopilo s erom Malog ledenog doba, kada je Europa doživjela neuobičajeno niske temperature. Raniji prošireni minimumi otkriveni su analizom godova drveća i čini se da su se poklopili s nižim od prosječnih globalnih temperatura.



Asteroidni pojas ili glavni planetoidni pojas je područje Solarnoga sustava između Marsove I Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Ceres, pa onda 750 tisuća planetoida ( asteroida) s promjerom većim od 1 kilometra I milijuni manjih. Barem kako to danas mi poznajemo. Planetoidni pojas se koliko danas znamo oblikavao kada I ostali dijelovi Solarnoga sustava , a gravitacijski utjecaj Jupitera, njegova plimna sila, onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu I odredio pukotine u njemu koje se zovu Kirkwoodove pukotine. Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su u prvim milijunima godina bila izrazito vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo maleni dio prvobitnoga, samo oko 0,1% a ostatak je Solarnim vjetrom potisnut dalje u kozmos. Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od Sunca između 1.7 I 4 AJ. Većina asteroida u pojasu ima ekscentricitete od 0.1 do 0.2 a područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2.2 I 3.3 AJ.



Dakle, prema Rex-Kovač teoriji unutrašnje planete našega solarnoga sustava se svakako nalaze unutar asteroidnoga pojasa izložene djelovanju magnetskih I električkih sila prema jedinstvenome zakonu Faradayeve elektromagnetske indukcije.













NEPTUN






Zlatan Gavrilović Kovač






UNUTRAŠNJOST NEPTUNA





Četiri glavna planeta često se nazivaju "plinskim divovima", ali to je
strogo istinito samo za Jupiter i Saturn: Uran i Neptun je
bolje nazvati "ledeni divovi", budući da njihova ukupna masa vodika i
helija nije veća od otprilike dvije Zemljine mase, za razliku od 300
Zemljinih masa Jupitera. Unutrašnjost Urana i Neptuna je gdje



dominira 'led”, prvenstveno voda: glavna razlika između
ta dva je u tome što Neptun ima izražen unutarnji izvor topline, koji
Uran nema. Čini se da Neptun ima jezgru sastavljenu od željeza,
nikla i silikata, na temperaturi od najmanje 5000 C; smatra se da je masa jezgre oko 1,2 puta veća od Zemlje, a
tlak je vrlo velik. Jezgra može, ali i ne mora imati dobro definirane
granice, ali vjerojatno se proteže na oko petinu
radijusa planeta. Okružuje je tekući plašt, bogat vodom,
metanom, amonijakom i drugim vrstama leda; ukupna masa plašta je
između 10 i 15 puta veća od Zemljine, a temperatura je
visoka, tako da se plašt ponekad naziva 'vodeno-amonijačnim
oceanom'. Također je sugerirano da duboko u Neptunu, 7000 do 8000 km ispod površine, ogroman tlak uzrokuje raspad metana u kristale dijamanta, ali sve je to spekulacija i moramo priznati da je naše znanje o unutrašnjosti Neptuna vrlo ograničeno.



NEPTUNOVI PRSTENOVI

Neptun ima nejasan sustav prstenova. Indikacije materijala za prstenove
dobivene su u vrijeme prije Voyagera metodom okultacije,
koja se koristila za otkrivanje prstenova Urana: na primjer,
24. svibnja 1981. promatrači iz Arizone promatrali su blisko
približavanje Neptuna zvijezdi i otkrili da je došlo do vrlo
kratkog pada sjaja zvijezde. Druga slična opažanja dovela su do
sugestije da bi mogli postojati nepotpuni prstenovi, odnosno
'lukovi prstenova', iako nitko nije bio sasvim siguran kako ili zašto bi se takvi lukovi
trebali razviti. Misterij je riješen opažanjima s
Voyagera 2. Postoje potpuni prstenovi, ali glavni prsten je 'grudasti'.
Prstenovi su nazvani po
astronomima uključenima u otkriće Neptuna .
Vanjski Adamsov prsten je najizraženiji i sadrži
tri 'grude' koje su dovele do ideje o lukovima prstenova: te 'grude'
su nazvane Liberté, Egalité i Fraternité, iz razloga koji
su, u najboljem slučaju, nejasni. 'Grude' nisu ravnomjerno raspoređene, već
su grupirane zajedno na otprilike jednoj desetini opsega prstena: njihove duljine kreću se od 5000 do 10 000 km. Mogu biti posljedica
učinka malog satelita Galatea, koji kruži vrlo blizu
prstenova. Također je sugerirano da bi uzrok mogli biti mali
sateliti ugrađeni u Adamsov prsten, ali do sada nisu
viđeni; možda postoje, a možda i ne postoje. Tijekom prolaska Voyagera 2,
Adamsov prsten je prekrio zvijezdu druge magnitude Nunki (Sigma
Sagittarii) i dokazao da ima jezgru širine samo 17 km; materijal prstena
je crvenkast, s vrlo niskim albedom. Arago prsten je taman.
i uzak. Le Verrierov prsten je uzak i rijedak; nije daleko
od orbite malog satelita Despina, ali ne pokazuje lukove.
Visoravan je difuzni pojas materijala koji sadrži visok postotak
vrlo malih čestica. Unutarnji Galleov prsten je mnogo širi od
Adamsovog ili Le Verrierovog prstena: moguće je da se 'prašina' proteže
gotovo do vrhova oblaka. Za razliku od Uranovih prstenova, Neptunovi
prstenovi su svjetliji u prednjem raspršenom svjetlu nego u stražnjem raspršenom svjetlu,
tako da sadrže veći udio vrlo malih čestica
nego mnogo uži Uranovi prstenovi. Čak ni iz Voyagera,
Neptunove prstenove nije bilo lako identificirati: crnji su od
čađe! Moguće su mladi, nastali od ostataka malih
satelita.



MAGNETSKO POLJE

Pretpostavljalo se da Neptun mora imati magnetsko polje. Kako se
Voyager 2 približavao, detektirane su radio emisije, ali je došlo do kašnjenja prije nego što je Voyager prošao kroz udarni val pramca (tj. područje gdje se solarni vjetar zagrijava i skreće interakcijom s Neptunovom magnetosferom). Udarni val pramca je
konačno zabilježen na 879 000 km od planeta. Samo magnetsko polje
bilo je slabije od polja ostalih divova; jakost polja na
površini je 1,2 G na južnoj hemisferi, ali samo 0,06 G na
sjevernoj. Pravo iznenađenje bilo je da je nagib
magnetske osi u odnosu na os rotacije 47, tako da u tom
pogledu Neptun nije drugačiji od Urana; štoviše, magnetska os
ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za
10 000 km ili 0,4 Neptunova radijusa. To ukazuje na to da dinamo
električne struje moraju biti bliže površini nego središtu
globusa. Magnetosfera je opisana kao relativno
'prazna': dramatično se okreće kako se planet okreće, a uključeni su i
sateliti. Aurore su pronađene, ali umjesto da budu
blizu rotacijskih polova, bile su bliže ekvatoru jer
su rotacijski i magnetski polovi toliko udaljeni. U to vrijeme,
naravno, sjeverna hemisfera doživljava svoju dugu
zimu. Neptunske aurore su znatno slabije od onih
drugih divova.



Mi malo znamo o Neptunu I općenito o planetama našega solarnoga sistema koje imaju prstenove I pored svih eksperimentalnih istraživanja . Ali je jedno sigurno a to je da možemo pretpostaviti induciranje električne energije na površinama ovih planeta zahvaljujući prstenima oko jezgre koja ima magnetske osobine

JUPITER




JUPITEROVI PRSTENOVI



Zlatan Gavrilović Kovač



Jupiterov sustav prstenova otkriven je 4. ožujka 1979. na jednoj slici koju je poslao Voyager 1 dok je prolazio kroz ekvatorijalnu ravninu planeta. Od tada su otkriveni Hubbleovim svemirskim teleskopom i detaljno proučeni svemirskom letjelicom Galileo. Postoje tri glavne komponente:
Halo, Glavna i Gossamer (zapravo postoje dvije komponente
Gossamerovog prstena).


Prstenovi su vrlo tamni i prilično se razlikuju od svijetlih, ledenih
prstenova Saturna. Uzrokuju ih materijali koji dolaze s malih
unutarnjih satelita; ovaj tamni, blago crvenkasti materijal odbacuje se s
površina satelita nakon udara meteoroida koji putuju
brzinama znatno povećanim Jupiterovom snažnom gravitacijskom silom
baš kao što se stvara oblak kredne prašine . Mali unutarnji sateliti Metis i Adrastea,
koji se kreću unutar Glavnog prstena, najvažniji su
doprinosnici Glavnom i Halo prstenu, a Amaltea i Teba
odgovorne su za Gossamer prstenove. Čini se da praktički nema
čestica leda nigdje u sustavu prstenova. Vanjski (Gossamerov) prsten zapravo se sastoji od dva slaba
i manje-više ujednačena prstena, jedan koji okružuje drugi: oni
se protežu od vanjske granice Glavnog prstena (129 100 km)
i protežu se na preko 222 000 km, iako je prsten toliko rijedak
da je teško odrediti preciznu granicu. Slabiji od ta dva
proteže se radijalno prema unutra od orbite Tebe, dok se gušći
od ta dva, zatvoreni prsten, proteže radijalno prema unutra od
orbite Amalteje. U svakom slučaju, središta prstenova su slabija
od rubova. Glavni prsten proteže se od orbite Adrasteje
do ruba Halo prstena, dok je Halo prsten toroidalan,
proteže se radijalno od 122 000 km do 92 000 km.
Rezultati Voyagera i Galilea pokazuju da su prstenovi mnogo
svjetliji u svjetlosti raspršenoj prema naprijed nego u svjetlosti raspršenoj prema natrag ili
reflektiranoj svjetlosti. To ukazuje na to da su čestice prstena općenito samo 12 mm u promjeru. Takve čestice imaju relativno kratak životni vijek u stabilnim orbitama, tako da se prstenovi moraju kontinuirano nadopunjavati materijalom koji proizvode mali sateliti. Ne zna se točno od čega je sastav ovih prstenova Jupitera


MUNJE I AURORA


Munje su vrlo intenzivne na Jupiteru; na primjer, ogromni bljeskovi
zabilježeni su na noćnoj strani planeta od strane orbitera Galileo u
studenom 1996., s pojedinačnim bljeskovima stotinama kilometara
široki. Bljeskovi su vrste 'od oblaka do oblaka', a bez sumnje
postoji i grmljavina. Javljaju se u turbulentnim ciklonskim područjima i
mogu biti generirane konvekcijom u vodenim oblacima kao na Zemlji.
Aurore su također intenzivne; prvi put su otkrivene 1977., a zabilježio ih je Voyager 1 tijekom svog prolaska preko noćne strane
planeta u ožujku 1979.


UNUTARNJA STRUKTURA JUPITERA


Godine 1923. i 1924. klasična serija radova H. Jeffreysa konačno je odbacila ideju da je Jupiter minijaturno sunce koje emitira ogromne količine topline. Jeffreys je predložio model u kojem bi Jupiter imao stjenovitu jezgru, plašt sastavljen od čvrstog vodenog leda i ugljikovog dioksida te vrlo duboku atmosferu. Metan i amonijak, oba spoja vodika, identificirani su u atmosferi od strane R. Wildta 1932. godine, te je predloženo da se Jupiter mora sastojati
uglavnom od vodika. Godine 1934. Wildt je predložio model koji Jupiteru daje stjenovitu jezgru promjera 60 000 km, prekrivenu ledenom ljuskom debljine 27 000 km, iznad koje se nalazi atmosfera bogata vodikom. (Ovo je svakako bilo uvjerljivije od neobične teorije koju je predložio E. Schoenberg 1943. godine. Schoenberg je vjerovao da Jupiter ima čvrstu površinu, s vulkanskim pukotinama duž paralela; zagrijani plinovi
koji se dižu iz tih pukotina stvarali bi pojaseve!)


Nove modele neovisno su predložili 1951. godine W. Ramsey u Engleskoj i W. DeMarcus u Americi. Prema Ramseyju, jezgra promjera 120 000 km sastojala se od vodika, toliko komprimiranog da je poprimila karakteristike metala. Jezgru je prekrivao sloj običnog krutog vodika debljine 8000 km, iznad kojeg se nalazila atmosfera. Danas se vjeruje da je Jupiter uglavnom tekući (sugestija koju je davno, 1871. godine, iznio G. W. Hough, koji je također vjerovao da je Velika crvena pjega plutajući otok). Najnoviji modeli temelje se na radu J. D. Andersona i W. B. Hubbarda u Sjedinjenim Državama.
Nema razloga misliti da su jako daleko od istine,
iako bi bilo uzaludno pretvarati se da je naše znanje uopće
potpuno.
Vjerojatno postoji gusta jezgra, mnogo masivnija od Zemlje, gdje je temperatura reda veličine 25 000 C, a središnji tlak oko 10 do 100 megabara (tj. 10 do 100 milijuna Zemljinih atmosfera). Procijenjeno je da je promjer jezgre od 0,3 do 1,1 puta veći od Zemljinog. Smatra se da jezgru okružuje debeli sloj vodika, koji će pri takvom tlaku biti u metalnom stanju. Na oko 46 000 km od jezgre temperatura je 20 000 C (možda i više) i dolazi do prijelaza iz tekućeg metalnog vodika u tekući molekularni vodik; u prijelaznom području pretpostavlja se da je temperatura oko 11 000 C, s tlakom oko tri milijuna puta većim od tlaka Zemljinog zraka na razini mora. Iznad tekućeg molekularnog vodika nalazi se plinovita atmosfera, koja je duboka oko 1000 km. Promjena
stanja je postupna; ne postoji čvrsta, oštra granica, tako da
ne možemo sa sigurnošću reći gdje završava 'atmosfera', a počinje stvarno
tijelo planeta.
Međutim, predloženi su i drugi modeli. Prema
američkim astronomima B. Militzeru i W. B. Hubbardu (2008.),
Jupiter ima veliku stjenovitu jezgru, 14 do 18 puta veću od Zemljine mase,
sastavljenu od slojeva metala, stijena i leda metana, amonijaka i
vode; iznad nje je atmosfera, sastavljena uglavnom od vodika
i helija. Citirajući Militzera sa Sveučilišta u Kaliforniji:
„Jupiter se formirao iza linije leda i tako je nakupio led zajedno sa
stjenovitim materijalom. Kao rezultat toga, led je dio jezgre, a ne u
omotaču.“
Jupiter zrači 1,7 puta više energije nego što bi zračio da
ovisi samo o zračenju primljenom od Sunca. Vjerojatno ovaj
višak topline nije ništa više od onoga što ostaje od topline generirane
kada je Jupiter formiran. Sugerirano je da se Zemljina kugla polako skuplja, uz oslobađanje energije, ali ovo objašnjenje sada nije općenito prihvaćeno.
Usput, treba napomenuti da Jupiterova jezgra nije ni približno dovoljno vruća
da bi izazvala nuklearne reakcije zvjezdanog tipa. Jupiter nije 'neuspjela zvijezda'
niti smeđi patuljak; definitivno je planet.


MAGNETSKO POLJE


Jupiterovo magnetsko polje je najveće i najjače u našem Sunčevom sustavu (isključujući Sunčevo). Stvara ga metalni vodik u unutrašnjosti planeta i nevjerojatno je snažno, proteže se milijunima kilometara u svemir, tvoreći ogromnu magnetosferu. Ova magnetosfera je toliko velika da nadmašuje čak i Jupiterovu vlastitu veličinu, proteže se daleko izvan orbita njegovih mjeseca, pa čak i dopire do Saturna u nekim smjerovima. Jupiterovo magnetsko polje je 16 do 54 puta jače od Zemljinog. Njegova magnetosfera, područje kojim dominira magnetsko polje planeta, ogromna je i proteže se milijunima kilometara. Toliko je velika da se smatra najvećom kontinuiranom strukturom u našem Sunčevom sustavu, nakon heliosfere. Smatra se da Jupiterovo magnetsko polje nastaje djelovanjem električno vodljivog tekućeg metalnog vodika u njegovoj unutrašnjosti.


Prema Rex-Kovač teoriji uzimajući u obzir unutrašnji sastav Jupitera I njegovo magnetsko polje koje je najveće I najjače u našem Solarnom sustavu PRSTEN Jupitera bi trebao biti sastavljen od električki provodljivih elemenata bez obzira da li je riječ o elektrolitima, vodi sa otopljenim solima ili elementima koji na niskim temperaturama pokazuju ponašanje supervodiča


URAN


keyboard testing software online




URAN





Zlatan Gavrilović Kovač



Immanuel Kant je u svom djelu iz 1755. godine u svojoj Teoriji predložio nebularnu hipotezu za nastanak Sunčevog sustava. Pretpostavio je da je Sunčev sustav nastao iz rotirajućeg oblaka plina i prašine, koji se zatim kondenzirao zbog gravitacije, formirajući Sunce i planete. Ova teorija, koja je prethodila sličnim teorijama Laplacea i Herschela, predvidjela je moderno razumijevanje podrijetla zvjezdanih sustava i prostranstva svemira. Iako Kant nije izričito predvidio postojanje Urana, njegova ga je teorija navela na nagađanja o postojanju planeta izvan Saturna, što je potvrđeno Uranovim otkrićem 1781. godine.Kant o planetama iznad Saturna raspravlja u Prvom dijelu svoje Teorije koji nosi naslov O sistematskom ustrojstvu među fiksnim zvijezdama. I on na kraju toga poglavlja zapisuje : “Može li se dakle pretpostaviti da će postojati još druge planete iznad Saturna koje su još ekscentričnije I time dakle onima još srodnije , napokon posredstvom stalne ljestvice planete čine kometama. Ekscentričnost je od Venere 1/126 od polovice osovine njezina eliptickoga kruga, kod Zemlje 1/58, kod Jupitera 1/20 I kod Saturna 1/17 od iste ose, ekscentricnost dakle raste očito sa udaljenostima...Moglo bi se prema ovoj slutnji možda imati još nade u otkrivanju novih planeta iznad Saturna koje su još ekscentričnije od njega I mogle bi biti bliže kometskoj osobini”.


Moramo ovdje reći da je nešto kasnije 1766 godine Johann Titus, njemački astronom iznio jedan jednostavni numerički patern koji govori o planetarnoj distanciji I njihovim relacijama. On je otpočeo sa sekvencijom brojeva 0 ,3,6,12,24,48,96,192,384,768 I tako sve redom u kojoj svaki novi pojam iznad 3 uduplava.. Dodavajući 4 svakom pojmu I dijeleći ga sa 10 on je dobio novu sekvenciju brojeva u kojoj svaka reprezentira prosječnu udaljenost poznatih planeta od Sunca relativnu prema prosječnoj distanciji Zemlje od Sunca. Za večinu ovih slučajeva rezultirani broj korespondirao je izračunatom ratiu. Ovu je teoriju kasnije John Eilert Bode načinio javnom 1772 godine. Ova je Titus Bodeova formula imala svoj kredibilitet kada je orkriven planet Uran s obzirom da je otkrivena njegova orbita kojoj prosječna distancija od Sunca jest u razumnome odnosu bliska onoj koju je formula predviđala. Ali postoji diskrepancija I aktualne vrijednosti postaju bitne za tri vanjske planete, kao što su Uran, Neptun I Pluton koje su otkrivene nakon Titusove predložene formule iz 1766. Tako je za Uran aktualna distancija 19.19 a distancija prema Titus Bodeovoj formuli u a.j. jest (192 +4)/10=19.6, za Neptun aktualna 30.06 a prema formuli (384+4)/10=38.8 I za Pluton aktualna 39.53 a prema Titusovoj formuli (768+4)/10=77.2 Ova je formula također predviđala postojanje planete u području današnjega asteroidnoga pojasa.



SASTAV URANA
Jedna važna činjenica je da Uran, za razliku od ostalih divovskih planeta,
ima malo unutarnje topline. Jupiter zrači 1,7 puta više
energije nego što bi zračio da je u potpunosti ovisan o onome što prima
od Sunca; Saturn zrači 1,8 puta više; a Neptun
preko 2. Kod Urana je gornja granica samo 1,06, ali s
mogućom nesigurnošću od plus ili minus 1 tako da možda uopće nema
viška energije. Štoviše, temperature Urana i
Neptuna mjerene sa Zemlje gotovo su jednake, iako je
Neptun dalje od Sunca.
Uran je uglavnom sastavljen od 'leda', ali treba napomenuti da on
nije u čvrstom obliku. Za planetarne znanstvenike 'plin' znači
vodik i helij, 'led' smjesu vode (H2O),
metana (CH4) i amonijaka (NH4) s manjim količinama drugih
tvari. Voda je glavni sastojak. „Stijena“ je mješavina silicijevog
dioksida (SiO2), magnezijevog oksida (MgO) i metalnog željeza
(Fe) i nikla (Ni) ili spojeva željeza poput FeS i FeO.
Unutar Urana i Neptuna, uvjeti tlaka i temperature čine da se svi ovi materijali ponašaju kao tekućine, ali ne poprimaju
metalna svojstva kao kod većih divova; par Jupiter/
Saturn vrlo se razlikuje od para Uran/Neptun. Stijena
i led čine 80% mase Urana, u usporedbi s 10% za
Jupiter. Godine 2008. E. Schwegler (Nacionalni laboratorij Lawrence Livemore) i njegov tim predložili su da pri tlakovima iznad
450 000 atm led ulazi u nadzvučno čvrsto stanje, tako da unutrašnjost
Urana i Neptuna može sadržavati nešto čvrstog leda.
Ima li Uran silikatnu jezgru? Prema jednom modelu,
odgovor je „da“; jezgra s radijusom manjim od 20% cijele kugle
i masom nešto većom od polovice ; središnji tlak bi
bio oko 8 000 000 bara. Oko ovoga bi se nalazio 'ledeni' plašt,
sastavljen od tekućine koja sadrži vodu, amonijak i druge hlapljive tvari
i čini većinu mase planeta, te konačno
atmosfera. Ipak, postoji mnogo nagađanja o tome i moramo
priznati da je naše znanje o uvjetima duboko unutar kugle
vrlo oskudno; nemamo dokaza da postoji određena jezgra (imajte na umu
nedostatak ili gotovo nedostatak unutarnjeg izvora topline), a čak i ako je
tamo, možda nema dobro definiranu granicu.



MAGNETSKO POLJE


Uran ima magnetsko polje: jakost ekvatorijalnog polja na ekvatoru iznosi 0,25 G, za razliku od 4,28 G za Jupiter (vrijednost za Zemlju iznosi 0,305 G). Međutim, magnetska os je pomaknuta od rotacijske osi za 58,6: magnetska os ne prolazi kroz središte globusa, već je pomaknuta za 8000 km. Polaritet je suprotan od Zemljinog. Činjenica da magnetski i rotacijski pol nisu ni blizu jedan drugome znači da su aurore, koje su otkrivene
s Voyagera 2, daleko od rotacijskog pola. Magnetosfera Urana je relativno 'prazna': proteže se na 590 000 km
na dnevnoj strani i oko 6 000 000 km na noćnoj strani.
Magnetosfera sadrži protone i elektrone, s nešto
H2+ iona. Ispred planeta nalazi se udarni moment na 23 Uranova radijusa, a magnetopauza na 18 radijusa; magnetski rep se proteže milijunima kilometara, a planetova 'bočna' rotacija je aktualna.


Jačina polja na sjevernoj hemisferi je znatno veća nego na južnoj.
Kod Jupitera i Saturna, magnetska polja se generiraju u jezgrama. Međutim, kod Urana i Neptuna, polja mogu nastati na mnogo plićim razinama, u globalnoj tekućini. Ne možemo se pretvarati da smo uopće sigurni. Razlog nagiba magnetske osi nije poznat. U početku se smatralo da Uran možda doživljava 'magnetski obrat', ali naknadno je otkriveno da je i Neptunova magnetska os pomaknuta i pretpostaviti da se
dva magnetska obrata događaju istovremeno bilo bi previše slučajno.



PRSTENOVI



Uran ima sustav prstenova, identificiran 1977. i izvan dosega
običnih vizualnih teleskopa.
Vrijedi se podsjetiti da je 1787., nekoliko godina nakon otkrića
Urana, William Herschel izvijestio o postojanju prstena: koristio je
svoj reflektor s fokusom od 6 metara 4. ožujka i ponovno je izvijestio o
prstenu 22. veljače 1789. Prsten je opisao kao 'kratak, ne' kao Saturnov. Zapravo, privremeno su ga zavarali
optički efekti: nijedan teleskop tog razdoblja nije mogao pokazati
prave prstenove, a do kraja 1793. sam Herschel je shvatio
da njegov 'prsten' ne postoji.
Otkriće sustava prstenova Urana bilo je slučajno. Bilo je predviđeno da će 10. ožujka 1977. planet zakloniti
zvijezdu SAO 158687, magnitude 8,9, a to znači da će postojati
dobra prilika za mjerenje promjera Urana.
Izračuni Gordona Taylora iz Kraljevskog opservatorija Greenwich pokazali su se okultacija vidi samo iz ograničenog područja na južnoj hemisferi, a promatranja su obavili J. Elliott, T. Dunham i D. Mink, leteći na 12,5 km iznad južnog Indijskog oceana u Kuiperovom zračnom opservatoriju (KAO), koji je zapravo bio modificirani zrakoplov C 14l koji je nosio reflektirajući teleskop od 91 cm. Također su se provodila pomna promatranja iz opservatorija na zemlji, posebno u Južnoj Africi.
Trideset pet minuta prije okultacije, promatrači KAO-a vidjeli su kako zvijezda pet puta 'treperi', tako da je očito bila privremeno zaklonjena materijalom u blizini Urana.
Okultacija Urana započela je u 20:52 UT i trajala je 25 minuta. Nakon izranjanja bilo je još treptanja, a kasnije je utvrđeno da su simetrična s prvim skupom, što ukazuje na sustav prstenova. Slično je zabilježio je i J. Churms iz Južne Afrike.
Naknadna opažanja pružila su potpunu potvrdu. Godine 1978., G. Neugebauer i njegovi kolege snimili su prstenove pomoću Haleovog


reflektor u Palomaru, a 1984. D. A. Allen u Siding Springu ih je snimio u infracrvenom spektru pomoću Anglo-australskog teleskopa.
Detaljno ih je istražio Voyager 2, a proučavali su ih i sa
svemirskog teleskopa Hubble.
Poznato je trinaest prstenova. Njihova nomenklatura je kaotična
i sigurno se mora revidirati prije ili kasnije . Po
redoslijedu udaljenosti od planeta, to su: z, 6, 5, 4, a, b, Z, g, d,
l, e, n i m. Njihove udaljenosti kreću se od 38 000 km za z do
103 000 km za m.
Svi su vrlo tanki i tamni, uglavnom sastavljeni od vodenog leda i
zračenjem obrađenih organskih čestica promjera između 0,2 i 20 m.
Prstenovi z, m i n najvjerojatnije se sastoje od malih
čestica prašine. Relativni nedostatak prašine u glavnom sustavu može biti posljedica otpora u Uranovoj koroni.
Najistaknutiji prsten, m-prsten, nije simetričan;
i najuži je kada je najbliži Uranu; sateliti Cordelia
i Ophelia, koje je otkrio Voyager 2, djeluju kao 'pastiri'.
U glavnim prstenovima ima malo vidljive prašine, ali Voyager 2 je snimio
posljednju sliku, na svom putu od Urana, kada je planet
sakrio Sunce, pokazujući 200 vrlo difuznih, gotovo prozirnih traka
mikroskopske prašine koje okružuju sustav. Prstenovi se sastoje od
čestica promjera nekoliko metara, s ne mnogo čestica veličine centimetara i
milimetara; tamni su poput ugljena, a pretpostavlja se, iako bez dokaza, da bi mogli biti relativno
mladi i možda čak ni trajni oblici Uranovog
sustava. Njihova debljina je od oko 0,1 do 1 km.
Prstenovi nisu slični. Prstenovi 6, 5 i 4 pokazuju značajnu
unutarnju strukturu. Prstenovi a i ß nemaju oštre rubove. Prsten Z ne pokazuje osjetnu nagnutost prema Uranovoj orbitalnoj ravnini i sastoji se od dvije komponente - oštrog unutarnjeg elementa i mnogo slabijeg, koji se proteže oko 55 km od oštrog elementa.


Rubovi Z prstena su oštri, dok se kod d prstena nalazi slabašna komponenta unutar glavnog prstena. Prsten l otkriven je između d i e prstenova; vrlo je tanak i naizgled kružan. Osim prstenova, postoji prašnjavi materijal bliže od Prstena 6,
koji se proteže od 31 000 do 41 350 km od Urana (prstenovi z, zc,
1986 U2R).
Svakako je sustav prstenova Urana zanimljiv, ali ne može se usporediti sa slavnim, ledenim prstenovima Saturna.


Prema Rex-Kovač teoriji koju predstavljamo poštovanom čitateljstvu od 2011 godine do danas 2025 na portalu magicus info , dakle punih 14 godina, ovi prstenovi I unutrašnja struktura Urana također imaju električno vlasništvo. Time se dokazuje fundamentalna teza teleoloških karakteristika Teslinih struja.

ZEMLJA


Zlatan Gavrilović Kovač


POVIJEST ZEMLJE


Kada se Zemlja formirala iz solarne maglice, na kraju je postala vruća i viskozna. Rana atmosfera, koja se sastojala od vodika i helija, ubrzo je izgubljena. Hlađenje je bilo stalno; čvrsta kora formirala se nakon samo 150 milijuna godina. Zatim, prije 4 i 3,8 tisuća milijuna godina, došlo je razdoblje teškog bombardiranja; para i druge hlapljive tvari izlazile su ispod kore, plinovi su izbacivani vulkanima, a stvorena je i druga atmosfera, koja je sadržavala amonijak, metan, ugljikov dioksid, dušik I vodenu paru,ali praktički bez slobodnog kisika. Prema teoriji divovskog udara,
Mjesec je nastao u ranoj fazi Zemljine povijesti.



Stvorili su se oblaci; padale su bujice kiše, a prije 3,8 tisuća milijuna godina oceani su ispunili niža područja; udari kometa možda su povećali količinu vode, iako se sada ne smatra da je voda u našim oceanima uglavnom kometarnog podrijetla.
Život je započeo možda prije 4000 milijuna godina; ne znamo kako ili gdje. Prema teoriji panspermije, koju je izvorno napisao Svante Arrhenius početkom dvadesetog stoljeća, a kasnije su je u modificiranom obliku obnovili Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe, život nije započeo ovdje, već su ga donijela tijela iz svemira.
To se ne može opovrgnuti, ali je pošteno reći da nijedna teorija panspermije nikada nije bila široko podržana od strane većine znanstvenika.


Bilo je raznih izumiranja, kada su nestajale cijele klase živih bića; Posljednje od njih dogodilo se prije 65 milijuna godina, kada su dinosauri, koji su toliko dugo vladali svijetom, izumrli, zajedno s 50% svih vrsta. Međutim, permsko izumiranje prije 248 milijuna godina ("Veliko izumiranje") bilo je još razornije; nestalo je 96% morskih vrsta i 76% kopnenih vrsta. Bilo je i drugih izumiranja, ne tako potpunih, ali i dalje vrlo izraženih. Razlozi za to nisu sasvim poznati, a možda je bilo nekoliko procesa koji su djelovali neovisno ili zajedno. Mogla bi biti uključena opsežna vulkanska aktivnost; poplave bazalta mogu uzrokovati široko rasprostranjena razaranja, na primjer. Postoji i teorija plina klatrata, koja uključuje, na primjer, oslobađanje velikih količina metana. Klatrati su




strukture u kojima rešetka jedne tvari tvori kavez oko
druge; npr. metanski klatrati, u kojima molekule vode čine
kavez. Ove strukture nastaju na kontinentalnim pločama i mogu se
razbiti relativno iznenadnim događajem poput potresa.
Metan je mnogo učinkovitiji staklenički plin od ugljikovog
dioksida, tako da bi velika erupcija metana 'klatratnim topom' bila
katastrofalna za mnoge vrste živih bića. Događaj ove
vrste često se navodi kao glavni uzrok globalnog 'Velikog
izumiranja' koje se dogodilo krajem permskog razdoblja.
Nedavno postoji velika podrška za hipotezu o udaru
asteroida. Nema sumnje da je Zemlja bila pogođena mnogo puta, čak i od kraja Velikog bombardiranja, a sudar s velikim udarnim tijelom (asteroidom, meteoroidom ili čak kometom) sigurno bi mogao izazvati globalne klimatske promjene s povezanim nuspojavama. Izumiranje prije 65 milijuna godina, na kraju razdoblja krede i početak tercijara (izumiranje K-T vrste) povezano je s padom udarnog tijela koje je stvorilo krater od 80 km, sada potopljen plitkom vodom uz obalu Yucatána (Meksiko), u blizini grada Chicxuluba. Krater je dobro proučen i uzrokovan je udarnim tijelom promjera oko 10 km. Morao je promijeniti svjetsku klimu, a popularno je mišljenje da se dinosauri nisu mogli prilagoditi novim uvjetima. Međutim, pošteno je reći da je to samo vrlo uvjerljiva teorija, bez definitivnih dokaza; neki stručnjaci vjeruju da su dinosauri izumirali mnogo postupnije. Permsko izumiranje povezano je s udarnim kraterima u Wilkes Landu (Antarktika)
i Bedoutu uz obalu Sjeverne Australije, ali dokazi su
prilično slabi, što nije iznenađujuće s obzirom na činjenicu da
se osvrćemo više od 250 milijuna godina unatrag.


Kontroverznu teoriju iznio je tim Sveučilišta Princeton 2009. godine. Na temelju studija stromatolita predlažu ono što nazivaju „Zemljom poput snježne grude“. Vjeruju da se to odnosi na neoproterozoik, koji je trajao od 1000 milijuna do 542 milijuna godina prije i podijeljen je na tonijsko, kriogensko i edijakarsko razdoblje. Tijekom kriogena postojala su ponovljena ledena doba, od kojih je jedno, sturtijsko, na početku razdoblja bilo globalno, prekrivajući planet ledom i poremećujući normalan ciklus ugljika. Trajalo je 1,5 milijuna godina, a od kriogena ledena doba javljaju se otprilike jednom svakih 100 do 200 milijuna godina.
Cijeli koncept je, naravno, vrlo spekulativan.


DOB ZEMLJE


Napravljene su mnoge procjene starosti Zemlje. Jedna od njih, koja je godinama bila široko prihvaćena, bila je od Jamesa Usshera
(1581.-1686.), nadbiskupa Armagha. Koristeći biblijsku kronologiju
i druge slične izračune, koji su zapravo bili otprilike jednako relevantni
kao i cvijeće koje cvjeta u proljeće, on je 1650. objavio da je
Zemlja stvorena 23. listopada 4004. pr. Kr.; jedan izvor navodi njegov
točan trenutak kao 21 sat (nije poznato je li uzeo u obzir
ljetno računanje vremena). Međutim, nakon 1700. postalo je jasno
da je svijet mnogo stariji od ovoga, a Ussherov datum je
općenito napušten, iako ideju o vrlo mladoj Zemlji još uvijek
prihvaćaju sljedbenici Teorije stvaranja, sada preimenovane u Inteligentni
Dizajn. (Jedan od pristaša je bivši američki predsjednik George W. Bush!)
Godine 1774., grof de Buffon usvojio je novi pristup.
Znao je da je izvorna Zemlja bila rastaljena masa i izračunao je koliko će vremena trebati da se ohladi, došao je do vrijednosti od 75 000 godina, iako je priznao da bi to moglo biti prekratko.
Godine 1788. James Hutton, obično smatran "ocem moderne geologije", napisao je da "ne možemo pronaći tragove početka niti naznake kraja", dok je otprilike u isto vrijeme Mihail Lomonosov, prvi veliki ruski znanstvenik, predložio da je Zemlja stvorena nekoliko stotina tisuća godina prije ostatka svemira.
Godine 1862. Lord Kelvin, vodeći fizičar tog vremena,
ponovno je izračunao razdoblje hlađenja i povećao Zemljinu starost na
98 milijuna godina; do 1897. to je izmijenio na 'bilo što između
20 i 400 milijuna godina', iako je 1892. Simon Newcomb i dalje preferirao skromnih 18 milijuna godina, na temelju vremenakoje bi Suncu trebalo da se skupi od svoje izvorne veličine, kao rastaljena
masa, do svog sadašnjeg promjera.
Cijela se situacija promijenila otkrićem radio
aktivnosti. Metode radioaktivnog datiranja pokazale su da je Zemlja
doista drevna: 1,6 do 3 tisuće milijuna godina (Arthur Holmes,
1927.), 3,3 tisuće milijuna godina (Holmes, 1946.), 4,5 tisuće
milijuna godina (J. G. Houtermans, 1953.), 4,55 tisuća milijuna godina
(C. C. Patterson, 1956.). Sve procjene napravljene od tada su u bliskom slaganju. Vrijednost koja se sada prihvaća je 4,54 milijarde godina, s nesigurnošću od najviše 0,02 milijarde godina u oba slučaja.


STRUKTURA ZEMLJE



Kruta vanjska kora i gornji plašt Zemljine kugle
čine ono što se naziva litosfera; ispod nje dolazi
estenosfera, gdje se stijene djelomično otapaju. Kora ima prosječnu dubinu od
10 km ispod oceana, ali do oko 50 km ispod
kontinenata. Baza kore označena je Mohorovičićevim
diskontinuitetom (Moho) nazvanim po hrvatskom znanstveniku Andriji
Mohorovičiću, koji je otkrio da se brzina seizmičkih valova
naglo mijenja na toj dubini, što ukazuje na naglu promjenu gustoće.
Između 50 i 100 km ispod površine litosferske stijene
postaju vruće i strukturno slabe.
Vanjska ljuska podijeljena je na 8 glavnih 'ploča' i preko 20 manjih
; granice između ploča povezane su s transformnim
rasjedima, osima širenja, zonama subdukcije, potresima, vulkanima i
planinskim lancima. Kontinenti se pomiču jedan u odnosu na drugi;
ovo je prvi put predložio 1915. austrijski meteorolog Alfred Wegener, a dovelo je do znanosti o tektonici ploča.
Ispod litosfere nalazi se plašt, koji se proteže
do 2890 km i sadrži 67% Zemljine mase. Djelomično taljenje
materijala plašta stvara bazalte, koji izlaze iz vulkanskih
otvora na oceanskom dnu. Baza plašta obilježena je Gutenbergovim diskontinuitetom, gdje se sastav stijena mijenja iz
silikatnog u metalno, a stanje iz krutog u tekuće. Vanjska
tekuća jezgra proteže se do 5150 km i sadrži 31% Zemljine mase. Unutarnja jezgra, sve do središta globusa, je
kruta i ima 1,7% ukupne mase; kaže se da 'lebdi' u
okolnoj tekućoj jezgri. Jezgra je bogata željezom. Smatra se da čvrsta unutarnja jezgra, promjera približno 2400 km, ima središnju temperaturu od oko 4530 °C s gustoćom od 13,1 g cmł.
Struje u tekućoj jezgri koja sadrži željezo odgovorne su za Zemljino magnetsko polje. Vanjska granica čvrste jezgre poznata je kao Lehmannov diskontinuitet, a prvi put ju je identificirala danska znanstvenica Inga Lehmann 1936. godine.
Većina našeg znanja o Zemljinoj unutrašnjosti dolazi iz studija potresa. Seizmički valovi su tri vrste: površinski, primarni (p valovi), poznati i kao potisni valovi, i sekundarni (s valovi), poznati i kao valovi trešenja. P valovi mogu putovati kroz tekućinu; s valovi ne mogu; i to je dalo prvi definitivan dokaz da Zemlja ima tekuću jezgru.


MAGNETSKO POLJE



Zemlja ima prilično jako magnetsko polje; na ekvatoru iznosi 0,305 G. U biti je magnetski dipol, tako da je njegov
oblik sličan šipkastom magnetu i postoje dva dobro definirana
pola. Magnetski polovi se ne poklapaju s polovima
rotacije, tako da kompas ne pokazuje točno prema sjeveru; trenutno je
kut između dvije osi nešto veći od 11°.
Magnetski polovi nisu fiksni. Sjeverni
magnetski pol trenutno se nalazi u Ellef Ringnesu u kanadskom Arktiku,
dok se južni magnetski pol nalazi uz obalu Antarktike, južno od
Australije. Na sjevernom magnetskom polu magnetsko polje usmjereno je
vertikalno prema dolje u odnosu na Zemljinu površinu, tako da je
nagib (magnetski pad) 90°. Magnetski pol se pomiče
u sjeverozapadnom smjeru brzinom od oko 40 km godišnje; prema
mjerenjima Geološkog zavoda Kanade iz 2001.


Položaj je bio 81,3 N geografske širine, 110,8 W geografske dužine. Južni magnetski pol se pomiče sporije, 5 km godišnje; prema Australskoj
antarktičkoj diviziji, položaj iz 2007. bio je 64,5 J geografske širine, 137,7 I geografske dužine.
Ovdje je, naravno, magnetski pad 90°.
Jačina magnetskog polja mijenja se s vremenom i trenutno se čini da slabi; magnetski obrasci pronađeni u
vulkanskim stijenama znače da se promjene u polju mogu pratiti daleko u prošlost. Te su varijacije vjerojatno cikličke. Čini se da postoje i geomagnetski obrati, tako da sjeverni magnetski pol postaje južni magnetski pol i obrnuto. Pionirski rad ovdje je 1920-ih poduzeo japanski znanstvenik Motonori Matuyama; u početku se vjerovalo da se obrati događaju otprilike svakih milijun godina, ali sada je jasno da su ti intervali nepravilni. Kroz povijest Zemlje bilo je mnogo preokreta. Bilo je razdoblja (kao u razdoblju krede) kada
nije bilo preokreta desetcima milijuna godina, dok su se drugi
događali mnogo brže. Čini se da se posljednji preokret dogodio prije otprilike 780 000 godina.
Postoje oštre podjele mišljenja o uzrocima
preokreta. Općenito se vjeruje da su posljedica kaotičnog kretanja
tekućeg metala u Zemljinoj jezgri, ali mi zapravo ne znamo.
Potrebna su daljnja istraživanja.
Prije preokreta može doći do vremena kada se dipolno polje
privremeno uruši; ako se sadašnje slabljenje nastavi, to bi se moglo dogoditi
oko 3000.-4000. godine, ali vjerojatno neće biti
nikakvih negativnih učinaka na život. Uostalom, živa bića, uključujući
čovječanstvo, preživjela su mnoge magnetske preokrete u prošlosti.
Uz to, nedavni radovi pokazuju da se nekoliko nedavnih preokreta
može povezati s hladnim razdobljima.



William Gilbert


Njegovo primarno znanstveno djelo – uvelike inspirirano ranijim radovima Roberta Normana– bilo je djelo De Magnete, Magneticisque Corporibus, et de Magno Magnete Tellure (O magnetu i magnetskim tijelima te o velikom magnetu Zemlji) objavljeno 1600. godine. U tom djelu opisuje mnoge svoje eksperimente sa svojim modelom Zemlje nazvanim terella. Iz tih eksperimenata zaključio je da je Zemlja sama magnetska i da je to razlog zašto kompasi pokazuju prema sjeveru (prije su neki vjerovali da je to Polaris, ili veliki magnetski otok na sjevernom polu, koji privlači kompas). Bio je prva osoba koja je tvrdila da je središte Zemlje željezo, a smatrao je važnim i srodnim svojstvom magneta to što se mogu rezati, pri čemu svaki tvori novi magnet sa sjevernim i južnim polom.


Englesku riječ "electricity" prvi je put upotrijebio Sir Thomas Browne 1646. godine, izvedenu iz Gilbertovog neolatinskog electricus iz 1600. godine, što znači "poput jantara". Izraz se koristio od 13. stoljeća, ali Gilbert ga je prvi upotrijebio u značenju "poput jantara u svojim privlačnim svojstvima". Prepoznao je da trenje o te predmete uklanja takozvani "efluvij", koji bi uzrokovao efekt privlačenja pri povratku na predmet, iako nije shvaćao da je ta tvar (električni naboj) univerzalna za sve materijale.


Gilbert je tvrdio da elektricitet i magnetizam nisu ista stvar. Kao dokaz, (netočno) je istaknuo da, dok električna privlačnost nestaje s toplinom, magnetska privlačnost ne nestaje (iako je dokazano da se magnetizam doista oštećuje i slabi toplinom). Hans Christian Orsted i James Clerk Maxwell pokazali su da su oba učinka aspekti jedne sile: elektromagnetizma. Maxwell je to pretpostavio u svom djelu "Traktat o elektricitetu i magnetizmu" nakon opsežne analize.

Gilbertov magnetizam bio je nevidljiva sila koju su mnogi drugi prirodni filozofi netočno prihvatili kao onu koja upravlja gibanjima koja su promatrali. Iako nije pripisivao magnetizam privlačnosti među zvijezdama, Gilbert je istaknuo da je gibanje neba posljedica Zemljine rotacije, a ne rotacije sfera, 20 godina prije Galileja (ali 57 godina nakon Kopernika, koji je to otvoreno izjavio u svom djelu "De revolutionibus orbium coelestium", koje je objavljeno 1543. Gilbert je prvi pokušao mapirati površinske oznake na Mjesecu 1590-ih. Njegova karta, napravljena bez upotrebe teleskopa, prikazivala je obrise tamnih i svijetlih mrlja na Mjesečevoj površini. Suprotno većini svojih suvremenika, Gilbert je vjerovao da su svijetle mrlje na Mjesecu voda, a tamne kopno.

Što se nas tiče ovdje je važno spomenuti da Tesla ima na umu Gilberova nastojanja koja Tesla praktički izvodi na primjeru Prstena oko Zemlje budući je Zemlja magnet.









LAPLACE O STABILNOSTI SOLARNOGA SUSTAVA


Zlatan Gavrilović Kovač







Stabilnost Sunčevog sustava

Sir Isaac Newton objavio je svoje djelo Philosophiae Naturalis Principia Mathematica 1687. godine u kojem je iz svojih zakona gibanja i zakona univerzalne gravitacije izveo Keplerove zakone, koji opisuju gibanje planeta. Međutim, iako je Newton razvio metode računa, sva njegova objavljena djela koristila su glomazno geometrijsko razmišljanje, neprikladno za objašnjenje suptilnijih učinaka interakcija višeg reda između planeta. Sam Newton sumnjao je u mogućnost matematičkog rješenja cjeline, čak je zaključio da je periodična božanska intervencija potrebna kako bi se jamčila stabilnost Sunčevog sustava. Odbacivanje ili prihvaćanje hipoteze o božanskoj intervenciji bila je glavna aktivnost Laplaceovog znanstvenog života. Danas se općenito smatra da Laplaceove metode same po sebi, iako ključne za razvoj teorije, nisu dovoljno precizne da bi pokazale stabilnost Sunčevog sustava; Danas se smatra da je Sunčev sustav općenito kaotičan na finim skalama, iako je trenutno prilično stabilan na grubim skalama.

Jedan poseban problem promatračke astronomije bila je prividna nestabilnost pri kojoj se činilo da se Jupiterova orbita smanjuje dok se Saturnova širi. Problemom su se pozabavili Leonhard Euler 1748. i Joseph Louis Lagrange 1763., ali bez uspjeha. Godine 1776. Laplace je objavio memoare u kojima je prvi istražio moguće utjecaje navodnog luminifernog etera ili zakona gravitacije koji nije djelovao trenutno. Na kraju se vratio na Newtonovu gravitaciju.Euler i Lagrange napravili su praktičnu aproksimaciju ignorirajući male članove u jednadžbama gibanja. Laplace je primijetio da iako su sami članovi mali, kada se integriraju tijekom vremena mogu postati važni. Laplace je svoju analizu proveo na članove višeg reda. Koristeći ovu precizniju analizu, Laplace je zaključio da bilo koja dva planeta i Sunce moraju biti u međusobnoj ravnoteži i time je pokrenuo svoj rad na stabilnosti Sunčevog sustava.




Velika nejednakost Jupiter-Saturn

Laplace je 1784., 1785. i 1786. godine predstavio memoare o planetarnim nejednakostima u tri dijela. Oni su se uglavnom bavili identifikacijom i objašnjenjem perturbacija danas poznatih kao "velika nejednakost Jupiter-Saturn". Laplace je riješio dugogodišnji problem u proučavanju i predviđanju kretanja ovih planeta. Općim razmatranjima pokazao je, prvo, da međusobno djelovanje dvaju planeta nikada ne može uzrokovati velike promjene u ekscentričnosti i nagibima njihovih orbita; ali onda, još važnije, da su se osobitosti pojavile u sustavu Jupiter-Saturn zbog gotovo sumjerljivosti srednjih gibanja Jupitera i Saturna.

U ovom kontekstu sumjerljivost znači da je omjer srednjih gibanja dvaju planeta gotovo jednak omjeru između para malih cijelih brojeva. Dva razdoblja Saturnove orbite oko Sunca gotovo su jednaka petima Jupiterovim. Odgovarajuća razlika između višekratnika srednjih gibanja, (2nJ  5nS), odgovara razdoblju od gotovo 900 godina i javlja se kao mali djelitelj pri integraciji vrlo male perturbacijske sile s istim razdobljem. Kao rezultat toga, integrirane perturbacije s ovim razdobljem su nesrazmjerno velike, oko 0,8° stupnja luka u orbitalnoj dužini za Saturn i oko 0,3° za Jupiter.

Daljnji razvoj ovih teorema o planetarnom gibanju dan je u njegova dva memoara iz 1788. i 1789., a uz pomoć Laplaceovih otkrića, tablice gibanja Jupitera i Saturna konačno su mogle biti mnogo točnije. Na temelju Laplaceove teorije Delambre je izračunao svoje astronomske tablice.


Samo ukratko bih napomenuo da se Laplace bavi ovom problematikom još od njegovoga rada iz 1794 godine poznatog na engleskom kao Exposition of the World System I to posebno u njegovoj Trećoj knjizi pod naslovom O Zakonima kretanja I to u poglavljima 1 do 5 pa tako tu raspravlja o silama, njihovom sastavu i ravnoteži matrijalne točke ili o ravnoteži sustava tijela. I on tu zapisuje da je najjednostavniji slučaj ravnoteže između nekoliko tijela onaj kada se dvije materijalne točke susreću jednakim I izravno suprotnim brzinama. Njihova međusobna neprobojnost , to svojstvo materije koja spečava da dva tijela zauzmu isto mjesto u istom trenutku, očito poništava njihove brzine I svodi ih na stanje mirovanja. Ali ako dva tijela različitih masa sudaraju jedno o drugo suprotnim brzinama kakav odnos postoji između brzina I masa u slučaju ravnoteže. Pa onda Laplace razmatra ovaj problem u nastavku I smatra da se jednakost između akcije I reakcije očituje u svim prirodnim radnjama. Željezo privlači magnet kao I obrnuto, isto se opaža kod električnih privlačenja I odbijanja pa čak I kod razvoja sila kod životinja jer kakve god bile, priroda primarne pokretačke sile kod ljudi I životinja zbog reakcije materije doživljava silu jednaku I suprotnu onoj koju joj prenose i s ove točke gledišta podliježu istim zakonima kao I naživa bića. ( str.257) Svaka materijalna točka na istom mjestu na Zemlji teži gibanju istom brzinom djelovanjem gravitacije . Stoga možemo bez ikakvoga straha od pogreške pretpostaviti homogenost elemenata materije pod uvjetom da pod jednakim masama podrazumijevamo mase koje, budući da ih pokreću jednake I izravno suprotne sile, čine ravnotežu. Postoje dva stanja ravnoteže koja se bitno razlikuju . U jednom ako je ravnoteža malo poremećena sva tijela sustava vrše samo male oscilacije oko svoga prvobirnoga položaja I tada je ravnoteža čvrsta ili stabilna. Ta je stabilnost apsolutna ako se postiže bilo kakvim oscilacijama sustava, samo je relativna ako se postiže samo s obzirom na oscilacije određene vrste. U drugom stanju ravnoteže, kada je sustav poremećen tijela sve više odstupaju od svoga prvobitnoga položaja. Pa onda Laplace zaključuje: “ this being premised in the case of equilibrium the sum of the products of each force into the quantity by which the point to which it is applied advances in its direction, is equal to cypher , and conversely if this sum is equal to cypher, whatever my be the variatio of the system, it is in equilibrio. “ (266)


I onda je Laplace napravio hvalospjev nebeskoj mehanici I po tome je blizak Boškoviću. Ali je Boškoviću blizak I po načinu razmatranja spomenute problematike stabilnosti solarnoga sistema jer I Bošković ranije još 1758 godine raspravlja o sličnim pitanjima kada raspravlaj pitanja središta gravitacije u zavisnosti od masa tijela pa on kako sam kaže “vrlo uspješno I posve pojmljivo” dokazuje slavni Newtonov poučak o mirovanju središta gravitacije koje nikada ne mogu poremetiti unutarnje uzajamne sile. I Mi vidimo da je I kod Kanta I kod Laplacea I kod Boškovića prisutna jedna jako važna ideja I ovaj optimizam znanosti I astronomije I metafizike nikako ne bi trebalo izgubiti iz vida naime da iz ovoga savršenoga slaganja I ljepote, u svrhe takvih stvari koje se donekle nalaze izvan opsega mrtve materije, spoznajemo zajednički izvor, a to je naime beskonačni Razum u kojem su bitna svojstva svih stvari zacrtana odnosom. Jer Bog je upravo zbog toga da sama priroda u kaosu postupa ne drugačije nego pravilno I uredno.

MJESEC



Zlatan Gavrilović Kovač



Ja ne mislim sada puno govoriti o Mjesecu jer je dosta toga oko njega već jako dobro poznato. Samo ću nakratko spomenuti njegovu strukturu sa posebnim obzirom na magnetsko polje koje je kod Mjeseca slabo, postoje na Mjesecu magnetske regije ali je to sasvim dovoljno da se konstruira prsten oko Mjeseca koji bi omogućio induciranje elekrične energije na njegovoj površini.

Mjesec je službeno rangiran kao Zemljin satelit.
U odnosu na svoj primarni satelit, međutim, izuzetno je velik i masivan, te bi možda bilo prikladnije sustav Zemlja-Mjesec smatrati dvostrukim planetom.

PODRIJETLO MJESECA



Mnoge su teorije iznesene kako bi se objasnilo podrijetlo
Mjeseca. Privlačna teorija G. H. Darwina iz
1881. - da se proto-Zemlja rotirala tako brzo da je odbacila
veliki komad materijala, koji je postao Mjesec -
matematički je neodrživa. H. C. Urey je predložio da je
Mjesec nastao iz solarne maglice na isti način kao
Zemlja i da je kasnije postao gravitacijski povezan, ali to bi
zahtijevalo niz vrlo posebnih okolnosti i ne
uključuje u sebe nižu gustoću Mjeseca u usporedbi sa
Zemljom. Zatim su 1974. godine u Americi W. Hartmann i D. R. Davis iznijeli potpuno drugačiju ideju.
To uključuje sudar između Zemlje i velikog tijela koje je udarilo,
usporedivog po veličini s Marsom, prije otprilike 4000 milijuna
godina. Prema ovoj teoriji, jezgre Zemlje
i tijela koje je udarilo su se spojile, a ebris plašta izbačen tijekom
sudara nakupio se i formirao Mjesec. Ova slika možda nije točna, ali barem se čini uvjerljivijom od bilo koje druge teorije. (Urey je jednom zajedljivo komentirao
da je, budući da se sve teorije o podrijetlu Mjeseca čine malo vjerojatnima,
znanost dokazala da Mjesec ne postoji!)

Vidjet ćemo kasnije kako Kant razmatra nastajanje I porijeklo Mjeseca.


Legende o Mjesecu i štovanje Mjeseca


Svaka zemlja ima svoje legende o Mjesecu -- a tko nije
čuo za Čovjeka na Mjesecu? Prema njemačkoj priči,
Starac je bio seljanin uhvaćen u krađi kupusa i
stavljen je na Mjesec kao upozorenje drugima; bio je i
lopov u polinezijskoj predaji. Žabe i krastače su također pronašle
svoj put tamo, a priče o zecu na Mjesecu su
široko rasprostranjene. Iz Kine dolazi divna priča. Krdo
slonova imalo je naviku piti vodu na Mjesečevom jezeru,

i zgazili mnoge lokalne zečeve. Glavni zečevi su tada imali izvrsnu ideju; rekli su slonovima
da uznemirujući vodu ljute Božicu Mjesec, uništavajući njezin odraz. Slonovi su se složili
da je to vrlo nerazumno i brzo su otišli.
Za stanovnike Vana u Turskoj, Mjesec je bio mladi
neženja koji je bio zaručen za Sunce. Izvorno je Mjesec
sjao danju, a Sunce noću, ali
Sunce, budući da je ženskog spola, bojalo se mraka -- i tako su
zamijenili mjesta. U mnogim mitologijama Sunce je žensko,
a Mjesec muško, iako to nije uvijek slučaj.
Na primjer, na Grenlandu se kaže da su Sunce i Mjesec
bili brat i sestra, Anninga i Malina. Kad je Malina
umazala bratovo lice čađom, pobjegla je kako bi izbjegla njegov
bijes; dosegnuvši nebo, postala je Sunce. Anninga
je slijedio i postao Mjesec, ali ne može letjeti jednako
visoko, pa leti oko Sunca nadajući se da će je iznenaditi.
Kad se umori u vrijeme Prve lunarne četvrti,
napušta svoju kuću na saonicama koje vuku četiri psa i lovi
tuljane dok ne bude spreman nastaviti potjeru.


Postojalo je mnogo bogova Mjeseca, poput Artemide (Grčka), Diane (Rim), Izide (Egipat) i Tsuki-yomi-no-kami (Japan). Štovanje Mjeseca nastavilo se do iznenađujuće kasne faze, barem u Britaniji; iz Ispovijedi Ecgberta, nadbiskupa Yorka, u 8. stoljeću čini se da se i dalje odavalo počast Mjesecu kao i Suncu.


Velik dio našeg znanja o unutrašnjosti Mjeseca dolazi
iz seizmičkih istraživanja -- zapravo, mjesečevih potresa -- baš
kao što ovisimo o potresima za informacije o
unutrašnjosti našeg vlastitog svijeta. Naravno, mjesečevi potresi
su vrlo blagi prema zemaljskim standardima i nikada ne prelaze
vrijednost od 3 na Richterovoj ljestvici, a postoje dvije
glavne vrste. Većina potječe iz zone 800--1000 km
ispod površine i dovoljno su česti; postoji
definitivna korelacija između učestalosti mjesečevih potresa i
mjesečevog perigeja. Plitki mjesečevi potresi, na dubinama od 50--
200 km, također se javljaju, iako su mnogo rjeđi.
Vrijedi napomenuti da se čini da su epicentri mjesečevih potresa
u potpunosti oko periferija regularnih
mora.
Također je bilo i potresa Mjeseca uzrokovanih ljudskim djelovanjem, uzrokovanih
udarima odbačenih lunarnih modula. Oni pokazuju da
su vanjski kilometri Mjeseca sastavljeni od napuknute
i razbijene stijene, tako da signali mogu odjekivati amo-tamo; čak se
govorilo da je nakon udara Apollo modula
Mjesec 'zvonio kao zvono'!
Ispod kore dolazi plašt, čija se struktura čini relativno ujednačenom. Meteorit od 1 tone
koji je udario u Mjesec u srpnju 1972. pokazao je, prema svojim seizmičkim
učincima, da postoji područje 1000--1200 km ispod
površine gdje su stijene dovoljno vruće da se rastale
(Apollo mjerenja su opovrgnula raniju teoriju da
Mjesečeva kugla može biti hladna i čvrsta cijelom
tlocrtom). Konačno, moguće je da postoji metalna jezgra, iako
njezino postojanje nije definitivno dokazano i ne može
imati puno veći promjer od 1000 km. Rezultati
misije Lunar Prospector iz 1998./9. doveli su do
procjene jezgre bogate željezom promjera između 440 i 900 km. Mjesečeva jezgra je svakako mnogo manja
od Zemljine, i relativno i apsolutno.
Značajno je da sada ne postoji ukupno magnetsko polje,
iako preostali magnetizam nekih stijena ukazuje
da je između 3,6 i 3,9 tisuća milijuna godina postojalo određeno
polje -- što nije bilo vidljivo ni prije ni

nakon tog razdoblja. Međutim, postoje lokalno magnetizirana područja, posebno neobična Reiner Gamma, 'vrtlog' na bližoj strani, i krater Van de Graaff na suprotnoj strani.

Sve stijene donesene na analizu su magmatske, odnosno breče nastale udarnim procesima; misije Apollo su otkrile 2196 uzoraka, ukupne težine 381,69 kg,
sada podijeljenih u 35 600 uzoraka. Najmlađi bazalt (br. 12022) star je 3,08 tisuća milijuna godina, dok najstariji (br. 10003) datira od prije 3,85 tisuća milijuna godina. Nije bilo sedimentnih ili metamorfnih stijena. Poznato 'narančasto tlo', koje su pronašli astronauti Apolla 17 i za koje se isprva mislilo da ukazuje na nedavni vulkanizam,
ispostavilo se da su to male staklaste narančaste kuglice, raspršene prije otprilike 3,7 tisuća milijuna godina u eruptivnim fontanama bazaltne magme.


U lavama su dominantni bazalti. Sadrže
više titana od zemaljskih lava; preko 10% u
uzorcima Apolla 11, na primjer, u usporedbi s 1--3% u
zemaljskim bazaltima. Pronađene su male količine metalnog željeza.
Mnoge lunarne stijene imaju mnogo manje natrija i
kalija od zemaljskih stijena. Novi mineral -
neprozirni oksid željeza, titana i magnezija, ne
za razliku od ilmenita - nazvan je armalkolit, u čast
Armstronga, Aldrina i Collinsa. Postoji i drugačija
vrsta bazalta, KREEP; ovo ime dolazi od činjenice
da je bogat kalijem (kemijski simbol K), rijetkim
zemnim elementima i fosforom. Prosječna starost
visočjanskih stijena je od 4 do 4,2 milijarde godina;
zapravo, preko 99% površine datira više od 3
tisuće milijuna godina, a 90% seže više od
4 milijarde godina. Jedna zanimljiva anortozitna stijena,
stara 4 tisuće milijuna godina, prikupila se od strane astronauta Apolla
15; bijela je i odmah je dobila nadimak
Stijena Postanka.




Mjesec ima vanjsko magnetsko polje manje od 0,2 nanotesle ili manje od sto tisućitog dijela Zemljinog. Mjesec nema globalno dipolarno magnetsko polje i ima samo magnetizaciju kore vjerojatno stečenu rano u svojoj povijesti . Rano u svojoj povijesti, prije 4 milijarde godina, jakost njegovog magnetskog polja vjerojatno je bila blizu onoj na Zemlji danas. Ovo rano dinamo polje očito je nestalo prije otprilike milijardu godina, nakon što se lunarna jezgra kristalizirala.Teoretski, dio preostale magnetizacije može potjecati od prolaznih magnetskih polja nastalih tijekom velikih udara širenjem oblaka plazme. Ovi oblaci nastaju tijekom velikih udara u ambijentalnom magnetskom polju. To je potvrđeno položajem najvećih magnetizacija kore smještenih u blizini antipoda divovskih udarnih bazena.



KANT O POSTANKU MJESECA






Zlatan Gavrilović Kovač






Samo ukratko valja napomenuti da se I Kant bavi problematikom podrijetla Mjeseca I on o tome pitanju raspravlja u četvrtom poglavlju svoje Teorije pod naslovom O postanku mjeseca I kretanjima planeta oko svoje osovine. I on piše : “Težnja planete da se oblikuje iz opsega elementarne materije ujedno je I uzrok njezina okretanja oko osovine I proizvodi mjesece koji se oko nje trebaju kretati. Što je Sunce sa svojim planetama u velikom to predstavlja planeta koja ima daleko protegnutu sferu privlačenja , u malom, naime glavni dio sistema čiji su dijelovi sastavljeni u kretanjima atrakcije središnjega tijela...U ovom će se prostoru tako kao što se oko Sunca oblikuju glavne planete, prema tome, također oko planeta oblikovati mjeseci, ako širina atrakcije takvih nebeskih tijela nudi povoljne uvjete za njihovo proizvođenje. Što je uostalom rečeno s obzirom na nastanak Sunčevoga sistema isto se može sa dovoljnom jednakošću primijeniti na sistem Jupitera I Saturna. Svi će mjeseci imati kružnice svoga okretanja prema strani, I skoro na plohi, I to doduše iz istih uzroka koji određuju ovu analogiju u cjelini”.


A što se tiče prstenova Kant o tom problemu raspravlja u petom poglavlju svoje Teorije pod naslovom O nastanku Saturnova prstena. I istina je I povijesnofilozofski stoji da je Kant prvi koji je progovorio o prstenu oko Zemlje. Mi smo još tome dodali prsten oko Mjeseca. I Kant se pita ne bi li se moglo uobraziti da je Zemlja kao I Saturn nekada ranije imala prsten. “Ali kakvu nam zalihu lijepih pojašnjenja I posljedica nudi takva ideja. Prsten oko Zemlje. Kakva ljepota pogleda za one koji su bili stvoreni da nastane Zemlju kao raj.”. A onda je taj prsten razbijen “ u potrebnom slučaju da se kazni poplavama svijet koji se učinio nedostojnim takve ljepote. Ili kometa čije je privlačenje dovelo pravilna kretanja njegovih dijelova u zbrku ili je hlađenje predjela njegova boravka sjedinilo njegove raspršene dijelove pare I oborilo ih na Zemlju u najstrašnijim prolomima oblaka ...Sav svijet je propao u vodi…”.


Ali priroda se nalazi podložna najmudrijoj nakani pa onda Kant zapisuje na samom početku Teorije, “tada nužno mora biti stavljena u takve složne odnose od prvoga uzroka koji vlada nad njima a to je Bog upravo zbog toga jer je sama priroda također u kaosu ne može postupati drugačije nego pravilno I uredno.”

PRSTENOVI SATURNA




Zlatan Gavrilović Kovač




PRSTENOVI



Teleskopski gledano, Saturnovi prstenovi ga čine vjerojatno najljepšim
objektom na cijelom nebu. Mali instrument će ih
dobro prikazati kada su prikladno postavljeni, iako
većinu našeg detaljnog znanja o njima
dobiveno je iz svemirskih sondi. U osnovi, prstenovi su
sastavljeni od bezbrojnih čestica i 'ledenih brijegova', veličine od fine prašine do malih kuća. Sastavljeni su
od labavo zbijenih snježnih grudvi vodenog leda, iako blagi
efekti boje ukazuju na to da može postojati mala količina
stjenovitog materijala.
Isto tako se može reći da su prstenovi sastavljeni od elektrolita, zapravo bilo bi točnije reći od cryofleničkih tekućina koje su poznate po superprovodljivosti na ekstremno niskim temperaturama nižim od -150 stupnjeva celzijusa
Također to područje ima vodika.
Na niskim temperaturama, vodik je obično izolator, što znači da ima slabu električnu vodljivost. Međutim, pod ekstremnim tlakom, vodik se može transformirati u metalno stanje i postati dobar vodič. Teoretski se pretpostavlja da ova metalna faza postoji u unutrašnjosti divovskih planeta poput Jupitera i Saturna.
Ukupna masa sustava prstenova je iznenađujuće mala;
kada bi se sve čestice mogle kombinirati, činile bi
satelit ne veći od 300 km u promjeru. Iako su
vrlo opsežni - glavni sustav ima ukupni promjer
preko 270 000 km - vrlo su tanki; debljina ne može
biti veća od 200 m, a vjerojatno je i manja. Rečeno je
da ako bi se model sustava napravio od materijala

debljine kovanice , ukupni promjer bio bi
reda veličine 15-20 km. Podrijetlo prstenastog sustava je
neizvjesno. Možda je nastao od materijala 'preostalog', da tako kažem, kada je sam Saturn formiran, ili je možda
nastao raspadom bivšeg ledenog satelita koji je
lutao preblizu planetu i doslovno je rastrgan.
Prstenovi se zasigurno u potpunosti nalaze unutar Rocheove granice od
Saturna.
Prstenovi su mnogo složeniji nego što se vjerovalo
prije misija Pioneer i Voyager. Umjesto da budu
manje-više homogeni, utvrđeno je da su
sastavljeni od tisuća malih kolutića i uskih praznina.
Genijalan eksperiment proveden je s Voyagera 2,
1981. godine. Kao što se vidjelo iz svemirske letjelice, zvijezda treće magnitude
Delta Škorpiona bila je zaklonjena prstenovima.

Očekivalo se
da će biti relativno malo 'treptanja',
jer bi svjetlost zvijezda probijala kroz sve praznine, ali bi bila
blokirana materijalom prstena. Zapravo, zabilježene su tisuće 'treptanja',
i čini se da ima vrlo malo praznog prostora
bilo gdje u glavnom sustavu prstenova.
Takozvani Prsten D nije pravi prsten i nema
oštar unutarnji rub; čestice se mogu protezati prema dolje gotovo
do vrhova oblaka. Prsten C, ili Sumračni prsten,
širok je preko 17 000 km i ima različite praznine, uključujući dvije
širine 200 i 300 km; vanjska praznina
sadrži uzak, gušći i blago ekscentričan sjajni prsten,

90 km širine. U prosjeku, čestice C-prstena čine se
promjera oko 2 min.
Glavni prsten je, naravno, Prsten B, gdje čestice
veličine variraju od 10 cm do oko 1 m. Čestice
su crvenije od onih u C prstenu i D području;
temperature se kreću od -180 ćC na sunčevoj svjetlosti do
-200 ćC u sjeni. Također je utvrđeno da postoji

oblak neutralnog vodika koji se proteže do 60 000 km iznad i ispod ravnine prstena. Voyagerove slike pokazale su čudne radijalne
žbice u prstenu B -- usput rečeno, prikazane mnogo godina ranije
na crtežima E. E. Barnarda i E. M. Antoniadija
-- a one su odlučno zbunjujuće, jer logički se ne bi trebale
takve značajke formirati; razlika u periodu rotacije
između unutarnjeg i vanjskog ruba prstena je preko


3 sata -- a ipak su žbice opstale satima nakon što su izašle
iz sjene globusa; kada su se iskrivile i
razbile, iz sjene su se pojavile nove žbice koje su ih zamijenile.
Vjerojatno su posljedica čestica određene
veličine koje su magnetske
ili elektrostatske sile odmaknule od ravnine prstena. U potpunosti su ograničene na Prsten B.
Cassinijeva divizija širine 4700 km nije prazna, već
sadrži mnogo prstenova širine nekoliko stotina kilometara, od kojih je jedan
izrazito ekscentričan. Čestice su manje crvene
od onih iz Prstena B i više nalikuju onima iz
Prstena C.
Prsten A sastoji se od čestica u rasponu od finih zrnaca
do oko 10 m promjera. Enckeova divizija u Prstenu A je
značajna jer sadrži sićušni satelit, Pan; satelit
Atlas kreće se blizu vanjskog ruba Prstena A i
odgovoran je za oštar rub prstena. (Usput,
Enckeova divizija se nazivala Keelerovim jazom,
ali sada je, vrlo ispravno, odlučeno da će se zadržati stari,
poznati naziv; tri druga uska jaza
u sustavu prstenova nazvana su Huygens, Maxwell i
Keeler.)


Izvan glavnog sustava nalazi se nepravilni Prsten F,
koji je opisan kao zamršeni splet uskih
niti. Stabiliziraju ga dva mala satelita, Prometej
i Pandora, s obje strane njegovog središta. Satelit nešto
bliže Saturnu (trenutno Prometej) kreću se
brže od čestica prstena i ubrzavaju
česticu koja zaluta od glavnog sustava; vanjski
satelit, krećući se sporije, povlači sve zalutale čestice
natrag i vraća ih u središnje područje. Iz očitih
razloga, ova dva sićušna mjeseca nazivaju se 'pastirski
sateliti'.
Iza Prstena F i njegovih pastira nalaze se dva ko-
orbitalna satelita, Epimetej i Janus. Sljedeći je vrlo rijedak Prsten G. Posljednji prsten, E, širok je 300 000 km, ali doista vrlo rijedak, pa se čak kaže da je sastavljen od slabih kondenzacija debrisa u orbitalnoj
ravnini satelita. Njegov najsjajniji dio je nešto bliže
od orbite Enkelada, i moguće je da materijal
izbačen s Enkelada može biti uključen u formiranje
prstena. Prsten E proteže se izvan orbite Tetisa,
i gotovo do orbite Dione.
Zašto su prstenovi tako složeni? Cassinijeva podjela
objašnjena je kao posljedica satelita Mimas;

Čestica koja se kreće u Diviziji imaju orbitalni
period upola manji od Mimasovog, a kumulativne perturbacije
trebale bi je otjerati iz 'zabranjene zone', ostavljajući
Diviziju čistom. Ipak, Voyageri su pokazali da
je ovo objašnjenje očito neadekvatno i sada se čini
vjerojatnijim da imamo posla s efektom vala gustoće.
Satelit poput Mimasa može promijeniti orbitu čestice prstena
i učiniti je eliptičnom. To uzrokuje 'grupiranje' u raznim
područjima; stvara se spiralni val gustoće, a čestice u
njemu se sudaraju, krećući se prema unutra prema planetu i ostavljajući
prazninu odmah izvan rezonantne orbite. Ova teorija, koju su napisali
Peter Goldreich i Scott Tremaine, zvuči uvjerljivo,
ali bilo bi pogrešno tvrditi da još uvijek stvarno razumijemo
mehaniku sustava prstenova.


MAGNETSKO POLJE I AURORĆ
Saturn ima snažno magnetsko polje, prvi put otkriveno 1979. godine
sondom Pioneer 11. Ono je 850 puta jače od
Zemljinog, iako 30 puta slabije od
Jupiterovog. Saturn je jedinstven po tome što se njegova rotacijska os
i magnetska os gotovo poklapaju; magnetsko polje
je stoga prilično izravno i osnosimetrično,
a magnetosfera je mnogo manje aktivna od
Jupiterove. Čini se da je polje nešto jače na sjevernom
polu nego na južnom, a središte polja je pomaknuto
oko 2400 km sjeverno duž planetarne osi.
Magnetosfera je otprilike petina veličine
Jupiterove; udarni talas luka nalazi se na udaljenosti od oko 60 300 km

od planeta i ima debljinu od oko 2000 km.
Saturn ima zone zračenja; magnetosfera zarobljava
čestice radijacijskog pojasa, koje se protežu sve do vanjskog ruba
glavnog sustava prstenova. Broj elektrona brzo opada
na vanjskom rubu Prstena A, jer elektrone
apsorbiraju čestice prstena; područje između Prstena A
i globusa vjerojatno je zona s najmanje zračenja u
cijelom Sunčevom sustavu. Nema sumnje da postoji vrlo opsežan
'magnetorep'.
Svi unutarnji sateliti ugrađeni su u
magnetosferu. Vanjska granica je donekle promjenjiva
i nalazi se blizu orbite Titana, tako da se Titan
ponekad nalazi odmah unutar glavne magnetosfere, a
ponekad odmah izvan nje.


Aurore se javljaju na Saturnu, a budući da su magnetski
i rotacijski polovi gotovo podudarni, 'auroralni
ovali' su centrirani na polovima. Prva opažanja su
obavljena iz Pioneera 11 1979. godine, a od 1980. aurore
su detektirane nizom spektroskopskih opažanja
sa satelita IUE (International Ultra-violet Explorer);
sjeverni oval je prvi put snimljen svemirskim teleskopom Hubble
u lipnju 1992. godine. Ogromna auroralna zavjesa pronađena je
kako se uzdizala i do 2000 km iznad vrhova oblaka 9. listopada 1994., kada je Saturn bio 1300 000 000 km od Zemlje.
S obzirom na današnje stanje naših spoznaja za mene je važno nekoliko činjenica:
Saturnovi prstenovi nisu fiksni. Sastoje se od bezbrojnih čestica leda i stijena koje kruže oko planeta. Iako te čestice drži u orbiti Saturnova gravitacija, one nisu trajno fiksne i stalno se kreću i međusobno djeluju. Nadalje, prstenovi postupno erodiraju i na kraju će nestati tijekom milijuna godina.






KANT O SATURNU


Zlatan Gavrilović Kovač





Kant o Saturnu raspravlja u petom poglavlju svoje Teorije koje ima ime O nastanku Saturnova prstena I obračunavanju svakodnevnog okretanja ove planete iz njezinih odnosa. Početak ovoga petoga poglavlja može biti shvaćen kao razmatranje o nastanku prstena koji okružuje Saturn a objasnit će se shvatljivije nego mnoge druge pojave prirode ako pretpostavimo da je nakon završenoga oblikovanja prirode imao okretanje oko svoje osi I da je najlakša građa njegove površine dignuta iznad njega djelovanjem topline. U teoriji samoga neba Kant pretpostavlja da je Saturn nekada s kretanjem sličnim kometskom odložio neke opticaje s većom ekscentričnošću I da je toplinom koja se utjelovljuje u njega u njegovoj blizini Sunca , lakša građa dignuta sa njegove površine ili je oko sebe raširila kometsku atmosferu . Ali je slijedu svojih razmišljanja došao na još jednu zamisao da je miješanjem materijala koji se dogodio kod oblikovanja planete proizvedena toplina u njihovoj unutrašnjosti I da je ona imala kod Saturna učinak stvaranja prstena.

Pa onda Kant razmatra pitanja okretanja ovoga planeta oko svoje osi pa piše : “Jer je svako kretanje djelića prstena utjelovljeno kretanje Saturnovog kretanja oko svoje osi na čijoj su se površini nalazili . Tada se slaže najbrže kretanje među onima koji imaju sve djeliće s najbržim promjerom koja se sreće na površini Saturna, tj brzina kojom se čestice prstena kreću okolo u svom unutrašnjem rubu jest jednaka onoj koju ima planeta na svom ekvatoru . Ali nju se može lako naći jer se traži iz brzine jednog od Saturnovih trabanata tako da se njih uzima u odnosu kvadratnog korijena udaljenosti od središta planete. Iz nađene brzine proizilazi neposredno vrijeme okretanja Saturna oko svoje osi : ona je šest sati, dvadeset tri minute I pedeset tri sekunde. Ovo matematičko obračunavanje nepoznatoga kretanja nebeskoga tijela koje je možda jedino navješćivanje njegove vrste u pravoj nauci o prirodi , očekuje potvrdu od promatranja budućih vremena”



Pa sada mi bismo mogli reći da je Kant računao jako dobro, štoviše odlično jer su suvremena mjerenja pokazala da se Saturn oko svoje osi okrene za 10 sati 39minuta I 25 sekundi što Kanta pokazuje stručnjakom za kozmička pitanja a ne samo fundamentalnim filozofom








FARADAYEV ZAKON ELEKTROMAGNETSKE INDUKCIJE





Zlatan Gavrilović Kovač



Da bismo potpuno objasnili našu Teoriju potrebno je da ukratko naznačimo osnovnu ideju Faradayevog zakona elektromagnetske indukcije jer je I Tesla imao to svagda na umu. To zapravo čini fundament PRSTENA OKO ZEMLJE kojeg je također I Tesla imao pred sobom

Zakon elektromagnetne indukcije, poznat kao Faradayev zakon, je osnovni zakon elektromagnetizma koji predviđa kako će magnetsko polje u interakciji sa električkim kolom proizvesti elektromotornu silu - fenomen poznat kao elektromagnetska indukcija.
Zakon elektromagnetske indukcije jedan od osnovnih i najvažnijih zakona elektrodinamike i elektrotehnike. To je osnovni princip rada transformatora, induktora i mnogih vrsta električnih motora, generatora I solenoida.
Faradejev zakon je zasnovan na njegovim eksperimentima iz 1831. godine, kojima je dokazao uzajmnu povezanost magnetnog i električnog polja. Kasnije je, zajedno sa ostalim zakonima elektromagnetizma ugrađen u Maxwelove jednadžbe.
Faraday je do otkrića došao skoro slučajno, nastojeći da eksperimentalno dokaže jednu pogrešnu hipotezu. Neposredno poslije otkrića Ersteda i Ampera da stacionarna električna struja stvara magnetsko polje, Faraday je pokušao da otkrije suprotan efekat, tj. da pomoću stalnog magnetnog polja izazove stalnu električnu struju. Faraday je konstruisao dva kalema i, postavivši ih u neposrednu blizinu, kroz jedan od njih (primar) propuštao jaku jednosmjernu struju. Stalno magnetno polje primara trebalo je, prema očekivanju, da u sekundarnom kolu izazove stalnu jednosmjernu struju. Iako je očekivani efekat izostao, Faraday je primjetio da se prilikom puštanja i isključivanja struje u primaru i sekundaru javljaju kratkotrajne prelazne struje suprotnog smjera. Pojavu ovih induciranih struja u sekundaru Faraday je zapazio i prilikom mijenjanja položaja primara u odnosu na sekundar, pri čemu je struja u primaru održavana konstantnom. Sličan efekat indukcije u sekundaru zapazio je kada je primar zamjenio stalnim magnetom i mijenjao relativni položaj magneta i sekundarnog kola
Analizirajući okolnosti pod kojima dolazi do pojave elektromagnetne indukcije, Faraday dolazi do zaključka da je uzrok indukcije u svim slučajevima promena magnetskog fluksa kroz promatranu provodnu konturu, a da je intenzitet inducirane struje srazmeran brzini promjene fluksa. Način na koji se ostvaruje ova promjena je potpuno irelevantan; može biti ostvarena mijenjanjem pobudne struje u sistemu koji stvara magnetsko polje, pomjeranjem ovog sistema u odnosu na provodnu konturu ili deformacijom i pomjeranjem konture u nepromjenljivom magnetskom polju. Isto tako, promene fluksa mogu nastati i zbog promjena struje u posmatranoj konturi .

Ovaj zakon nam je važan jer ga Tesla primjenjuje u njegovoj ideji PRSTENA OKO ZEMLJE naime da čovjek konstruira prsten oko Zemlje kao zavojnicu oko magneta. Ta ideja da je zemljina unutrašnjost zapravo magnet prvi je dao William Gilbert 1600 godine “De Magnete Magneticisque Corporibus et de Magno Magnete Tellure Phsiologia Nova” a Tesla je tu ideju kasnije prenio u svoju ideju zavojnice oko Zemlje. Međutim to nije dovoljno. Potrebno je da se Zemlja odnosno taj magnet kreće unutar zavojnice primjereno Faradayevom zakonu. Na taj način može se govoriti o tome da se inducira struja. I onda Tesla razmišlja o tome prstenu kojega bi fiksnim držala sila inercije dok bi veličina inducirane struje zavisila od broja namotaja prstena. I danas zvuči kao totalna utopija! Sve dotle dok ne pokušavamo otkriti zakonitosti koje vladaju u našem solarnom sustavu.

Kako u našem solarnom modelu postoje prstenovi oko Sunca, Zemlje I njenoga Mjeseca pored ostalih planeta našega solarnoga sistema koji imaju prstenove a to su Saturn, Jupiter, Neptun I Uran bit će potrebito reći par riječi o tim nebeskim tijelima , o nihovom nastanku I njihovom daljnje razvoju I evoluciji imajući stalno pred očima da nismo dali kompletnu sliku predmeta o kojem je riječ nego da smo samo na kratko spomenuli ono što smo smatrali da je najvažnije s obzirom na obrazovanje prstenova kao Teslinih zavojnica koje omogućuju induciranje struje na tim nebeskim tijelima .





Zlatan Gavrilović Kovač










SUNCE



Sunce, upravljačko tijelo Sunčevog sustava, jedina je zvijezda dovoljno blizu da se detaljno proučava. 270 000 puta je bliže od najbližih zvijezda izvan Sunčevog sustava, onih iz skupine Alfa Kentaura.


EVOLUCIJA SUNCA


Sunce je normalna zvijezda glavnog niza. Nalazi se u orbiti
oko središta Galaksije; period je reda veličine
225 000 000 godina - ponekad poznat kao 'kozmička godina'.
Prije jedne kozmičke godine, najnaprednija stvorenja na Zemlji
bili su vodozemci; čak ni dinosauri još nisu postojali .
(Zanimljivo je nagađati o uvjetima ovdje za jednu
kozmičku godinu!) Vrh Sunčevog puta - tj. točka na nebu prema kojoj se kreće - je RA 18h, deklinacija +34ć, u Herkulu; antapeks je na RA 6h,
deklinacija -34ć, u Columbi.

Starost Zemlje je oko 4,6 tisuća milijuna
godina, a Sunce je sigurno starije od toga, tako da je možda 4800 milijuna godina do oko 5000 milijuna godina razumna procjena. Sunce je rođeno unutar divovskog oblaka plina, promjera možda 50 svjetlosnih godina, koji se raspao u globule, od kojih je jedna proizvela Sunce. Prva faza bila je faza protozvijezde, okružene čahurom plina i prašine koju možemo nazvati solarnom maglicom (ideju koju je prvi predložio Immanuel Kant još 1755. godine). Kontrakcija je dovela do povećanja topline; bilo je vrijeme kada se zvijezda u nastajanju nepravilno mijenjala i slala energetski 'vjetar' (tzv. faza T Tauri), ali na kraju se čahura raspršila i Sunce je postalo prava zvijezda. Kada je temperatura jezgre dosegla oko 10 000 000 ćC, nuklearne reakcije su započele. U početku je Sunce bilo samo 70% sjaja kao što je sada, ali se na kraju smjestilo u Glavni niz, i započelo dugo razdoblje relativno stabilnog postojanja. Zaliha dostupnog vodikovog 'goriva' je ograničena i
kako stari, Sunce će se sigurno mijenjati. Tijekom sljedećih tisuću
milijuna godina doći će do sporog, ali neumoljivog povećanja
svjetline, a Zemlja će postati nepodnošljivo vruća
s naše točke gledišta. Najgore tek dolazi. Četiri tisuće
milijuna godina od sada, Sunčeva sjajnost će se
utrostručiti, tako da će površinska temperatura
Zemlje porasti na 100 ćC, a oceani će ispariti.
Još tisuću milijuna godina i Sunce će napustiti
Glavni niz i postati divovska zvijezda, s različitim
nuklearnim reakcijama u jezgri. Postojat će razdoblje nestabilnosti, s oticanjem i skupljanjem ('asimptotska' faza diva), ali na kraju će promjer Sunca porasti
do 50 puta veće veličine od sadašnje; temperatura površine će
pasti, ali će se ukupni sjaj povećati za faktor
od najmanje 300, s katastrofalnim posljedicama za unutarnje
planete. Temperatura u Sunčevoj jezgri doseći će
100 000 000 ćC, a helij će reagirati stvarajući ugljik
i kisik. Snažan solarni vjetar dovest će do gubitka
vanjskih slojeva, tako da će Sunce na relativno kratko razdoblje
na kozmičkoj skali postati planetarna
maglica. Konačno, sve što će ostati bit će vrlo mala, gusta
jezgra sastavljena od degenerirane materije; Sunce će
postati bijeli patuljak, sa svim nuklearnim reakcijama na
kraju. Nakon iznimno dugog razdoblja - možda nekoliko
desetaka tisuća milijuna godina - sva svjetlost i toplina
će nestati, a krajnji proizvod bit će hladan, mrtav crni
patuljak, možda još uvijek okružen prstenima preostalih
planeta tako da će na površini toga crnoga patuljka biti inducirana električna energija. Ne zvuči primamljivo, ali barem nas ne treba uznemiriti. Sunce je tek na pola puta svoje karijere na Glavnom nizu; nije više od sredine star



UDALJENOST


Prvu poznatu procjenu udaljenosti Sunca napravio je grčki filozof Anaksagora (500.-428. pr. Kr.).
Pretpostavio je da je Zemlja ravna ploča i dao je Sunčevu udaljenost od 6500 km (koristeći moderne jedinice), s promjerom
preko 50 km. Mnogo bolju procjenu dao je
Aristarh sa Samosa, oko 270. pr. Kr. Njegova vrijednost, izvedena
iz promatranja kuta između Sunca i
točnog polumjeseca, bila je približno 4800 000 km; njegova
metoda je bila savršeno ispravna u teoriji, ali potrebna
mjerenja nisu se mogla izvršiti s dovoljnom točnošću.
(Aristarh je također vjerovao da je Sunce, a ne Zemlja, središte planetarnog sustava.) Ptolomej (oko 150. godine poslije Krista) povećao je udaljenost na 8000 000 km, ali
u svojoj knjizi objavljenoj 1543. godine Kopernik se vratio
na samo 3200 000 km. Kepler je 1618. dao vrijednost od 22 500 000 km.
Prvu razumno točnu procjenu udaljenosti Zemlja-Sunce (astronomske jedinice) napravio je 1672. godine G. D. Cassini, na temelju promatranja paralakse Marsa.






Jedna rana metoda uključivala je tranzite Venere preko
lica Sunca, kako je predložio J. Gregory 1663. godine, a proširio Edmond Halley 1678. godine; Halley je s pravom zaključio da tranziti Merkura ne mogu dati točne
rezultate zbog male veličine planetovog diska. Zapravo, na metodu tranzita Venere utjecala je 'Crna kap' - prividni učinak Venerinog traga crnila za sobom tijekom ulaska na Sunčev disk, što je otežavalo precizno određivanje vremena. (Kapetan Cook je svoje slavno putovanje, tijekom kojeg je otkrio Australiju,
poduzeo kako bi odveo astronoma C. Greena na
prikladno mjesto (Tahiti) kako bi promatrao tranzit
1769. godine) Rezultati tranzita Venere 1874. i 1882. godine
još uvijek nisu bili zadovoljavajući, a bolje procjene došle su iz
mjerenja paralakse planeta i (posebno)
asteroida. Međutim, vrijednost Spencera Jonesa izvedena iz bliskog približavanja asteroida Erosa 1931. bila je previsoka.

Moderna metoda -- radar za Veneru -- uvedena je početkom 1960-ih od strane astronoma u Sjedinjenim Državama. Trenutno prihvaćena vrijednost astronomske jedinice točna je do sićušnog dijela od 1%.


ROTACIJA


Prve komentare o Sunčevoj rotaciji dao je
Galileo, nakon svojih promatranja sunčevih pjega iz 1610. godine.
Dao je vrijednost nešto manju od jednog mjeseca.
Otkriće da Sunce pokazuje diferencijalnu rotaciju
--tj. da se ne rotira kao što bi se rotiralo čvrsto tijelo--napravio je
engleski amater Richard Carrington 1863. godine;
period rotacije na ekvatoru je mnogo kraći od onog
na polovima. Pjege se nikada ne vide ni na polovima ni točno na ekvatoru, ali od
1871. H. C. Vogel uveo je metodu mjerenja Sunčeve rotacije promatranjem Dopplerovih pomaka na suprotnim krakovima Sunca.


SPEKTAR I SASTAV SUNCA


Prvi namjerni solarni spektar dobio je Isaac
Newton 1666. godine, ali nikada nije odveo ta istraživanja puno dalje, iako je naravno pokazao složenu
prirodu sunčeve svjetlosti. Sunčeva svjetlost ulazila je u prizmu kroz
rupu na zaslonu, a ne kroz prorez.
Godine 1802. W. H. Wollaston u Engleskoj koristio je prorez za dobivanje spektra i otkrio tamne linije, ali ih je
samo smatrao granicama između različitih
boja duginog spektra. Prva zaista sustavna
istraživanja tamnih linija proveo je u Njemačkoj
J. von Fraunhofer, od 1814. godine. Fraunhofer je shvatio
da su linije trajne; zabilježio ih je 5740
i mapirao 324. Još uvijek se često nazivaju
Fraunhoferovim linijama.
Objašnjenje je pronašao G. Kirchhoff 1859. godine
(u početku surađujući s R. Bunsenom). Kirchhoff je otkrio da fotosfera daje dugin ili kontinuirani spektar; plinovi koji se nalaze iznad nje proizvode linijski spektar, ali budući da se te linije vide na pozadini duginih boja, one su obrnute i izgledaju tamne umjesto svijetle. Budući da njihovi položaji i intenziteti nisu pogođeni, svaka linija se može pratiti do određenog elementa ili skupine elemenata.
Godine 1861 Kirchhoff je izradio prvu detaljnu kartu Sunčevog spektra. (Njegov pogled je bio ispravan , a rad je zapravo završio njegov asistent, K. Hofmann.) Godine 1869. u Švedskoj astronomi proučavaju `` Sunčev spektar
koristeći rešetku umjesto prizme, a 1889. H. Rowland
izradio je detaljnu fotografsku kartu Sunčevog spektra.

Do sada su mnogi kemijski elementi
identificirani na Suncu. Isto postoji popis elemenata koji jesu i
nisu identificirani Činjenica da
preostali elementi nisu otkriveni nužno ne
znači da su potpuno odsutni; mogu
biti prisutni, iako bez sumnje u vrlo malim količinama.
Što se tiče relativne mase, daleko najzastupljeniji element je vodik (71%). Sljedeći je helij.

(27%). Svi ostali elementi zajedno čine samo 2%.
Helij je identificiran na Suncu (od strane Normana Lockyera,
1868.) prije nego što je pronađen na Zemlji. Lockyer ga je nazvao
po grčkom ·»ąoÂ, Sunce. Na Zemlji ga je 1894. otkrio Sir William Ramsay, kao plin
Neko vrijeme se vjerovalo da korona sadrži
još jedan element nepoznat na Zemlji, pa mu je čak dano
i ime - koronaj - ali linije, koje su prvobitno opisali
Harkness i Young prilikom pomrčine 1869., pokazale su se posljedicama
već poznatih elemenata. Godine 1940. B. Edl´ en iz Švedske,
pokazao je da su linije korona nastale od visoko
ioniziranog željeza i kalcija.


SOLARNI VJETAR
Korona je izvor onoga što se naziva solarnim vjetrom --
toka čestica koje Sunce neprestano šalje.
Prvi prijedlog takvog fenomena dat je
početkom 1950-ih, kada se shvatilo da Sunčeva gravitacijska
privlačnost nije dovoljno jaka da zadrži vrlo temperaturni
koronski plin, tako da se pretpostavlja da se korona širi
i nadopunjuje odozdo. L. Biermann je također
skrenuo pozornost na činjenicu da repovi kometa uvijek
ukazuju dalje od Sunca i zaključio je da ionske ili
plinske repove 'guraju prema van' čestice sa
Sunca. U tome je bio u pravu. (Repove prašine odbija
blagi, ali definitivan pritisak sunčevog zračenja.) Godine
1958. E. N. Parker je razvio teoriju šireće
korone, a njegovi zaključci su naknadno potvrđeni
rezultatima svemirskih letjelica. Jedan od njih bio je Mariner 2, poslan na Veneru 1962. godine. Na putu, Mariner je ne samo otkrio kontinuirano strujanje solarnog vjetra, već je i primijetio brze i spore tokove koji su se ponavljali u intervalima od 27 dana, što sugerira da se izvor vjetra okreće zajedno sa Suncem.


Sunčev vjetar sastoji se od otprilike jednakog broja protona i elektrona, s nekoliko težih iona. Dovodi do gubitka mase od oko 1012 tona godišnje (što možda zvuči puno, ali je zanemarivo prema solarnim standardima).
Kako vjetar struji pored Zemlje, njegova gustoća je reda veličine 5 atoma cm{ł; brzina se obično kreće između 200 i 700 km/s, s prosječnom vrijednošću od 400 km/s, iako početna brzina od Sunca može biti i do 900 km/s.


Brza komponenta vjetra dolazi s niskih solarnih geografskih širina; prosječna brzina je reda veličine 800 km s-1.
Spora komponenta dolazi iz koronalnih rupa, gdje je gustoća ispod prosjeka; koronalne rupe se često nalaze blizu polova, a ovdje su linije magnetskog polja otvorene, što česticama vjetra olakšava bijeg. Vjetar je 'napuhan', a kada je najjači, čestice bombardiraju Zemljinu magnetosferu, stvarajući magnetske oluje i
prikaze aurore. Sa Zemlje je teško proučavati polarna područja
Sunca, jer je naš pogled uvijek manje-više usmjeren sa strane; isto vrijedi i za većinu svemirskih letjelica. Jedini način da se
dobije dobar pogled na solarne polove jest slanje sonde izvan
ekliptike, a to je učinjeno s Ulyssesom, lansiranim
iz Cape Canaverala 6. listopada 1990. Prvo je poslan
prema Jupiteru, a 8. veljače 1992. proletio je pored
divovskog planeta, koristeći Jupiterovu snažnu gravitacijsku silu da ga
odbaci u potrebnu orbitu. Preletio je preko Sunčevog južnog
pola 26. lipnja 1994. i preko sjevernog pola 31. srpnja
1995. Neki od nalaza bili su neočekivani; magnetski
uvjeti u polarnim područjima nisu bili baš onakvi kakvi su se
predviđali.

Koliko daleko se proteže solarni vjetar? Vjerojatno do udaljenosti od oko 150 a.e., gdje će se spojiti s međuzvjezdanim medijem i prestati biti prepoznatljiv.
Ova 'heliopauza' označava vanjski rub heliosfere,
područja svemira unutar kojeg je Sunčev utjecaj
dominantan.

Ovaj solarni vjetar je važan za čovjeka jer stvara takozvane solarne bure koje imaju direktan utjecaj na zdravlje ljudi na Zemlji kao što može prouzočiti pogreške kod elektičkih instrumenata koji su u orbiti oko Zemlje I kod onih na Zemlji.













IMMANUEL KANT O SUNCU




Zlatan Gavrilović Kovač




Pa što se filozofije tiče za nas je najvažnije razmotriti stajališta Kanta u pogledu njegove Opće teorije I povijesti Sunca uopće kako je ono predstavljeno u Njegovoj Teoriji neba iz 1755 godine. O ovim pitanjima on raspravlja u Dodatku sedmoga poglavlja svoje Teorije . Da bi pojmio odakle je u oblikovanju svjetske zgrade tijelo koje još služi kao težište atrakcije moralo postati “vatrenim tijelom”. Pa onda kako nastaju Sunčeve pjege I naposljetku o kraju njegova života. I mi smo začuđeni sa koliko je mašte, domišljati I ljepote Kant razmatrao ovu problematiku I na neki način totalno anticipirao stanje suvremene astronomije koja ima ista pitanja kao I Kant stoljećima ranije. I on kaže na jednome mjestu ovo : “U ovom metežu nalaze se lebdeće sorte izvrsne lakoće koje se ne probijaju , spriječene protivljenjem prostora, svojim padom do potrebne brzine periodičnih okretanja I prema tome ruše se u klonulosti svoga kretanja sve skupa na središnje tijelo . Jer su sada upravo ovi lakši I brzi dijelovi također najdjelotvorniji , tada vidimo da njihovim dodatkom tijelo I središte sistema dobija prednost da postane goruća kugla, jednom riječju Sunce. Naprotiv teža I nejaka građa I nedostatak ovih vatrom hranjenih dijelića čine iz planeta samo hladne I mrtve hrpe koje su lišene takve osobine.”. I on piše da je ovaj dodatak laganih materija također učinio da je Sunce dobilo specifično manju gustoću iako je Kantu ovo čudno jer bi u središtu svjetske građevine kao I u njezinom najnižem mjestu trebale nalaziti najteže I najgušće vrste materije čime bi Sunce bez dodatka tako velikoga mnoštva najlakše građe moglo nadilaziti gustoću svih planeta. (str.130, Svjetlost Sarajevo). Miješanje težih elemenata s onim najlakšima I najbržim služi također središnjem tijelu za “najžešći žar” koji treba na njegovoj površini gorjeti I održavati se . “Ako je Sunce sada ili ako su Sunca uopće goruće kugle onda je prvo svojstvo njihove površine koje se iz toga može uzeti , da se na njima mora nalaziti zrak, jer bez zraka ne može gorjeti nijedna vatra” ( Ibid) Pa onda Kant tu spominje sunčevu atmosferu iamjući na umu Halesa koji je raspravljao o elastičnosti sunčeve atmosfere . Ali “ Uzimali plamen koji gori iznad cijele plohe Sunca samom sebi zrak koji mu je neophodan za gorenje tada je Sunce u opasnosti da se čak ugasi ako je progutan najveći dio njegove atmosfere. Pa onda Kant anticipira : “Ipak se vide jasna obiljžja prolaznosti također na ovoj neprocjenjivoj vatri koju jee priroda nametnula kao baklju svijeta. Dolazi vrijeme u kojem će se ona utrnuti” A na mjesto Sunca koje je sada središte svjetla I života cijele svjetske zgrade zauzet će vječne tame. Međutim izmjenična težnja njegove “vatre” da ponovo oživi otvaranjem “novih rupa “ čime se ono uspostavilo možda nekoliko puta prije svoje propasti, mogla bi dati objašnjenje nestajanja I ponovne pojave nekih fiksnih zvijezda. A kao dokaz ovoga prirodnoga procesa Kantu služi razmatranje sunčevih pjega . I Kant na koncu zaključuje “Nećemo smionost naših slutnji kojima smo možda samo premnogo dopustili, prepustiti samovoljnim izmišljotinama”

HEIDEGGER I KANT




Zlatan Gavrilović Kovač




Pa ja bih htio reći par riječi o Heideggeru I Kantu s obzirom na neka metafizička, zapravo, astronomska pitanja imajući prije svega na umu Nebularnu hipotezu kojoj je upravo Kant dao svoj konačni oblik.
O Heideggeru su kod nas pisali mnogi I mnogi su isto tako prigovarali nihilizam, dekadenciju, ateizam, fašizam I nacizam, jezičku nejasnoću I besmislenost pojmova kod Heideggera kao što je to radila analitička filozofija sa Carnapom na čelu na primjer, pa onda neokantovci sa Cassirerom, pa onda kroz djela Lukacsa, Karla Lowitha, od Rudija Supeka do Marijana Cipre… ali ja mislim da su sve te kritike, bilo domaće ili svjetske, nedostatne I da ne pogađaju pravo stanje stvari europskoga nihilizma. Za Gaju Petrovića na primjer Heidegger je najveći filozof 20 stoljeća. Mislim da je Richard Wolin u pravu kada je posebno naglasio tu “etiku odgovornosti” koja bi trebala pratiti svakoga filozofa posebno u vremenima velikih nacionalnih iskušenja. Međutim je praksa drugačija pa naši filozofi u tim vremenima iskušenja postaju barjaktari najprimitivnije , najvuglarnije I najpogubnije nacionalne politike.
U ovom radu mi ćemo se baviti Heideggerovim razumijevanjem STRAHA kako je ono tumačeno u njegovom Bitku I vremenu iz 1927 godine I to posebno u paragrafu 30 pod naslovom Strah kao jedan modus čuvstvovanja . I on govori tu o onome “strašnome”, “što pripada strašnomu kao takvom , koje susreće u strahovanju. Pred-čim straha ima karakter nečega što može ugroziti”. Pa onda govori o “štetnosti , onome “prijetećem” , onome “sablasnome” I onda na neki način zaključuje “Ono za što strah strahuje jest samo strahujuće biće, tubitak. Jedino ono biće kojem se u njegovom bitku radi o samom njemu, može strahovati. To biće dokučuje strahovanje u ugroženosti , prepuštenosti samome sebi ...Ali strahovanje se može ticati I Drugih I tada govorimo o strahovanju za njih…” Ako neko “ugrožava” doduše još ne ali u svakom trenutku tada strah postaje “prepašću”. Ako je to “ugrožavajuće” karaktera skroz nepoznatoga, tada strah postaje “grozom”, a ako je iznenadno onda strah postaje užasom. Daljnje inačice straha poznajemo kao bojažljivost, zaziranje, zebnju, preplašenost. “Sve modifikacije straha ukazuju kao mogućnost sebe-osjećanja na to, da je tubitak kao bitak-u-svijetu “plašljiv” I nju valja razumjeti kao egzistencijalnu mogućnost bitnoga čuvstvovanja tubitka uopće, koje dakako nije pojedinačno.


Dakle ovdje se problematika straha vidi u smislu jednoga egzistencijalnoga stanja čovjeka. Neosporno je da svi iskušavamo strah bilo kao ono prijeteće, bilo kao ono grozno ili kao preplašenost, ali da postoji I naše osjećanje straha pred beskonačnom prostornovremenskom dimenzijom kozmosa u kojem smo mi sabijeni kao beskonačne maloće. Ovaj strah pred uzvišenošću prirode nije predmet fundamentalne ontološke analitike kod Heideggera. I ja tu vidim jednu ogromnu prazninu I provaliju nad kojoj lebdi njegov Bitak I vrijeme . A da bismo donekle pojmili u čemu se sastoji ta praznina Heideggera bilo bi najprije potrebno obratiti se Kantovoj Trećoj kritici Kritika moći suđenja iz 1787 godine jer je Kant tu razmatrao problem straha posebno straha pred snagom prirodnih sila. I Kant u paragrafu 27 svoje Treće Kritike pod naslovom O kvalitetu sviđanja u prosuđivanju uzvišenoga piše : “Duša se kod predodžbe uzvišenoga u prirodi osjeća uzbuđena, dok je u estetičkom sudu o njezinoj ljepoti u mirnoj kontemplaciji. To se uzbuđenje ( naročito u svome početku) može usporediti sa potresom tj. s odbijanjem I privlačenjem istoga objekta, koje se brzo izmjenjuje . Ono prekomjerno za uobrazilju ( do kojeg se ona goni u primanju zora) jest kao neki bezdan, pa se ona sama BOJI , da će se izgubiti u njemu ...Priroda uzeta u estetičkome sudu kao moć, koja nad nama nema sile, jest dinamički uzvišena”. No neki se predmet može smatrati kao STRAŠAN a da ga se ne bojimo, naime ako ga prosuđujemo tako da samo pomišljamo slučaj u kojemu bismo mu se htjeli oduprijeti I da bi onda svaki otpor bio uzaludan. Tako se kreposnik boji Boga a da ne osjeća strah pred njim . I Kant onda zaključuje: “Tko se boji taj I ne može suditi o uzvišenome prirode isto tako kao što onaj koji je obuzet sklonošću I apetitom ne može suditi o lijepom . Izbjegava se pogled na predmet što uljeva strah I nemoguće je da čovjek u strahu koji je ozbiljan nalazi sviđanje” . U odnosu na prirodne sile naša moć se čini neznatnom sitnicom . I te sile prirode mi rado nazivamo uzvišenima jer povisuju snagu duše na njenu običnu prosječnu mjeru I dopuštaju da mi u sebi otkrijemo moć posve druge vrste, da im odolimo, što nam ulijeva odvažnost da se ogledamo s prividom svemoći prirode. “ Na takav način priroda u našem estetičkom sudu se ne prosuđuje kao uzvišena, ukoliko pobuđuje strah, nego ukoliko našu snagu ( koja nije priroda) poziva u nama da ono zašto smo mi zabrinuti ( dobra , zdravlje I život) smatramo kao maleno , a stoga njenu moć ...ipak ne kao takvu silu pred kojom bismo se imali sagnuti...Čovjek koji se ne straši , koji se ne boji dakle koji ne uzmiče pred opasnošću ali koji se ujedno s potpunom promišljenošću svom snagom prihvaća djela” (paragraf 28) Prema tome uzvišenost nije sadržana prema Kantu ni u jednoj stvari prirode nego samo u našoj duši ukoliko mi možemo postati nadmoćni I svjesni prirode u sebi a na taj način I prirode ( ukoliko ona utječe na nas) izvan nas. Pa onda Kant navodi najodličnijeg pisca Burkea koji smatra da se “osjećaj uzvišenoga osniva na nagonu za samoodržanjem I na strahu tj. na nekoj boli…” A za Kanta uzvišeno prirode mora se samo pridavati načinu mišljenja ili osnovi za nju u ljudskoj prirodi .

Međutim ovakvo razumijevanje straha pred uzvišenošću prirode Heideggeru je potpuno strano. U tom smislu vrijedna je pažnje diskusija koju je vodio sa Cassirerom u Davosu 1929 godine s obzirom da je Heideggerov osnovni prigovar bio da Kantova metafizika zapravo Kritika čistoga uma nije nikakva spoznajna teorija. Poznato je na primjer stajalište Windelbanda iz njegove Povijesti filozofije



Kant s theory of knowledge followed with tenacious consistency
from the statement which modern Terminism had given to problems
of knowledge (cf. pp. 466 and 482). The philosopher had grown up
in the nai ve realism of the Wolffian school, which without close
scrutiny regarded logical necessity and reality as identical ; and his
liberation from the ban of this school consisted in his seeing the
impossibility of determining out of "pure reason," i.e. through mere
logical operations with conceptions, anything whatever as to the j
existence l or the causal relation 2 of real things. The metaphysi
cians are the architects of many a world of thought in the air; 3 but
their structures have no relation to reality. Kant now sought this
relation first in the conceptions given through experience, since the
genetic connection of these with the reality to be known by science
seemed immediately evident, but he was shaken from this "dog
matic slumber" by Hume, 4 who demonstrated that precisely the
constitutive Forms of the conceptional knowledge of reality, espec
ially the Form of causality, are not given in perception, but are
1 Cf. Kant s Sole Possible Proof for the Existence of God.



I tu vidimo da se neokantovstvo poziva svakako na znanstveno, prestižuće mišljenje I da je onda konzekvencija orijentacija na znanost I to u prvom redu na egzaktnu a to znači na matematiku I prirodnu znanost . Ovdje se logika na primjer shvaća kao filozofija znanosti . I onda je Hartmann primijetio da ako je bitak funkcija mišljenja , danos samo zadanost, zamjedba samo problem , činjenica samo krajnji cilj I sav sadržaj uopće samo relacija mišljenja tada očigledno više ne može postojati nešto iracionalno do čega je Hartmannu posebno stalo . “S apsolutnim relacionalizmom priznat je I principijelni racionalizam” (Osnovne crte jedne metafizike spoznaje str. 171)


Heidegger je sa druge strane smatrao da je onaj dio Kritike čistoga uma koji prethodi transcedentalnoj dijalektici nemoguće interpretirati kao teoriju spoznaje. Ali je totalno pogrešno reći to što Heidegger izjavljuje da priroda kod Kanta nikada nije predmet matematičkih prirodnih znanosti nego je biće prirode uvijek biće u smislu nečega predručnoga. Dokaz je za to naravno njegova Teorija neba iz 1755 godine koja prema Newtonovim načelima gravitacije , privlačnih I odbojnih sila raspravlja o nastanku našega solarnoga sustava. Dakle kao prirodoslovac. Za razliku od Heideggera koji kroz tematiku smrti, strepnje , brige raspravlja o čovjeku koji je biće transcedentno tj otvoreno prema biću kao cjelini I prema samome sebi , I to kao biće koje je svojim ekscentričkim karakterom postavljen usred cijeline biće uopće da bi mu filozofija pored sve njegove slobode pokazala ništavnost njegovoga tubivstva. Da čovjek pukne od smijeha! To je sasvim drugačije stajalište od neokantovskoga pogleda koji respektirajući konačnost čovjeka ukazuje da mogu postojati nužne I opće istine. Kako su mogući sintetički sudovi a priori ? Takvi sudovi koji po svome sadržaju ne samo da nisu konačni nego su opći I nužni . To je ono što je Cassirer nazvao imanentnom beskonačnošću naime da se ne oslobađa radikalno od konačnosti svoga polazišta ali da ukoliko izrasta iz konačnosti , ono konačnost vodi ka nečemu novome . “Carstvo duha nije metafizičko carstvo duhova, pravo carstvo duha je ovaj duhovni svijet kojeg je on sam stvaorio. To da ga je on mogao stvoriti znak je njegove beskonačnosti”


Ova tematika konačnosti I beskonačnosti ima kod Kanta specifičan karakter u njegovim raspravama o uzvišenome I objašnjenju imena uzvišenoga. “Uzvišenim nazivamo ono što je apsolutno veliko”. “Potonje je ono što je veliko iznad svake usporedbe. “Uzvišeno je ono u usporedbi s čime je sve drugo maleno” “Uzvišeno je ono čija samo mogućnost pomišljanja dokazuje moć duše, koja premašuje svako mjerilo osjeta” “Ogroman je predmet ako svojom veličinom uništava svrhu koja sačinjava njegov pojam. “ “Kolosalnim pak naziva se sam prikaz nekog pojma koji je gotovo prevelik za svaki prikaz ( koji graniči s relativno neizmjernim) jer se svrha prikaza njegova pojma otežava time što je zor predmeta za našu moć primanja gotovo prevelik .” ( paragraf 25 I 26) I konačno Kant raspravlja I problematiku beskonačnosti pa kaže “Priroda je dakle uzvišena u onoj od svojih pojava čijem zoru pripada ideja beskonačnosti” Međutim Heideggeru to uopće nije bitno .
A pred čime mi imamo danas taj osjećaj uzvišenosti prirode? Kako bi ilustrirali taj osjećaj uzvišenosti poslužit ćemo se suvremenim metafizičkim zapravo astronomskim zapažanjima imajući na umu upravo ovu Kantovu problematiku pa ćemo kao predmet uzeti naš solarni sustav


Sunčev sustav sastoji se od jedne zvijezde (Sunca), osam planeta s njihovim satelitima i raznih manjih članova
kao što su asteroidi, kometi i meteoridi, plus ogromne količine
rijetko raspršene međuplanetarne tvari. Sunce sadrži 99,86%
ukupne mase Sustava, dok Jupiter i Saturn čine
90% onoga što je preostalo. Jupiter je najveći član planetarne
obitelji i zapravo je masivniji od svih ostalih planeta
zajedno. Uglavnom zbog Jupitera, težište Sunčevog sustava nalazi se izvan Sunca.
Sunčev sustav podijeljen je na dva dijela. Postoje četiri
relativno mala, stjenovita planeta (Merkur, Venera, Zemlja i
Mars), iza kojih dolazi zona asteroida Glavnog pojasa,
od kojih je samo jedan (Ceres) promjera preko 900 km. Zatim slijede
četiri diva (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun), plus roj
transneptunskih objekata, od kojih su najveći poznati Eris i
Pluton. Dugi niz godina nakon otkrića, 1930., Pluton se
smatrao pravim planetom, ali u kolovozu 2006. Međunarodna
astronomska unija, kontrolno tijelo svjetske astronomije,
uvela je novu shemu klasifikacije, kako slijedi:
Planet je bilo koje tijelo u orbiti oko Sunca koje je dovoljno masivno
da poprimi sferni oblik i koji je očistio svoju neposredno
susjedstvo od svih manjih objekata. Sve ove kriterije zadovoljava
osam poznatih planeta, od Merkura do Neptuna.


Patuljasti planet je sfernog oblika, ali nije napustio svoje susjedstvo. Navedena su tri: Eris, Pluton i Ceres.
Mala tijela Sunčevog sustava (SSSB) su druga tijela
koja kruže oko Sunca.
Prirodni sateliti su objekti u orbiti oko planeta, patuljastih
planeta ili SSSB-ova, a ne izravno oko samog Sunca.
Udaljenosti od Sunca se konvencionalno daju u astronomskim jedinicama (a.j.). A.j. se definira kao srednja udaljenost
između Zemlje i Sunca: u okruglim brojevima 149 600 000 km
(93 000 000 milja u imperijalnom sustavu). Jupiter je otprilike
5,2 a.j. udaljen od Sunca; jedna svjetlosna godina, koja se koristi za međuzvjezdane udaljenosti,
jednaka je 63 240 a.j.
Sada se čini da su razlike između različitih klasa
tijela u Sunčevom sustavu mnogo manje jasne nego što se prije
mislilo. Na primjer, vrlo je moguće da su neki asteroidi 'blizu Zemlje', koji se okreću prema unutra, dalje od glavnog roja, bivši kometi koji su izgubili sve svoje hlapljive tvari, a mnogi mali planetarni sateliti su sigurno zarobljeni SSSB-ovi.
Svi planeti, patuljasti planeti i SSSB-ovi kreću se oko Sunca u istom smislu, a (uz jednu iznimku) tako se kreću i veći sateliti
koji kruže oko svojih primarnih planeta, iako se mnogi sićušni 'asteroidni'
sateliti kreću u suprotnom (retrogradnom) smjeru. Orbite
planeta nisu jako ekscentrične i nisu znatno

nagnute prema Zemljinoj, tako da crtanje plana glavnog Sunčevog sustava na ravnom komadu papira nije ,grubo rečeno, netočno.
Međutim, patuljasti planeti i SSSB-ovi mogu imati putanje koje su
ekscentričnije i nagnutije, a kometi spadaju u potpuno drugu
kategoriju. Oni s periodima od nekoliko godina ili nekoliko
desetaka godina imaju izravno kretanje, ali briljantni kometi dolaze iz
dubina svemira i često putuju retrogradno. Njihovi
periodi mogu iznositi stoljeća, tisuće ili čak milijune
godina.
Također je značajno da se šest planeta okreće u istom smjeru
kao i Zemlja, iako su aksijalni periodi različiti tijekom 58 zemaljskih
dana za Merkur, manje od 10 sati za Jupiter. Iznimke
su Venera, koja ima retrogradnu rotaciju, i Uran, gdje je
rotacijska os nagnuta prema orbitalnoj ravnini za 98 stupnjeva, više od
pravog kuta. Uzrok ovih anomalija nije jasan.


PODRIJETLO I EVOLUCIJA
SUNČEVOG SUSTAVA


Istražujući povijest Sunčevog sustava, imamo barem jednu važnu informaciju: Zemlja je stara 4,6 milijardi godina, a Sunce, u nekom obliku,
mora biti starije od toga. Imamo pravo biti sigurni u
Zemljinu starost, jer postoji nekoliko pouzdanih metoda istraživanja
i sve daju istu vrijednost. Nema modernih neistomišljenika, osim
naravno biblijskih fundamentalista.


Predloženo je mnogo teorija. Posebno je važna „Hipoteza o maglici“, obično povezana s imenom francuskog astronoma iz osamnaestog stoljeća Pierrea Simona de Laplacea,
iako on zapravo nije bio prvi koji ju je opisao; izvornu ideju iznio je 1734. Emanuel Swedenborg iz Švedske,
koji je proveo koristan znanstveni rad, ali kojeg se danas najbolje pamti
po njegovim kasnijim, pomalo ekscentričnim teorijama (bio je u izvrsnim odnosima s brojnim anđelima i dao je slikovite prikaze života
na svim planetima!). Swedenborgov prijedlog razradili su
Thomas Wright u Engleskoj i Immanuel Kant u Njemačkoj, ali
Hipoteza o maglici u svom konačnom obliku bila je djelo Laplacea,
1796. godine.
Laplace je započeo s ogromnim oblakom vodikovog plina, u obliku diska
i u sporoj rotaciji; stalno se smanjivao i odbacivao prstenove, od kojih je svaki
proizveo planet, dok se središnji dio oblaka, takozvana solarna maglica, zagrijavao kako su se atomi u njemu
počeli sudarati sve češće. Konačno, kada je temperatura dovoljno porasla, rođeno je Sunce, a planeti su bili u orbitama koje su bile manje-više u istoj ravnini. Sve se činilo u redu dok matematička analiza nije pokazala da se


Odbačeni prsten uopće ne bi kondenzirao u planet; on bi se
samo raspršio. Bilo je i drugih poteškoća. Većina
kutnog momenta sustava nalazila bi se u Suncu, koje
bi se brzo vrtjelo; zapravo, većina kutnog momenta
posljedica je planeta, a Sunce se sporo okreće (njegov period aksijalne rotacije
iznosi nekoliko zemaljskih tjedana). U svom izvornom obliku,
hipoteza o maglici morala se napustiti.
Godine 1901. T. C. Chamberlin i F. R. Moulton predložili su
potpuno drugačiju teoriju, prema kojoj su planeti odvučeni
sa Sunca prolazećom zvijezdom. Gravitacijska sila posjetitelja
je iščupala vrući materijal u obliku cigare, a on se raspao
na planete, s najvećim planetima (Jupiter i Saturn) u
srednjem dijelu sustava, gdje bi bio najdeblji dio 'cigare'. Ponovno je bilo kobnih matematičkih prigovora,
i modifikacije ideje od strane A.W. Bickerton (Novi Zeland),
koji uključuje 'djelomični udar', ali ni taj novi moment nije bio ništa bolji. Međutim, teorija u
svom izvornom obliku ostala je u modi neko vrijeme, posebno zato što ju je
podržavao Sir James Jeans, vodeći britanski astronom,
koji je također bio autor popularnih knjiga o astronomiji koje su
bile široko čitane (i zapravo se još uvijek čitaju). Da je bila valjana, planetarni
sustavi bili bi vrlo rijetki u Galaksiji, jer
se bliski susreti između zvijezda rijetko događaju. Kao što sada znamo,
ovo je vrlo daleko od istine. Drugu modifikaciju je
predložio kasnije G. P. Kuiper, koji je vjerovao da je Sunce
nekako steklo dovoljno materijala za stvaranje binarnog pratitelja,
ali da se taj materijal nikada nije formirao u pravu zvijezdu;
planeti bi se mogli smatrati zvjezdanim ostacima. Ova ideja nikada nije naišla na
veliku podršku.
U mnogim aspektima naše trenutne teorije nisu previše različite od stare
Hipoteze o maglici. Doista počinjemo s oblakom plina i prašine,
koji je počeo kolabirati, a također i rotirati, moguće zbog
gravitacijske privlačnosti udaljene supernove. Jezgra se pretvorila
u ono što nazivamo protozvijezdom, a solarna maglica se formirala
u oblik spljoštenog diska. Kako je temperatura rasla, protozvijezda
postala je prava zvijezda Sunce i neko vrijeme prolazila kroz ono što se
naziva stadij T Tauri, šaljući snažan 'zvjezdani vjetar' u
oblak i istiskujući najlakše plinove, vodik i helij.
(Naziv je dobio jer je fenomen prvi put otkriven
s udaljenom promjenjivom zvijezdom, katalogiziranom kao T Tauri.)
Unutarnjim, stjenovitim planetima nedostajao je plin koji je
bio istisnut zvjezdanim vjetrom, ali dalje od
Sunca, gdje je temperatura bila puno niža, divovski planeti su
mogli formirati i akumulirati ogromne atmosfere bogate vodikom.
Jupiter i Saturn su se prvi formirali, Uran i Neptun su se izgradili kasnije,
kada se većina vodika raspršila. Zato
sadrže manje vodika i više ledenih materijala od svojih prethodnika.
Može se reći da su Jupiter i Saturn pravi plinoviti divovi, dok se
Uran i Neptun bolje opisuju kao ledeni divovi.
U ranoj povijesti Sunčevog sustava bilo je mnogo
'preostalog' materijala. Jupiterova snažna gravitacija spriječila je
formiranje planeta u zoni koju sada zauzimaju asteroidi Glavnog
pojasa; dalje su bila druga tijela veličine asteroida
koja čine Kuiperov pojas. Svi planeti bili su izloženi
jakom bombardiranju, i to je vrlo očito; Svi stjenoviti
planeti su gusto prekriveni kraterima, kao i sateliti, uključujući i naš Mjesec, gdje je bombardiranje trajalo nekoliko stotina
miliona godina. (Zemlja nije bila imuna, ali do sada je većina
zemaljskih udarnih kratera erodirala ili se potopila.) Općeprihvaćeno je mišljenje da su plinski divovi, posebno Jupiter, djelovali kao štitovi, štiteći unutarnje planete od
još razornijeg bombardiranja.
I na druge načine, mladi Sunčev sustav bio je vrlo drugačiji
od današnjeg. Sunce je bilo mnogo manje sjajno, tako da je, na primjer, Venera možda bila samo ugodno tropska. Također je vjerojatno da je u unutarnjem dijelu Sustava postojao dodatni planet koji se sudario s proto Zemljom i stvorio
Mjesec (iako o tome postoje različita mišljenja). Vanjski
planeti možda barem nisu bili u svojim sadašnjim orbitama, a smatra se da su
međusobne interakcije i interakcije s općim otpadom uzrokovale 'planetarnu migraciju'; čak je sugerirano
da je u jednom trenutku Uran, a ne Neptun, bio najudaljeniji div.
Ne možemo se pretvarati da znamo sve detalje o evoluciji
Sunčevog sustava, ali barem možemo biti sigurni da smo na
pravom putu. Koliko se proteže Sunčev sustav? Teško je dati točan odgovor. Glavni sustav završava u orbiti Neptuna
(osim ako ne postoji još udaljeniji div, što je malo vjerojatno


(nije nemoguće), ali kometi i mnogi transneptunski planeti udaljavaju se
na mnogo veće udaljenosti, a Oortov oblak leži znatno više od svjetlosne
godine. Najbliže zvijezde iza Sunca, one iz
skupine Kentaura, udaljene su nešto više od četiri svjetlosne godine. Stoga,
čini se poštenim reći da je efektivna granica Sunčevog sustava
reda veličine dvije svjetlosne godine od nas.
Trenutno je Sunčev sustav u biti stabilan, ali ovo stanje
stvari ne može trajati vječno. Sunce postaje sve
svjetlije i za najviše četiri tisuće milijuna godina
nabubrit će i postati crveni div, daleko moćniji
nego što je danas. Merkur i Venera bit će uništeni; Zemlja bi mogla
preživjeti, jer će Sunčev gubitak mase oslabiti njegovu gravitacijsku
privlačnost, a planeti će se spiralno kretati prema van u ograničenoj mjeri.
Pa čak i ako naš svijet preživi, bit će u obliku usijane, kipuće mase. Zatim će se Sunce urušiti i postati sićušna, slabašna, supergusta bijela patuljasta zvijezda, a iza nje će se pojaviti užasna vrućina. Kasnije nastat će


super gusta bijela patuljak zvijezda, a žarka vrućina bit će
zamijenjena utrnulom hladnoćom. Na kraju će Sunce izgubiti posljednje
ostatke svoje snage i postat će mrtvi crni patuljak, možda
još uvijek praćen duhovima svojih preostalih planeta. Čak je
moguće da nakon spajanja naše Galaksije i
Andromedine spirale, Sunčev sustav, ili bolje rečeno, ono što je od njega ostalo,
završi u vanjskom dijelu Mliječne staze ili u dubinama
međugalaktičkog prostora.
Međutim, za nas, sve ove krize leže toliko daleko da ih ne možemo
doista točno predvidjeti. Znamo da Sunčev sustav ima
ograničen vijek trajanja, ali još uvijek nije stariji od srednjih godina.



Dakle pred ovakvim pitanjima filozofije, metafizike I astronomije Heidegger zatvara oči držeći da filozofija u smislu jedne fundamentalne fenomenološke analize treba dati odgovore na pitanja o transparentnosti pitanja o bitku I njegovoj vlastitoj povijesnosti . Tu zadaću Heidegger razumijeva kao destrukciju nasljeđene sastojine antičke ontologije provedenu po niti vodilji pitanja o bitku kao razbijanje te sastojine na izvorna iskustva u kojima bijahu dobivena prva I vodeća određenja bitka. Za to je potrebno obraditi problemtiku temporalnosti polazeći od Kanta pa onda slijedeći Descartesovu ontološku poziciju pokazati kako Kant preuzima Descartesovu poziciju dogmatski I pored toga što je bitno dalje oblikuje da bi konačno analiza dospjela do posljednje stvari filozofije a to je do mišljenja koje je shvaćeno kao cogito koje depotencira čovjeka na stvar. I da naravno destrukcija toga cogito mora biti temeljita, odlučna I konačna. Malo je neobično u povijesti filozofije slijediti ovakva stajališta Heideggera imamo li na umu da je Descartes bio primjer istinskoga filozofa kao što je njegova filozofija I znanost primjer istinske filozofije. Descartes je pisao o metafizičkim pitanjima, o filozofiji I njenoj metodi , o emocijama I strastima, o klimi I klimatskim fenomenima I fenomenima meteorologije, optike, o svjetslosti , o analitičkoj geometriji,matematici….a kod Heideggera je shvaćen vulgarnim filozofom sa vulgarnim poimanjima vremena I prostora jer iz Descartesova cogita proizilazi ništenje čovjeka u njegovoj ljudskosti I njegovoj istini, kada banalnost stane da mašta!
Ovo je mišljenje sasvim drugačije od Kantovoga iz Treće Kritike gdje Kant spominje Čuđenje koje graniči sa strahom, užas I sveta jeza koja obuzima gledaoca kod pogleda na gorske mase, koje se dižu nebu pod oblake, na duboke ponore I vode koje bjesne u njima, na duboko zasjenjene pustinje , koje izazivaju melanholična razmišljanja itd. Kraj sigurnosti u kojoj sebe zna, nije zbiljski strah nego samo pokušaj da se uobraziljom upustimo u to kako bismo osjetili snagu one iste moći kako bismo na taj način pobuđeno uzbuđenje duše povezali sa njenim mirnim stanjem I kako bismo tako bilči nadmoćni nad prirodom u sebi samima, dakle I nad prirodom izvan sebe, ukoliko ona može imati utjecaja na osjećaj našega ugodnoga stanja. “ ( paragraf 29)


Ali je istina da je Heidegger razmatrao jednim dijelom Prirodu jer mu je ona zadnja rupa na svirali u odnosu na Povijest kojoj diže spomenike I to pri samome kraju Bitka I vremena gdje raspravlja o vulgarnom pojmu vremena. Odatle njegovo skiciranje glavnih značajki oblikovanja računanja vremena I upotrebne sata jer je vrijeme danas postalo javno I to je ono što Heidegger naziva svjetsko vrijeme. A “javnost “ je prema definiciji iz paragrafa 27 Bitka I vremena : “Razmaknutost, prosječnost, niveliranje , kao način bitka Se konstituiraju ono što poznajemo kao javnost”. Pa onda u tu prosječnost, u tu vulgarnost Heidegger ubrtaja takozvani prirodni sat , primitivni tubitak koji se koristi “seljačkim satom”, pa onda javni sunčani sat , pa onda mjerimo vrijeme I ručnim satovima a danas I smatphonima. Ali je riječ o “kazaljci koja broji”. Međutim ja ne vjerujem da je ljudsko otkriće kalendara, broj dana u godini I minuta u satu...dakle ja ne vjerujem da je to moguće interpretirati u smislu vulgarnoga shvaćanja. Jer je vrijeme svagda kozmičko a predstavlja otkrivanje mjesta kojega planeta Zemlja ima u orbiti oko centralnoga Sunca. Tako je godina ophodnja Zemlje oko sunca u jednome krugu odnosno elipsi, pa je dan ophodnja planete Zemlje oko svoje osi, dok su minute I sekunde I sati dijelovi te ophodnje prema seksagezimalnom računanju vremena. I ja ne vjerujem da je taj napor čovjeka kroz milenije moguće shvatiti vulgarnim predodžbama primitivnoga tubitka.

image hosting website



SLUČAJ SREĆKA PETRINJAKA



pa ja sam htio objaviti i štampati knjigu Srećka Petrinjaka na temelju onih tekstova koje je objavio u Studentskom listu 82 i 83 godine i Poletu iz 84 i 85, i tim povodom sam se obratio Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sa ovim pismom
poštovan prijatelji, evo vam se javljam sa jednom jako važnom molbom, kod nas je u Zagrebu pisao SREĆKO PETRINJAK koji je bio stariji od nas studenata u STUDENTSKOM LISTU, ali sam ja mislio kao odgovorni urednik da on može naći mjesta u našoj novini, on je pisao tekstove iz EKONOMIJE pa je tu znao imati polemičkih napada na neke naše važne ekonomiste i bankare, jedan od njih je i S. Milošević iz vremena kada je bio direktor Beobanke, to je bilo 1983 godine i tu je on prvi u Jugoslaviji rekao da je ta politika galopirajuće inflacije katastrofalna za našu državu i za naše narode, njega su kasnije ismijali kao staroga penzionera, a onda je on došao za mnom do POLETA i mislim da je tu i objavljivao neke svoje tekstove. Ja bih volio sakupiti te njegove tekstove, toga sigurno ima za jednu lijepu knjigu pa sam mislio financirati njeno objavljivanje i stampanje jer bi bilo šteta da se taj njegov napor izgubi u gomili besmislica, pored toga da je nekako naglo umro neposredno pred domovinski rat mada je bio vitalan covjek pa mi je to malo cudno jer je Srećko znao sve ekonomske tajne bivše države, bio je pravi ekonomist a jedno je vrijeme radio i u Francuskoj, dakle volio bih da pogledate tekstove SREĆKA PETRINJAKA u STUDENTSKOM LISTU za godinu 1982 i 1983 i POLETU za godinu 1984 i 1985, pa ako to nije problem onda cete mi izaci ususret oko objavljivanja njegove knjige za koju je vrlo vjerojatno platio svojim životom jer je previše znao, hvala vam velika, srdacno vas iz Adelaidea pozdravlje Zlatan
Naravno ja ću podnijeti sve troškove u pogledu snimki dotičnoga materijala, samo bih vas zamolio da mi javite koliko bi me to koštalo srdačno Zlatan



i onda sam dobio odgovore


Poštovani gospodine Gavrilović Kovaču,
nažalost, naša služba međuknjižnične posudbe ne uključuje istraživanje novina i časopisa, ipak, mogli bismo skenirati tražene tekstove ako raspolažete s točnim bibliografskim podacima (potrebni su nam točni brojevi i godine časopisa i novina u kojem su izašli). Isto tako, s obzirom da niste naš član, službeni zahtjev za međuknjižničnu posudbu bi u Vaše ime trebala poslati Vaša matična knjižnica te bi se naplata u tom slučaju odvijala između naše dvije međuknjižnične službe.
Podsjećam i da su s obzirom na godinu smrti navedenog autora, njegovi tekstovi još uvijek pod autorskopravnom zaštitom; prije bilo kakvog digitaliziranja morali biste nam dostaviti i dozvolu nositelja autorskih prava.
Srdačan pozdrav,
Daniela Sestrić, knjižničarka
Međuknjižnična posudba
Informacijski centar
T. +385 1 6164154
E. illnsk@nsk.hr


i nakon drugoga pisma također odgovor



Poštovani g. Gavrilović - Kovač,
kao što je kolegica s međuknižnične posudbe napisala u prethodnom e-mailu, građa koja se koristi za objavu i daljnje reproduciranje iziskuje pisanu dozvolu nositelja autorskih prava bez koje se građa ne smije upotrebljavati. Dopuštenje nositelja prava trebate samostalno ishoditi te ga dostaviti Knjižnici.
Troškovi složenog pretraživanja iznose 20 eura/sat neovisno o količini pronađenog materijala. S obzirom na više godišta, procjena je da bi za pretraživanje trebalo minimalno 40 sati, što bi iznosilo oko 800 eura. Naravno, u ovom trenu ne možemo napraviti točnu kalkulaciju.
Uz troškove pretraživanja, potrebno je platiti i Naknadu za reproduciranje i javno prikazivanje građe (ovisno o medijima na kojem bi se knjiga izdavala) te troškove skeniranja materijala u visokoj rezoluciji. Više informacija možete pročitati u priloženom cjeniku https://nsk.hr/wp.../uploads/2024/12/NSK-cjenik-2025.pdf
S obzirom da ne raspolažemo informacijama o točnoj količini materijala, nismo u mogućnosti dati više informacija.
Srdačan pozdrav,
Ana Ljubičić, dipl. knjižničarka
Informacijski centar
T. +385 1 616 4040 | F. +385 1 6164 185
E. aljubicic@nsk.hr



to mi je preskupo......