MJESEC



Zlatan Gavrilović Kovač



Ja ne mislim sada puno govoriti o Mjesecu jer je dosta toga oko njega već jako dobro poznato. Samo ću nakratko spomenuti njegovu strukturu sa posebnim obzirom na magnetsko polje koje je kod Mjeseca slabo, postoje na Mjesecu magnetske regije ali je to sasvim dovoljno da se konstruira prsten oko Mjeseca koji bi omogućio induciranje elekrične energije na njegovoj površini.

Mjesec je službeno rangiran kao Zemljin satelit.
U odnosu na svoj primarni satelit, međutim, izuzetno je velik i masivan, te bi možda bilo prikladnije sustav Zemlja-Mjesec smatrati dvostrukim planetom.

PODRIJETLO MJESECA



Mnoge su teorije iznesene kako bi se objasnilo podrijetlo
Mjeseca. Privlačna teorija G. H. Darwina iz
1881. - da se proto-Zemlja rotirala tako brzo da je odbacila
veliki komad materijala, koji je postao Mjesec -
matematički je neodrživa. H. C. Urey je predložio da je
Mjesec nastao iz solarne maglice na isti način kao
Zemlja i da je kasnije postao gravitacijski povezan, ali to bi
zahtijevalo niz vrlo posebnih okolnosti i ne
uključuje u sebe nižu gustoću Mjeseca u usporedbi sa
Zemljom. Zatim su 1974. godine u Americi W. Hartmann i D. R. Davis iznijeli potpuno drugačiju ideju.
To uključuje sudar između Zemlje i velikog tijela koje je udarilo,
usporedivog po veličini s Marsom, prije otprilike 4000 milijuna
godina. Prema ovoj teoriji, jezgre Zemlje
i tijela koje je udarilo su se spojile, a ebris plašta izbačen tijekom
sudara nakupio se i formirao Mjesec. Ova slika možda nije točna, ali barem se čini uvjerljivijom od bilo koje druge teorije. (Urey je jednom zajedljivo komentirao
da je, budući da se sve teorije o podrijetlu Mjeseca čine malo vjerojatnima,
znanost dokazala da Mjesec ne postoji!)

Vidjet ćemo kasnije kako Kant razmatra nastajanje I porijeklo Mjeseca.


Legende o Mjesecu i štovanje Mjeseca


Svaka zemlja ima svoje legende o Mjesecu -- a tko nije
čuo za Čovjeka na Mjesecu? Prema njemačkoj priči,
Starac je bio seljanin uhvaćen u krađi kupusa i
stavljen je na Mjesec kao upozorenje drugima; bio je i
lopov u polinezijskoj predaji. Žabe i krastače su također pronašle
svoj put tamo, a priče o zecu na Mjesecu su
široko rasprostranjene. Iz Kine dolazi divna priča. Krdo
slonova imalo je naviku piti vodu na Mjesečevom jezeru,

i zgazili mnoge lokalne zečeve. Glavni zečevi su tada imali izvrsnu ideju; rekli su slonovima
da uznemirujući vodu ljute Božicu Mjesec, uništavajući njezin odraz. Slonovi su se složili
da je to vrlo nerazumno i brzo su otišli.
Za stanovnike Vana u Turskoj, Mjesec je bio mladi
neženja koji je bio zaručen za Sunce. Izvorno je Mjesec
sjao danju, a Sunce noću, ali
Sunce, budući da je ženskog spola, bojalo se mraka -- i tako su
zamijenili mjesta. U mnogim mitologijama Sunce je žensko,
a Mjesec muško, iako to nije uvijek slučaj.
Na primjer, na Grenlandu se kaže da su Sunce i Mjesec
bili brat i sestra, Anninga i Malina. Kad je Malina
umazala bratovo lice čađom, pobjegla je kako bi izbjegla njegov
bijes; dosegnuvši nebo, postala je Sunce. Anninga
je slijedio i postao Mjesec, ali ne može letjeti jednako
visoko, pa leti oko Sunca nadajući se da će je iznenaditi.
Kad se umori u vrijeme Prve lunarne četvrti,
napušta svoju kuću na saonicama koje vuku četiri psa i lovi
tuljane dok ne bude spreman nastaviti potjeru.


Postojalo je mnogo bogova Mjeseca, poput Artemide (Grčka), Diane (Rim), Izide (Egipat) i Tsuki-yomi-no-kami (Japan). Štovanje Mjeseca nastavilo se do iznenađujuće kasne faze, barem u Britaniji; iz Ispovijedi Ecgberta, nadbiskupa Yorka, u 8. stoljeću čini se da se i dalje odavalo počast Mjesecu kao i Suncu.


Velik dio našeg znanja o unutrašnjosti Mjeseca dolazi
iz seizmičkih istraživanja -- zapravo, mjesečevih potresa -- baš
kao što ovisimo o potresima za informacije o
unutrašnjosti našeg vlastitog svijeta. Naravno, mjesečevi potresi
su vrlo blagi prema zemaljskim standardima i nikada ne prelaze
vrijednost od 3 na Richterovoj ljestvici, a postoje dvije
glavne vrste. Većina potječe iz zone 800--1000 km
ispod površine i dovoljno su česti; postoji
definitivna korelacija između učestalosti mjesečevih potresa i
mjesečevog perigeja. Plitki mjesečevi potresi, na dubinama od 50--
200 km, također se javljaju, iako su mnogo rjeđi.
Vrijedi napomenuti da se čini da su epicentri mjesečevih potresa
u potpunosti oko periferija regularnih
mora.
Također je bilo i potresa Mjeseca uzrokovanih ljudskim djelovanjem, uzrokovanih
udarima odbačenih lunarnih modula. Oni pokazuju da
su vanjski kilometri Mjeseca sastavljeni od napuknute
i razbijene stijene, tako da signali mogu odjekivati amo-tamo; čak se
govorilo da je nakon udara Apollo modula
Mjesec 'zvonio kao zvono'!
Ispod kore dolazi plašt, čija se struktura čini relativno ujednačenom. Meteorit od 1 tone
koji je udario u Mjesec u srpnju 1972. pokazao je, prema svojim seizmičkim
učincima, da postoji područje 1000--1200 km ispod
površine gdje su stijene dovoljno vruće da se rastale
(Apollo mjerenja su opovrgnula raniju teoriju da
Mjesečeva kugla može biti hladna i čvrsta cijelom
tlocrtom). Konačno, moguće je da postoji metalna jezgra, iako
njezino postojanje nije definitivno dokazano i ne može
imati puno veći promjer od 1000 km. Rezultati
misije Lunar Prospector iz 1998./9. doveli su do
procjene jezgre bogate željezom promjera između 440 i 900 km. Mjesečeva jezgra je svakako mnogo manja
od Zemljine, i relativno i apsolutno.
Značajno je da sada ne postoji ukupno magnetsko polje,
iako preostali magnetizam nekih stijena ukazuje
da je između 3,6 i 3,9 tisuća milijuna godina postojalo određeno
polje -- što nije bilo vidljivo ni prije ni

nakon tog razdoblja. Međutim, postoje lokalno magnetizirana područja, posebno neobična Reiner Gamma, 'vrtlog' na bližoj strani, i krater Van de Graaff na suprotnoj strani.

Sve stijene donesene na analizu su magmatske, odnosno breče nastale udarnim procesima; misije Apollo su otkrile 2196 uzoraka, ukupne težine 381,69 kg,
sada podijeljenih u 35 600 uzoraka. Najmlađi bazalt (br. 12022) star je 3,08 tisuća milijuna godina, dok najstariji (br. 10003) datira od prije 3,85 tisuća milijuna godina. Nije bilo sedimentnih ili metamorfnih stijena. Poznato 'narančasto tlo', koje su pronašli astronauti Apolla 17 i za koje se isprva mislilo da ukazuje na nedavni vulkanizam,
ispostavilo se da su to male staklaste narančaste kuglice, raspršene prije otprilike 3,7 tisuća milijuna godina u eruptivnim fontanama bazaltne magme.


U lavama su dominantni bazalti. Sadrže
više titana od zemaljskih lava; preko 10% u
uzorcima Apolla 11, na primjer, u usporedbi s 1--3% u
zemaljskim bazaltima. Pronađene su male količine metalnog željeza.
Mnoge lunarne stijene imaju mnogo manje natrija i
kalija od zemaljskih stijena. Novi mineral -
neprozirni oksid željeza, titana i magnezija, ne
za razliku od ilmenita - nazvan je armalkolit, u čast
Armstronga, Aldrina i Collinsa. Postoji i drugačija
vrsta bazalta, KREEP; ovo ime dolazi od činjenice
da je bogat kalijem (kemijski simbol K), rijetkim
zemnim elementima i fosforom. Prosječna starost
visočjanskih stijena je od 4 do 4,2 milijarde godina;
zapravo, preko 99% površine datira više od 3
tisuće milijuna godina, a 90% seže više od
4 milijarde godina. Jedna zanimljiva anortozitna stijena,
stara 4 tisuće milijuna godina, prikupila se od strane astronauta Apolla
15; bijela je i odmah je dobila nadimak
Stijena Postanka.




Mjesec ima vanjsko magnetsko polje manje od 0,2 nanotesle ili manje od sto tisućitog dijela Zemljinog. Mjesec nema globalno dipolarno magnetsko polje i ima samo magnetizaciju kore vjerojatno stečenu rano u svojoj povijesti . Rano u svojoj povijesti, prije 4 milijarde godina, jakost njegovog magnetskog polja vjerojatno je bila blizu onoj na Zemlji danas. Ovo rano dinamo polje očito je nestalo prije otprilike milijardu godina, nakon što se lunarna jezgra kristalizirala.Teoretski, dio preostale magnetizacije može potjecati od prolaznih magnetskih polja nastalih tijekom velikih udara širenjem oblaka plazme. Ovi oblaci nastaju tijekom velikih udara u ambijentalnom magnetskom polju. To je potvrđeno položajem najvećih magnetizacija kore smještenih u blizini antipoda divovskih udarnih bazena.



KANT O POSTANKU MJESECA






Zlatan Gavrilović Kovač






Samo ukratko valja napomenuti da se I Kant bavi problematikom podrijetla Mjeseca I on o tome pitanju raspravlja u četvrtom poglavlju svoje Teorije pod naslovom O postanku mjeseca I kretanjima planeta oko svoje osovine. I on piše : “Težnja planete da se oblikuje iz opsega elementarne materije ujedno je I uzrok njezina okretanja oko osovine I proizvodi mjesece koji se oko nje trebaju kretati. Što je Sunce sa svojim planetama u velikom to predstavlja planeta koja ima daleko protegnutu sferu privlačenja , u malom, naime glavni dio sistema čiji su dijelovi sastavljeni u kretanjima atrakcije središnjega tijela...U ovom će se prostoru tako kao što se oko Sunca oblikuju glavne planete, prema tome, također oko planeta oblikovati mjeseci, ako širina atrakcije takvih nebeskih tijela nudi povoljne uvjete za njihovo proizvođenje. Što je uostalom rečeno s obzirom na nastanak Sunčevoga sistema isto se može sa dovoljnom jednakošću primijeniti na sistem Jupitera I Saturna. Svi će mjeseci imati kružnice svoga okretanja prema strani, I skoro na plohi, I to doduše iz istih uzroka koji određuju ovu analogiju u cjelini”.


A što se tiče prstenova Kant o tom problemu raspravlja u petom poglavlju svoje Teorije pod naslovom O nastanku Saturnova prstena. I istina je I povijesnofilozofski stoji da je Kant prvi koji je progovorio o prstenu oko Zemlje. Mi smo još tome dodali prsten oko Mjeseca. I Kant se pita ne bi li se moglo uobraziti da je Zemlja kao I Saturn nekada ranije imala prsten. “Ali kakvu nam zalihu lijepih pojašnjenja I posljedica nudi takva ideja. Prsten oko Zemlje. Kakva ljepota pogleda za one koji su bili stvoreni da nastane Zemlju kao raj.”. A onda je taj prsten razbijen “ u potrebnom slučaju da se kazni poplavama svijet koji se učinio nedostojnim takve ljepote. Ili kometa čije je privlačenje dovelo pravilna kretanja njegovih dijelova u zbrku ili je hlađenje predjela njegova boravka sjedinilo njegove raspršene dijelove pare I oborilo ih na Zemlju u najstrašnijim prolomima oblaka ...Sav svijet je propao u vodi…”.


Ali priroda se nalazi podložna najmudrijoj nakani pa onda Kant zapisuje na samom početku Teorije, “tada nužno mora biti stavljena u takve složne odnose od prvoga uzroka koji vlada nad njima a to je Bog upravo zbog toga jer je sama priroda također u kaosu ne može postupati drugačije nego pravilno I uredno.”